Smrt ima značenje prisustva u prisustvu Božijem. Osoba treba biti takva da sutra u tom prisustvu ne osjeća stid, pronevjeru i slično. Kur'an na jednom mjestu kaže: “Neće je poželjeti nikada zbog onoga što su njihove ruke spremile.” (Džumu'a, 7)

Jevreji zbog svojih djela ne priželjkuju smrt. Kur'an spominje vezu između “priželjkivanja smrti” i “onoga što su im ruke poslale”, pa kaže da je razlog zbog čega Jevreji ne priželjkuju smrt to što su poslali ispred sebe. Uzimajući u obzir svoja djela, ne mogu hrliti u susret smrti. Želja za smrću je ponekad uzrokovana pogrešnim shvatanjem, nekada srdžbom, nekada pritiskom, ali nekada i čežnjom i ljubavlju. Kur'an smatra da je istinski pokazatelj ljubavi prema Bogu prihvatanje i priželjkivanje smrti. Kako to divno pjesnik Hafiz Širazi kaže:

Hidžab lica duše moje je prašina moga tijela,

Ugodan li je onaj trenutak kada se sa lica otkloni perda.

Hafiz Širazi kaže: Ovo tijelo je prašina na licu moje duše i ako želim da se upoznam sa svojom zbiljom, trebam otkloniti ovaj zastor sa lica duše, kako bih je spoznao. Na drugom mjestu kaže:

Ovakav kafez ne priliči nekome ko na mene liči,

Idem do bašče Njegova zadovoljstva.

Znači da ova kuća nije mjesto za ovu pticu, ona joj je kafez. Moć leta ove ptice je tolika da je Ovaj svijet, u ovim razmjerama za nju  predstavlja kafez. Znači, došlo je vrijeme da se njegovo htijenje proširi i da nošen tim htijenjem i tom ambicijom poleti. Postoji rivajet (predaja) koji kaže:

“Zaista, čovjek leti (uzdiže se) svojom ambicijom.”

Što krila čovjekova htijenja budu veća on treba veći i širi prostor za let. Jedna muha može letjeti u kafezu, ali vrabac ili golub ne mogu. U takvom prostoru oni ne mogu ni zamahnuti krilima. Ne mogu ih ni raširiti. Kada je ambicija mala, krila su kao krila muhe i dovoljna su za let u kafezu. Kada se ambicija poveća i krila narastu, kafez se čini malim. Tjeskoba u kafezu se osjeti se kada čovjek poveća svoju ambiciju. Dok u čovjeku ne naraste ambicija i dok ne pronađe krila, on ne osjeća tjeskobu i zatvorenost na Ovom svijetu. Međutim, ako bude posjedovao veću ambiciju, onda mu Ovaj svijet predstavlja kafez.

Hadis kaže: “Dunjaluk je zatvor za vjernika i Džennet za nevjernika.”

Ovaj hadis nam je pokazatelj zbilje da je za vjernika – obzirom da ima visoka htijenja – svijet za njega mali i predstavlja zatvor. Ali nevjernik, s obzirom da je njegovo htijenje malo, sličan je muhi i postoji prostor za njegov let.

Čovjek napreduje dok, primjera radi, ne postane predsjednik države. Put od jednog učenika početnika do predsjednika države je kao jedan let. Za osobe koje imaju krila muhe ovo predstavlja izuzetno veliki let. Njih se ne tiču druge države. Kada malehna bića u tom smislu napreduju, vide da su prevalili veliki put. Sami sebi govore: koliko smo samo morali zamahivati krilima da bi dospjeli ovdje. Kao da jedna veoma mala mušica maše krilima sve dok ne dođe do krova kafeza. Naravno, ovo se smatra određenim napretkom, ali za koga? Za onog ko nije vjernik. Šta znači za vjernika postati predsjednik države? Za šta se to zaista može reći “let i uzdizanje”? Vidimo da je – kada je ambicija mala – kafez velik. Kada se kafez učini velikim, prelaz sa jednog mjesta na drugo doživljava se kao let i putovanje.

