Sari Saltukov život i djelo
Izvori daju različite podatke o pravom imenu Sari Saltuka i o tome gdje je rođen.
Prema Saltuknami njegovo pravo ime je bilo Šerif Hizir ( Hizir, turski– hz. Hidr – nap. prev.)[18] Evlija Čelebija navodi da mu je pravo ime bilo Muhammed Buhari. Prema ovome saznajemo da je bio iz Buhare. Ali, u Saltuknami se spominju imena kao što su Šerif-i Šami, Saltuk-i Rumi. (dakle, da je iz Šama, ili Ruma – nap. prev.)[19]
O Sari Saltuku, koji se u prihvatanju islama u Anadolije, a posebno Balkana vijekovima spominjao kao junak ili evlija, počevši od kraja 13., pa u 14. i 15. vijeku napisana su mnoga predanja. U djelima osmanskih historičara kao što su Jazidžioglu Ali, Sejjid Lokman i Ibni Kemal (Kemal Paša-zade) dano je mjesto i predanjima o Sari Saltuku. U 17. vijeku, u Sejahatnami Evlija Čelebija naširoko se spominju aktivnosti Sari Saltuka.[20]
Po mišljenju, Mehmed Fuada Kuprilija, Ahmet Jesevi sprema Muhameda Buharija (Sari Saltuka) u skupini od sedam stotina osoba zvanih evlijai Horasari u pomoć Hadži Bektaš Veliji i opasujući Sari Saltuku drveni mač rekao je: “Moj Saltuk Muhamede, moj Bektaš neka te u Rum pošalje, u zemlji Poljaka uđi u oblik Sari Saltuka, koji upućuje; prokletnike posjeci. U Makedoniji i Dobrudži na mjestu sedam kraljevstva slavan postani.” Kad je Sari Saltuk došao u Rumsku oblast Hadži Bektaš Velija izvršava Jesevijevu naredbu i šalje ga u Dobrudžu. Osvaja mnogo mjesta i narod uvodi u islam.[21] Sari Saltuk je 1264. godine u oblasti Dobrudže i Baba planine bio duhovni vođa i predvodnik 10.000 do 12.000 Turkmena.[22]
Još prije je Balkan bio naseljen od turskih naroda Pečenega, Uza i Kumana, koji su došli sa sjevera Crnog mora, a Anadolija je naseljena u drugoj polovini 13. stoljeća od strane Turaka koji su došli sa seldžučkim sultanom Izetinom Kejkavusom II. (1246-1262).[23]
Sultan Izetin Kejkavus II pred navalom Mongola zajedno sa svojom porodicom i bliskim emirima na lađi otišao je iz Antalije u Istanbul i sklonio se kod vizantijskog imperatora Mihajla Peleologa VIII. Tu je sa svojim emirom Ali Buharom izašao pred Mihajla i rekao: “Mi smo turska posada, nikad ne ostajemo u gradovima. Odredite za nas mjesto u nekoj provinciji, kako bi iz Anadolije tamo donijeli obe koje nam pripadaju, da bi tamo ljetovali i zimovali.” Imperator im je dodijelio mjesta u oblasti Dobrudže. Oni su potajno o tome obavijestili privržena turska nomadska naselja u Andoliji. Sari Saltuk je sa Turkmenima koje je sakupio iz oba u Alejhirrahmeu, Izniku i Izmitu preko Uskudara prešao u Rumeliju i namjestio se u oblasti Dobrudže. U Dobrudži su nastala dv-tri muslimanska grada i 30-40 oba.[24] Ali, nije mnogo prošlo, zbog političke situacije imperator Mihajlo je naredio da se Izetin Kejkavus uhapsi. Kajkavus je 1262. godine pozvao u pomoć vladara Desti Kipčaka Berke hana. Berke-han je spasio sultana i odveo ga na Krim. Za izdržavanje i život dati su mu gradovi Sudak i Soltak. U međuvremenu je i dio Turkmena iz Dobrudže, zajedno sa Sari Saltukom, otišao Desti Kipčaku i smjestio se u ovim gradovima. [25]
Nakon što je Izetin Kejkavus II umro na Krimu Sari Saltuk je svoje sljedbenike vratio u Dobrudžu. Nakon Sari Saltukove smrti jedan dio njih je izabrao hrišćanstvo. Drugi dio njih je od strane Karesi-bega smješten u oblast Karesija.[26] U oblasti potpuno naseljenoj od strane turskih naroda Pečenk, Uz, Kuman, te seldžučkih Turaka, izgrađena je država Oguz (Gagauz).[27]
Ibn Batuta je iz države Zlatne horde došavši u Istanbul, prošao ovu oblast i dao ovakvu izjavu. “Najzad smo stigli na mjesto koje je poznato kao Baba Saltuk i koje je na rubovima zemlje na kojoj žive Turci… Prema njihovom vjerovanju Sari Saltuk je imao nekoliko nadljudskih osobina, ali nije moguće da se ono što je objašnjeno složi sa pravilima i principima naše vjere.”[28] Suprotno od svih pozitivnih saznanja o Sari Saltuku, izjave Ibn Batute o negativnim stvarima koje je čuo o njemu vrlo vjerovatno potiču od nerazumijevanja predaja koje govore o tome da se Sari Saltuk prerušavao i propovijedao u crkvama, i na taj način potajno pozivao hrišćane u islam. Prema Francu Babingeru, Ibn Batuta je Sari Saltuka pomiješao sa bizantskim svecima o kojima je prenio razna predanja.
