Spomenica dobrih

Feriduddin Muhammed Attar nedvojbeno spada među najznačajnije pjesnike klasične perzijske sufijske poezije. Među imenima draguljara riječi poput Hafiza Širazija, Sa'dija, Dželaluddina Rumija, Senaija Džamija i ostalih, nezaobilazno je spomenuti i Attara kao jednog od glavnih neimara zgrade perzijske književnosti, književnosti koja je svojom neprolaznom vrijednošću podjednako uticala i na Istok i na Zapad. Kao godina njegovog rođenja najčešće se uzima 512. ili 513. hidžretska godina, a ubijen je 618. h. g. Prilikom zloglasnog upada Mongola u njegov rodni grad. Autor je više djela, prema nekima čak 114, a pored ove knjige na bosanski jezik su prevedene još i: Govor ptica (Mantiq at-Tajr) i Knjiga savjeta (Pend-nama). Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya) jedino je Attarovo prozno djelo i predstavlja ustvari zbornik životopisa najznamenitijih sufija iz prvih pet stoljeća islama. U njemu je Attar sabrao životopise 97 prvaka islamske duhovnosti, ličnosti koje među sufijama uživaju status evlija ili dobrih, kako je to uobičajeno u jezičkoj praksi bosanskih muslimana. Ustvari, primjerenije bi bilo kazati da se ovdje radi o svojevrsnoj duhovnoj hagiografiji koja ne poklanja previše prostora biografskim činjenicama iz života dobrih Božijih robova, tek ovlaš i često nehronološki ih se dotičući, već prevashodno nastoji predstaviti kazivanja evlija i događaje koji su bili od značaja po njihovo duhovno usavršenje ili kroz koje se ogleda njihov uzvišeni duhovni stupanj. Izvjesno je da se, što i sam navodi, pišući ovo djelo Attar koristio drugim djelima u kojima se sreću pripovijesti o evlijama ili njihove izreke. U prvom redu od koristi mu je sigurno bio Hudžvirijev Kešf al-Mahdžub (Raskrivanje velova), glasoviti udžbenik sufijskog Puta i terminologije, u kome se također sreću hronološki poredani, istina prilično šturi, životopisi glasovitih sufija, a cijelo dijelo prožeto je izrekama prvaka tesavvufa. Attar kao svoje izvore navodi i djela Šarh al-Qulub (Stanja ili tumačenja srdaca). Ma'rifet al-Nafs (Spoznaja duše) i Kešf al-Asrar (Spoznaja tajni). Tadhkirat al-Awliya predstavlja danas jedno od najvažnijih vrela za izučavanje ranog sufizma, njegovih razvojnih pravaca i života sufijskih prvaka. U ovaj izbor iz Tadhkirat al-Awliya na bosanskom jeziku uvršeni su životopisi 25 najglasovitijih sufijskih prvaka kojima i sam Attar daje uvjerljivo najviše prostora. Naime, životopisima ostalih posvećeno je uglavnom po svega par stranica. Ipak, na kraju knjige donijet je izbor najznačajnijih pripovijesti i kazivanja sufija čiji životopisi nisu sadržani u ovom prijevodu.
Poglavlje iz knjige:
Abdullah ibn Mubarek*, sedlo svog vremena, stub sigurnosti, imam šerijata i tarikata, istinski borac u dvostrukom džihadu, Allah mu se smilovao. Nazi­vali su ga vladarom učenjaka. Po znanju i hrabrosti bijaše bez premca, uglednik tarikata i plemić šerijata. U znano­stima je dosegao zavidnu razinu. Posjetio je mnoge šejhove i od svih bio dobro prihvaćen. O njemu je mnogo govoreno i spominjani su njegovi kerameti.
Njegovo preobraćenje desilo se tako što se bijaše ludo zaljubio u neku djevojku. Cijelu hladnu zimsku noć pro­veo je oko zidova kuće svoje voljene, nadajući se da će se ona pojaviti. Kad svanu jutro, shvati da ga je ljubav prema djevojci potpuno omamila. Reče sebi: “Sram te bilo, sine Mubarekov! Cijelu noć do jutra proveo si na nogama zarad svoje strasti, a izluđuje te kad imam na namazu uči neku dužu suru.” Osjeti grižnju savjesti, učini tevbu i predade se ibadetu. Naposljetku doseže takav stupanj da ga mati jednom zateče kako spava u vrtu, dok ga je zmija otrovnica hladila stručkom narcisa kao lepezom.
