Jednom prilikom Džabir ibn Hajjan upita Džafera Sadika, Allah njime bio zadovoljan,: “Zašto ove sjajne zvijezde, koje su u stalnom pokretu i prema kojima mi određujemo razdaljine, nikada, barem na jedan dan, ne prestanu da se kreću?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Svaka od nebeskih zvijezda jeste jedan svijet koji je sadržan u velikom svijetu koga čine sva nebeska tijela.
Zvijezde se kreću zato da ne bi došlo do haosa i da poredak svijeta ne bi bio poremećen. To kretanje jeste stalno kretanje iz koga nastaje život, odnosno sam pokret znači život. Kad se kretanje zaustavi, život nestaje. Međutim, Bog Svevišnji odredio je da se kretanje nikad ne zaustavlja, te tako život ne nestaje. Život, tako, stalno postoji i opstaje, što je blagodat za stvorenja ovog svijeta, a još jedno od čuda Svevišnjeg.
Bog je nepotrebit i njemu ne treba da u svijetu stalno postoji kretanje, čega je posljedica postojanje života. Kretanje i život kao njegova posljedica jeste milost koja je od Boga Svevišnjeg ukazana stvorenjima i do dana koga je Bog odredio kretanje i život će trajati.”
Džabir upita: “Kakav je oblik zvijezda u prostoru?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Neke od nebeskih zvijezda su čvrsta tijela, neke su tečna tijela, a jedan dio nebeskih zvijezda građen je od plina.”
Džabir ibn Hajjan sa čuđenjem upita: “Kako je moguće prihvatiti da zvijezde na nebesima budu para. Da li je moguće da para svijetli onako kako vidimo da nebeska tijela svijetle u noći?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Sve zvijezde nisu načinjene od pare. Međutim, one zvijezde koje jesu od pare su vrele i velika toplota uzrok je njihovog sjaja, baš kao što je velika toplotauzrok blistavosti Sunca. Ja mislim da je i Sunce građeno od plina.”
Džabir upita: “Kako to da kretanje priječi da se zvijezde ne utrnu?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita ga: “Jesi li ikad vitlao oko glave praćkom u kojoj je bio kamen?”
Džabir ibn Hajjan odgovori potvrdno, pa Džafer Sadik dalje upita: “ Jesi li ikad naglo zaustavio praćku koju si vrtio?” Džabir reče: “Ne, to nikad nisam učinio.” Sad Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Ako naglo zaustaviš praćku koju vitlaš oko glave, kamen koji je u njoj pasti će tebi pred noge. Prema tome, ako se zvijezde ne bi stalno kretale, one bi propale.”
Džabir onda reče: “Rekao si da je svaka zvijezda koje vidimo jedan svijet?”
Džafer Sadik to potvrdi, pa Džabir upita: “Žive li na tim svjetovima ljudi kao što žive i na ovom svijetu?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Što se ljudi tiče, ne mogu ti odgovoriti i reći žive li ili ne na drugim svjetovima. Međutim, ne sumnjam da i na drugim svjetovima obitavaju živa bića, koja mi zbog udaljenosti njihovih zvijezda ne viđamo.”
Tad Džabir ibn Hajjan upita: “Na temelju čega kažešda i na drugim svjetovima postoje živa bića?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Na temelju riječi Božijih. Uopće ne sumnjam u to, a moj dokaz jeste Riječ Stvoritelja od koje nema jačeg dokaza. Bog Svevišnji pored ljudi spominje i džinne, a džinni su živa bića koja se ne vide. Znači, mi ih ne vidimo, ali Stvoritelju ništa nije skriveno i On sve zna. Možda su džinni koji žive na drugim svjetovima poput nas ljudi ili su čak iznad nas.
Džabir upita: “Šta znači to da su iznad ljudi?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Možda su oni bića koja nakon života na ovom svijetu bivaju preseljena u svijet bolji od ovog, baš kao što ćemo i mi nakon smrti, budemo li dobročinitelji, živjeti na svijetu boljem od ovoga svijeta.”
PotomDžabiribnHajjanupita: “Iztogaproizilazidaćemo, kadbudemoproživljeninakonsmrti, živjetinanekojodzvijezdakojeunoćividimo.”
