Spuštanje kiše života za oživljavanje mrtvih (36)

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Preuzeto iz knjige “Učenje o proživljenju” sv. 3. u izdanju Fondacije “Baština duhovnosti”.

 أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Knjizi Časnoj kaže:

نَحْنُ قَدَّرْنَا بَيْنَكُمُ الْمَوْتَ وَمَا نَحْنُ بِمَسْبُوقِينَ * عَلَى أَن نُّبَدِّلَ أَمْثَالَكُمْ وَنُنشِئَكُمْ فِى مَا لاَ تَعْلَمُونَ

Mi zbilja određujemo smrt međ’ vama, i niko nas ne može spriječiti da likove vaše izmijenimo i da vas iznova u likovima koje vi ne poznajete stvorimo.[1]

U zbirci hadisa Emāli Šejh Saduk bilježi predaju od Imama Bakira, a on je prenosi od svog oca Imama Sadika: “Kada Allah odluči da proživi stvorenja, spustit će kišu sa neba na zemlju četrdeset dana; tada će se sakupiti i spojiti udovi tijela, a meso nabujati oko njih.”[2]

Također, istu predaju Medžlisi prenosi od Ali ibn Ibrahima Qomija iz njegova Tefsira s tim da u ovoj verziji postoji dodatak na kraju: “Džibrail je došao do Allahova Poslanika, s.a.v.a., i zajedno su otišli do groblja Bakije. Kada su stigli do jednog groba, Džibrail zovnu njegovog stanovnika i reče: ‘Božijom dozvolom ustani!’ Iz groba se diže čovjek bijele kose i lica i dok je rukama otirao prašinu sa lica i sebe, reče: ‘Hvala Allahu! Allah je najveći!’

Džibrail ponovo reče: ‘Božijom dozvolom vrati se ponovo u svoj kabur!’

Potom su njih dvojca otišla do drugog groba i Džibrail reče: ‘Božijom dozvolom ustani!’ Iz groba se diže čovjek tamna lica i reče: ‘O teško nama! O nesreće velike!’

Džibrail reče čovjeku: ‘Božijom dozvolom vrati se ponovo u svoj kabur!’

Potom Džibrail reče Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.: ‘O Muhammede! Ovako će mrtvi na Sudnjem danu biti proživljeni. Vjernici će reći: Hvala Allahu! Allah je najveći!, a nevjernici: O teško nama! O nesreće velike!’”[3]

Neki kur'anski ajeti u sebi nose smislove koji ukazuju da će Allah poslati kišu posredstvom koje će oživjeti mrtvi:

وَ تَرَى الأَرْضَ هَامِدَةً فَإِذَا أَنزَلْنَا عَلَيْهَا الْمَاء اهْتَزَّتْ وَ رَبَتْ وَ أَنبَتَتْ مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ * ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَ أَنَّهُ يُحْيِى الْمَوْتَى وَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ * وَ أَنَّ السَّاعَةَ آتِيَةٌ لاَّ رَيْبَ فِيهَا وَ أَنَّ اللَّهَ يَبْعَثُ مَن فِى الْقُبُورِ

I vidiš zemlju zamrlu, pa kad Mi na nju spustimo kišu,

ona zatreperi, obraste i obnike svakovrsnim biljem divnim.

A to je tako jer je Allah, On, Istina,

i što On zbilja oživljava mrtve, i što On doista sve može,

i što će Smak Svijeta zbilja doći,

u to nema nikakve sumnje

i što će doista Allah oživiti one u grobovima![4]

Naravno, značenje ovog časnog kur'anskog ajeta i dva prethodna hadisa nije to da kiša koju mi posmatramo kako pada s neba i posredstvom nje se oživljava priroda da je to kiša koja će oživjeti mrtve u grobovima.

Naravno, Allah, dž.š., oživljavanje prirode navodi kao primjer svoje moći i kako će na isti način oživjeti mrtve. Jer zasigurno, čovjek koji, recimo, zimi posmatra mrtvu prirodu, a da ranije nije vidio njeno buđenje na proljeće, zelenilo i lišće, uopće ne može niti pretpostaviti da će ona jednog dana prozeleniti i bujati životom. Drvo koje kao suharak stoji u zemlji, bez ikakva znaka života i pokreta, kada padne proljetna kiša, ono se pokreće i u svim svojim porama pokazuje znake života. Isto tako postoji kiša koja oživljava mrtve. S tim da je svaka od ove dvije kiše po sebi specifična s obzirom na svoju namjenu.

Prvoj kiši Allah, dž.š., je dao takav uticaj da zemlju oživljava, a drugoj kiši da oživljava mrtve tako da kada padne na kosti i udove ona sviju oživljava i uvodi ih u život novog svijeta.

U prvoj kiši je prisutno, Gospodarevo, Božije ime posredstvom kojeg zemlja oživljava, a to je ime: Njime život mrtvoj zemlji vraća. U drugoj kiši je prisutno drugo Ime Božije posredstvom kojeg razbacana tjelesa i kosti dobivaju novi život, a to je: Njime život daruje mrtvacima nakon što su bili mrtvi i proživljava mrtvace u kaburovima.

Ovo djelo je poput stvaranja i svih ostalih bića i Allahu nema nikakve razlike među njima. Zato ovo i ne treba da izaziva čuđenje.

وَ إِن تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُمْ أَئِذَا كُنَّا تُرَابًا أَئِنَّا لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِرَبِّهِمْ وَ أُوْلَئِكَ الأَغْلاَلُ فِى أَعْنَاقِهِمْ وَ أُوْلَئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدونَ

Ako si ti u čudu, onda je čudo to što oni kazuju: “Zar ćemo uistinu biti iznova stvoreni, nakon što se pretvorimo u zemlju?!” To su oni što u Gospodara svoga ne vjeruju, i to su oni čiji vratovi će u lance da se okuju; to su oni što Ognju pripadaju – vjekovat će u njemu.[5]

Šejh Tabersi u svom Tefsiru Madžme‘ul-bejān u vezi ovog ajeta kaže: “Ako si u čudu, o Muhammede, spram govora nevjernika koji poriču Proživljenje, a prihvataju i priznaju prvo stvaranje, u tom slučaju tvoje čuđenje nije opravdano, jer ovo negiranje i ovo priznanje nisu u suglasju. Prema tome, njihov govor: Zar ćemo uistinu biti iznova stvoreni, nakon što se pretvorimo u zemlju?! – izaziva čuđenje.”

Jer, kada se sjemena tekućina nađe u utrobi majke i promijeni se u zametak, a zametak u grudu mesa, i potom čovjek umre, i pokopa se, i pretvori se u zemlju, iako je tako da su ove promjene moguće na ovoj razini egzistencije, i moguća je promjena sjemene tekućine u zametak, zašto tada u ovoj dionici egzistencije ne bi bilo moguće da se i ukopan čovjek pretvoren u zemlju ne bude proživljen u živa čovjeka? Ovo ponovljeno stvaranje Gospodar naziva novo stvaranje.

