Pusti moje tragove da se stvrdnu u meni. Nek sunce uzme život ilovači i nek se skori njen oblik, suština, forma. Kad poželim i bol i jecaj i sreću i osmjeh da lakše mogu među prstima želje da sitnim. Između dlanova u prah početni da je smrvim i puhnem u nepostojanje. Da se u zoru novog stasavanja popnem na goru i kao Ibrahim zovnem:

-Pokaži mi Bože kako oživljavaš mrtve?!

Ne što ne vjerujem, nego da srce smirim.

I taj glas moga zova što se vrtačama i dolama oko mene kroz eho ponavlja, udvostručen, utrostručen, učetverostručen, upeterostručen mi se vraća, pa jedna riječ u mnoštvu svojih odjeka se sustiže i prestiže govoreći samo jedno, ako ubiješ jednog čovjeka kao da si ubio čovječanstvo i ako spasiš jednog kao da si spasio čovječanstvo. Kao da od praoca Adema pa sve do Dana sudnjeg mi i nismo ništa drugo do li zov njegov za milošću Gospodara svoga. Kao da smo samo milioni posuda u kojima glas dove njegove nalazi svoje ponavljanje i istu onu čežnju, za rajem za džennetom, za mirom.

Ja, adem tvoj i ti, havo moja, kako god da se zvali, gdje god da hlada zemaljskog tražili, mir za kojim čeznemo, utok kojem žudimo, dženet je našeg praoca Adema.

I kad pitaš volim li te?

Ne pitaš što ne vjeruješ, nego da ti se srce smiri..

Poslušaj Riječ Njegovu na Sinaju, što Musaa u neznanje baci

u dvorima svojih unutarnjih odaja osluhni glas i izuj se,  svakom se od nas nudi  sveta dolina Tuva i Knjiga što dotaći je mogu samo oni čisti. Provjeri zemljopise duše i rafe srca svoga prije nego se na put konačni otisneš.