DžaferSadik, Allahnjimebiozadovoljan, odgovori: “Ne mogu ti reći gdje ćemo se naći nakon što se probudimo iz smrtnoga sna. Možda budemo baš na ovom svijetu na kome sada živimo. Bogu Svevišnjem nije teško da na istom ovom svijetu stvori Vrt za dobročinitelje i Vatru za svoje robove griješnike. Također, nije Mu teško učiniti da se ljudska vrsta nakon buđenja iz smrtnoga sna nađe na nekom drugom svijetu.”
Džabir onda upita: “Zna li Bog sada gdje je taj svijet u kome ćemo se naći nakon što se probudimo iz smrtnog sna? Ili će, možda, On to odrediti nakon što budemo proživljeni?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče mu: “Bog je Prvi i Posljednji, On nije nastao i neće Ga nestati. On je Znalac i On sve može. Za njega ne postoji ni prošlost ni budućnost. Njemu je poznato sve što je bilo i sve što će biti.
U svijetu se ne dogodi ništa što On nije unaprijed znao i za što On nije naredio da se desi. Kad bi bilo moguće da se u budućnosti na svijetu desi nešto za što On unaprijed nije znao, tad bi, da nam Bog oprosti, Njegovo postojanje bilo upitno ili On više ne bi bio Bog. Bog bi tada bilo ono što je nastalo a da On za to nije unaprijed znao. To nešto bi onda bilo izuzeto od Božijeg znanja i Njegove moći. Štaviše, njegovo znanje i moć bili bi veći nego Božiji i to nešto bilo bi dostojnije da se smatra Božanstvom.
Tako, dakle, Bog Svevišnji ne samo da i prije nego što ljudi umru zna gdje će oni biti proživljeni, već je to znao još i prije nego je Adem stvoren.”
Džabir ibn Hajjan potom kaza: “To što govoriš donosi mi neke zbunjujuće misli.”
Džafer Sadik ga upita: “Šta imaš na umu?”, pa Džabir reče: “Kažeš da je Bog još od prvog trena sve predvidio, da je odredio sve što treba da se na svijetu dogodi i da je čak odredio vrijeme kad će se to desiti?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “To je nužna posljedica toga što je Bog Svevišnji Prvi i Posljednji, Opći Znalac i što sve može.”
Džabir tada nastavi: “Pade mi na um da ako je Bog već sve predvidio, naredio sve što treba da se desi, onda se On oslobodio bilo kakvog daljeg odlučivanja, djelovanja i određivanja. On bi sad trebao biti skrštenih ruku, jer već je učinio sve što će se zbiti.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to kaza: “O Džabire, odgovor na tvoje pitanje van je ljudske moći poimanja. Ljudsko razumijevanje nije kadro dokučiti smisao Božije prvotnosti i konačnosti, Njegovo Znanje i Moć. Nemoćan da to shvati, ljudski razum i iznosi ove prigovore i kaže: ako je Bog već sve predvidio i do u beskonačnost završio sve što je trebalo učiniti, to Mu više ne preostaje nikakvo djelovanje.
O Džabire, možeš li zamisliti dokle sežu Božija prvotnost i konačnost?”
Džabir reče: “Da li je to više od deset hiljada godina?”
“Da, o Džabire.”, odgovori Džafer Sadik.
Tada Džabir reče: “Da li je to više od pedeset hiljada godina?”
“Da, o Džabire.”, odgovori Džafer Sadik.
“Premašuje li to sto hiljada godina?”, upita sada Džabir ibn Hajjan, a Džafer
Sadik ponovo odgovori isto: “Da, o Džabire.”
“Da li je, onda, više od sto i pedeset hiljada godina?”, upita Džabir ponovo, pa Džafer Sadik opet isto odgovori.
Onda Džabir reče: “Moja misao ne seže dalje.”, na što Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “O Džabire, ti možeš iznositi i cifre veće nego što je sto i pedeset
hiljada, ali njima ne može biti obuhvaćen raspon od prvotnosti do konačnosti. Ja potvrđujem da ljudska misao ne može obujmiti govor o prvotnosti i beskonačnosti, niti može
shvatiti gdje počinje prvotnost i gdje završava beskonačnost. Otkriti period između prvotnosti i krajnosti van je ljudske misli i računa.