Teolozi su se razišli po pitanju toga šta je moguće da se vrati u postojanje. Pa su neki rekli: Sve ono što je samo za Uzvišenog Vječnog Gospodara moguće i opstojanje toga je ispravno, i povratak toga je ispravno. Tako da svaka ona tvar koja je u moći drugog, mimo Boga, da ga vrati u postojanje, povratak toga nije ispravan. Ovo je mišljenje Džebāīa.

Drugi su rekli: Svaka stvar koja je u Božijoj moći i bude od onoga čije opstojanje je moguće, povratak toga je ispravan. Ovo je mišljenje Ebu Hāšima i njegovih pristalica. Prema ovome, povratak dijelova života je ispravno.

Nakon ovog pitanja razišli su se oko toga šta će vraća u postojanje od živih dijelova koji su potrebni?

Balkhi je rekao: Svi dijelovi čovjeka se vraćaju.

Ebu Hāšim je rekao: Svi dijelovi čovjeka posredstvom kojih se živi čovjek razliku od neživog, vratit će se u postojanje, također, vratit će se njihov spoj i struktura. Nakon ovoga, on mijenja svoje mišljenje i kaže: Vraća se čovjekov život sa tijelom.

Kādi Ebul Hasan kaže: Samo se vraća tijelo čovjeka, a u stvarima koje ne čine osnovnu strukturu čovjekova tijela moguće je da bude promjena.

Potom Tabersi kaže: Ovo mišljenje je najispravnije mišljenje.[6]

Ahmed ibn Muhammed Ebu Abdullah Barqi u knjizi Mahāsen prenosi predaju od Ebāna od Abdurrahmāna ibn Sejjāba od Ebu Ne'māna od Imama Ebu Abullaha:

الْعَجَبُ كُلُّ الْعَجَبِ لِلشَّآكِّ فِي‌ قُدْرَةِ اللَهِ، وَ هُوَ يَرَي‌ خَلْقَ اللَهِ

وَ الْعَجَبُ كُلُّ الْعَجَبِ لِلْمُكَذِّبِ بِالنَّشْأَةِ الاخْرَي‌، وَ هُوَ يَرَي‌ النَّشْأَةَ الاُولَي‌

وَ الْعَجَبُ كُلُّ الْعَجَبِ لِلْمُصَدِّقِ بِدَارِ الْخُلُودِ، وَ هُوَ يَعْمَلُ لِدَارِ الْغُرُورِ

وَ الْعَجَبُ كُلُّ الْعَجَبِ لِلْمُخْتَالِ الْفَخُورِ الَّذِي‌ خُلِقَ مِنْ نُطْفَةٍ ثُمَّ يَصِيرُ جِيفَةً، وَ هُوَ فِيمَا بَيْنَ ذَلِكَ لا يَدْرِي‌ كَيْفَ يَصْنَعُ

“Čuđenje, i to potpuno čuđenje, u pogledu je onoga koji sumnja u Allahovu moć, a on posmatra Božije stvaranje.

Čuđenje, i to potpuno čuđenje, u pogledu je onoga koji poriče budući svijet, a on posmatra Ovaj svijet.

Čuđenje, i to potpuno čuđenje, u pogledu je onoga koji potvrđuje vječnu Kuću, a on radi za Kuću obmane (Ovaj svijet).

Čuđenje, i to potpuno čuđenje, u pogledu je onoga koji se ponosi svojom ohološću i uznositošću, čije je početak stvaranja od sjemene tečnosti a kraj lešina, a između toga dvoga ne zna šta da radi.”[7]

Predaju sličnu ovoj sa neznatnom razlikom u riječima Hišām ibn Sālem prenosi od Imama Sedžada, ali i sa jednom rečenicom više na kraju koja glasi:

وَ الْعَجَبُ كُلُّ الْعَجَبِ لِمَنْ أَنْكَرَ الْمَوْتَ، وَ هُوَ يَرَى‌ مَنْ يَمُوتُ كُلَّ يَوْمٍ وَ لَيْلَةٍ

“Čuđenje, i to potpuno čuđenje, u pogledu je onoga koji poriče smrt, a on svakodnevno posmatra one koji umiru.”[8]

“Mi zbilja određujemo smrt međ’ vama, i niko nas ne može spriječiti (…)” Smrt čeka svakog čovjeka jer ona njemu donosi savršenstvo. “(…) da likove vaše izmijenimo” Allah, dž.š., želi čovjeka da izmjeni. On čovjeka ne drži na jednom stepenu, već ga podiže na više. Smrt je prelazak iz nižeg u viši stepen i dosezanja većeg savršenstva!

Ako bi čovjek vječno ostao na zemlji, to bi donijelo samo njegov upropaštenje i destrukciju. Zato, Allah, dž.š., mijenja čovjekovu odjeću, vodi ga naprijed do mjesta: “(…) i da vas iznova u likovima koje vi ne poznajete stvorimo.”

U ovom je skriveno mnoštvo tajni, ali čovjek misli da je smrt za njega uništenje jer sebe vidi jedino po tijelu. Sve slojeve svog bića svodi i ograničava na tijelo, a kako tijelo ide pod zemlju i tamo truhne, dakle nakon ovog života ništa ne postoji.

Ali nije tako! Čovjek se vraća Bogu. Njegov povratak je u svim vidovima njegova bića, kako duše, tako i tijela. Dakle, isto kako se duša vraća Bogu i njegov tijelo se vraća. Čovjek ne treba da se čudi tome kako Gospodar oživljava mrtve. Kako što je prethodno rečeno, ova njihova iluzija je neispravna. Primjedba onih koji poriču oživljavanje mrtvih, od davnina do danas, svodi se na jedno, a to je smatranje toga nevjerovatnim.

وَ ضَرَبَ لَنَا مَثَلاً وَ نَسِىَ خَلْقَهُ قَالَ مَنْ يُحْيِى الْعِظَامَ وَ هِىَ رَمِيمٌ * قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِى أَنشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ وَ هُوَ بِكُلِّ خَلْقٍ عَلِيمٌ

I primjer Nam navodi, a zaboravlja kako je stvoren! I govori: “Ko će ove kosti, kad budu istruhle, oživjeti?” Ti reci: “Oživjet će ih Onaj Koji ih je prvi put stvori! On dobro zna svako stvorenje!”[9]

Onaj Arap je otišao među kabure i sa sobom ponio nekoliko istruhlih kostiju do Allahova Poslanika, s.a.v.a. Smrvio je kosti među šakama u prah i to bacio pred Poslanika i rekao: “O Muhammede, ti kažeš da će Allah ovo oživjeti?!”

