Uvod
Kao što je u prethodnom poglavlju naglašeno, jednoboštvo u neovisnom vršenju uticaja spada među vrijedne spoznaje, koje igraju veliku ulogu u izgradnji ljudi. Upravo stoga u časnom Kur'anu ovoj temi se pridaje velika pažnja te su za njeno ispravno razumijevanje različitim objašnjenjima stvoreni preduvjeti, između ostalog i smatranje svih pojava uvjetovanim Božijom dozvolom, voljom, predodređenjem i sudbinom.
Svakako, ispravno razumijevanje ove teme s jedne strane iziskuje umni i racionalni razvoj, a s druge zahtijeva ispravno poučavanje i objašnjenje. Ljudi koji se nisu dovoljno racionalno razvili, ili koji se nisu okoristili učenjem istinskih predvodnika i tumača Kur'ana, posrću na ovom polju, shvatajući ovo pitanje u značenju pripadanja svake vrste uticajnosti i uzročnosti Uzvišenom Gospodaru, i nasuprot izričitom tekstu brojnih jasnih kur'anskih ajeta poriču svaku vrstu uzročnosti i uticajnosti uzroka i sredstava, te su pokušavali ovo pitanje pojasniti na način da je Božiji običaj takav da tek pri postojanju vatre stvara toplotu, ili da u trenutku unošenja hrane ili vode u organizam stvara sitost i gasi osjećaj žeđi, a u suprotnom, vatra, hrana i voda nemaju uticaja u toploti, sitosti i gašenju žeđi!
Loša posljedica ovog iskrivljenog shvatanja postaje očigledna onda kada se pažnja posveti istraživanju čovjekovih djela izraslih na slobodi volje te čovjekovoj odgovornosti. Dakle, učinak ovakvog načina razmišljanja svodi se na to da se i ljudska djela vežu neposredno za Boga, a da se čovjekova djelatnost u vezi s njima dovede u pitanje. Drugim riječima, jedan od razornih proizvoda ovog iskrivljenog mišljenja jeste stav o prisiljenosti te poricanje čovjekove odgovornosti, odnosno poricanje najvažnije čovjekove osobine. Svakako, to istovremeno znači i ispraznost svakog odgojno-moralnog i pravnog sistema, između ostalog i islamskog šerijatskog pravnog sistema, jer ne bude li čovjek imao slobodnu volju u obavljanju djela, u tom slučaju nema mjesta obavezi i zaduženju, naredbi i zabrani, nagradi i kazni. Ovo bi tražilo ispraznost i besmisao poretka stvorenog svijeta, jer kako se razumije iz časnih ajeta, predaja i racionalnih dokaza, cilj stvaranja svijeta prirode jeste pripremanje terena za stvaranje čovjeka, da bi on svojim djelima, na osnovu slobodne volje, robovanjem Bogu stigao do najvećih mogućih savršenstava i položaja bliskosti s Bogom, te postao dostojan da mu se podare posebne milosti Gospodara. Međutim, u slučaju kada čovjek ne posjeduje slobodu volje i odgovornost, neće biti zaslužan da dobije nagradu, vječne blagodati i Božije zadovoljstvo, a cilj stvaranja bit će poništen, dok će se svijet stvaranja pretvoriti u veliku pozornicu na kojoj igra noćna lutkarska predstava u kojoj su ljudi samo lutke lišene svake slobode, a zatim neke od njih bivaju pohvaljene i nagrađene, a druge korene i kažnjene.
Najvažniji činilac koji je doprinio omiljenosti i širenju ovog opasnog stava jesu politički ciljevi nepravednih vlasti. One su preko ovakvih učenja mogle pravdati svoje nepodobne postupke te na taj način privoljeti neobaviještene mase da prihvate takvu prevlast i upravljanje, a odvratiti ih od otpora i ustanka. I zbilja, fatalizam treba smatrati najvažnijim činiocem zaglupljivanja naroda.
S druge strane, oni koji su uočili slabe strane ovog stava, ali koji i sami nisu imali kapacitet da pomire potpuni monoteizam i poricanje prinuđenosti, a nisu se okoristili poučavanjem Ehli-bejta, povjerovali su u potpunu slobodu, izvodeći na taj način slobodnu volju čovjekovu izvan okvira Božijeg djelovanja, te su na drugi način sebe ugrozili iskrivljenim mislima, lišivši se visokih islamskih spoznaja i njihovih uzvišenih plodova.
