Šta Kur'an kaže o Objavi i vjerovjesništvu? 24.

Šta Kur'an kaže o Objavi i vjerovjesništvu?

Ono što sažeto možemo zaključiti iz časnih ajeta jeste da oni Kur'an smatraju Nebeskom Knjigom koja je objavljena Poslaniku putem vahja – nadahnuća. Vahj je nebeski govor, neprolazan. Vanjska čula i razum ne dopiru do njega, vjerovatno kod nekih koje je Uzvišeni Allah obdario postoji nešto čime, po Božanskoj volji spoznaju Božanske zapovijedi i skriveni, nevidljivi poredak, neprimjetan za razum i druga osjetila. Ovo stanje je stanje vjerovjesništva i u njemu se vjerovjesnik susreće sa Božanskim zakonom.

Za dopunjenje ovog objašnjenja potrebno je proučiti sljedeće stavke:

a) Univerzalna i ljudska uputa

Već smo u prethodnom istraživanju podrobno ustanovili da sve postojeće u ovom kosmosu, živo i neživo, od momenta svoga postanja ima svoj cilj koji želi postići. Svakom stvorenju su imanentni sredstva i pretpostavke koji odgovaraju postizanju tog cilja pa se svako biće mora truditi dok ga ne postigne.

Uzvišeni Allah kaže:

“Gospodar naš je onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako time da se koristi, nadahnuo.” (Ta-ha, 50)

“…Koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje.” (El-‘Ala, 2-3)

Istakli smo, dakle, da ovaj univerzalni zakon, zakon univerzalne upute, obuhvata čovjeka kao i druga bića. Čovjek u svom životu ima poseban cilj koji želi postići unutar univerzalnog plana u koga je već položeno ono što omogućava njegovo postizanje i zadobijanje. Njegov uspjeh, na ovom dugom putu u okviru pomenutog zakona, jeste postizanje savršenstva i sreće, a njegov neuspjeh na ovom putu je skliznuće u ponor vječne bijede i nesreće. Čovjekova narav i tajna položena u njega predstavljaju one činioce koji ga vode putu postizanja tog nebeskog cilja.

Uzvišeni Allah kaže:

“Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (Ed-Dehr, 2-3)

“Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i pravi put mu dostupnim učini.” (Abese, 19-20)

b) Osobenost ljudskog ponašanja

Životinje se, pored ostalog, od drugih bića odlikuju po tome što su njihove radnje svjesne i zasnivaju se na opažanju i razumijevanju. Čovjek se, pored toga što u ovom pogledu ima nešto zajedničko sa životinjama, od njih razlikuje po tome što mu je data inteligencija, pa radnje koje on obavlja proizlaze iz razuma i razlikuje dobro od zla, korisno od štetnog. Čovjek svoje radnje obavlja nakon što se uvjeri da u njima prevladava dobro, a razum u njima slijedi ono u čemu vidi svoju korist.

Ono što razum shvati kao korisno, u čemu nema nečeg štetnog, zaključuje da je to potrebno raditi, a ono u čemu vidi štetu, u čemu nema onog što je korisno, zaključuje daje to potrebno izbjegavati.[1]
c) Kako je čovjek postao društveno biće?

Nema nikakve sumnje da je čovjek živio i da još uvijek živi na način društvenog bića. Sa drugima obrazuje zajednicu, i svako svoje potrebe zadovoljava saradnjom sa drugim čovjekom. Ali postavlja se pitanje da li je društvena saradnja i savezništvo potreba njegove prvotne prirode i naravi koja ga je privoljela da ne živi sam, nego da sarađuje sa svojim srodnicima?
Vidjeli smo da čovjek po svojoj prirodi ima neke potrebe. On ima i specifična osjećanja i umne sposobnosti koje ga pokreću da čini ono što mu je potrebno sredstvima kojima je okružen. U ovom stanju on nema razumijevanja za ono što drugi od njega trebaju.