“I primjer Nam navodi, a zaboravlja kako je stvoren!” Ovaj ubogi čovjek je zaboravio svoje stvaranje i zato se uzoholio. On se čudi i u sumnji je spram Božije moći. Zar Bog ima takvu moć da oživi kosti u prah pretvorene?!

Šta je on sam bio?! Zaboravio je! Koje je on sve faze razvoja prošao dok nije poprimio potpuno ljudske obličje!

Ti Poslaniče reci njemu: “Oživjet će ih Onaj Koji ih je prvi put stvori!”

“On dobro zna svako stvorenje!” Božije znanje nije ograničeno nekom određenom granicom ili specifičnim uzrokom, tako, ako bi se taj uzrok dokinuo, On ne bi imao više načina ni puta da ima znanje o stvorenjima.

الَّذِى جَعَلَ لَكُم مِّنَ الشَّجَرِ الأَخْضَرِ نَارًا فَإِذَا أَنتُم مِّنْهُ تُوقِدُونَ

Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara pa vi njome ložite![10]

Kakva veza i odnos postoji između zelenog drveta i vatre? Nema sumnje da je voda ta koja donosi zelenilo drvetu. Ako drvo ne dobiva vodu, ono se osuši. Dakle, ovo zeleno drvo, čije zelenilo dolazi od vode, izvor je vatre.

أَوَ لَيْسَ الَّذى خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضَ بِقَادِرٍ عَلَى أَنْ يَخْلُقَ مِثْلَهُم بَلَى وَ هُوَ الْخَلاَّقُ الْعَلِيمُ

Zar Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju nije moćan da stvori njima slične? Jeste! On je Stvoritelj Sveznajući![11]

Uistinu, čovjek treba biti nepošten da nakon promatranja nebesa i Zemlje, svih ovih neobičnih stvaranja, promjena i kretanja i promatranja ovog zadivljujućeg ustrojstva i reda, da se ničem ne začudi i ne zapita.

Jedino čemu se čudi i drži nevjerovatnim je proživljavanje kostiju. Jedino tada smatra Božiju moć ograničenom. Upravo zato u gornjem ajetu odmah, bez da pravi razmak, Allah, dž.š., kaže: “On je Stvoritelj Sveznajući!”

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ

A odredba je Njegova, kad On nešto hoće, samo da tome kaže: Budi! i ono biva![12]

Allahu, dž.š., kod stvaranja nema potrebe za vremenom i mjestom, potencijalom, materijom, postepenošću, obaveznim i uvodnim uvjetima i drugim.

Stvaranje novorođenčeta u utrobi majke traje devet mjeseci, zato što je Božija Volja, odnosno Budi!, htjela da se na ovaj način ozbilji. To znači, prvo Budi! sjemena tekućina, potom Budi! zametak, potom Budi! gruda mesa itd. Svakog trenutka od Uzvišenog Boga dolaze mnoštvo naredbi Budi!. Posredstvom tih naredbi ona sjemena tekućina doživljava promjene i tokom devet mjeseci se uobliči u novorođenče.

Allah, dž.š., može jednom riječju Budi! stvoriti čovjeka. Zar kamilu hazreti Saliha nije stvorio jednom riječju Budi!, i kamila je izašla iz planine. Zar jednom riječju Budi! nije stvoren hazreti Isaa, a.s. Hazreti Isa nije imao oca. Zar jednom riječju nije stvoren otac čovječanstva, hazreti Adem?

Ukratko, Božiju zapovijed nije zatočena vremenom i nije u vremenu. Jeste u vremenu iz našeg ugla gledanja, nas koji se nalazimo u kotaču postepenog kretanja kroz vrijeme. Ali prema zbilji Svijeta upravljačkog vrijeme nema značenja. Božija zapovijed je Njegova Volja i Odluka. Njegova Volja je riječ Budi!. A riječ Budi! (كُنْ) je riječ (فَيَكُونُ) i ono biva, a to znači da je ona istovjetna pojavnom ozbiljenju, odnosno Svijetu stvorenog.

فَسُبْحَانَ الَّذى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ وَ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

Pa neka je slavljen Onaj u Čijoj je Ruci Vlast nad svakom stvari, k Njemu ćete se vratiti vi![13]

U vezi Proživljenja, odnosno povratka Bogu Uzvišenom, postoje različita mišljenja. Jedna skupina ljudi je ona koja Proživljenje potpuno poriče i negira. Kur'an na više mjesta o njima govori. Jedno od tih mjesta jesu i sljedeći ajeti:

وَ الَّذى قَالَ لِوَالِدَيْهِ أُفٍّ لَّكُمَا أَتَعِدَانِنِى أَنْ أُخْرَجَ وَ قَدْ خَلَتْ الْقُرُونُ مِن قَبْلِى وَ هُمَا يَسْتَغِيثَانِ اللَّهَ وَيْلَكَ آمِنْ إِنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ فَيَقُولُ مَا هَذَا إِلاَّ أَسَاطِيرُ الأَوَّلِينَ

A onaj koji roditeljima svojim kaže: “Uh vama dvoma, što mi prijetite da ću biti oživljen kad su prije mene tolika pokoljenja bila i minula?!”

A njih dvoje zapomažući Allahu zbore: “Teško tebi, vjeruj! Allahovo obećanje je Istina!”

A on odgovara: “To su izmišljotine naroda drevnih!”[14]

Dvoje roditelja se okrenulo Bogu i molili su za spasenje svoga sina i rekoše mu: “Teško tebi! Uzvjeruj u Boga, u ono što govori Poslanik, proživljenje i Sudnji dan!”

Dijete u odgovoru reče: “Ovaj Kur'an i ono čemu vi pozivate nije ništa drugo do kazivanja predaka i mitovi.”

Potom Kur'an reče:

أُوْلَئِكَ الَّذِينَ حَقَّ عَلَيْهِمُ الْقَوْلُ فِي أُمَمٍ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِم مِّنَ الْجِنِّ وَ الإِنسِ إِنَّهُمْ كَانُوا خَاسِرِينَ

To su oni o kojima će se obistiniti Riječ koja je izrečena o onima koji su prije njih bili pa minuli, džinnima i ljudima! Oni su, zbilja, gubitnici![15]

Neki su rekli da se ajet odnosi na Abdurrahmana ibn Ebu Bekra kada su roditelji istrajavali da on primi islam na šta im je on odgovorio. Ibn Abbās, Ebu El-‘Ālije, Sudejj i Mudžāhid prenose da je Abdurrahman rekao: “Oživite Abdullaha ibn Džad‘āna i šejhove Kutejša da ih pitam za ono o čemu vi govorite!”

