Jedna od vrlo osjetljivih stavki u islamskoj etici je osjećanje uzajamnosti, međusobnog potpomaganja i služenja ljudima, posebno vjernicima i dobrim ljudima. Iz ukupnosti islamskog naučavanja i životopisa evlija, mir neka je s njima, može se zaključiti da je, poslije izvršavanja obaveznih dužnosti, ova dobra osobina najbolje sredstvo približavanja Bogu Uzvišenom. Božije evlije uvijek su bile u službi ljudi i lično su nastojale ispunjavati njihove potrebe.
Iz Kur'ana Časnog se vidi da će ono što koristi ljudima biti trajno i vječno, a ono što ne bude korisno, brzo će nestati, poput pjene na vodi, i neće mu ostati trag. Bog Uzvišeni kaže:
….فَأَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَاءً وَ أَمَّا مَا يَنفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِى الأَرْضِ كَذَلِكَ يَضْرِبُ اللهُ الْأَمْثَالَ
“Što se tiče otpatka, on odlazi bačen, a ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako Bog primjere izlaže.” (Er-Ra‘d, 17)
Imam Sadik, mir neka je s njim, tumačeći plemeniti ajet objavljen o hazreti Isau:
وَ جَعَلَنِى مُبَارَكًا أَيْنَ مَا كُنتُ …
“I učinio me blagoslovljenim gdje god budem…[1] kaže: “Značenje riječi učinio me blagoslovljenim je učinio me korisnim (جَعَلَنِي نَفّاعاً)”, tj. da je Bog Isaa učinio ljudima jako korisnim.”[2] Kada su pitali Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ko su najomiljeniji ljudi, on je odgovorio: “To su oni koji su najkorisniji ljudima.”[3]
U drugom hadisu Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:
الْخَلْقُ عِيَالُ اللهِ فَأَحَبُّ الْخَلْقِ عَلَى اللهِ مَنْ نَفَعَ عِيَالَ اللهِ وَ أَدْخَلَ عَلَى أَهْلِ بَيْتٍ سُرُورًا
“Ljudi su porodica Božija, zato je Bogu najdraži onaj ko je koristan porodici Božijoj i ko čeljadi kuće donosi radost.”[4]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
مَنْ طَافَ بِالْبَيْتِ أُسْبُوعًا كَتَبَ اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ لَهُ سِتَّةَ آلَافِ حَسَنَةٍ وَ مَحَا عَنْهُ سِتَّةَ آلَافِ سَيِّئَةٍ وَ رَفَعَ لَهُ سِتَّةَ آلَافِ دَرَجَةٍ ثُمَّ قالَ قَضَاءُ حَاجَةِ الْمُؤْمِنِ أَفْضَلُ مِنْ طَوَافٍ وَ طَوَافٍ حَتَّى عَدَّ عَشْرًا
“Ko god sedam puta obiđe oko Kabe, Bog Uzvišeni će mu upisati šest hiljada dobrih djela i izbrisat će mu šest hiljada grijeha i uzdignut će ga za šest hiljada stepeni.” Tada je Ishak ibn Ammar dodao da je Imam rekao: “Ispunjenje potrebe vjerniku vrjednije je od deset obilazaka oko Kabe.”[5]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je:
دَخَلَ عَبْدٌ الْجَنَّةَ بِغُصْنٍ مِنْ شَوْكٍ كَانَ عَلَى طَرِيقِ الْمُسْلِمِينَ فَأَمَاطَهُ عَنْهُ
“Jedan rob Božiji ušao je u Džennet zahvaljujući jednoj trnovitoj grani koja je bila na putu muslimana pa ju je on sklonio.”[6]
Neki ljudi smatraju da je ibadet samo klanjanje namaza i post, te su neki od njih toliko zapali u nemar, neznanje i sebičnost da, kada bi ljudi pred njihovim očima umirali od gladi, to na njih ne bi uopće uticalo.
Stalno se može vidjeti da ova vrsta ljudi na vjerskim putovanjima, kao što su Hadž i posjećivanje svetih mjesta, sve svoje vrijeme provode u učenju zijareta, dovi i pojedinačnim pohvalnim djelima, ne pružajući nikakvu pomoć svojim saputnicima, iako dobro znaju da među njima ima mnogo slabih i nemoćnih koji itekako trebaju pomoć i potporu. U svakom slučaju, jedno od sredstava duhovnog putovanja je lijepo ophođenje s ljudima i dobronamjerno postupanje prema robovima Božijim. Ovakav pristup odvraća čovjeka od sebičnosti i umišljenosti i izgrađuje kod njega božanski i nebeski moral.
Kao što Bog sa vama postupa blagonaklono i milostivo i vi jedni prema drugima budite blagonakloni i dobrostivi – “i ne zaboravite međusobnu prijaznost”:[7]
وَ لَا تَنسَوُا الْفَضْلَ بَيْنَكُمْ
“da ne biste, ne daj Bože, zaboravili tu iskonsku i božansku vezu.”
Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:
أنْسَكُ النّاسِ نُسْكًا أَنْصَحُهُمْ جَيْبًا وَ أَسْلَمُهُمْ قَلْبًا لِجَمِيعِ الْمُسْلِمِينَ
“Najpobožniji među ljudima je onaj ko u nutrini svojoj drugima najviše dobra želi i ko je u ophođenju prema svim muslimanima najsrdačniji.”[8]
Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je Sufjanu ibn Ujejneu:
عَلَيْكَ بِالنُّصْحِ لِلَّهِ فِي خَلْقِهِ فَلَنْ تَلْقَاهُ بِعَمَلٍ أَفْضَلَ مِنْهُ
“Budi radi Boga dobronamjeran prema robovima Njegovim, jer nećeš Ga sresti s vrjednijim djelom od toga!”[9]
Zato se mnogo radujte ako ste mjesto ispunjavanja potreba ljudi, jer Bog vas voli. A ako se vrata vaše kuće ili vašeg ureda na poslu zatvore pred ljudima i ljudi vam se ne obraćaju ili ne mogu da vam se obrate, znajte da ste uskraćeni za milost Božiju i da biste trebali biti neraspoloženi i tužni umjesto da budete sretni.
U jednoj predaji od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., se kaže:
أَقْرَبُكُمْ غَدًا مِنِّي فِي الْمَوْقِفِ أَصْدَقُكُمْ لِلْحَدِيثِ وَ آدَاكُمْ لِلْأَمَانَةِ وَ أَوْفَاكُمْ بِالْعَهْدِ وَ أَحْسَنُكُمْ خُلْقًا وَ أَقْرَبُكُمْ مِنَ النَّاسِ
“Od vas će mi sutra na Danu Sudnjem najbliži biti onaj ko je u govoru najiskreniji, i ko najbolje čuva povjerene amanete, i ko najpouzdanije ispunjava obećanja i ko je najljepše ćudi i ko je najbliži ljudima.”[10]
Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:
إنَّما الْمُؤْمِنُونَ فِي تَرَاحُمِهِمْ وَ تَعَاطُفِهِمْ بِمَنْزِلَةِ الْجَسَدِ الواحد إِذَا اشْتَكَى مِنْهُ عُضْوٌ واحِدٌ تَدَاعَى لَهُ سَائِرُهُ الْجَسَدِ بِا الْحُمَّى و السَّهَرِ
“Zaista su vjernici u pogledu međusobne samilosti i saosjećajnosti jedan kao jedno tijelo: kad god jedan njegov dio oboli, ostali dijelovi tijela saučestvuju s njim u groznici i besanici.”[11]
Moguće je da je plemeniti hadis nadahnuo Sadija Širazija za njegovu poznatu pjesmu u kojoj kaže:
Potomci Ademovi dijelovi su jedan drugog
Što u stvaranju su od dragulja jednog.
Ako jedan dio nekada oboli,
Mira nemaju ni drugi dijelovi.
Ti, koji zbog nesreće tuđe ne tuguješ,
Nisi dostojan da se čovjekom zoveš! [12]
Prenosi se od Imama Sadika, mir neka je s njim, da je Božiji Poslanik na Mini održao govor i tom prilikom je rekao:
اَلْمُسْلِمُونَ إخْوَةٌ تَتَكافَى دِمائُهُمْ وَ يَسْعَى بِذِمَّتِهِمْ أدْناهُمْ هُمْ يَدٌ عَلَى مَنْ سِواهُمْ
“Muslimani su braća: vrijednost krvi njihove međusobno je jednaka, i najmanji među njima hodi pod zaštitom njihovom, prema drugima oni su jedna ruka.”[13]
Zato, jedan musliman ne smije nikada biti ravnodušan prema brigama i nevoljama ostalih muslimana i ne biti svjestan njihovog stanja i prilika. A onaj ko je u ovim pitanjima ravnodušan, neće sigurno ni u pogledu važnih pitanja koja se tiču dešavanja u društvu djelatno odgovoriti na primjeren način. Ovakvi pojedinci, bili toga svjesni ili ne, postali su izrazito sebični, jer – osim o sebi – ne misle ni o kome drugom. Oni ne posjeduju duh uzajamnog pomaganja i dobročinstva, iako Kur'an Časni poziva muslimane na saradnju, uzajamnu pomoć u dobrim poslovima i kaže:
وَ تَعَاوَنُواْ عَلَى الْبِرِّ وَ التَّقْوَى …
“…I pomažite se uzajamno u dobru i bogobojaznosti…” (El-Maide, 2)