Onda napusti Merv i neko vrijeme provede u Bagda­du, posjećujući šejhove. Potom otiđe u Mekku, proboravi ondje izvjesno vrijeme, pa se vrati u Merv. Ljudi u Mervu lijepo ga prihvatiše. Jedni su se čvrsto držali fikha, a drugi su se oslanjali na hadise, no on je bio omiljen među obje grupe, pa ga prozvaše Radijjul-Ferqejn (Onaj kojim su dvi­je grupe zadovoljne). Naposljetku Abdullah otide u Hidžaz i tamo se nastani.
Prenosi se da bi jednu godinu posvetio hadžu, drugu džihadu, a treću trgovini, pa bi svoju zaradu dijelio vjer­nicima. Kažu da bi Abdullah plakao kad bi sreo nekog čo­vjeka ružne naravi. “Zašto plačeš? , pitali su ga, a on reče: “Onaj jadničak ode, a njegova loša ćud još je s njim.”
Kažu da je jednom, idući na hadž, jahao kroz pustinju na svojoj kamili, naiđe na nekog siromaška, pa mu reče: “O dervišu, ja sam imućan i pozvan sam da dođem onamo. Kamo si ti siromah krenuo?” Derviš odgovori: “Domaćin je Plemenit, pa On voli da ugosti siromašne. Ako je tebe po­zvao Kući Njegovoj, mene je pozvao k Sebi lično” Abdul­lah reče: ” Da, ali On je od nas imućnih zatražio zajam”, a derviš odgovori: “Ako ga je i zatražio, zatražio ga je radi nas.” Abdullah se postidi i reče: “Imaš pravo.”
Bio je bogobojazan do krajnje mjere. Imao je skupo­cjenog konja, pa jednom negdje zastade da klanja namaz i vidje čovjeka kome je trebao konj za vuču pluga. Abdullah mu darova svog konja, pa nastavi dalje pješke. Jednom je iz Merva otišao u Šam samo da bi vratio pisaljku koju je od nekog pozajmio pa je zaboravio vratiti.
Prenosi se da nekom slijepcu rekoše: “Dolazi Abdul­lah ibn Mubarek, pa zaišti od njeg šta god ti treba!” Kad Abdullah naiđe kraj njega, slijepac reče: “Zastani ovdje, o Abdullah!” Abdullah stade, a slijepac mu reče: “Zatraži od Boga da mi vrati vid!” Abdullah diže ruke i prouči dovu. Istog trena slijepac progleda.
Bijaše mjesec zul-hidždže, a Abdullah se zateče u nekoj pustinji. Imao je žarku želju da bude na hadžu, pa reče sebi: “Nisam tamo, ali ponašaću se kao da jesam. Neću kratiti dlake niti sjeći nokte, pa mi se to možda upiše u sevab.” Uto ugleda neku staricu. Bila je pogrbljena i oslanjala se na štap. Ona ga oslovi: “O Abdullah, bi li volio otići na hadž?” “Bih, odgovori on, pa starica reče: “Poslali su me da te dovedem na Arefat.” Abdullah reče sebi: “Još tri dana ostalo je do hadža, pa kako bi me ona mogla dovesti na Arefat?” Starica reče: “Neko ko sabahski sunet klanja u Sendžabu, farzove na obali Džejhuna, a kad svane već je u Mervu, može te odvesti na Arefat.” Abdullah je pričao: “Rekoh bismillah i pođoh s njom. Nailazili smo na neke velike rijeke koje ni lađom ne bi lahko prešao. Kad bismo naišli na rijeku, starica bi mi samo rekla: ’Sklopi oči!’ Kad bih otvorio oči već bismo bili na drugoj obali. Tako me do­vede na Arefat. Pošto smo obavili hadž, tavafe, saj i umru, starica mi reče: `Hajdemo, imam sina koji boravi u pećini, zauzet ibadetom!’ Nađosmo se tamo, pa vidjeh mršavog mladića, blijedog ali blistavog lica. Kad ugleda majku, kle­knu pred nju i stade joj ljubiti stope. Onda reče: ‘Nisam te očekivao, ali Bog te poslao ovamo, jer ja odlazim. Došla si baš na vrijeme da me ispratiš. Starica mi reče: ‘Abdullah, pripremi se da ga ovdje sahraniš!’ Mladić tad umrije i tu ga sahranismo. Onda mi starica reče: ‘Ja nemam nikakvog drugog posla. Do kraja života ostat ću ovdje pored njego­vog kabura. Idi sad, dogodine me ovdje nećeš zateći, pa me se sjeti dovom!”‘