Hasan, Qettāde i Zudždžādže su rekli da je ajet općenit i da se odnosi na svakog nevjernika koji je nepokoran roditeljima, a potvrda toga je što ajet završava u množini: Oni su, zbilja, gubitnici![16]

Allame Tabatabai kod rasprave o hadisima koji se tiču ovog ajeta kaže: “U Sujutijevom tefsiru Ed-Durru el-mansūr, Ibn Ebu Hātem i Ibn Marduje prenose od Abdullaha da je rekao: ‘Bio sam u džamiji kada je Mervan ibn Hakem držao govor i rekao: ‘Uzvišeni Gospodar je Amirul-mu'mininu Muaviji dao dobar znak u vezi njegova sina Jezida a to je da ga nakon sebe postavi za halifu muslimanima. I ovo nije ništa novo. Ebu Bekr je nakon sebe Omera odredi za halifu.’ (…) Mervan reče: ‘O Abdurrahman, zar ti nisi onaj čovjek kome su otac i majka rekli: Uh vama dvoma, što mi prijetite da ću biti oživljen?!’

Abdullah reče: ‘Čuo sam od Aiše kako kaže: ‘O Mervane, rekao si mom bratu to i to! Slagao si! Tako mi Allaha, taj ajet nije objavljen u vezi njega, već u vezi te i te osobe.’

Također, Sujuti svom tefsiru Ed-Durru el-mansūr prenosi od Ibn Abbāsa da je ajet Uh vama dvoma objavljen u vezi sina Ebu Bekra.”

U nastavku Allame Tabatabai kaže: “Ovako su protumačili i Qettāde i Sudejja, a priča o razgovoru Mervana i Aiše je poznata. U tefsiru Ruhul-ma‘āni nakon što autor odbacuje rivajet o Mervanu kaže: Kao što je zabilježeno u Ea‘lām neki od velikana kao što je i Suhejli složili su s Mervanom da je povod objave ovog ajeta Abdurrahman ibn Ebu Bekr.

Pod pretpostavkom da je ovo kazivanje u vezi Abdurrahmana tačno, čini mi se da opet ne ostaje mjesta za kritiku i prijekor njega, pogotovo ne od osobe kao što je bio Mervan, jer Abdurrahman je primio islam, postao je jedan od odabranih ashaba i u ratu Jemāme i drugim ratovima je pomogao islam. Islam prekida sve loše stvari i dijela koja su bila prije islama. Nakon što nevjernik primi islam ne priliči da se obeščašćuje.” (Kraj citata iz tefsira Ruhul-me‘āni.)

Allame Tabatabai ima prigovor na ove riječ pa kaže: “Ako su ovi rivajeti tačni i potvrdi se da je ajet Uh vama dvoma objavljen u vezi Abdurrahmana, nema druge nego da kažemo da ajet svjedoči o nevjerstvu, kazni i nesreći Abdurrahmanovoj, jer u ajetu stoji: To su oni o kojima će se obistiniti Riječ, pa do dijela Oni su, zbilja, gubitnici!, a ovakav kur'anski govor se ne može drugačije tumačiti, tako da i iznešena odbrana u tefsiru Ruhul-ma‘āni ne može biti odbrana.”[17]

Ili oni ajeti koje smo do sada više puta navodili, a opisuje onu skupinu ljudi koji život vide samo u jedenju, spavanju, odmaranju i zadovoljenju strasti, odnosno jedan život koji odgovara životinjskome životu.

وَ قَالُوا مَا هِىَ إِلاَّ حَيَاتُنَا الدُّنْيَا نَمُوتُ وَ نَحْيَا وَ مَا يُهْلِكُنَا إِلاَّ الدَّهْرُ وَ مَا لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ إِنْ هُمْ إِلاَّ يَظُنُّونَ

Oni kažu: “Postoji samo naš život na Ovom svijetu, umiremo i živimo, i jedino nas vrijeme uništava!” A oni o tome nemaju znanje, oni samo pretpostavljaju.[18]

Neki su opet mišljenja da postoji Proživljenje, ali samo duhovno, a ne i tjelesno. Čovjek posjeduje razum i dušu koji su nematerijalni. Nematerijalna duša se kreće ka svom Izvorištu, a tijelo se vraća zemlji gdje mjenja svoj oblik. Dakle Proživljenje i povratak Bogu je samo dušom.

Treće skupina je mišljenja da je Proživljenje samo tjelesno, a ne dušom. Bogu se vraća tijelo i tjelesna zadovoljstva, kao što je jedenje, zadovoljenje strasti, užitak gledanja i sl. Oni poriču duhovna savršenstva, odnosno duhovnu hranu uma koju on prima iz svjetova Božijih imena i svojstava, odnosno fenāa u Božijim imenima i svojstvima, a koje je nesagledivo više od tjelesnog zadovoljstva. Oni potpuno previđaju opskrbu uma i duhovne kazne koje se tiču ruha a stotine hiljada puta su veće i uzvišenije od tjelesnih zadovoljstava i kazni.

Neki su opet rekli da postoje oba oblika proživljenja, odnosno i duša i tijelo imaju proživljenje.

Glasoviti filozof Mulla Hadi Sabzevari, r.a., kroz stihove kaže:

مَنْ قَصَّرَ الْمَعادَ في‌ الرُّوحانيّ                قَصَّرَ كَالْحاصِرِ في‌ الْجِسْمانيّ

  وَ جامِعٌ بَيْنَهُما جا فآئِزًا                      وَ قَصَباتِ السَّبْقِ كانَ حآئِزًا

1. Oni koji kažu da je proživljenje samo duhovno poput su oni koji kažu proživljenje je samo tjelesno; i oni su pogriješili.
2. Dok oni koji vjeruju u oba oblika proživljenja oni su spašeni i pretekli su sve ostale.

Argument onih filozofa i teologa koji su prihvatali ovo mišljenje jeste da je zbilja čovjeka po njegovom umu i duši, a um i duša su nematerijalni. Uzvišeni Gospodar je spojio dušu i tijelo, odnosno, pomirio ih je na Ovom svijetu. Duša dolazi iz viših svjetova i nastanjuje se u tijelu.

هَبَطَتْ إلَيْكَ مِنَ الْمَحَلِّ الارْفَعِ                     وَرْقآءُ ذاتُ تَعَزُّزٍ وَ تَمَنُّعِ

Ova sveta ptica koja boravi na visokim položajima spustila u tijelo i poprimila je kalup tijela. Ona poput ptice u kafezu biva zatočena u tijelu. Kada tijelo okonča svoju misiju na Ovom svijetu i umre, duša se oslobađa ovog kafeza i vraća se svom Izvorištu.

Gospodar je duši darovao tijelo na Ovom svijetu da mu bude oruđe kojim će stjecati savršenstva. Nakon što stekne savršenstva oni se razilaze. Duša, budući da je nematerijalna, vraća se okruženju njoj odgovarajućem, odnosno Svijetu Melekuta. Dok tijelo, koje je od materije, polaže se u zemlju gdje se rastače i truhne, odnosno vraća se svom izvoru. Hrana duše i uma je nematerijalno koje nalaze kod Boga, a tijelo nema tamo šta da traži.