Reći ću ti tek ovo: “Kad bismo ti i ja živjeli još stotinu godina i kad bi ti stalno navodio brojeve, a svaki naredni broj udvostručavao, broj koji bi rekao nakon stotinu godina značio bi raspon od prvotnosti do krajnosti.”
Onda Džabir reče: “I da li kroz svo to vrijeme Bog, koji je već sve pozavršavao, sjedi besposlen?”, na što Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “O Džabire, time što sam ti rekao da uzmeš u obzir raspon od prvotnosti do krajnosti smjerao sam nešto drugo.”
Džabir ibn Hajjan upita: “Šta si htio reći?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Time da ni nakon stotinu godina zbrajanja ne možemo odrediti raspon između prvotnosti i krajnosti htio sam reći da za Boga Svevišnjeg to predstavlja tek jedan tren.”
Džabir se tome začudi, pa Džafer Sadik upita: “ Shvataš li šta ti hoću reći?”
“Govoriš da je raspon od prvotnosti do krajnosti za Boga samo jedan tren”, reče Džabir ibn Hajjan.
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odvrati: “Da, baš to govorim. Kako je taj raspon za Boga Svevišnjeg tek tren, On nije obuhvaćen vremenom. Ni mi nakon smrti nećemo biti zahvaćeni protokom vremena, tako da ako nas Bog proživi nakon deset ili stotinu hiljada godina, taj vremenski period nećemo osjetiti niti će nam on šta značiti. Nama će se doimati kao da smo bili na tren zaspali, jer u stanju smrti nismo osjećali protok vremena.
Zato je neutemeljen tvoj prigovor kako Bog, nakon što je učinio sve što je trebalo da učini, donavijek ostaje besposlen. Ono što tebi i meni izgleda kao razdoblje od stotinu hiljada godina (ovu brojku spominjem ti samo radi primjera), Bogu Svevišnjem ne predstavlja više nego li tren. I u tom trenu on se zanima nečim. Uopće, u govoru o prvotnosti i konačnosti činjenje ne znači isto ono što taj pojam znači za nas.
U našim životima, činjenje proistječe iz zadovoljavanja neke materijalne ili duhovne potrebe. Ljudi rade da bi osigurali sebi prihod. Kad i ne bi morao stjecati prihod za zadovoljenje materijalnih potreba, da bi stjecao znanje, što je duhovna potreba, čovjek bi bio prinuđen na djelovanje. Kad ne bi bilo niti potrebe za stjecanjem znanja, čovjek bi se opet zanimao nečim, jer, ako bi ostao sasvim besposlen, toliko bi onemoćao da ne bi bio u stanju nastaviti život. Onaj ko djeluje zato da bi sebi osigurao prihod ili da bi stekao znanje nikad neće biti pogođen slabošću koja proistječe iz besposlenosti.
Za Stvoritelja, stoga što je on Prvi i Posljednji, što sve zna i sve može, ne postoji ova vrsta potreba. Za Njega ne postoji niti bilo kakva druga vrsta potrebe. Kad bi se reklo da Bog nešto treba, to bi bilo nevjerstvo. Ako bi se reklo – da nam Bog oprosti takve misli – da On ima potrebu za nečim, time bi Mu bilo opovrgnuto da je On Bog. Mjesto božanstva tad bi preuzelo ono što On trebuje.
Dakle, o Džabire, kada govorimo o Božijem činjenju, mi Ga svodimo u okvire vlastitog razuma i o Njemu prosuđujemo na osnovu svoje sposobnosti poimanja. Činjenje Božije drukčije je od našeg činjenja. Za Njeg, Onog koji sve zna i sve može, Onog koji je Prvi i Posljednji, činjenje ne znači isto ono što znači za nas. Sve što mi činimo, u bilo kom obliku, potječe iz naših potreba, pa bile one materijalne ili duhovne. Za nas ne postoji činjenje koje nije proisteklo iz neke potrebe.