Ravnodušni i sebični ljudi ne vide potrebu za uzajamnim pomaganjem i saradnjom u dobročinstvu i liječenju društva, a što je važno islamsko načelo, iako svi muslimani imaju obavezu ponašati se u skladu sa ovim načelom i potpomagati se u dobrim i pohvalnim djelima. Zato onaj koji želi kod sebe izgraditi lijepo ponašanje, mora se truditi da u sebi uzgoji duh uzajamnog pomaganja i saosjećanja, te da duhovnom vježbom i djelatnim koracima promijeni stanje ravnodušnosti i hladnokrvnosti u ljubaznost, saosjećajnost i opraštanje, te da osjećanje pojedinačnog nastupa promijeni u duh društvenosti. Znači, samim tim što je osjetio uznemirenost i potrebu kod svoga brata u vjeri, on mora bez odlaganja djelovati i, radi otklanjanja njegovih teškoća, preduzeti odgovarajuće korake, a još je bolje i prije njegove molbe i traženja priskočiti mu u pomoć, da se brat vjernik ne bi ponižavao. Dragi Poslanik islama, s.a.v.a., kaže:
مَنْ أَصْبَحَ لَا يَهْتَمُّ بِأُمُورِ الْمُسْلِمِينَ فَلَيْسَ مِنْهُمْ وَ مَنْ سَمِعَ رَجُلًا يُنَادِي يَا لَلْمُسْلِمِينَ فَلَمْ يُجِبْهُ فَلَيْسَ بِمُسْلِمٍ
“Ko osvane ne brinući o poslovima muslimana – nije njihov, a ko čuje čovjeka nekog da doziva: ‘O muslimani!’ pa mu se ne odazove – nije musliman.”[14]
Iz predaje se može zaključiti da svako ko ne iskoristi od Boga mu date mogućnosti radi ispunjenja potreba braće po vjeri, neizbježno će ih staviti u službu grijeha i Božijih neprijatelja.
Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:
مَنْ بَخِلَ بِمَعُونَةِ أَخِيهِ الْمُسْلِمِ وَ الْقِيَامِ لَهُ فِي حَاجَتِهِ )إِلَّا( ابْتُلِيَ بِمَعُونَةِ مَنْ يَأْثَمُ عَلَيْهِ وَ لَا يُوجَرُ
“Onaj ko tvrdiči u pomaganju svom bratu muslimanu i zauzimanju u ispunjenju potrebe njegove bit će iskušan time da će pomoći onome ko će nad njim zlodjela činiti, a neće dobiti nikakvu nagradu.”[15]
U drugoj predaji prenosi Ebu Besir da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:
أَيُّمَا رَجُلٍ مِنْ شِيعَتِنَا أَتَى رَجُلًا مِنْ إِخْوَانِهِ فَاسْتَعَانَ بِهِ فِي حَاجَتِهِ فَلَمْ يُعِنْهُ وَ هُوَ يَقْدِرُ إِلَّا ابْتَلَاهُ اللهُ بِأَنْ يَقْضِيَ حَوَائِجَ غَيْرِهِ مِنْ أَعْدَائِنَا يُعَذِّبُهُ اللهُ عَلَيْهَا يَوْمَ الْقِيَامَةِ
“Onoga kome neko od sljedbenika naših dođe kao kod jednog od svoje braće i zatraži od njega pomoć u vezi sa potrebom svojom, pa mu ovaj ne pomogne, iako je u mogućnosti, Bog će iskušati time da on ispuni potrebu nekome od naših neprijatelja, zbog čega će ga On izložiti patnji na Danu sudnjem.”[16]
[1] Merjem, 31.
[2] Usuli Kafi, sv. 2, str. 165, hadis 11; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 341.
[3] Usuli Kafi, sv. 2, str. 164, hadis 7.
[4] Isto, str. 164, hadis 6.
[5] Biharu-l-anvar, sv. 71, str. 326, hadis 95.
[6] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 82.
[7] El-Bekare, 237.
[8] Usuli Kafi, sv. 2, str. 163.
[9] Isto, str. 164.
[10] Biharu-l-anvar, sv. 72, str. 94.
[11] Sefinutu-l-bihar, sv. 1, str. 13. Ovaj hadis je prenesen istog sadržaja u Kurtubijevom tefsiru (bejrutsko izdanje, dio 16, str. 327).
[12] Kolijjate Sa'di, str. 25. Naravno, Poslanik Božiji, s.a.v.a., zajednicu muslimana smatrao je jednim tijelom, a ne čovječanstvo uopće, i upravo to je istina. Društvo nevjernika i licemjera ne može biti jedno tijelo, jer u
društvu nevjerstva i licemjerstva ne postoji ništa, osim rata, svađe, sebičnosti i prevare, a usto, nevjerstvo i vjerovanje ne mogu biti na istom mjestu.
[13] El-Emali li-s-Saduk, str. 350.
[14] Usuli Kafi, sv. 2. str. 164, hadis 5.
[15] Isto, str. 366, hadis 1.
[16] Isto, str. 366, hadis 2; Mi‘radžu-l-se‘adeh, str. 385.