Dakle, ono što se po ovom pitanju može zamisliti jeste da se Bogu vraća duša, da je Proživljenje po duši, a ne tjelesno i po tijelu.

Skupina učenjaka koji prihvataju ovo mišljenje, na prigovor da čovjek raspolaže i sa imaginalnim moćima i da ima imaginalno tijelo, oni u odgovoru kažu da su to, upravo, emocije u kojima čovjek uživa ili pati kroz kontakt koje tijelo ostvaruje sa Ovim svijetom. Dakle, sve to ovisi o tijelu. Ako ima tijela, ima i imaginalnih oblika i emocija. Kada tijela nestane, nestaje i emocija, odnosno imaginalnog tijela.

Naprimjer, ako čovjek želi nacrtati neki oblik, da bi to učinio ima potrebu za zidom. Sigurno je da ne može crtati po vazduhu ili po vodi koja ne zadržava oblik.

Ako postoji tijelo, u njemu postoje i različite moći i emocije. I obrnuto, ako ne postoji tijelo, nema tih moći i emocija. Kada nema tijela, ne možemo ni zamisliti spoznavatelja koji percipira različite oblike zadovoljstva i patnji.

Rezime njihova mišljenja i argumentacije bi bio: Džennet i Džehennem je projekcija umskih slika; um se oslanja na postojanja tijela; ako ne bi bilo tijela, nema ni uma.

Neki su u odgovoru rekli: Kada Allah, dž.š., uništi tijelo, moguće je da On stvori neko drugo tijelo i te emocije i osjećaji postoje po tom novom tijelu.

Neki teolozi su u odgovoru rekli da isto ovo tijelo koje nestaje, Gospodar ga sa svim njegovim karakteristika vraća u postojanje, što znači da vraća ono što je otišlo u nepostojanje, a to Bogu nije teško.

Također, ponuđeni su i drugi odgovori od kojih nijedan nije odbranjiv, odnosno nije prihvatljiv.

Ispravan odgovor je sljedeći:

Kao prvo, duša čovjeka koja nužno odlazi u viši svijet i tamo uživa u zadovoljstvima blaženstva, ona sama ima moć percepcije, sluha i vida. Dakle, pored imaginalne moći koja je alat u rukama duše, također, i umske moći su alat njenog uzdizanja i usavršavanja. Sama bit duše je ona koja vidi, ona koja zna i posjeduje druga svojstva savršenosti.

Prema tome, duša koja odlazi u svoj svijet, ponovo uživa i obveseljena je po moćima koje su protkane u njenoj biti. I ova zadovoljstva nisu umska zadovoljstva koja su svojstvena samo Svijetu fenāa.

Kao drugo, u osnovi imaginalna moć i imaginalni svijet su nematerijalni. A to što kažu da obavezno mora postojati tijelo po kojem bi postojala imaginalna moć i perceptivni oblici čovjeka nije tačno, odnosno ne postoji argument za takvu tvrdnju. Šta više, u filozofiji je dokazano da je imaginala moć nematerijalna. Čovjek u Svijetu imaginalnom (العالم المثال) postoji po svojoj duši i tijelo tamo nema pristupa. I ne samo da je imaginalna moć nematerijalna već su i druge ljudske moći, kao što je recimo moć memorije, nematerijalna.

Upravo na temelju dokaza o nematerijalnosti imaginalne moći kod čovjeka, dokazano je postojanje Svijeta imaginalnog, koji se nalazi između Ovog svijeta i Svijeta Kijameta. Svijet u kojem trenutno obitavamo je Svijet materije. Svijet Kijameta je Svijet čistih značenja i transcedentnosti. Dok je Svijet imaginalni između ova dva Svijeta. U njemu nema materije da bi imao gustoću i težinu. A nije ni čisto značenje da bi bilo lišeno zadovoljstava i patnji u formi i obliku.

To je Svijet koji postoji po sebi i nalazi se između ova dva Svijeta. U tom Svijetu su prisutni oblici, nema materije, ali ima učinaka materije. Postoji užitak kao i patnja i bol. Postoji plač i smijeh, hladnoća i toplota, kakvoća i kvalitet. U ovom slučaju, kada je imaginalna moć nematerijalna i elementarno prosta, dok je čovjek živ na Ovom svijetu ona opstoji po čovjekovom tijelu, ali kada on umre i odbaci tijelo, ona ne nestaje već opstoji u svom svijetu po sebi. Pretpostavite da je tijelo nestalo, ali imaginalna moć isto tako postoji zajedno sa svim zadovoljstvima i patnjama koje proizlaze iz ove moći.

Prema tome, sa samom smrću čovjek i dalje postoji u Svijetu imaginalnom. On je ili sretan zbog oblika koji gode duši ili je u patnji zbog oblika koji ne odgovaraju duši.

U nastavku ćemo i mi, ako Bog da, iznijeti naše mišljenje sa suptilnim zapažanjima po pitanju tjelesnog proživljenja koje se temelji na čvrstim uvodima.

Ibn Sina nije prihvatao postojanje Svijeta berzaha na temelju njegove argumentacije da Svijet berzaha koji bi bio nematerijalan, odnosno transcedentan nema smisla. Postoje samo dva Svijeta. Jedan je Svijet materije i prirode, a drugi Svijet transcedentnih značenja.

Iako se iz nekih argumentacija Ibn Sinaa u Šifāu može shvatiti da je on Svijet imaginalni prihvatio kao nematerijalan. A ako prihvatimo da je Svijet imaginalni nematerijalan, nužno moramo prihvatiti i postojanje Svijeta Berzaha i u tom slučaju nema drugog izlaza.

Međutim, on ne samo da nije jasno rekao da postoji Svijet Berzaha već je suprotno tome jasno negirao njegovo postojanje.

U skladu sa ovom postavkom Ibn Sina se neizbježno sučeljava sa problemom pojašnjenja tjelesnog proživljenja.[19] Jer, ove moći i oblici od savršenstava koje je čovjek stekao za sebe, ili njegovi oblici u patnji zbog nedoličnih radnji, to svakako mora da postoji onda kada bude postojalo i tijelo. Jer kako je rečeno, po ovoj postavci, stečeni oblici neminovno moraju opstojati po tijelu jer nisu nematerijalni, odnosno transcedentni. Kada nestane tijela, sljedbeno tome nestaje i ovih oblika, jedino ostaje nematerijalni vid koji odlazi u svoj svijet, u svoju domovinu. Duša je u svojoj domovini uronjena u umska zadovoljstva ili je u patnju zbog lišenosti tih zadovoljstava.

