Još jedna šteta koju jezik nanosi i koja spada u moralne poroke koji čovjeka udaljavaju od Božijeg puta jeste prenošenje tuđih riječi. Kur'an Časni, kudeći prenošenje tuđih riječi, kaže:
وَيْلٌ لِّكُلِّ هُمَزَةٍ لُّمَزَةٍ
“Teško svakom prenosiocu riječi tuđih, podrugljivcu.” (El-Humeze, 1)
Na drugoj mjestu stoji:
هَمَّازٍ مَّشَّاءٍ بِنَمِيمٍ
“Klevetnika koji tuđe riječi raznosi.” (El-Kalem, 11)
Te onda u sljedećem ajetu:
عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ
“Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza.” (El-Kalem, 13)
Kur'an časni prenosioca tuđih riječi naziva zenim, što znači onaj čije porijeklo nije jasno, a to ukazuje na težinu tog grijeha.
Ragib Isfahani kaže: “Zenim i muzennin je onaj ko se pripisuje određenom plemenu ali ustvari nije njihov. Naziv je nastao kroz njegovo poređenje sa minđušama (zenme) ovce koje vise s njenog uha i grla. Uzvišeni Bog kaže: Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza, a to je rob priključen i privješen, tj. pripisan nekom plemenu; on je povezan s njima, ali nije od njih.”[1]
Fejz Kašani, također, u Muhidždžetu-l-bejda[2] prenosi od Abdullaha ibn Mubareka sljedeće: “Zenim je neko ko je rođen iz bluda i koji sve svugdje prepričava.” Potom još dodaje: “Abdullah ibn Mubarek ovakvo tumači časni ajet: Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza.”
Uglavnom, ono što se ovim hoće kazati je tvrdnja da ukoliko je neko začet na dozvoljen način neće počiniti tako velik grijeh.
Konačnica prenosioca tuđih riječi sa kur'anskog stanovišta
Časni Kur'an upozorava one koji prenošenjem tuđih riječi raspiruju vatru mržnje i neprijateljstva među ljudima i prijeti im džehennemskom patnjom. Tako o jednoj od žena Ebu Leheba po imenu Umu Džemil[3] kaže:
وَامْرَأَتُهُ حَمَّالَةَ الْحَطَبِ
“I žena njegova koja granje za vatru raznosi.” (El-Leheb, 4)
O tome zašto se Ebu Lehebova žena naziva “onom koja granje za vatru raznosi”, Fahr Razi navodi četiri razloga, od kojih ćemo mi ovdje ukazati na dva:
1. Zbog svog neslaganja sa Poslanikom Božijim, s.a.v.a., Umu Džemil bi noću bacala trnovito granje na put kojim je on prolazio, uznemiravajući ga na taj način.
2. Drugi razlog je taj da budući da se ona bavila prenošenjem tuđih riječi, prozvali su je “onom koja granje za vatru raznosi”, odnosno onom koja dolijeva ulje na vatru.[4]
U svakom slučaju, budući da je i sam Ebu Leheb bio raspiritelj vatre, i njegova žena je poticala smutnju, ulažući na tom putu ogromni napor. Ona bi, koliko god je bila u stanju, prikupljala o Poslaniku, s.a.v.a., i njegovim drugovima vijesti prenoseći ih kasnije mnogobošcima, i upravo iz tog razloga Uzvišeni Bog je naziva ovim ružnim imenom, obećavajući joj Vatru i nagovještavajući time da će kazna za svakog onog ko bude prenosio tuđe riječi biti vatra Džehennema.
(
nastavak…)
[1] Mufredate Ragib, poglavlje Zenem.
[3] Umu Džemil – kći Harba, a sestra Ebu Sufjanova, tj. Muavijina tetka po ocu – bila je jedna od Ebu Lehebovih žena i jedna od zakletih neprijatelja Božijeg poslanika, s.a.v.a.
Tumačeći ajet: I žena njegova koja granje za vatru raznosi (El-Leheb, 4), nakon pojašnjavanja nekoliko stvari Fahr Razi kaže sljedeće: ”U pogledu ovog ajeta ostaju još dva pitanja. Ukoliko se postavi pitanje zašto Bogu Uzvišenom nije bilo dovoljno da kaže i njegova žena, nego je Ebu Lehebovu ženu opisao atributom koja granje nosi, odgovor će glasiti da je Ebu Leheb imao još dvije žene, te kako se o njima ne bi mislilo loše, Uzvišeni Gospodar je tu Ebu Lehebovu ženu predstavio na ovakav način. (Tefsir-e kebir, sv. 32, str. 171 i 172.)
