Cijenjeni islamski pravnici u raspravi o namjeri iznijeli su stav da pretvaranje nakon počinjenog djela ne uzrokuje njegovo poništenje, te da se to pitanje ne kosi sa propisima, jer je samo djelo izvršeno ispravno i u potpunosti, tako da mu naknadno pretvaranje ne može promijeniti egzistencijalni oblik. Međutim, iz nekih predaja se razumije da prepričavanje djela drugima i hvalisanje djelom smanjuje nagradu za djelo, a da u slučaju ponavljanja to poprima odlike pretvaranja te kvari i upropaštava djelo. Prema tome, treba biti krajnje oprezan kako zbog i najmanjeg propusta ne bi bio poništen prethodno uloženi trud.
Od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:
الْإبْقاءُ عَلَی الْعَمَلِ أشَدُّ مِنَ الْعَمَل قیلَ: وَ مَا الْابْقاءُ عَلَی الْعَمَلِ؟ قالَ: یَصِلُ الرَّحِمَ بِصِلَةٍ وَ یُنْفِقُ لِلَّهِ وَحْدَهُ لا شَریكَ لَهُ فَکُتِبَتْ لَهُ سِرّاً ثُمَّ یَذْکُرُها فَتُمْحَى فَتُکْتَبُ لَهُ عَلانِیَةً ثُمَّ یَذْکُرُها فَتُمْحَى وَ تُکْتَبُ لَهُ رِئاءً.
“Očuvanje djela teže je od samoga djela.” Pitaše: “Šta je to očuvanje djela?” Odgovorio je: “Čovjek čuva rodbinske veze i dijeli milostinju isključivo radi Boga, Koji sudruga nema, pa mu se to upiše kao tajno dobročinstvo. On to potom spomene, pa mu to bude izbrisano i upisano kao javno dobročinstvo. On to potom ponovo spomene, pa mu to bude izbrisano i upisano kao pretvaranje.”[1]
U drugoj predaji, prenesenoj kao tumačenje na kraju časnog ajeta u kojem se kaže:
فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَى
“…Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna onoga ko se čuva” (En-Nedžm, 32), stoji da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:
“Hvalisanje podrazumijeva to da čovjek svoj namaz i post, i ostale ibadete i dobra djela iznosi pred drugima.” Potom je rekao: “Neki od vjernika su, u prisustvu Imama Alija, mir neka je s njim, govorili o svojim namazima, postu i ibadetima, pa je on rekao: ‘A ja i dan i noć spavam, a ako između toga imadnem vremena, onda opet spavam.’”[2] Ova rečenica je izrečena kao pošalica i savjet da iskren čovjek ne treba hvaliti sam sebe niti svoje ibadete i dobra djela isticati pred drugima.
Stoga je rečeno da je mnogo bolje da se pohvalni ibadeti, milostinja i dobrovoljna dobra djela obavljaju u tajnosti, jer su pohvalna djela više izložena opasnostima i šejtanskim nagovaranjima nego obavezna.
[1] Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 1, str. 55.
[2] Isto, str. 54.