Dakle, ne ostaje mjesta za tjelesno proživljenje. Zato Ibn Sina u knjizi Šifā jasno ističe da mi nemamo racionalnog dokaza za postojanje tjelesnog proživljenja. Ali, budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., kao Istiniti, čija je istinoljubivost potvrđena, izvijestio nas da postoji tjelesno proživljenje, mi to prihvatamo.

On u knjizi Šifā kaže:

‎ يَجِبُ أنْ يُعْلَمَ أنَّ الْمَعادَ مِنهُ ما هُوَ مَنْقولٌ في‌ الشَّرْعِ، وَ لاسَبيلَ إلَي‌ إثْباتِهِ إلاّ مِن‌ طَريقِ الشَّريعَةِ وَ تَصْديقِ خَبَرِ النَّبيِّ، وَ هُوَ الَّذي‌ لِلْبَدَنِ عِندَ الْبَعْثِ، وَ خَيْراتُ الْبَدَنِ وَ شُرورُهُ مَعْلومَةٌ لايَحْتاجُ إلَي‌ تَعَلُّمٍ. وَ قَد بَسَطَتِ الشَّريعَةُ الْحَقَّةُ الَّتي‌ أتانا بِها نَبيُّنا وَ سَيِّدُنا وَ مَوْلانا مُحمَّدٌ صَلَّي‌ اللَهُ عَلَيْهِ وَ ءَالِهِ حالَ السَّعادَةِ وَ الشَّقاوَةِ الَّتي‌ بِحَسَبِ الْبَدَنِ. وَ مِنهُ ما هُوَ مُدْرَكٌ بِالْعَقْلِ وَ الْقياسِ الْبُرْهانيِّ وَ قَد صَدَّقَتْهُ النُّبُوَّةُ، وَ هُوَ السَّعادَةُ وَ الشَّقاوَةُ الثّابِتَتانِ بِالْقياسِ اللَتانِ لِلانْفُسِ، وَ إنْ كانَتِ الاوْهامُ مِنّا تَقْصُرُ عَن‌ تَصَوُّرِها الانَ لِما نوضِحُ مِنَ الْعِلَل‌

“Treba znati da kada govorimo o Proživljenju tada postoje dva oblika. Jedan oblik je onaj o kojem nas šerijat izvješćuje. Dokazivanje toga nije moguće osim šerijatom i govorom Poslanikovim. A to je tjelesno proživljenje zajedno sa svojim dobrim i lošim djelima koje neće trebati predstavljati.

Uistinu, u istinskom šerijatu koji nam je dostavio naš Poslanik, s.a.v.a., gospodar i zaštitnik, podobro je pojašnjeno stanje tjelesnog blaženstva i patnje.

Drugi oblik Proživljenja je onaj koji razum nudi i potvrđuje demonstrativni dokaz i analogija. Ovaj oblik Proživljenja potvrdio je Poslanik. To je blaženstvo i patnja koje je potvrđeno za dušu, i duše su te koje će lično podnositi to, koliko god da su naše misli nedostatne da bi mogle to sebi predočiti i dokučiti, i uzroke o kojima ćemo u nastavku govoriti.”[20]

Prema onom što je predočeno ,Ibn Sina ne poriče tjelesno proživljenje, već iznosi mišljenje da je dokazivanje toga jedino moguće šerijatom. Također prihvata da se proživljenje duše može dokazati demonstrativnom logikom i dedukcijom, kao i da je Poslanik to potvrdio u svojim govorima. Upravo stoga i Mulla Hadi Sabzevari kaže: “Šejhu-l-reis nije negirao tjelesno proživljenje. Daleko od toga da bi on takvo što mogao tvrditi. Ustvari, on ovo pitanje nije dokazao racionalnom metodom. Svako onaj ko pogleda Šifā naći će da govorim istinu.”[21]

Nakon što opširno raspravlja o proživljenju duše i njenom blaženstvu i patnji i nakon nekoliko uvoda u nastavku, Ibn Sina kaže:

فَإذا تَقَرَّرَتْ هذِهِ الاصولُ، فَيَجِبُ أنْ نَنْصَرِفَ إلَي‌ الْغَرَضِ الَّذي‌ نَؤُمُّهُ فَنَقولُ: إنَّ النَّفْسَ النّاطِقَةَ كَمالَها الْخآصَّ بِها أنْ تَصيرَ عالَمًا عَقْليًّا، مُرْتَسِمًا فيها صُوَرُ الْكُلِّ وَ النِّظامُ الْمَعْقولُ في‌ الْكُلِّ وَالْخَيْرُ الْفآئِضُ في‌ الْكُلِّ، مُبْتَديَةً مِن‌ مَبْدَإِ الْكُلِّ، سالِكَةً إلَي‌الْجَوْهَرِ الشَّريفَةِ الرُّوحانيَّةِ الْمُطْلَقَةِ، ثُمَّ الرُّوحانيَّةِ الْمُتَعَلِّقَةِ نَوعًا ما بِالابْدانِ، ثُمَّ الاجْسامِ الْعِلْويَّةِ بِهَيَئَاتِها وَ قِوامِها، ثُمَّ كَذلِكَ حَتَّي‌ تَسْتَوْفيَ في‌ نَفْسِها هَيْئَةَ الْوُجودِ كُلِّهِ.

فَتَنْقَلِبَ عالَمًا مَعْقولاً مُوازيًا لِلْعالَمِ الْمَوْجودِ كُلِّهِ، مُشاهِدَةً لِما هُوَ الْحُسْنُ الْمُطْلَقُ وَ الْخَيْرُ الْمُطْلَقُ وَ الْجَمالُ الْحَقُّ الْمُطْلَقُ، وَ مُتَّحِدَةً بِهِ وَ مُنْتَقِشَةً بِمِثالِهِ وَ هَيْئَتِهِ، وَ مُنْخَرِطَةً في‌ سِلْكِهِ، وَ صآئِرَةً مِن‌ جَوْهَرِهِ.

“Nakon što su potvrđena ova načela potrebno je da iznesemo našu osnovnu namjeru, pa kažemo: Uistinu, savršenstvo koje je svojstveno čovjekovoj duši obdarenoj razumom i posredstvom kojeg ona postaje potpuna, cjelovita i savršena, to je da duša postane Svijet umski (اَن تصير عالماً عاقليَّا) u kojem se odslikavaju oblici svih bića, racionalni poredak u svim bićima, te također, da se svo dobro koje teče u svim bićima u njemu uobliči.

Duša obdarena razumom dolazi od univerzalnog izvora i bez posredništva dolazi u postojanje.

Ona se prvo prožme u plemenitoj supstanci Svijeta apsolutnih duša, potom dolazi u Svijet duša koji je na neki način vezan sa tijelima, potom nalazi put u tjelesima (اجسام) Svijeta višega u njihovim oblicima (هيأتها) i suštinama (قوامها), potom isto tako nalazi put u svim bićima sve dok na kraju u svom biću ne pronađe oblike svih bića postojećeg svijeta.