Pošto naš razum ne može shvatiti kakve je vrste Božije činjenje, prisiljeni smo da Božije djelovanje cijenimo kao i ljudsko. Kako čovjek nakon što završi s poslom biva besposlen, ti umišljaš da je i Bog Svevišnji besposlen, pošto je već završio sve što je trebalo.”
Džabir ibn Hajjan upita: “Hoćemo li nakon što budemo proživljeni poslije smrti Boga poznavati bolje nego sada?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ne sumnjam u to da će ljudska vrsta, nakon što poslije smrti bude proživljena, biti na višem stupnju sposobnosti poimanja nego što je sada. Već sam ti govorio da Bog Svevišnji, Čija je milosrdnost bezgranična, čovjeka ne usmrćuje zato da bi potom živio gorim životom. Smrt je stupanj u upotpunjenju čovjeka i nakon nje slijedi viša razina bivstvovanja.
Džabir tad upita: “Da li će nakon smrti čovjek moći vidjeti Boga? Znam da je Musa na Tur planini tražio da vidi Boga i da mu je Bog rekao: 'O Musa, nećeš me vidjeti.' Ipak, mi smo muslimani i stoga smo povlašteni nad drugima. Zar zbog te povlaštenosti nakon smrti nećemo moći vidjeti Boga?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Nećemo, o Džabire. Iako smo muslimani, nakon smrti nećemo vidjeti Boga. Jer, Bog nije tjelesnina da bi mogao biti viđen.
Naše oči ne mogu vidjeti ništa što nije tijelo i na što ne pada svjetlost. Naše oči čak ne mogu da opažaju stvari u tami, pa kako se onda nadaš da ćeš nakon smrti moći vidjeti Boga. Niti na ovom svijetu niti nakon smrti Boga nećeš vidjeti.
Međutim, ako si mislio na viđenje Boga Svevišnjeg očima srca, tad ga možeš vidjeti već na ovom svijetu, baš kao što ćeš to moći i nakon smrti.”
Onda Džabir reče: “Hoću da znam zašto se Bog ne pokazuje Svojim stvorenjima?”
Dža'fer Sadiq odgovori: “To je nešto što se tiče Njega samog i mi ne možemo znati zašto se On ne ukazuje Svojim stvorenjima. Međutim, mogu ti kazati da, pošto ne vidimo Boga Svevišnjeg, nama preostaje velika nada u svoju konačnu ispravnost.”
Džabir odvrati: “Ne shvatam o čemu govoriš. Kakvu nam to nadu u našu konačnu ispravnost daje to što ne možemo vidjeti Boga?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, pojasni: “Kad bismo mogli vidjeti Boga, mi bismo Ga ograničavali i mislili bismo da poimamo Njegovo Biće, pa bismo time gubili nadu.”
“A pošto Ga ne vidimo, ne ograničavamo Ga?!”, upita Džabir ibn Hajjan.
Džafer Sadik odgovori potvrdno i reče: “Viđenje tijela znači njihovo ograničavanje. Kad neko tijelo možemo posmatrati sa šest strana mi ga samim tim ograničavamo. Premda mi ne bismo ni tada poimali Njegovo Biće, On bi s naše strane već viđenjem bio ograničen. Pošto Ga više ne bismo držali neograničenim, ne bi bilo nade u našu konačnu ispravnost.
Ako bismo Boga smatrali ograničenim, zaključili bi da On, koji je ograničen, nije mogao nas stvoriti neograničenim, čime bi nestalo nade u vječno postojanje. Izvjesno je da ograničeni stvoritelj ne može stvarati neograničena bića. Ako bismo viđenjem mogli pojmiti Božije Biće, to bi za nas značilo potpuno beznađe.”