Predanje o Sari Saltuku koji je čitav svoj život proveo na pohodima u ime vjere je vrlo značajna i za kulturnu historiju naroda Ilhanli i Džudži (Cuci). Prema Saltuknami, Sari Saltuk je zajedno sa svojim ljudima živio i u Edirnu i volio ga kao svoj zavičaj. Ali, volio je i Krim i Kefu. Nekoliko puta je išao tamo-ovamo između ova tri mjesta. Zajedno s time, najviše je živio u Isakči, poznato je da je umro 1297. godine, i da je sahranjen u mezar udaljen tri sata na Baba planini.
Interesantne su i Sari Saltukove veze sa sultanima i begovima koje smo prethodno spomenuli. On je zapravo bio vezan za seldžučke sultane, a ovi su redom: Izetin Kejkavus II (1246-1262), Alaetin Kejkubat II (1249-1254) i Gijasedin Kejhuserf III (1266-1284). Sari Saltuk je bio derviš koji se podvrgavao naredbama sultana i koji nije gajio nikakve političke namjere.
Sultan Alaedin nije imao djece pa je svoju zemlju podijelio između svojih begova. Saltuk je između ovih begova posebno volio gazi Osmana i gazi Umura, te napisao je pismo sultanu Alaedinu u kojem je tražio da se Osmanu dadne timar u području Amasije. Bio je žestoko protiv borbi koje su izbile između begovata nakon sultana Alaedina. Saltuk je bio nezadovoljan činjenicom da su se u to vrijeme u anadolskim džamijama već četiri godine učile hutbe u slavu Saltukovu i dobro zarađivalo. U snu je vidio da će Osmanlije prekinuti neslogu između begluka, da će izgraditi veliki sultanat i da će Rumeliju učiniti islamskom zemljom i zato je pozvao gazi Osmana i podsticao ga na osvajanje Rumelije. Bijela zastava koju je upotrebljavao Sari Saltuk poslije je postala i zastava gazi Osmana. Sari Saltuk je u jednoj bici porazio rumskog vladara. Plijen koji mu je pripao, čador od crvenog atlasa i srebrena ploča, predao je gazi Osmanu. Rumskom vladaru je rekao da mir ne skalpa sa njim, već sa Osmanom, kojem je tako iskazao vjernost. Sve su to pokazatelji da je Sari Saltuk podržavao Osmanlije. Sari Saltukova veza sa Osmanlijama se nastavila i poslije njegove smrti. Sultan Mehmed Fatih je tokom jedne opsade Istanbula usnuo Sari Saltuka koji mu je rekao da ključeve Istanbula skloni u Edirne, znači da ne zapostavi ovo mjesto koje je zemlja starih i čestitih gazija.[29]
Rekli smo da Sari Saltuk u svom postupanju nije imao nikakvih političkih pretenzija. Inače, tada su begovi i sultani u svojim međusobnim borbama stalno željeli derviše, koji su u bili uticajni, imati na svojoj strani. Vezano za ovo, u borbi Bajazida II i sultana Džema, koja dolazi mnogo poslije njegove smrti, ime Sari Saltuka se često spominjalo.
Na drugoj strani, sultan Džem je u ime Sari Saltuka dao da se pripremi Saltuknama i kao znak poštovanja koje je prema njemu osjećao izjavio: “Kad bih bio padišah, živio bih u Edirnu.” Sultan Sulejman je na pohodu na Petru Rareš došao na Baba planinu, tu ostao četiri dana i posjećivao Sari Saltukovo turbe.[30]
Ima nekoliko izvora koji pohvalno govore o Sari Saltuku. Izvori su generalno u suprotnosti jedan sa drugima. Neki podaci koji se prikazuju kao historijski izvori su predanja koja se oslanjaju na Hadži Bektašovu Velajetnamu. Izvan ovih izvora, dosta veličanja Sari Saltuka postoji i u nefesima bektašijskih pjesnika. U djelu Hizirnama, za koje se smatra da je napisano 1475. godine, u jednoj od pjesma pjesnika Muhjudina o Sari Saltuku se ovako govori:
Geldi ereneler cem ile gosterdiler uctan uca
Taptuk Sari Saltuk bile gosterip hep uctan uca
U drugom obliku onoga što je objašnjeno u Hadži Bektašovoj Velajetnami govori se o Sari Saltuku i u Osmanbabinoj Velajetnami. Sari Saltuk je jedan od najvećih pirova koji su turkmensku kulturu nosili izvan Anadolije. Današnji istraživači se slažu sa činjenicom da je Sari Saltuk iz sjeverne Anadolije preko Uskudara došao u Dobrudžu kao vođa grupe Turkmena 1263-1264 godine.[31] U vezi sa vremenom Sari Saltukove smrti A. Baki Golpinarli u svijetlu saznanja koja je preuzeo od Berzalija utvrđiva 1291. godinu, a Zeki Veli Togan koristeći se Yusuf al Nabhanijem određuje 1256-1257. godinu. Machiel Kiel navodi 1300. godinu kao vrijeme Sari Saltukove smrti.
U predaji iz Saltukname pretjerano se navodi da je Sari Saltuk je živio 99 godina, ovu tvrdnju je teško staviti u kontekst historijske istine.
Prema Fuadu Kupruliju Turci u pratnji Sari Saltuka jesu Čepni. U Hadži Bektašovoj Velajetnami stoji da su Čepni i Sari Saltuk Hadži Bektaševi prvi muridi. Claude Cahen ide dalje u odnosima između ove dvije osobe i navodi da je Sari Saltuk rođak Hadži Bektaša.