Abdullah jednom bijaše u haremu Ka'be. Obavio je obrede hadža, pa se skloni da malo odspava. U snu vidje kako se s nebesa spuštaju dva meleka. Jedan upita drugog: “Koliko je ljudi ove godine došlo na hadž?” “Šesto hiljada, odgovori ovaj. Onda prvi upita: “A koliko je onih kojima je Allah prihvatio hadž? , a drugi odgovori: “Nije nijednom:” “Kad to čuh, pričao je Abdullah, “sav pretrnuh. Rekoh: `Pa kako to?! Toliki svijet okupio se sa svih strana, tolike su muke podnosili i prešli dugačke putove, prohodili kroz pustinje… i zar sve to uzalud?!” Onda melek reče: “U Da­masku živi jedan obućar, zove se Ali ibn Muvaffak. On ove godine nije došao na hadž, ali njegov je hadž prihvaćen i svi su mu grijesi oprošteni.” “Probudih se”, priča Abdullah, “i rekoh sebi: `Valja mi otići u Damask i posjetiti tog čo­vjeka: Stigavši u Damask, potražih njegovu kuću i nađoh je. Izađe čovjek, pa ga upitah kako se zove. ‘Ali ibn Muvaf­fak’, odgovori mi. ‘Trebao bih razgovarati s tobom, rekoh. `Govori’, reče, pa ga upitah čime se bavi, a on mi kaza da je obućar. Ispričah mu svoj san, a on upita: `Kako se ti zoveš?’ ‘Abdullah ibn Mubarek’, rekoh. On tad kriknu i onesvijesti se. Pošto dođe sebi, rekoh mu: ‘A sad mi pričaj o sebi’. I on ispriča: Već trideset godina želja mi je da odem na hadž. Radeći kao obućar uštedio sam tristopedeset dirhema i htjedoh ove godine obaviti hadž. Žena mi zatrudni, pa je­dnog dana osjeti miris hrane iz susjedstva i poželje to jesti. Otiđoh kod komšije i ispričah o čemu se radi, a komšija zaplaka i reče mi: `Već sedam dana djeca mi nisu ništa oku­sila. Danas nađoh pokraj puta mrtvog magarca, otkinuh komad mesa, pa skuhah na tome ručak. Nažalost, to nije halal hrana i ne mogu ti dati da to poneseš ženi. Srce mi se cijepalo slušajući to što je pričao. Donesoh onih tristo dirhema i dadoh mu ih, rekavši: `Potroši ovo na djecu, pa neka to bude moj hadž.” Abdullah, saslušavši ovu priču, reče: “Pravo je rekao melek u mom snu i Vladar je doista pravo presudio.”
Prenosi se da je Abdullah imao učenog slugu. Neko reče Abdullahu: “Onaj tvoj sluga pljačka grobove, pa tebi dono­si novac.” Abdullahu to teško pade te odluči da jedne noći uhodi slugu. Sluga otiđe na groblje, otvori jednu grobnicu, uđe unutra i stade u mihrab koga je ondje sebi napravio. Abdullah priđe bliže i vidje slugu kako klanja i uči dove. Momak je vezao sebi lanac oko vrata i činio sedždu gorko plačući. Do pred zoru ostade ondje, a onda ode u džamiju na sabah-namaz. Poslije namaza ovako se obrati Bogu: “Bože, i danas mi valja gazdi donijeti dirhem. Ti si Onaj Koji pomaže nevoljniku, pa udijeli mi iz Tvojih riznica!” Džamiju obasja neko čudno svjetlo i u ruci sluge stvori se dirhem. Abdullah ne izdrža, priđe slugi, zagrli ga, poljubi u čelo i reče: “Hiljadu bih života dao za ovakvog slugu! Kamo sreće da si ti moj gazda, a ja tvoj sluga.” Istog trena sluga umrije u Abdullahovom naručju. Abdullah ga odmah sa­hrani, u onoj odjeći u kojoj se zatekao, u istu onu grobnicu u koju je dolazio klanjati. Istu večer, u san mu dodoše Prvak poslanika i hazreti Ibrahim, jašući na buracima, i re­koše: “O Abdullah, zašto si našeg prijatelja sahranio skupa s davno raspadnutim lešom?!”