Čovjek koristi sve da bi postigao ono što mu je potrebno i svoj cilj i na putu zadovoljavanja tih potreba traži pomoć koristeći sve olakšice i kombinacije. Na tom putu koristi se biljem i drvećem, malim i velikim, potčinjava životinje i sve drugo u čemu ima neke koristi. Sve to čini da bi nadoknadio ono što osjeća kao životni nedostatak i namirio praznine u svome životu.
Da li čovjek kome je upravo ovo cilj i koji koristi sve od čega koristi ima, zaključuje nešto iz plodova svoga postojanja? Da li čovjek koji očito poštuje drugog čovjeka izabira saradnju sa njim ne vodeći računa o svojim ličnim interesima, zarad općih, ljudskih interesa?

Ne, ni u kom slučaju.

Čovjek osjeća da život od njega iziskuje mnoge egzistencijalne potrebe i da ih on ne može sam ispuniti. On postaje svjestan da mu je potreban neko od njegovih srodnika ko će mu pomagati u zadovoljavanju tih potreba. S druge strane primjećuje da želja koja se kreće u njegovoj vječnosti pokreće razum drugih ljudi pa su aktivni u postizanju njihovih interesa kao što je on aktivan u postizanju svojih. Sada kad shvata ovu realnost čovjek pristupa društvenom potpomaganju i odustaje od nekih koristi svoga truda da bi svojim srodnicima pružio ono što im je potrebno kao što i sam, s druge strane, koristi trud drugih za svoje lične interese. On tako ulazi u proces društvene razmjene, koji postoji u svim vremenskim periodima, da bi zadovoljio svoje životne potrebe. Kada se proizvodi društvenog napora i udruženog rada međusobno mješaju svaki član društva uzima prema mogućnostima svoje društvene sredine ili prema vrijednostima rada koji je uložio. On ima dio u rezultatima rada koje troši prilikom zadovoljavanja životnih potreba.

Iz prethodnog je jasno da čovjek po svojoj prirodi u zadovoljavanju svojih ličnih interesa iskorištava druge u onome što mu donosi korist i ne pristaje na društveno potpomaganje izuzev ako na to nije žestoko prisiljen.

Ova istina se u potpunosti ukazuje u proučavanju života djece. Dijete želi da dobije ono za čim žudi nasumice, ne prihvatajući bilo kakvo usmjerenje, a ako mu ne pođe za rukom da to dobije, svoj zahtjev ponavlja plačem i dodijavanjem. Rastući ono se približava društvenom životu i upoznaje ono što mu nalaže društveno okruženje, postepeno se udaljava od nerazumnih zahtjeva i tako se mijenja sve dok jednom ne zaboravi svoje nerazumne zahtjeve.

Drugi dokaz: Primjećujemo da ako je nekom čovjeku data moć veća od one u njegovom društvenom okruženju, njega ne obavezuje zahtjev društvenog potpomaganja, pa on svim sredstvima pokuša upotrijebiti ljude kako bi iskoristio njihov trud bez bilo kakve nadoknade.

Uzvišeni Allah upućuje na društveno potpomaganje sljedećim riječima:

“Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.” (Ez-Zuhruf, 32)

Časni ajet upućuje na pravi smisao društvenog potpomaganja koji se ogleda u tome da se svaki član ljudskog roda nadilazi onog drugog u pogledu zajedničkog truda. Svaki član zajednice ima moć kojom može iskorištavati druge i oni su jedna isprepletena društvena cjelina kao osnova i potka u tkanju.

Uzvišeni Allah kaže:

“Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (Ibrahim, 34)

A na drugom mjestu također.

“A on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” (El-Ahzab, 72)

Ova dva ajeta upućuju na prirodnu ćud čovjeka kojom on koristi druge ljude, čini im nasilje i otima plodove njihovog mukotrpnog rada.