Kemal Yudže prenosi od Munedžimbaši Tajihija i piše: “Sari Saltuk je imao prijateljske veze sa osobama kao što su Hadži Bektaš Veli, Mahmut Hajrani, Tapduk Emre, Mevlana Džalaludin Rumi.”[32]
Historičar Babinger, u Islamskoj enciklopediji, kaže: “Sari Saltuk je učestvovao u šiitskim batini pokretima.”
Sve što je rečeno o Sari Saltuku, sve što je napisano, historijski izvori i predaje dokazuju da je Sari Saltuk bio jedan od najvažnijih evlija Horasana, da je bio obrazovan, dobar učitelj, organizator i da je bio harizmatska ličnost. Prema našem pogledu, zajedno sa svime drugim, on je važna halka anadolskih univerziteta (tekija). I on, kao i drugi horasanski velikani, obezbjeđuje odrastanje generacija korisnih čovječanstvu za mir i bratstvo, te obrazovanje Turkmena i ljudi iz drugih naroda. I Sari Saltuk, naspram arapsko-perzijske kulture, djeluje sa turskom kulturom. Svjestan je pogrešnosti obraćanja ljudima koji žive u Anadoliji na drugim jezicima, osim na maternjem jeziku.
Sari Saltuk je izuzetan turski junak koji je sa borbama u osvajanju Anadolije i Rumelije u kojima je učestvovao, junaštvom i kerametima, još za života postao legendarna ličnost.[33]
U osnovi, tema Saltukname je Sari Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari Saltukovo djetinjstvo i odrastanje.
Na početku djela spominju se gaze Sari Saltukovog djeda Sejjid Huseina i oca Sejjid Hasana. Govori se kako je nakon Sejjid Huseinove smrti na njegovo mjesto došao Sejjid Hasan i kako je osvojio mnoga mjesta. Na kraju su neprijatelji trovanjem ubili Sejjid Hasana, a njegovi ljudi su mu tijelo sahranili na jednoj planini i mjesto njegovog mezara držali u tajnosti. Šerif (Sari Saltuk) je bez oca ostao u dobi od tri godine. Šerifov odgoj je preuzeo odgojitelj koji se zvao Seravil. U Saltuknami se spominje i drugi njegov učitelj po imenu Abdulaziz.
Šerif, koji je u kratkom vremenu naučio jahanje, gađanje strijelom i rukovanje mačem, predstavlja važan primjer junaka u turskim epskim poemama. Ali, nakon smrti njegovog oca, begluk prelazi u druge ruke. Zbog ovoga Šerif i njegova majka doživljavaju mnoge poteškoće. Nakon što mu je majka poslije izvjesnog vremena umrla, Šerif ostaje potpuno sam. Seravil uzima Šerifa i odvodi ga pred Emira Alija, a ovaj ga sprema sultanu Sulejmanu Sebuktekinu. U to vrijeme je sultan bio u Azerbejdžanu. Šerif je izašao pred sultana. On je u lovu u koji je otišao sa sultanom pokazao sve svoje vještine. Sultan je oduševljen Šerifom, kome ni jedna lovina ne izmiče te naređuje da mu se iz Bejtul-mala, kao vojnička plata, daje četrdeset dirhema dnevno. U to vrijeme Šerif ima 14 godina.
Jede noći je Battal Gazi došao u Šerifov san i rekao mu gdje se nalazi pećina u kojoj su njegov
konj Aškar, Dahhakov mač, Givovo koplje, Gustašbov štit i hazreti Hamzino oružje. Šerif se budi iz sna i našavši pećinu, uzima konja i oružje o kojem mu je govorio Battal Gazi. Iz Saltukname doznajemo da je Sari Saltuk, pored ovoga, posjedovao još legendarnih oružja i konja. Ozbiljan prilaz ovoj zagonetnoj historijskoj ličnosti napravio je Fahir Iz u “Saltuk-name – Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi”, Harvard Universitesi Basimevi, 1974. godine.
Turbeta i zijaretgjahi
Pokazatelji uticaja Sari Saltuka na narodne mase, osim onih koji žive u historijskim i književnim djelima, te legendama, su turbeta i mekami. Geografski njegova turbeta se protežu od istoka Anadolije, preko Balkana (Rumelije) do istočne Evrope.
U Saltuknami se navodi da postoji dvanaest njegovih mezara. Sari Saltuk je, govoreći da će begovi i kraljevi htjeti zaštiti njegov mezar, naredio da se za svakog od onih koji žele da se njegov mezar kod njih nalazi napravi po jedan tabut. Svaki vladar kome bude predat jedan tabut vidjet će u njemu Sari Saltukovo tijelo. Prema oporuci, njegovi ljudi su ga okupali i umotali u ćefine. Pripremili su jedanaest tabuta za one koji su željeli tijelo Sari Saltuka, jer im je prije smrti rekao da će se nakon smrti nalaziti na dvanaest mjesta.Svakom begu i kralju po njihovoj želji predat je po jedan tabut. Svaki je pogledao u svoj tabut i vidio da je tijelo kod njega i odnio ga u svoju zemlju. Prema Saltuknami vladari su odnijeli tabute u: Tatarski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (?Giranata), Baba i Edirne (Jedrene).