Abdullah bi jutrom žustro i poletno dolazio u džamiju, pa mu jednom neki mladić šerifija reče: “Ja sam Muham­medov potomak, a ipak me ujutro treba šilom ubosti da se rasanim. Otkud tebi takav zanos i polet?!” Abdullah mu odgovori: “Otud što ja postupam onako kako je po­stupao tvoj djed, a ti ne. Tvoj otac bješe Poslanik Božiji i u nasljedstvo je ostavio znanje, a moj otac bješe čovjek od ovog svijeta i u nasljedstvo je ostavio ovosvjetski imetak. Ti si uzeo nasljedstvo mog, a ja tvog oca” Navečer usni Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, i vidje da je Posla­nik neveseo. “O Vjerovjesniče, šta ti je?, upita Abdullah, a Poslanik reče: “Nisi trebao biti onako grub prema mom potomku” Ujutro Abdullah ode kod šerifije i izvini mu se. Taj mladić naredne večeri usni Poslanika i on mu reče: “Da si ti onakav kakav trebaš biti, Abdullah se ne bi prema tebi onako ponio.” Onda šerifija posjeti Abdullaha, izvini mu se i učini tevbu.
Sehl ibn Abdullah redovno je posjećivao Abdullahova predavanja. No, jednog dana reče: “Neću više dolaziti kod tebe, jer one tvoje sluškinje zaista su nepristojne. Izašle su na doksat, smijale se i zvale: `Sehl, dragi! Dodi k nama!’ Red bi bio da ih upristojiš!” Sehl ode, a Abdullah reče svojim muridima: “Spremite se za Sehlovu dženazu’. I zaista, istog dana Sehl umrije. “O šejhu, upitaše muridi, “kako si znao da će Sehl preseliti?” Abdullah reče: “Ja nemam sluškinja, a te djevojke koje je on vidio bile su džennetske hurije.”
Pričaj nam o nečemu što te zadivilo , rekoše Abdulla­hu, pa on kaza: “Sretoh jednog isposnika koji je od silna ibadeta bio sasvim onemoćao. ‘Kako se stiže k Bogu?, upitah ga, a on mi reče: ‘Ako si doista spoznao Boga, onda znaš i kako se k Njemu stiže. Ja Ga nisam spoznao, a ipak Mu ovoliko robujem, pa kako si ti, koji si Ga spoznao, tako nemaran prema Njemu?!” Spoznaja, dakle, mora uroditi strahom, a kad neko nema straha od Boga, to je znak da se radi o neznalici.
Abdullah otiđe u džihad, pa se nasamo suoči s nekim nevjernikom. Nastupi vrijeme za namaz, te Abdullah za­traži od nevjernika da ga pusti da klanja. Domalo, nevjer­nik reče da je sad vrijeme da on obavi svoju molitvu. Ne­vjernik se okrenu prema svom idolu, a Abdullah pomisli: “Sad je prava prilika da ga smaknem” Isuka mač i priđe ne­vjerniku, kad začu glas: “O Abdullah, bit ćeš pitan za svoja obećanja!” Abdullah gorko zaplaka, nevjernik se okrenu i vidje Abdullaha kako stoji ponad njega s isukanim mačem. “Šta ti je?”, upita, pa mu Abdullah ispriča šta se desilo. Ne­vjernik tad zaplaka i reče: “Ne pristoji čovjeku oglušiti se o Boga Koji kori Svog prijatelja radi Svog neprijatelja.” Postade musliman i posvema se posveti putu vjere.
Abdullah otiđe na bazar u Nišaburu. Bila je zima, a on vidje nekog roba kako, odjeven u tanku košuljicu, dršće od hladnoće. Abdullah mu priđe i rede: “Zašto ne kažeš svom gazdi da ti kupi nešto toplije?, a rob odgovori: “Zašto bih mu ja govorio? On dobro zna kako mi je.” Abdullahu se svidje taj odgovor, zaplaka i reče: “Od ovog roba treba učiti o tarikatu!”