Ona se tada pretvara u Svijet umski koji je paralela cijelom izvanjskom postojećem svijetu. Ona stalno posmatra apsolutno dobro i istinsku apsolutnu ljepotu ujedinjena sa time i odslikava sliku toga na putu toga uobličeno, a njeno biće je pretvoreno u supstancu toga.”[22]

U nastavku gornjeg teksta Ibn Sina kaže: “Ako se ova savršenstva duše uporede sa savršenstvima Voljenog, Koji posjeduje i ostale moći, ona zauzima položaj i stepen za koji nije primjereno reći da je on vrjedniji ili potpuniji. Zapravo, iz aspekta vrijednosti i potpunosti i mnoštva i svega onoga u čemu duša uživa u svojim percepcijama, nikako se ne može uspostaviti veza sa zadovoljstvima ostalih moći.”[23]

U nastavku ovih riječi Ibn Sina opširno nastavlja da se zanima ovom temom.

Uglavnom, ovo je bilo stajalište Ibn Sine koji je negirao tjelesno proživljenje zbog nepostojanja argumenta koji potvrđuje postojanje imaginalne moći i Svijeta berzaha. Ili drugim riječima rečeno, njegovo mišljenje se temelji na neprihvatanju Svijeta imaginalnog koje je transcedentno. Međutim, ako prihvatimo postojanje Svijeta imaginalnog, u tom slučaju otklonjeni su svi problemi. A to znači da je Svijet oblika ustvari Svijet imaginalni.

Zadovoljstva koja duša pronalazi u Svijetu imaginalnom upravo su zadovoljstva Svijeta oblika, koja se mogu odvojiti od tijela i čovjek ih ima stalno sa sobom.

U vezi duhovnog proživljenja Mulla Hadi Sabzevari kroz stihove kaže:

إنَّ الَّذي‌ بِالْعَقْلِ بِالْفِعْلِ انْتُقي ‌                     فَهْوَ لِعالَمِالْعُقولِ مُرْتَقي‌ (1)

مِنْهُ يَصيرُ عالَمًا عَقْليّا                                     بِهِ يُضاهي‌ عالَمًا عَيْنيّا (2)

وَ هَيْئَةُ الْوُجودِ بِالشَّراشِر                             تَزينُهُ كَالاوَّلِ في‌ الا خِرِ (3)

كَوْنًا أشَدّيَّةً أضْعَفيَّهْ                                     خالَفَ وَ الْمَهيَّةُ الْمَهيَّهْ (4)

فَالْعالَمُ الاكْبَرُ كانَ حاويا                          كَأنْ غَدا كُلٌّ لَهُ مَرآئيا (5)

1. Od razuma onaj razum koji je iz potencijala prešo u aktuelni i realiziran položaj nakon što napusti tijelo uspinje se u Svijet razuma.
2. A neki oblici aktueliziranih razuma postanu Svijet umni i iz tog aspekta postane sličan ovom Svijetu vanjskom.

(Ovo je aluzija na ono što je rečeno u definiciji mudrosti, odnosno filozofije:

الْحِكْمَةُ صَيْرورَةُ الإنْسانِ عالَمًا عَقْليًّا مُضاهيًا لِلْعالَمِ الْعَيْنيِّ في‌ هَيْئَتِهِ لا في‌ مآدَّتِهِ

“Mudrost je da čovjek postane Svijet umski sličan Svijetu vanjskom, ali u formi a ne i njegovoj materiji.”)

3. Forma Svijeta egzistencije u njegovoj cjelini ukras je ovog razuma, kao što je to bio prvi put kad se kretao u spuštajućem luku, tako će biti i drugi put kada se kretao u uzdižućem luku.

4. Ovaj aktueliziran ljudski um koji je isto što i Svijet umski je poput ovog Svijeta izvanjskog, a i suština joj je ista, jedino se razlikuju iz aspekta jačine i slabosti, a ovo nije u suprotnosti s jedinstvom u njihovoj prirodi. (Jer, kao što je dokazano, cijela esencija svake stvari se nalazi u umu, a nije tako da se neki blijedi odraz njihov javlja u umu.)

O istom govori i Imam Ali u njegovom poznatom stihu:

أَ تَزْعَمُ أَنَّكَ جِرْمٌ صَغِيرٌ                     وَ فِيكَ انْطَوَي‌ الْعَالَمُ الاكْبَرُ

Misliš da si malo tijelo, a u tebe je utkan veliki svijet.

5. Dakle, čovjek obuhvata veliki svijet i svega onoga pored Boga, i kao da su sva bića Svijeta stvaranja i Mulka i Melekuta njegova ogledala i manifestacije.

1. [24]

Mulla Hadi Sabzevari, k.s., u vezi opisa mjesta proživljenja tijela kod tjelesnog proživljenja navodi stvari koje su vrijedne pažnje.

On kaže: U vezi berzahskih tijela koja su mjesto forme vjerničkih svjetlosti i nevjerničkih vatri Ibn Sina u djelu Mabda’ we Ma‘ād prenosi od jednog učenjaka u čijem govoru nema pretjerivanja da je rekao da se mora ponuditi prihvatljiva slika o tjelesnom proživljenju.

Da bi čovjekova duša kada napusti Ovaj svijet uživala u zadovoljstvima u Svijetu imaginalnom i forme ili da bi patila od neprijatnih formi, obavezno mora postojati tijelo za koje će se vezati, da bi taj Svijet forme opstojao po njemu.

Na Zemlji nema tijela za kojeg bi se ta duša vezala. A ako  bi se vezala za neko izvanjsko tijelo, to bi značila reinkarnacija, a postoje brojni dokazi o nemogućnosti reinkarnacije. S druge strane, Zemlja je ograničena planeta, a broj ljudi koji će doći na ovu planetu od početka do kraja vremena je neograničen i neizbrojiv. Neograničeno se ne može smjestiti u ograničeno.  Pretpostavimo da sva tijela položimo na Zemlju jedno pored drugog i svaka se duša veže za jedno tijelo, opet bi bilo duša koje ne bi imale tijelo da se veže za njega. Dakle, i ova pretpostavka ne može biti tačna.

Prema tome, treba vidjeti gdje su ta tijela za koje se duše vežu nakon što napuste Ovaj svijet?

Treba reći: Na nebesima, a to znači nebeskim svodovima, i plinastim stepenima, postoji planeta toliko velika čiju veličinu niko ne zna osim Boga. Najmanje nebo je mjesečevo i kao takvo opet obuhvata cio Ovaj svijet, a kolika je tek veličina većih nebesa. Nakon što čovjek umre duša se veže za te nebeske svodove. Dio tog nebeskog svoda poprima oblik tijela i duša se veže za njega. Sve nagrade i kazne posredstvom su tog tijela. Naravno, to tijelo nije poput ovog fizičkog tijela od prirode i guste materije, već je suptilno i bistro.