U Saltuknami se navodi da mu je tijelo sahranjeno u Babi (Babadag/Rumunija), dok postoji i predaja prema kojoj je Sari Saltuk sahranjen u okolini Edirna u Eskibabi, tj. u mjestu Babaeski. Prema ovoj predaji vladar Edirna je htio da uzme tabut u kojem se nalazilo tijelo Sari Saltuka. Zbog toga je izbila prepirka. Za vrijeme prepirke iz tabuta se začuo Sari Saltukov glas:
“Ne postupajte suprotno od moje oporuke, kazniću vas.” Svako se zbunio i od straha nije znao šta da čini. Na kraju su uzeli tabut i sahranili ga u Babaeskiju, u okolini Edirna. Ali. Odmah iza ove predaje Eb'ul-Hayr-i Rumi ponavlja da se pravi Sari Saltukov mezar nalazi u Babadag.[34]
Evlija Čelebija u svojoj Sejahatnami, sa malim razlikama, na sličan način opisuje pripremanje više tabuta za Sari Saltuka i njihovu predaju kraljevima koji to žele: Sari Saltuk je rekao svojim ljudima: “Kad umrem, okupajte me i pripremite sedam tabuta, jer zbog mene treba da se sedam kraljeva bori.” Njegovi ljudi su ga poslije smrti okupali i pripremili sedam tabuta. Prvi je došao kralj zemlje Mosko (Moskva). Otvorio je tabut koji mu je predat i u njemu vidio tijelo Sari Saltuka. Rekavši da je tijelo u njihovom tabutu vratio se u svoju zemlju i ukopao tabut u okolini Moskve. Kasnije su došli kraljevi Poljske, Češke, Išfet~Isfeč (?Isveč-Švedska), Edirna, Bogdana, Dobrudže, uzeli tabute koji su im predani, vratili se u svoje zemlje i tamo zakopali tabute. Svaki kralj je u tabutu koji mu je predan vidio tijelo Sari Saltuka i vjerovao da je upravo kod njega pravi tabut.[35] U trećem tomu Sejahatname Evlija Čelebija opisuje dolazak u Babadag i piše da se ovaj grad naziva Babadag zato što je u njemu sahranjen Sari Saltuk.
Hadžim Sultan u svojoj Velajetnami objašnjava kako je prema Sari Saltukovoj oporuci napravljeno četrdeset tabuta i da je u svakom ovom tabutu viđeno tijelo Sari Saltuka. Kralj Dobrudže je prekontrolisao svih četredeset tabuta. Vidjevši da se u samo jednom tabutu miče ruka tijela koje su u njemu nalazilo, vjerovao je da su u tom tabutu nalazi stvarno tijelo Sari Saltuka. Trideset devet tabuta je donijeto u jedan krug, a on je tabut sa stvarnim tijelom Sari Saltuka zakopao u sredinu ovog kruga.[36]
U jednom nefesu anadolskih Alevija u kojem se govori o mezarovima znamenitih osoba kaže se:
İsakça'da Sarı Saltuk yatar
Varup ziyaret ettin mi turnam
U Isakči Sari Saltuk leži
Stiže li i posjeti li ga turnam[37]
Ali, pored ovog nefesa, ne postoji ni jedan drugi izvor koji navodi da se u Isakči nalazi mezar ili makam koji pripada Sari Saltuku. Isakča (Isaccea) je oblast koja se nalazi na obalama Dunava na granici Rumunije sa Ukrajinom. U ovom mjestu, koje je smješteno na sjeverozapadu Babadaga, ne nalaze se nikakvi tragovi ni mezara, ni turbeta niti kakvog makama (mjesta). U Isakči žive malobrojni Turci koji sa poštovanjem pričaju o Sari Saltuku i znaju da je on junak-evlija i da se njegov mezar nalazi na sjeverozapadu Babadag.
Sve ovo pokazuje da su se odmah nakon Sari Saltukove smrti na raznim mjestima pojavili mezari koji se pripisuju njemu. Postojanje ovih mjesta se objašnjava predajom o kojoj se govori u Saltuknami ili Sejahatnami. Privlači pažnju činjenica da se danas u imenima ovih zemlja ili gradova ne spominju imena mjesta u kojima se nalaze mekami Sari Saltuka. Sa druge strane, u nekim zemljama koje se spominju u Saltuknami i Sejahatnami do danas su ostali turbeta i mekami za koje se navodi da pripadaju Sari Saltuku. Tako dolazimo do zaključka da je jedan broj turbeta i mekama nastao nakon što je napisana Saltuknama.
Sa druge strane, jasno je da sjećanje na Sari Saltuka u mnogim sredinama i dalje traje, jer se turbeta i mekami još posjećuju i poštuju. Ovakva situacija usmjerila je mnoge istraživače prema njegovim turbetima i mekamima. Istraživanja obuhvataju osim historije ovih mekama, njihova mjesto u izvorima, njihovu građu, predaje koje se pričaju, legende, bajke i vjerovanja povezana sa njima.