Abdullahu neko umrije, pa ljudi dođoše izraziti sauče­šće. Dođe i neki vatropoklonik, pa reče: “Kad pametnog snađe nesreća, on prvi dan čini ono što neznalica čini treći dan.” “Zapišite ovo što kaza, reče Abdullah, “jer mudrost je u ovim riječima.”
“Šta je čovjeku najkorisnije?, upitaše Abdullaha, a on reče: “Prava pamet.” “Nema li je?, upitaše, pa reče: “Lijepo ponašanje:” “Nema li ni tog?, upitaše opet, a šejh odgovo­ri: “Privržen prijatelj s kojim se može posavjetovati:’ “Ako nema ni toga? , ponovo će, pa Abdullah kaza: “Stalno ćuta­nje.” “Ako to ne može?, upitaše, pa šejh kaza: “Neka, onda, umre istog časa.”
Abdullah je rekao: “Nije tevekkul kad ti tvrdiš da imaš tevekkula, već kad te Bog ubraja među one koji se uzdaju u Njega.” I rekao je: “Raditi da se zaradi ne znači ne biti pobožan i nemati tevekkula, jer i to je ibadet.” Pa je kazao: “Nema dobra u čovjeku koji se ne hrani svojim radom” Također je rekao: “Ko ne okusi slast robovanja Bogu, taj ne zna šta je užitak.’ I kazao je: “Ko se dobro brine o svojoj porodici, pa pokrije svoje dijete kad se ono u snu otkrije, vrliji je od onog koji je otišao u džihad.” Rekao je još: “Što više vidiš da te ljudi cijene, to više ponizi svoje jastvo.’
“Šta je lijek srcu?, pitali su Abdullaha, a on reče: “Klo­niti se ljudi.” Rekao je: “Biti nadmen prema moćnicima i skroman pred siromasima jeste pobožnost.” Kazao je: “Biti pokoran Bogu znači biti uznosit prema onom ko uživa visok dunjalučki položaj, a ponizan prema onom čiji je dunjaluk neugledan.”
Neko je pred Abdullahom ogovarao nekog, a on reče: “Kad bih ogovarao, onda bih ogovarao svog oca i majku, jer oni su najdostojniji da im činim dobro:” Prenosi se da kod Abdullaha dođe neki mladić, kleknu pred njeg, zapla­ka i reče: “Počinio sam tako grozan grijeh da me stid i reći o čemu se radi!” “Šta si uradio? , upita Abdullah. “Bludničio sam’, reče mladić, a Abdullah kaza: “Uh, već sam se pobo­jao da si nekog ogovarao!”
Abdullah je za života sav svoj imetak podijelio sirotinji. Kad bi mu došao gost, iznio bi pred njeg sve što bi imao, govoreći: “Gost je od Boga poslan.”
Njegova žena jednom grozno opsova, a Abdullah reče: “Takva mi žena ne treba u kući, dade joj njen mehr i razve­de se od nje. Božijom voljom, na njegovo predavanje dođe kćer jednog imućnika, dopade joj se kako Abdullah govori, pa reče ocu: “Udaj me za Abdullaha” Otac joj udovolji i da­rova im pedeset hiljada dinara. Abdullahu u snu bi rečeno: “Zarad Nas si se razveo od žene, pa smo ti je zamijenili bo­ljom, e da bi znao da Nama niko ne može štetu nanijeti:”
Na samrti Abdullah razdijeli sirotinji i posljednje što mu je od imetka preostalo. Jedan njegov murid reče mu: “Ti imaš i tri neudate kćeri, pa se i za njih trebaš pobrinuti; a on odgovori: “Imam ih na umu, ali za ispravne se On bri­ne, a On se može pobrinuti bolje nego Abdullah.” Umirući, on otvori oči, nasmija se i reče: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici.“ (Kur´an, 37:61)
Neko usni Sufjana Sevrija, Allah mu se smilovao, pa ga upita: “Kako je Bog postupio prema tebi?, a on odgo­vori: “Smilovao mi se.” “Kako je Abdullahu ibn Mubareku tamo? , upita ovaj, a Sufjan reče: “On je od onih koji dvaput na dan izlaze pred Istinitog.”
—————————
Bilješke:
* Rođen 118., umro 181. h. g., sačuvano jedno njegovo djelo posve­ćeno principima isposništva.