Međutim, oni koji su imali dovoljnu spremnost za shvatanje ovih učenja i koji su istovremeno bili upoznati sa istinskim učiteljima i tumačima Kur'ana sačuvani su od krivih vjerovanja. Oni su prihvatili da su činitelji koji imaju slobodnu volju u okrilju moći koju im je Uzvišeni Bog darovao i odgovornosti koja proizlazi iz tog prihvatanja. S druge strane, shvatili su uzvišeni i neovisni uticaj Boga na jednoj višoj razini te su ubrali plodove ovih dragocjenih spoznaja.
U predajama koje se prenose od članova Poslanikova Ehli-bejta do nas su stigla objašnjenja u vezi s ovim pitanjem. Takve predaje bilježe se u hadiskim zbirkama u poglavlju pod naslovom Traženje pokoravanja te odbacivanje prisile i potpune slobode, te u poglavljima o dozvoli, slobodnoj volji, predodređenosti i Božijoj sudbini (kadā i kader). Također, mogu se naći i predaje u kojima se pojedinci slabijeg umnog potencijala odvraćaju od dubljeg istraživanja o ovim preciznim pitanjima, kako ne bi posrtali i zastranili.
Pitanje prisile i slobodne volje ima različite dimenzije, čije pojedinačno sagledavanje nije cilj ove knjige, ali uzevši u obzir važnost teme, nastojat ćemo da ponudimo jednostavnije objašnjenje u vezi s dimenzijama koje su potrebne, a svima koji se više zanimaju za ovo pitanje savjetujemo da budu strpljivi kako bi se upoznali sa racionalnim i filozofskim osnovama ove teme.
Objašnjenje slobodne volje
Moć donošenja odluke i izbor spadaju u pitanja u koja ne postoji nikakva sumnja i koja svaki čovjek spoznaje tako što ih u sebi pronalazi svojim intuitivnim znanjem, koje je imuno na greške, upravo onako kako je svjestan i vlastitih psihičkih stanja. Ovim znanjem on postaje svjestan, pa čak i kada sumnja u nešto, on opaža postojanje sumnje svojim intuitivnim znanjem te ne može sumnjati da sumnja.
Isto tako, svaki čovjek, ako obrati pažnju na svoja unutrašnja stanja, shvata da može govoriti ili šutjeti, rukama može napraviti pokret ili ga ne napraviti, može nešto pojesti ili ne pojesti…
Donošenje odluke o tome da se nešto učini može biti vođeno željom da se zadovolje nagonske životinjske potrebe – poput gladi koja stvara volju za unošenjem hrane ili žeđi zbog koje se donosi odluka o ispijanju vode – a može biti vođeno i željom da se zadovolje racionalne potrebe te postignu uzvišene ljudske vrijednosti – poput bolesnika koji ispija gorki lijek da bi povratio zdravlje, ili se usteže od uzimanja ukusne hrane, ili studenta koji pri sticanju znanja i otkrivanju zbilja zatvara oči pred materijalnim užicima, noseći se sa brojnim teškoćama, ili pak poput odanog vojnika koji žrtvuje čak i svoj život da bi stigao do uzvišenih ciljeva.
Ustvari, ljudska vrijednost pokazuje se u trenutku sukobljavanja različitih htijenja, kada se čovjek – da bi postigao moralne vrline, vječna duhovna savršenstva te bliskost s Bogom i zadovoljstvo Božije – odriče svojih niskih životinjskih želja. Svaki posao koji čovjek učini s većom slobodom i svjesnijim odabirom ima veći uticaj u njegovom duhovnom usavršavanju ili duhovnom padu i čovjek će biti zaslužniji da bude nagrađen ili kažnjen.
Svakako, moć odupiranja prohtjevima duše nije jednaka kod svih ljudi, ali svaki čovjek se manje ili više koristi ovim Božijim darom, i što više bude vježbao, slobodna volja će u njemu biti jača.