F. H. Hasluck je istraživao turbeta i makame u Kaliakri (Varna/Bulgaristan), u Babaeskiju (Turska), Babadag (Rumunija), Ohridu (Makedonija)i Kruji. On je konstatovao da je Sari Saltuk “lay – figure” bektašijske propagande među hrišćanima u Rumeliji.[38] Ragip Onen je opisao turbe u Boru. Nazmi Sevgen je u seriji pisanih radova izložio vezu između Sari Saltuka i Svetog Spiridona (Aiyos Spiridon) te predstavio turbeta i makame u Babadag (Rumunija), te u mjestima Tundželi Dijarbakir, Babaeski, Bor, Rumelifener. Machiel Kiel je proučavao historiju turbeta u Babdagu.[39] Grace M. Smith je dala opšte informacije o turbetima koji se nalaze u Babaeskiju, Izniku, Boru, Dijarbakiru, Babadagu (Rumunija) i Blagaju (Bosna i Hercegovina).[40] Nimetullah Hafiz je iznio podatke o turbetu kod Peći (Ipek) na Kososvu,[41] a Tadžida Hafiz o turbetu u Blagaju.[42]
Zijaretgjah u Hozatu
Na brdu Sari Saltuk koje se nalazi osam kilometara prema sjeveru u opštini Hozat kod Tundželiju, na nadmorskoj visini od 2276 metara nalazi se mekam sa istim imenom. U selima Karadža i Akviran (Akoren), koja se nalaze na južnoj i jugozapadnoj strani brda, živi jedna porodica koja se preziva Sari Saltuk. Kao posljedica kerameta koji se pripisuju Sari Saltuku ovaj mekam je postao mjesto za žrtvovanje kurbana i mjesto posjećivanja. Mještani okolnih sela vjeruju da se Sari Saltukov stvarni mezar nalazi ovdje.[43]
Turbe u Dijarbakiru
U centru Dijarbakira blizu Urfa kapije, među historijskim građevinama koje se spominju kao Gulšeniler tekija, nalazi se jedno Sari Saltukovo turbe. Turbe je građeno od rezanog kamena na osam uglova (ćoša), u unutrašnjosti se nalazi jedno kube, a sa vanjske strane je pokriven krovom u obliku piramide smještenim na jednom visokom okruglom vijencu.[44] Turbe je okruženo sa više pratećih objekata, arhitektonsku cjelinu okružuje zid sa sve četiri strane. Vidljivo je da je turbe prije imalo dva prozora. Kasnije je jedan od ovih prozora zazidan. Narod osobu koja leži u turbetu spominje raznim imenima kao Sari Saltuk, Sari Sadik i Sejjar Saltuk. Ovdje postoji predanje da je Sari Saltuk bio jedan od evlija koji je mnogo putovao. Prema vjerovanju poginuo je kao šehid u bici u Dijarbakiru i zakopan je na mjestu gdje se nalazi turbe. Ovdašnje žene bosonoge obilaze turbe u noćima sa četvrtka na petak vjeruju da će im dove biti uslišene ako mole iskreno iz duše i srca. Vjeruje se također da će onaj koji zapadne u tešku situaciju dobiti pomoć ako ovu pomoć zatraži tri puta izgovarajući ime Sari Saltuka. Zanimljiv je običaj vezan za ovo turbe, a to je da postoji tradicija da onaj kome je učinjena nepravda dolazi ovdje i čini bed-dovu (proklinjanje). Bolesne žene, one kojima je muž bez posla, ili imaju neudatu kćer, dolazile su tražeći lijeka i paleći svijeću. Oni koji bi u snu vidjeli Sari Saltuka dolazili su i žrtvovali kurban (pijetla, ovcu, kozu). Iako je bršljan potpuno prekrio zidove obližnje džamije i drugih građevina, Sari Saltukovo turbe već godinama nije obavijeno bršljanom, i to se vezuje za duhovnu snagu Sari Saltuka. [45]
Turbe u Boru
Sari Saltukov mekam u Boru se nalazi u istoj ulici gdje i biblioteka Halil Nuri Jardakul u kojoj se nalazi primjerak Saltukname. Osamdesetih godina prošlog vijeka ovo turbe bilo je u ruševnom stanju, da bi devedesetih godina bilo opravljeno. Iz natpisa na turbetu vidi se da je građevina popravljana 1732. godine. Ovo turbe spominje se u Hadži Mahmuthodžinoj risali Nesajih-i Amme štampanoj 1869. godine.[46] Ipak, iz književnih izvora vidi se da je makam Sari Saltuka u Boru odavno poznat. Ahmet Kuddusi sa stihom:
Belde-i Bor'daki Saltuk turbesi
Kim ziyaret itse kalmaz kurbesi
i pjesnik iz Konje Lemi sa sthom:
Gec Aksehir'den ugra nevsehir'e
Nigde'de Kesikbas Kemal Ummi
Bor'da Sari Saltuk punhana yalvar[47]
ukazuju da se u Boru nalazi mjesto zijareta koje pripada Sari Saltuku. Turbe se od naroda poštuje i u odabranim danima obilazi. I kod ovog turbeta postoji tradicija klanja kurbana. Turbe je čisto, održava se i uvijek ima posjetilaca.
Sari Saltukovo turbe u Izniku nalazi se van grada u vinogradu čovjeka koji se zove Dževdet Hersekli (Hercegovac). Do rekonstrukcije 1963. godine gornji dio turbeta, njegov vrh, bio je otvoren. Prema onome što je Dževdet Hersekli slušao od djeda Mehmeda Herseklija, Sari Saltuk je oporučio: “Neka moje turbe bude otvoreno sa svih strana, neka vjetar prolazi, neka mu i vrh bude otvoren, rahmet neka pada.” Turbe koje je nastalo od kubeta oslonjenog na četiri stupa je otvoreno sa sve četiri strane. Ovdje je uobičajeno da oni koji polaze na hadž, jedno od prvih turbeta koje posjećuju je turbe Sari Saltuka. Pred zatvaranje škola i učenici obilaze turbe. Žene iz Iznika i okoline, posebno iz Biledžika svakog petka posjećuju turbe.[48] Ovdje postoji predanje da je Sari Saltuk učestvovao u osvajanju Iznika, radi širenja islama išao je i do Indije. Postoje i neke predaje vezane za turbe: Jednog ljetnog dana Sari Saltuk je ušao u san jednog čovjeka koji je spavao u hladu turbeta i ljuteći se rekao mu: “Ne liježi na mom putu!” Prenose se i priče o kažnjavanju nevidljivom rukom onih koji pijani, ili bez dozvole ulaze u vinograd. Ove predaje ukazuju da i ovo turbe ima osobine kažnjavatelja.