Ove riječi Ibn Sina prihvata na općenit način, dok Nasiruddin Ibn Tusi, k.s., kaže: Mislim da su ove riječi u osnovi Farabijeve. A sažetak ovoga je: Obični ljudi koji su okrenuti samo tijelu i pored njega ništa drugo ne znaju i duša im nije vezana za horizonte veće od tijela da bi ih to zaokupilo i odvojilo do pažnje ka tjelesnim stvarima, moguće je da ih ova vezanost i žudnja koju imaju za tijelom poveže za neka tijela koja imaju potencijal da prihvate dušu, jer ove duše traže tijelo, a ta tijela su esencije formi tjelesa.

Ova tijela nisu ljudska ili životinjska, jer se za ljudsko i životinjsko tijelo jedino njihova duša se može vezati. Stoga, moguće je da postoje nebeska tijela bez da te duše raspolažu s upravljačkim položajem tih tijela, već jedino ta tijela koriste za upriličenje slika i imaju potencijal oslikavanja imaginalija. Nakon što duše koriste ta nebeska tijela one u njima proizvode forme koje odgovaraju njihovim vjerovanjima i nalaze se u njihovoj imaginarnoj moći.

Tako, ukoliko u njihovom vjerovanju i djelima bude dobra, one će posmatrati ahiretske forme dobra, a prema onome kako su njihove imaginarne moći donijele sud. U suprotnom, posmatrat će ahiretske kazne i patnje, a prema zlu kojeg bude u njihovom vjerovanju i djelima.

Rečeno je da je moguće da masa tih tjelesa bude proizvod vazduhā i plinova i da bude blisko i saglasno sa prirodom supstance koja se zove ruh, i nijedan od prirodnjaka ne sumnja da se duše vežu za to, a ne za tijela.

Ovo bi bila skraćena verzija od Farabija, a kako prenosi Nasiruddin Tusi.

Šejh Šehabuddin Suhravardi prihvata ovu teoriju i kaže da u njoj nema problema, kao i to da se duša veže za neko tijelo u nebeskim sferama. Nebeske sfere su ogromno velike, a posebno najviše nebo koje se još zove i Ograničavajuće i Atlas.[25]

Nasiruddin Tusi, r.a., izražava čuđenje u pogledu govora Šejh Išraka i kaže:

Ja se čudim nekim ljudima koji su poznavaoci božanskih učenja i opisani su kao oni koji su prosvijetljeni melekutskim svjetlostima, kao što je autor Talvīhāta (Šejh Išrak), i pored toga što su  duboko uronjeni u asketizam i filozofiju, i vjeruju u svijet između dva svijeta (Ovog svijeta i Ahireta), kako mogu prihvatiti govor nekih učenjaka koji kažu da je moguće da nebeska tijela budu mjesto imaginarnih slika skupine spašene i skupine nesretnika.

Pročelnik teozofa Mulla Sadra Širazi, r.a., nije prihvatio govor Farabijev i u Asfāru je na nekoliko mjesta uputio oštre kritike na ovu teoriju. Neke od tih primjedbi je to što ova teorija podrazumijeva reinkarnaciju zbog vezivanja duša za nebeska tijela, te što po ovome nebeski svod ne pada pod uticaj vanjskih uzroka, te kako to da plinasta tijela budu kohezivna i da se ne mijenjaju, te nepodudarnost između nebeskog svoda i pojedinačnih duša (نفوس مفارقه) u beskonačnom vremenu, a zbog ograničenosti nebeskog svoda i neograničenosti duše.

Mulla Hadi Sabzevari je po svom mišljenju odgovorio na Mulla Sadrine prigovore, a ojačao mišljenje Farabija i Šejh Išraka.[26] Međutim, pošteno govoreći, neki prigovori Mulla Sadre nisu odbranjivi, posebno danas kada je dokazano da ne postoje nebeski svodovi na način kako su ih oni tumačili. Danas su to samo odbačene teorije prijašnjih učenjaka. Obavezivanjem ove odbačene teorije da bi se dokazalo tjelesno proživljenje je ulaženje u bezizlazne tjesnace i neprolazne pustinje radi dokazivanja svetog šerijata čime ni sam Zakonodavac nije zadovoljan. Sveti šerijat je veći od toga da bi ga dokazali ovakvim stvarima.

Sažetak mišljenja o tjelesnom proživljenju Sabzevari, k.s., je ponudio kroz stihove:

وَ بَعْضُهُم‌ قَد صَحَّحواالْجِسْماني ‌                     بِالْجِرْمِ مِنْ أفْلاكٍ أوْ دُخانِ

يَكونُ مَوْضوعًا لِتَصْويراتِهِمْ                             مِن‌ نآئِراتِهِمْ وَ تَنْويراتِهِمْ

وَ بَعْضُهُمْ صَحَّحَ بِالتَّناسُخِ                         وَ أخْذِ جِنْسٍ كُلُّ خُلْقٍ راسِخِ

وَ فِرقَةٌ بِحِفْظِ أجْزا فَرْدَةٍ                          تَصيرُ ذي‌ بِالْوَصْلِ ذاتَ وَحْدَةٍ

وَ قالَ الاِشْراقيُّ بِالْمِثالِ                         وَ الانْفُسُ الانْفُسُ في‌ الاقْوالِ

Da bi ponudili ispravnu sliku neki filozofi su tjelesno proživljenje protumačili kao utjelovljenje duše u nebesko tijelo nakon što napusti ovozemaljsko tijelo.

Neki su reinkarnaciju prihvatili kao ispravnim tako što svaka od postojanih moralnih ljudskih svojstava sebi potčinjava životinjsku vrstu u kojoj je postojana to svojstvo. Naprimjer, mrav je mjesto očitanja postojanog svojstva pohlepe, svinja mjesto očitanja proždrljivosti i bestidnosti, a miš mjesto očitanja krađe.

Reinkarnacija je u svim svojim varijantama neispravna, a postoji i filozofski dokaz za to.

Neki teolozi su rekli da čovjek nakon što umre od njega ostanu dijelovi koji nisu razgradivi, a Uzvišeni Gospodar kod proživljenja povezuje ih u jednu cjelinu odjećom jedinstva u obliku koji su imali na Ovom svijetu i duša se ponovo vezuje za njega.

Brojni su prigovori na ovu pretpostavku o čemu će uskoro biti govora.

Ilumicionisti su tjelesno proživljenje pojasnili kao Svijet imaginalni za srednje ljude od blaženih, skupinu desne strane, odnosno spašene i skupinu lijeve strane, odnosno stradale kojeg još nazivaju i Svijet prikaza (عالم اشباح).

---