Dakle, nema sumnje u postojanje volje i slobodne volje, a različite sumnje ne bi trebale uzrokovati rasijanost uma te nedoumice u vezi s ovako očitom pojavom koje smo u sebi svjesni. Kao što smo ukazali, postojanje slobodne volje kao očiglednog načela prihvaćeno je u svim odgojnim i moralnim sistemima, religijama i nebeskim zakonicima i bez njega ne bi bilo obaveza, odgovornosti, kritika i pohvala, kazni i nagrada.
Činioci koji odvode u zastranjenje i vode čovjeka u fatalizam jesu sumnje na koje se mora dati odgovor, da ne bi ostalo mjesta nedoumici i neizvjesnosti. Upravo zbog toga, u kratkim crtama posvetit ćemo se rješavanju najvažnijih sumnji.
Odbijanje fatalističkih prigovora
Najvažniji fatalistički prigovori su sljedeći:
1. Čovjekova volja nastaje u okolnostima buđenja unutrašnjih sklonosti, koje niti su u čovjekovoj vlasti, niti je njihovo buđenje posljedica vanjskih činilaca. Dakle, nema mjesta nikakvoj slobodnoj volji ni izboru.
Odgovor:
Poticanje težnji stvara preduvjete za pojavu volje i donošenje odluke, a nije donošenje odluke za obavljanje nekog posla prisilni učinak poticanja težnji na način da se čovjeku poriče moć odupiranja. Dokaz je to što u velikom broju slučajeva čovjek dolazi u stanje dvoumljenja, gdje donošenje odluke traži razmišljanje i vaganje koristi i štete, i nekada se odluka donosi vrlo teško.
2. Na temelju rezultata istraživanja brojnih znanstvenih grana postalo je jasno da različiti činioci, poput genetskog naslijeđa, lučenja žlijezda (koje su pod uticajem posebne hrane i lijekova), kao i uvjeti okruženja i društva, imaju ulogu u oblikovanju slobodne volje, a različitost ljudskih ponašanja slijedi različitost ovih činilaca. To se manje-više potvrđuje i u vjerskim tekstovima. Dakle, ljudska se djela ne mogu smatrati proizvodom čovjekove slobodne volje.
Odgovor:
Prihvatanje slobode izbora i slobodne volje ne znači poricanje uticaja nabrojanih činilaca, već znači da se i pored postojanja svih tih činilaca čovjek može oduprijeti i u trenutku sukoba različitih poticaja odabrati jedan od njih.
Svakako, snaga pojedinih činilaca nekada otežava pružanje otpora i odabir djela koje je suprotno njima. Međutim, zauzvrat, ovakav otpor i odabir ima veći uticaj na sticanje savršenstva i povećava zasluženost nagrade, upravo kao što velika uzbuđenja i druge teške prilike bivaju povod za smanjenje kazne i umanjenje nedjela.
3. Sljedeći prigovor fatalista odnosi se na to da Svemogući Bog ima znanje o svim pojavama svijeta, pa između ostalog i o čovjekovim djelima prije negoli nastanu, a znanje Božije je bez greške. Dakle, sve će se neizbježno dogoditi na temelju vječnog Božijeg znanja i tome se ne može oduprijeti. Zaključak: nema mjesta čovjekovoj slobodnoj volji i izboru.
Odgovor:
Božije znanje odnosi se na svako dešavanje baš onakvo kakvo se i događa, a ljudska djela koja se temelje na slobodnoj volji kao takva se i nalaze u Božijem znanju, to jest opisana su kao djela proizašla iz čovjekove slobodne volje. Prema tome, ukoliko bi se dogodila kao predodređena, to bi bilo suprotno Božijem znanju.
Naprimjer, Uzvišeni Bog zna da će neki čovjek donijeti odluku da obavi neko djelo u određenoj prilici i da će ga učiniti, i Božije znanje nije vezano samo za djelo bez uzimanja u obzir njegove vezanosti za čovjekovu slobodnu volju. Dakle, vječno znanje Božije nije u suprotnosti sa čovjekovom slobodnom voljom.
Sljedeći prigovor fatalista tiče se pitanja predodređenosti i sudbine, koja po njihovoj pretpostavci nije u skladu sa slobodnom voljom čovjeka, a mi ćemo se u sljedećem poglavlju posvetiti rješavanju ovog pitanja.