Turbe na Rumelifenaru u Istanbulu
U Istanbulu, u zgradi svjetionika na Rumelifeneru koji je jedan od krajnjih tačaka istanbulskog Bogaza koji se otvara prema Crnom moru, postoji jedan zijaretgah (mjesto obilaska) koje pripada Sari Saltuku. Svjetionik je sagrađen 1850. godine. Na nivou ulaza u svjetionik sa desne strane blizu stepenica, nalazi se jedna kubura. Na strani kubure, gdje se nalazi glava, stoji ploča ispisana u sedam redova: “1. Huvel baki 2. Kutbu’ l-arifin gavsu’ l-vasilin 3. Hazret-i Hadži Bayram-i Veli kaddese sirrihu 4. evlad-i kiramlarindan Sari Saltuk 5. Hazretlerinin merkad-i šerifine el-fatiha 6. … 7. Sene 1204”[49] Čistoću i urednost zijaretgaha održavaju oni koji rade u državnom organu za pomorstvo na Rumelifeneru. U vrijeme kad je trebala početi gradnja svjetionika čovjek koji je živo na selu i zvao se Mehmed tvrdio je da je usnuo jednog evliju i rekao mu da na mjestu gdje se nalazi smokva ima i mezar Sari Saltuka i da je bolje da se svjetionik napravi iznad mezara. Iskopavanjem je zaista pronađen jedan mezar koji je uređen u obliku zijaretgaha i iznad njega je izgrađen svjetionik. Za vrijeme balkankih ratova i Drugog svjetskog rata ovo mjesto je bilo izloženo granatiranju neprijateljske mornarice i sve su kuće porušene. Na meti je posebno bio svjetionik, ali nije bio pogođen. Bivši zaposlenici su pričali da bi penjući se uz svjetionik čuli glasove koji čine zikr. Rasim Učar lično tvrdi da je čuo ove glasove. Ribari su od davnina iskazivali poštovanje prema zijaretgahu Do unazad tridesetak godina ribari bi, prije nego što otplove na more, sa lađama se okupljali oko svjetionika i činili dovu za dušu Sari Saltuka i od njega tražili izun (dozvolu) da isplove na more. Ribari su vjerovali da ih Sari Saltukova duhovna snaga (himmet) štiti. Vjeruje se i da voda pored svjetionika ima iscjeliteljsku moć. Ima onih koji su se pijući ovu vodu izliječili od astme. Evidentirano je više ovakvih izliječenja. U Saltuknami se na više mjesta objašnjava da je Sari Saltuk ispod zemlje izvodio ljekovite vode. Pažnju privlači činjenica da je i voda iz izvora koji se nalazi naspram turbeta u Rumuniji također ljekovita.
Turbe u Babaeskiju
U historijskim izvorima se saopštava da se i u Babaeskiju nalazio jedan zijaretgjah koji pripada Sari Saltuku. Ali, mekam u Babaeskiju nije ostao do danas. Mekam i tekiju, koji se nalaze u blizini Džedid Alipašine džamije na istoku opštine, srušili su Bugari za vrijeme balkanskih ratova. Za vrijeme istraživanja vršenih u Babaeskiju 1990. godine nisu nađeni ni najmanji tragovi od Sari Saltukovog mekama i tekije.
Turbe u Babadagu
Sin sultana Mehmeda Fatiha, sultan Bajazid II, davao je veliku važnost šejhovima i pirovima, koji se spominju kao rumski Abdali. Dao je da se prema najljepšim i najboljim elementima, onog vremena, izgradi tekija i turbe u Babadagu koji su bili u ruševnom stanju. U Babadagu (Dobrudža) napravljeni su tekija i turbe slični onima Sejid Battal Gazije. Sultan Sulejman je na povratku sa pohoda na Madžarsku posjetio ovo Sari Saltukovo turbe u Dobrudži.