Imam Ali kaže: “Imao sam u prošlosti brata. Kada je u njegovim očima Ovaj svijet postao mali, njegova je ličnost postala velika u mojim očima.” Znači, osjetio je da on Zemlju ne smatra dovoljnom za sebe i svoj let i da ne može u ovosvjetskim stepenima letjeti. On ne vidi prostora za let u ovosvjetskim uzdizanjima. Zbilja, koliko čovjek treba biti malen da bi Ovaj svijet u njegovim očima bio velik? To znači da što čovjek ima manja krila, svijet je u njegovim očima veći. Koliko god da u Ovom svijetu ima mjesta za tjelesni let, ipak nema mjesta za let duše. Na osnovu toga se kaže da je Ovaj svijet za vjernika zatvor, a za kafira rahatluk. Muha u kafezu ne osjeća da je u zatvoru. Ovo je stanje koje on ima. Prema tome, želja da se čovjek prebaci sa jednog na drugo mjesto znači da poželi smrt, drugim riječima, da osjeti da Ovaj svijet više za njega nema okusa (slasti). Sve je na njemu kušao i probao i vidio da to nije supa koja može zasititi. Vjernik treba to da shvati. Zato vjernik razmatra pitanje priželjkivanja smrti, ali se ono razlikuje od samoubistva. U potpunosti se razlikuje od ubistva putem terora. To se, također, razlikuje od konzumiranja opojnih pića, droga i svjesnog samouništavanja. Ovo je jedna stvar, a ono druga. Priželjkivanje smrti ima značenje priželjkivanja izlaska iz Ovoga svijet, izmještanja iz malog i stizanja do Velikog svijeta. To je ono što vjernik priželjkuje. Onaj ko posegne za samoubistvom, u stvari ne priželjkuje smrt, jer smrt nije dio njegovih želja. On je zbog toga što su ga pritisle brojne teškoće i stiske s kojima se nije mogao iznijeti i nastaviti život izvršio samoubistvo.

وَلا يَتَمَنَّوْنَهُ أَبَدًا بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيهِمْ

“A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikad poželjeti.” (Džumu'a, 7)

Čovjek priželjkuje smrt onda kada Ovaj svijet u njegovim očima postane mali i kada njegova ambicija postane velika (uzvišena). Njihova ambicija je postala velika zbog onoga što su njihove ruke poslale. To znači da čovjekovo djelo pomaže uzdizanju ambicije i htijenja, kao što i onemogućava čovjekovo uzdizanje. Dakle, djelo samog čovjeka sprječava samoubistvo. Što znači da ono što sprječava čovjeka da priželjkuje smrt, da Ovaj svijet smatra malim i da ne posjeduje ambiciju jesu djela i ponašanje koja ima. Zbog onoga što je učinio, sada ne može dići ruke od Ovoga svijeta. Čovjeka djelo prikuje za Zemlju i on kao rezultat toga nema snage da se uzdigne.

Ako smo prihvatili činjenicu da je priželjkivanje smrti rezultat uzvišenosti ambicije i da uzvišenost ambicije ima neposrednu vezu sa djelima koje čovjek čini, vidimo da neka čovjekova djela umanjuju njegovu ambiciju. Kada čovjek radi za sebe ambicija mu opada. Namjere u djelima su te koje uzrokuju unižavanje ili uzdizanje čovjeka, a loša djela uzrokuju spuštanje i opadanje nijeta, tj. Namjera. Kada čovjek nanosi nekome nepravdu, namjera mu pada. Ako krši tuđa prava, prima mito, laže, posjeduje loše osobine… ne može poželjeti smrt zbog ovih djela. U njemu se neće razviti ambicija i uzvišena htijenja kako bi mogao poželjeti smrt.