d) Nesuglasja i nužnost zakona

Čovjek je prisiljen da prihvati društveni sistem radi svojih interesa jer ih bez sistema ne može zadovoljiti. Možda zbog toga odustaje od dijela svoje slobode radi obezbjeđenja slobode drugih. No, apstraktno postojanje društvenog potpomaganja i suradnje nije dovoljno u odnosu na društvene razlike i neravnotežu u eksploataciji i iskorištavanju, i u odnosu na jako izražene fizičke i duhovne razlike. Također primjećujemo da vrijednosti od kojih se očekuje da budu uvjetom poboljšanja jedinke i društva upravo one postaju razlogom za pojavu razmimoilaženja.
Na ovaj način se uočava potreba za sustavom kolektivnih odredbi koje članovi društva prihvataju i pokoravaju im se. Za onoga ko se pokorava tim odredbama sasvim je jasno da neko ponašanje, pa makar se radilo o sasvim prostim oblicima kao npr. kupoprodaja, mora slijediti zajedničke odredbe između prodavca i kupca kako bi se međusobno ophođenje odvijalo na željeni način u svjetlu tih odredbi.

U zakonima, dakle, nema izuzimanja. Primjena zakona se proteže na sve jedinke kako bi zajednica ostala čvrsta, kako se u nju ne bi uvukao raskol i kako bi se, na taj način, sačuvali opći interesi. Zbog toga je prvi zakonodavac, koji želi uputiti čovjeka na pravi put i onome što je istina, postavio zakone koji osiguravaju ljudskoj zajednici sreću na ovome i na budućem svijetu obavezujući čovjeka da ih poštuje i provodi u svakodnevnom životu.
Uzvišeni Allah kaže:

“Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro ga pripremi, i pravi put mu dostupnim učini.” (Abese, 19-20)

e) Razum nije dovoljan da čovjeka uputi zakonu

Šta god bila ova uputa i kako god se obistinjavala ona je Božanski dar jer je Uzvišeni Allah onaj koji je stvorenje stvorio i dao smisao i cilj njegovom životnom putu koji mu jamči sreću. On je onaj koji mu je pokazao put opće upute u kojoj je sadržana i njegova osobna uputa.
Jasno je da se u djelovanju Uzvišenog Allaha ne događaju greške i protivrječnosti, pa ako uzrok ne ostvaruje određeni cilj ili skreće od njega to nije krivica uzroka nego je on u tom slučaju utemeljen na uticaju drugih uzroka koji sprječavaju ili skreću postizanje tog cilja. Iz Jednog, Prvog zakona ne proizilaze suprotstavljene i protivurječne stvari. On ne griješi i ne skreće ako nema oponiranja drugih uzroka.

Iz kazanog se prepoznaje da razum sam po sebi ne može čovjeka uputiti zakonu jer on ponekad navodi na protivrječnosti. Razum je onaj koji pobuđuje nagon iskorištavanja i stjecanja koristi na bezuvjetan način i uz apsolutnu slobodu. On je taj koji prisiljava da se prihvati uravnotežena zajednica nakon što je iskušao suparništvo koje ga tjeskobi.
Neosporno je da samo jedna sila ne prouzrokuje dva međusobno oprečna djelovanja – pojavu protivrječnosti i njihovo ukidanje. Da nema razuma, ono što se događa kršenjem prava, nepoštovanjem obećanja i sličnog, i to mudracima koji imaju potpunu spoznaju, onda ne bi bilo ispravno ubrajati im to što čine u grijeh niti ih za to kažnjavati. Da razum stvarno upućuje zakonima koji sprječavaju odstupanja on ne bi odustao od svoje zadaće jer je čovjeka želio odvratiti od onoga što smo spomenuli, nego bi mu to najstrožije zabranio.