Sultan Bajazait je izgradio više objekata koje je uvakufio, a njihove prihode darovao za Sari Saltukovo turbe. Ranije smo se dotakli činjenice da postoje izvori prema kojima je osoba koja tamo leži zaista Sari Saltuk.[50] U južnom dijelu ove kasabe od 9.000 stanovnika, u ulici Mačin nalaze se Sari Saltukovo turbe i naspram njega, Baba Pinar, izvor koji ljeti-zimi teče. Turbe je nedavno popravljano, ali je ovom popravkom djelomično izgubilo svoju historijsku građu. Turbe se i danas obilazi od strane Turaka koji žive u kasabi i okolini. O turbetu se brine jedan mještanin iz Babadaga. Stariji stanovnici Babadaga govore da se nekad pored turbeta nalazila tekija, čije zidine i danas postoje. O ovom turbetu i tekiji je i Evlija Čelebija sa oduševljenjem pisao. I za ovo turbe veže se praksa da žene posjećuju i tu daju da im se zakolju kurbani. Stariji stanovnici se sjećaju da su nekad i hrišćani posjećivali ovo turbe.[51] Danas hrišćani više ne obilaze turbe. Hrišćani, pored muslimana, obilaze Kojun Babin ziyaretgah, drugo mjesto posjećivanja koje se nalazi u ovoj kasabi. Žene koje obilaze Sari Saltukovo turbe praktikuju da kad se vrate kući na vrelom ulju peku peksimete i ovo nazivaju “izvlačenje mirisa”. U Anadoliji sličnu tradiciju nazivaju “sipanje zalogaja.”[52] Poznato je da mirisi i kađenje dimom imaju značajnu ulogu u starim turskim vjerovanjima, posebno protiv nazara – zlog pogleda, zlih čini i raznih opasnosti.[53] Ovo tijesto se kasnije dijeli u tri ili sedam kuća. I ovi brojevi imaju svoje simboličko značenje.
Sari Saltuk ima posebno mjesto i u oblasti Besarabije, gdje žive Turci Gagauzi koji su pravoslavci. Uzrok ove veze otkriva se kad se prouči historija Gagauza.[54] Gagauzi spominju Sari Saltuka sa nazivom „baba“ i smatraju ga historijskom osobom sa historijskim korijenima. U oblasti gdje žive Gagauzi nema mjesta posjećivanja koje pripada Sari Saltuku, ali gagauski intelektualci sa velikim poštovanjem govore o Sari Saltuku i smatraju ga svetom osobom.
Tekija i turbe u Varni
Postoji podatak iz 1613. godine, iz jedne tekije u Varni, gdje je po kazivanju stvarni kabur Sari Saltuka da su dolazili hrišćani na poklanjanje. Oni su bili vodonošci i popravljali i darivali ovu tekiju.[55]
Tekija i turbe na izvoru Crnog Drina
Jedan od kaburova Sari Saltuka sa tekijom, nalazi se na samom izvoru rijeke Crni Drin. Tu dolaze kompletne familije na i ostaju nekoliko dana. Posebno je zanimljivo okupljanje naroda sa obje strane granice od 1. do 7. avgusta.
Tekija i turbe u Kruji
Nedaleko od Kruje u Albaniji nalazi se jedno brdo čiji vrh je na 600 metara nadmorske visine, a naziva se “Šuma Sari Saltuk”. Tu se nalazi jedna pećina i vrelo za koje postoji predanje da je nastalo tako što je Sari Saltuk udario štapom u stijenu. Voda se smatra ljekovitom. Turbe i tekija izgrađeni su oko 1692-1693. godine[56] Tradicija je da se ovo turbe posjećuje od 1. do 7. avgusta. Ovdje se nalaze otisci stopala u kamenu koji se pripisuju Sari Saltuku. Slična stopala nalaze se u selu Goricaj kod Dura (Durres). U šumi kod sela Zgatar, na putu Ljubćev – Prizren.[57]
Sada ćemo se dotaći mezara u Ohridu i nastojati da proučimo vezu ovog mezara sa Sari Saltukom.
Turbe kod Peći
Na “Zejnilaginoj livadi” na putu Peć – Priština, nalazi se turbe sa dva mezara od kojih se jedno pripisuje Sari Saltuku. Mezari su pokriveni kamenim pločama. U zidovima turbeta postoje male niše koje služe za paljenje svijeća. U tradiciji je da se iz čohe sa Sari Saltukova mezara uzima nekoliko končića. Slična praksa dugo godina bila je i u turbetu u Blagaju kod Mostara. Ovdašnji stanovnici praktikuju da nakon posjete turbetu prolaznike počaste halvom. Stanovnici turbe posjećuju utorkom od podne do ikindije. Veliko okupljanje kod ovog turbeta je 2. avgusta, kad dolaze i pravoslavci iz obližnjih sela. [58]
Mezar u Ohridu i Sari Saltuk
Neki događaji ostali u tami historije te se danas pred nama pojavljuju kao klupko koje je teško razmrsiti i razumjeti. Događaji o kojima su podaci iz historijskih izvora u međusobnoj suprotnosti, o kojima dokumenti jedni druge pobijaju, o kojima su predanja i legende preuzele mjesto historijskih istina, poprimaju vrlo zamršenu formu. Jedan od takvih historijskih pravaca koji je ostao u tami historije je mezar koji se nalazi u kapeli manastira Sveti Naum, na obalama Ohridskog jezera. Manastir se nalazi nekih 30-tak kilometara od Ohrida. Ovaj mezar, za koji hrišćani danas misle da pripada Svetom Naumu i obilaze ga vjerujući da od njega dolaze glasovi i ostvaruju se želje i naslanjaju uši (da čuju ove glasove), u prošlosti je od strane ovdašnjih muslimana smatran mezarom Sari Saltuka i mnogo posjećivan. U radovima istraživača je izneseno da su u historiji ovaj mezar obilazili i hrišćani. Kasnije, sa napuštanjem ovog kraja od strane velikog broja Turaka , broj posjetilaca mezara se smanjivao. Danas je mezar poprimio izgled mjesta koje obilaze samo hrišćani. Ali, jedan dio muslimana iz Makedonije još uvijek ovaj mezar smatraju Sari Saltukovim i nastavljaju ga obilaziti.