Džabir ibn Hajjan upita: “Zašto bi poimanje Božijeg Bića značilo beznađe?”, pa Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Kad bismo mogli pojmiti Biće Svevišnjeg onako kakav On jeste, tad bi nam se On doimao malim. Mi Jedinog Boga, Koga se ne može vidjeti, doživljavamo kao uzvišeno biće, te smatramo da Ga naš razum ne bi mogao pojmiti čak ni ako bi nam razum bio mnogo snažniji nego što jeste. To nam grije srce i daje nade da je Bog, Koji je neograničen i beskrajan, i nas stvorio za vječni život. Pošto je on Moćan i Onaj koji nema nikakve potrebe, te mu tako nije trebalo ni to da nas stvori, već nas je stvorio samo iz Svoje Milosti, tad On hoće da nam daruje vječnu sreću.
Međutim, kad bismo mogli pojmiti Boga, rekli bismo: zar je Bog koga obožavamo tako sitan da ga mi možemo pojmiti ovim našim nedostatnim razumijevanjem?! Ovo što ti govorim ne tiče se osnova vjerovanja, već spada u mudroslovlje. Hoću da kažem da ako ti i ne bi bio musliman, mogao bi shvatiti zašto je za nas bolje da ne možemo vidjeti Boga Svevišnjeg od toga da Ga vidimo i da Ga ograničimo prostorom. Ako bi On za nas bio prostorno ograničen, bio bi ograničen i u duhovnom smislu.”
Džabir na to reče: “Ne slažem se s tim što govoriš i mislim da bi Bog, ako bismo mogli pojmiti Njegovo Biće, za nas i u duhovnom smislu bio veći. Imam i dokaz za to. Ako na bazaru samo prođem pokraj neke osobe, ta osoba za mene neće ni po čemu biti drukčija od ostalih osoba koje srećem u prolazu. Moguće je da primjetim da je ta osoba višeg stasa ili deblja od ostalih prolaznika, međutim , u duhovnom smislu za mene između njih ne postoji nikakva razlika.
Ali, ako porazgovaram s tom osobom i shvatim da se radi o učenom čovjeku, ako pojmim njegovu ličnost, taj čovjek će otad za mene biti veći nego li je bio prije. Ako i drugog, trećeg, četvrtog i petog dana budem odlazio k njemu, raspravljao s njim i slušao njegove odgovore, osjećat ću veće poštovanje spram njega, jer ću uvidjeti da se doista radi o učenjaku.
Prema tome, ako bismo Boga upoznali tako da shvatimo Njegovo Biće, osjećali bismo veće poštovanje prema Njemu.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to reče: “Čovjek koga svaki dan posjećuješ, raspravljaš s njim i slušaš njegove odgovore, ljudsko je biće poput tebe. Iako on zna i razumije više od tebe, njegov um i razumijevanje ipak su ljudski. Njegovi odgovori na tvoja pitanja nisu dokaz da je on iznad ostalih ljudi i da sve zna.
Povedeš li tog istog čovjeka bravaru i zatražiš li da ti on napravi bravu, vidjet ćeš da je to izvan njegove sposobnosti, jer ono što on zna tiče se nauke, a ne bravarstva. Otiđite od bravara i dođite kod mljekara. Tad zatraži od onog učenjaka da napravi maslac, pa ćeš ponovo vidjeti da on nije sposoban za to, jer on takvo što nikada nije radio. Osim nauke o fikhu on nije učio ništa drugo. Ti ga poštuješ zato što si imao priliku da se uvjeriš u njegovo znanje. Tvoj um i razumijevanje jesu ograničeni, ali su ipak dovoljno široki da ti možeš pojmiti nečiju učenost u nauci o fikhu.”
Džabir onda reče: “U svakom slučaju, nakon što sam upoznao njegovu ličnost, uvećalo se moje poštovanje prema njemu. Upoznam li ga više, i moje poštovanje će se uvećati.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “U odnosima među ljudima to je, zaista, tako. Međutim, što se tiče odnosa između čovjeka i Boga, stvari ne stoje tako. Kad bi ljudska vrsta mogla pojmiti Boga, više mu ne bi ukazivala poštovanje, jer bi On tad u njihovim očima bio mali. Čovjek bi tad zaključio da ako on već može svojim ograničenim razumijevanjem pojmiti Boga, tad je i Bog ograničen, inače Njegovo Biće ne bi bilo pojmljivo. Ovo ti navodim samo kao primjer. Inače, nemoguće je pojmiti ono što je prvotno, konačno i neograničeno.