Osnovni činilac napuštanja dužnosti, usprkos prisustvu razuma, jeste sam razum, koji je prinuđen na odluku da prihvati zajednicu koja čuva ravnotežu i zakone koji obezbjeđuju društvenu pravednost. Tu postoji konkurent koji ograničava apsolutnu slobodu u djelovanju. Da ne postoji konkurent, ni razum ne bi štitio potpomaganje i društvenu pravednost.
Kršioci zakona su oni koji posjeduju moć jaču od one koja postoji u tom zakonu pa ga zato i krše bez bojazni i straha. To mogu biti i oni koji su prisiljeni tražiti pribježište koje otežava dolazak do njih postojećoj sili, ili obitavaju u mjestu gdje je zanemarena kontrola, ili zakon krše da bi zadovoljili svoju oholost i pokazali svoja djela u znaku zakona, ili zloupotrebljavaju slabost onoga koga iskorištavaju radi svojih interesa. U svakom slučaju ne nalaze ko će im konkurirati i uznemiravati ih jer je slabiji od njih i nema dovoljno moći da im se suprotstavi i smrvi ih. O ovom pitanju razum nema ništa naročito kazati. U ovom on ne nalazi ništa od apsolutne slobode i žrtvu iskorištavanja postavlja onako kakva ona i jeste.
Dakle, razum sam po sebi nas ne može uputiti potpunom društvenom zakonu koji obezbjeđuje dobro zajednici i pojedincu na prevadan način, jer nas vodi očuvanju ovakvog zakona ako ne nađe konkurenciju, a ako je nađe onda sprječava apsolutnu slobodu i sa svoje strane zabranjuje ovaj poziv, čak ga osuđuje kao prekršaj.

Uzvišeni Allah kaže:

“Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti.” (El-‘Alek, 6-7)

Jedna od vrsta neovisnosti jeste i neimanje potrebe za društvenim potpomaganjem i zaštitom prava drugih.

f) Pravog puta nema bez Objave

Kao što smo naučili iz prethodnih izlaganja čovjek, kao i ostala bića, ima svoj vlastiti cilj koji mu objezbjeđuje sreću. Pošto on po svojoj prirodi ima potrebu za društvenim životom njegova i sreća i nesreća su u sreći i nesreći zajednice. On je samo jedan dio u društvenom skeletu pa svoju sreću i krajnje dobro mora naći u sreći zajednice.

Također smo naučili da je jedini put za postizanje njegovog željenog cilja kolektivni zakon u kome je društvena sreća, a koja obuhvata i ličnu, pojedinačnu sreću. Uočena je i nužnost upute čovjeku i drugim bićima ka cilju koji sadržava njegovu sreću kao i nužnost upućivanja na pretpostavke koje vode tom cilju. To znači da čovjek mora biti doveden do kolektivnog zakona koji se mora poštovati.

Iz svih ovih premisa zaključujemo da čovjek mora imati neku spoznaju, pored razumske, koja ga upućuje njegovom cilju, a jedini put koga mi znamo, pored puta razuma, jeste onaj koga nalazimo u ličnostima vjerovjesnika i od Boga poslanih. To je onaj put koga su vjerovjesnici nazvali “nebeska Objava” i pozivali na priznanje njihovih zakona i dokaza.

Uzvišeni Allah kaže:

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, a Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali.” (El-Bekare, 213)

“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nuhu i vjerovjesnicima prije njega… o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. (En-Nisa, 163-165)

Prvi ajet izjavljuje da je nemoguće riješiti protivrječnosti izuzev putem Objave i vjerovjesništva. Drugi ajet Objavu i vjerovjesništvo smatra jednim vodičem za upotpunjenje dokaza ljudima. Ova dva ajeta ustrajavaju na tome da razum nije dovoljan da bude vodič pravom putu i upotpunjenju dokaza. To znači, da vjerovjesnici nisu poslati i da nisu dostavili Božanske propise, onda uopće ne bi bilo moguće da mudri ljudi spoznaju odgovornost i kaznu za nasilje i izopačenost, na budućem svijetu.

g) Dvosmislenost i odgovor

Prva dvosmislenost

Razumu ste oduzeli mogućnost uspostave zakona i upute osebujnoj sreći uz dokaz da on ne može ljude spriječiti da čine pogreške i odstupanja i vodstvo ste predali Objavi i vjerovjesništvu da uspostave pravedan sustav koji na sebe preuzima usrećenje čovječanstva. Ali primjećujemo da ni zakoni Objave ne omogućavaju potpunu vlast i kontrolu nad čovjekom nego vidimo da se čovjek od vjere i vjerozakona udaljava više nego od pozitivnog zakonodavstva.
Odgovor:
Poimanje puta i upute ka sreći je jedna stvar, a ljudsko slijeđenje ili neslijeđenje i udaljavanje od te upute, druga je stvar. Onaj ko poziva zakonu opće upute on je upućivač ljudi i njihov pravi put za postizanje sustava koji garantuje njihovu sreću. Njegovo nije da prisiljava ljude da bi ga slijedili.