Prema tome korijen pada ambicije vraća se na čovjekova djela. Znači da nepravda biva razlog smanjenja krila ambicija (htijenja). Griješenje biva razlog da orlovska krila čovjekove ambicije postanu krila veličine poput muhinih. Kada su krila mala, kafez je za njega veliki. Čovjekovi grijesi su ti koji ga zatvaraju u kafez. Dakle, ako čovjek želi da ima visoko htijenje, treba napustiti griješenje. Treba zatražiti halala od onih kojima je dužan. Treba zatražiti oprost za svoje grijehe. Treba se oprati od grijeha, jer kao što smo rekli grijeh smanjuje čovjekova krila i obara mu ambiciju. Iz navedenog zaključujemo da se zbog grijeha ljudska krila lome i perje opada. Kada dođe do toga, krila postaju slična muhinim krilima. Nakon što mu se krila smanje sasvim, kafez postaje isuviše prostran za njegov let. Da bi razbio ova ograničenja i prekinuo ovaj krug gdje slabost ambicije i htijenja dovode do slabosti dijela, a slabost djela povlači za sobom sve veće padanje i spuštanje namjera (nijeta) čovjek treba imati na umu ove stvari i detaljno ih iščitavati.

Časni Kur'an kaže:

أَفَلَمْ يَسِيرُوا فِي الأَرْضِ فَتَكُونَ لَهُمْ قُلُوبٌ يَعْقِلُونَ بِهَا أَوْ آذَانٌ يَسْمَعُونَ بِهَا فَإِنَّهَا لا تَعْمَى الأَبْصَارُ وَلَكِن تَعْمَى الْقُلُوبُ الَّتِي فِي الصُّدُورِ

“Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (Hadždž, 46)

Čovjek treba uzeti svijet kao premet izučavanja i iščitavanja kako bi pronašao zdravo srce i svjetlost.

Dakle, ova tema se vraća na pitanje uzimanja pouke. Kada čovjek uzme pouku od Ovoga svijeta nalazi u sebi srce koje razumije, a kada srce stekne moć razumijevanja prepoznaje vrijednosti i raste mu ambicija. A ako se ambicija razvije u čovjeku, on će osjećati stegu i skučenost u Ovom svijetu i poželit će da izađe iz njega. Prvo što čovjek treba uraditi je imati nijjet (nakanu, namjeru) da želi promjenu. Namjera mu treba biti iskrena kako bi na osnovu nje rastao i napredovao.

Prema tome, prvi posao koji treba uraditi osoba koja teži ka smrti, kao i ona osoba koja želi da se u njoj rodi ljubav za tim je to da razmotri svoje namjere u poslovima. Treba pročistiti svoj nijjet i zatražiti oprost za one namjere koje su se svodile samo na ovosvjetske stvari, tako da se ostavi prostora i namjerama kojima želimo Budući svijet. Mi imamo tijelo (biće) opsega naših želja. Kada se nijjet proširi na svijet Ahireta, rastu i razvijaju se krila ambicije, a kada narastu krila ambicije svijet za njega postaje malen (kao kafez).

U jednoj predaji se kaže da Uzvišeni voli ljude visokih htijenja. U tom stanju čovjek želi uzletjeti i napustiti kafez. Zato čovjek treba prvo napredovati kako bi Ovaj svijet u njegovim očima bio malen i neznatan. Sam se mora uzdići da bi svijet vidio malim. Njegovo napredovanje je uvjetovano ispravnim nijjetom.

Čovjek treba svaki posao osloniti na namjeru i uvijek sebe preispitivati zbog čega nešto radi. Svaki put kada mu bude jasno da to radi zbog Boga treba to uraditi. Prema tome, prvu stvar koju treba uraditi osoba koja želi poželjeti smrt je to da učini svoje namjere u djelima iskrenim i božanskim. Kada se javi takva namjera i nijjet, onda se javlja i misaoni (intelektualni) napredak. Misaoni napredak dalje uzrokuje da Ovaj svijet postaje neznatan u čovjekovim očima, a kada čovjeku Ovaj svijet postane mali javlja se želja za premiještanjem iz Ovog u Drugi svijet.