Za vrijeme posjete, u ljeto 1985. godine vidjeli smo da među dervišima halvetijske tekije u Ohridu živi sjećanje na Sari Saltuka i da oni iskreno vjeruju da mu je tu mezar. Ne samo u Ohridu, nego i drugim krajevima Makedonije, Sari Saltuka smatraju značajnom ličnošću i u manjoj ili većoj mjeri znaju predanja o njemu.[59] Ovdje nam se otvara više pitanja. Može li jedan mezar pripadati dvojici ljudi? Kome stvarno pripada ovaj mezar? Kako su u prošlosti ovaj mezar posjećivali i hrišćani i muslimani?
U ovoj tekiji još se pričaju predanja o tome kako se je Sari Saltuk kladio sa jednim kaluđerom. Ovakva ista predaja se nalazi i u Saltuknami. I šejh tekije Jahja, a i muridi saopštavaju da je nakon što su Turci izgubili većinu i vlast u Makedoniji mezar postao hrišćansko mjesto hodočašća koje obilaze hrišćani. Danas nije ostao ni najmanji trag koji bi pokazivao da ovaj mezar pripada Sari Saltuku. Inače, na kraju prošlog stoljeća ovdje su se nalazile sedžade za obvaljanje molitve. Važnu ulogu u ovom posjećivanju ima i izvor koji se nalazi u blizini mezara, kao i kod turbeta u Babadagu. Šejh Jahja spominje i da mezar posjećuju i makedonski Egipćani (Jedžupi). Monahinja iz ovdašnjeg manastira na naše pitanje dali mezar posjećuju Turci koji vjeruju da se tu nalazi Sari Saltuk reagovala je veoma burno.
Hasluck je posjetio ovaj manastir krajem 1914. godine. Sveštenik manastira mu je tada kazao da bektašije iz Korče pokazuju interesovanje za ovaj mezar i da ga često obilaze. Ovom svešteniku je jedan od posjetitelja čak rekao da u mezaru leži Sari Saltuk i da je on, zajedno sa jednim monahom prešao na hasuri Ohridsko jezero.[60] U Saltuknami se čak objašnjava da je Sari Saltuk na sedžadi putovao po moru pokraj crnomorskih obala. U djelu Kamusu'l-a'lam, Sami Frašeri, piše da su bektašijski derviši obilazili mezar u manastiru Sveti Naum za koji su smatrali da je, u stvari, mezar Sari Saltuka.
G. S. Smith piše da su prije napetosti na jugoslavensko-albanskoj granici muslimani iz Albanije dolazili u Ohrid da bi tamo učili dove, smatrajući da mezar pripada Sari Saltuku. Ovo je trajalo do 1947-48. godine.[61]
Dolazak posjetilaca iz bektašijskog centra u Korči pobuđuje misao da je zgrada djelomično imala i islamske elemente tj. ibadethanu. Zatvaranjem granica i smanjenjem broja Turka je dovelo do opadanja broja posjetilaca. Tako su islamski arhitektonski elementi brzo nestali. Kasnijim popravkama građevina je u potpunosti postala hrišćansko svetište.
Turbe na Paštriku
Na vrhu planine Paštrik nalazi se turbe uz koje se veže ime Sari Saltuka. Mještani raznih naroda imaju veliko poštovanje prema spomenutoj ličnosti i svake godine na Aliđun posjećuju ovo turbe. U neposrednoj blizini turbeta kolje se kurban i traži lijeka neplodnosti žena i nekim bolestima. U predanju ovdašnjih Albanaca kaže se da se blizu turbeta nalazi i grob sv. Ilije. Pravoslavni imaju predanje da se na vrhu brda Paštrik nalaze dva groba, sv. Ilije i sv. Pantelije, a između njih da prolazi državna granica.
Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara
Uz samo vrelo rijeke Bune podigle su bektašije-janjičari prvu zaviju (tekiju). Također i uz ovu tekiju veže se ime Sari Saltuka i vjekovima je bila praksa da se u njezinoj blizini kolju kurbani. Zavija je bila skromnih dimenzija i građena od nekvalitetnog materijala. Izgrađena je oko 1470. godine. Razvojem Blagaja i unaprjeđenjem trgovine i zanatstva, mala zavija nije više mogla udovoljavati obavezama, koje su joj pripadale. Karavanski put koji prolazi kroz Blagaj nameće potrebu proširenja ovog kompleksa. Krajem 15. vijeka podiže se novi “moderniji i funkcionalniji” objekt zidan kamenom i pokriven pločom. Zajednica bektašijskih derviša-neženja (bekjara) proširila je plato, podzidala korito rijeke Bune, utvrdila cijeli ambijent zidom i kapijom. Dograđeni su ahari, hambari, mlin, kovačnica i stupa. Ovako upotpunjen kompleks, dobio je pravo zvati se tekijom. Tekija je izvršila ogroman utjecaj na okolno stanovništvo, gdje se tragovi bektašija mogu vidjeti na folklornim i običajnim elementima u ovom kraju. Krajem 16. vijeka blagajske bektašije slabe, a jača uticaj halvetijskog reda.[62]
Tekije i turbeta uz koje se veže ime Sari Saltuka, osim onih u Ohridu, Dobrudži, Babadagu, u Anadoliji i na Balkanu postoji i mnogo makama koji se nalaze u Tundželi – Hozat, Akoren koju, Dijarbakir – Kent Merkezi, Magzit Ovadžik, Ajridža, Peć – Kosovo, Bivania – Švedska, Pezevina – Bohemija, Moskva, Kaligra, u Grčkoj i Albaniji.