Ono na osnovu čega smo zaključili nedovoljnost razuma pred kršenjem zakona koje zanemaruje potpunu slobodu u ponašanju, nije zato što razum ne ograničava dijelove ove slobode u posebnim pitanjima, nego zato što on uopće nema kategoričan i jasan stav o apsolutnoj slobodi. Razum ne zagovara cjelovitu društvenu solidarnost i poštivanje zakona. Jer, ono što je razum preduzeo pri nekim ograničenjima i pozvao poštovanju zakona bilo je posljedica pritiska i odgovarajuće nužde u suparništvu koje uskraćuje slobodu ponašanja. To je njegovo znanje da je gubitak u ujednačenosti aposlutne slobode u ponašanju veći od dobiti. Sasvim je jasno da razum, ukoliko nije izložen pritisku i ne nailazi na suparništvo i sprječavanje slobode ponašanja, ne ograničava apsolutnu slobodu i ne poziva poštivanju zakona koji je sam po sebi ograničenje slobode.

Dakle, pošto ne vidimo da razum uvijek poziva poštivanju zakona, tvrdimo da on sam po sebi niije dovoljan za uputu i da je nužno slijediti vjerovjesnike i poslanike jer Objava zapovijeda uvijek onakvo ponašanje koje je u svjetlu Božanskog Zakona koji nadzire čovjeka u svim njegovim stanjima i nagrađuje dobročinitelja za njegova dobra djela, a kažnjava zločinca za njegova zlodjela, bez bilo kakvih izuzetaka.

Uzvišeni Allah kaže:

“Sud pripada jedino Allahu.” (Jusuf, 40)

“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.”  (Ez-Zilzal, 7-8)

“Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Jevreja, Sabejaca, kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obavješten.” (El-Hadždž, 17)

“Zar oni ne znaju da Allah zna i ono što kriju i ono što pokazuju.” (El-Bekare, 77)

“…A Allah na sve motri.” (El-Ahzab, 52)

Na osnovu kazanog jasno je da je Nebeska vjera koja je primljena putem Objave, jača od pozitivističkih zakona u utvrđivanju prekršioca jer, zadnja stvar do koje drži pozitivistički zakon, jeste da postavlja kontrolore vanjskih, vidljivih, ljudskih radnji i da zločince kažnjava parcijalno.
Što se tiče vjere, prvo, ona ima kontrolore nad vanjskim radnjama kao i pozitivistički zakon, drugo, ima strogu obavezu da naređuje dobro a zabranjuje zlo, koja svakog pojedinca među ljudima obavezuje i zadužuje da nadzire djela ostalih. Treće, prema vjerskom učenju sva djela se nadziru i bilježe do dana kad će svi ljudi biti skupljeni na općem skupu i kada će im se svoditi vrlo precizan račun. Četvrto i najvažnije, ona ima čvrsto uvjerenje da Uzvišeni Allah obuhvata cijeli svemir i sve što je u njemu i da zna i da vidi sva djela ljudska.

Pored kazne kojom će zločinci biti kaženjeni na ovom svijetu vjersko učenje smatra da će oni također i na budućem svijetu biti kažnjeni prema Božijim odredbama i da niko od njih nikada neće izmaći kazni.

Uzvišeni Allah kaže:

“O vjernici, pokoravajte se Allaha i pokoravajte se poslaniku i predstavnicima vašim.” (En-Nisa, 59)

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.” (Et-Tewbe, 71)

“A nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.” (El-Infitar, 10-12)

“A Gospodar tvoj bdi nad svim.” (Sebe, 21)

Druga dvosmislenost:

Iz prethodnog se da zaključiti da razum ne prosuđuje uvijek da je nužno poštivati zakon i izbjegavati njegovo kršenje. To protivuriječi onome što dolazi od Imama Poslanikove porodice u hadisima da je Allah, dž.š., ljudima dao dvije vrste dokaza, unutarnje i vanjske, ezoterijske i egzoterijske, a to su vjerovjesništvo i razum. Protivrječnost je u tome što razum nema jasan sud o ishodištu čovjekovog griješenja u odnosu na neke njegove obaveze. Šta je dokaz za to?