Prema tome, dok Ovaj svijet ne postane mali za čovjeka, on neće ni poželjeti smrt. Dakle, svijet mora za njega biti prezren (hakir) i treba osjećati da mu nije dovoljan, da mu ne vraća njegovu izgubljenu stvar, odnosno da u njemu ne pronalazi ono što traži. Zbog toga, pronalazi ljubav i priželjkuje da pređe u Drugi svijet. Čovjek u kojem se rodi ljubav za Drugim svijetom ako umre u prisustvu je Božijem, a ako i ne umre opet je u prisustvu Božijem.

قُلْ هَلْ تَرَبَّصُونَ بِنَا إِلاَّ إِحْدَى الْحُسْنَيَيْنِ وَنَحْنُ نَتَرَبَّصُ بِكُمْ أَن يُصِيبَكُمُ اللّهُ بِعَذَابٍ مِّنْ عِندِهِ أَوْ بِأَيْدِينَا فَتَرَبَّصُواْ إِنَّا مَعَكُم مُّتَرَبِّصُونَ

“Reci: ‘Očekujete li za nas šta drugo već jedno od dva dobra? A mi očekujemo da vas Allah sam ili rukama našim kazni. Pa iščekujte, i mi ćemo s vama čekati.’” (Tevba, 52)

Dok sam mogao nisam znao šta mi je činiti,

Kada sam saznao, nisam mogao ništa učiniti.

U skladu sa ovim stihom čovjekov život je podijeljen u dvije etape. Dok je na Ovome svijetu može raditi, ali ne zna za šta treba raditi. Zato ovo moći za njega nema koristi i on je na šteti, jer kakve mu je koristi od toga što može kada ne zna. Isto tako, ako neko nakon što ode sa Ovoga svijeta shvati i sazna da je njegov glavni život – život poslije smrti, neće imati koristi i rezultata, unatoč tome što je shvatio zbilju jer on ništa ne može učiniti sa tim znanjem. U ovoj podjeli čovjekovog života na dvije etape čovjek ili može, ali ne zna šta mu je raditi ili zna, ali ne može ništa učiniti. Znači, jedan dio njegovog života je moći bez znati
, što za njega nema nikakve koristi, a dio koji se odnosi na umiranje i ono što slijedi poslije je razdoblje kada zna
bez da može ,što mu opet ne donosi nikakvu korist. 

Za šta mi koristimo svoju snagu? Da li u pravcu Božijeg zadovoljstva ili u pravcu svoga zadovoljstva? Ovdje dolazi do izražaja važnost bismile. Inače se u samom izgovoru ovih riječi kriju jako važne stvari. Zar čovjek može izgovoriti bismilu i odmah oklevetati nekoga? Da li čovjek može kršiti Božije zakone i reći bismilah? Ovo nam govori da čovjek treba ili ne govoriti ništa ili reći ono što ima vrijednost bismile i što je dostojno bismile. Međutim, mi najčešće te riječi izgovaramo samo formalno i ne obraćamo pažnju na njihovu suštinu. Ali, ako obratimo pažnju na ono što smo rekli i to dvoje usporedimo, uvidjet ćemo da koliko se i da li se one uopšte slažu u značenju. Dakle, bismila predstavlja čuvara našeg govora i naših djela i onemogućuje nam da govorimo i radimo ono što se po značenju ne slaže sa njom. Bismila određuje naš smjer. Kada izgovorimo bismilu mi se okrećemo Gospodaru i usmjeravamo se ka svijetu svjetlosti, a udaljavamo se od šejtana i svijeta tame.

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ

“Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo.” (Ibrahim, 1)

Nadamo se da ćemo uspjeti slijedeći uputstva iz Knjige sebe izvesti iz tmina na svjetlo!