Odgovor:
Praktični razum uvijek poziva onome što je korisno, a izbjegava ono što mu šteti. No, zreo čovjek kad pristaje na društvenu saradnju i razmjenu zajedničkog truda to čini iz nužde, a osnov prinude je sila koju posjeduje neko drugi i njome uz punu slobodu iskorištava trud ostalih, ili je to sila u rukama onog ko postavlja zakone. Ako zakoni nisu postavljeni od te sile, razum se sam po sebi ne smatra obaveznim da ih poštuje kao što i ne spriječava ljude da ih krše.

No, ako se vratimo teoriji Objave u kojoj je osnov prinude Božanski Sud, kontrola djela i vjera u nagradu i kaznu, onda je sve ovo u “Božijoj ruci” i izuzeto od ravnodušnosti, neznanja i propasti. U prvo vrijeme kod čovjeka nije bilo mjesta za razum sve dok nije spoznao prinudu. Prema tome, on mora slijediti Objavu u rasuđivanju.

Uzvišeni Allah kaže:

“Zar Allahu Koji nad svim bdi, nad onim što ko radi, zar da Njemu druge smatraju ravnim.” (Er-Ra'd, 33)

“Nema čovjeka nad kojim neko ne bdi.” (Et-Tarik, 4)

“Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio.” (El-Muddessir, 38)

h) Objavi se ne potkradaju greške

Već je kazano da je način postojanja bića učenje oblika društvenog života putem Objave i jasno je da Stvaralac ne griješi u svojim djelima. U stvarima Nebeske Vjere koju čovjek spoznaje putem Objave nikada se ne potkradaju greške.

Uzvišeni Allah kaže:

“On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji.” (El-Džinn, 26-28)

Otuda doznajemo da su vjerovjesnici, Božiji poslanici, nepogrješivi u dostavljanju Objave iz Višeg Svijeta kao i u njenom učvršćenju i pozivanju. Oni su posrednici u općoj uputi kojoj stvorenja po svojoj prirodi streme. Ako bi pogriješili u njenom dostavljanju, učvršćivanju i poučavanju ili popustili pred šejtanskim ili osobnim kušnjama, ili počinili kakav prijestup, posljedice ovih pogrešaka bi se prirodnim redom stvari odrazile na opću uputu, a to se nikada ne dešava.

Uzvišeni Allah kaže:

“Allahovo je da ukaže na pravi put, a ima ih i krivih, a da On hoće, sve bi vas uputio.” (En-Nahl, 9)

i) Pravi smisao Objave za nas je skriven

Iz prethodnih istraživanja smo zaključili da je ljudski život pretpostavka za postizanje osebujne sreće. Upućivanje sreći je dužnost slobodnog stvorenja. Ona se ne može postići putem razuma pa je pored njega potreban još neki put koji čovjeku pruža mogućnost i uputu da spozna svoje dužnosti u životu. Ta uputa je uputa Objave.

Ono što je ovdje potrebno podrobnije razmotriti jeste snaga upozorenja ljudskom rodu. Ne tvrdimo da upozorenje treba da imaju svi ljudi jer se oni mnogo razlikuju po jačini svoje savjesti i mogućnosti kontrole. Upozorenje su imali samo oni koji su dostigli najviši stupanj čistote i iskrenosti, a to je rijetkost koja se dešava kod malog broja ljudi. Zato Kur'an spominje skupine Božijih poslanika i vjerovjesnika, a ne navodi njihov potpun broj i imena izuzev njih 24.[2]

Budući da mi ne proničemo u ove nivoe i stanja ne znamo ni njihov pravi smisao i suštinu. Mi znamo samo jedan mali dio Objave, u šta spada i časni Kur'an, i neke njene oblike koje smo saznali posredstvom vjerovjesništva. S obzirom na to ne možemo tvrditi da je Objava samo ono što mi znamo, nego je moguće je da postoje i drugi oblici i načini Objave koji nama nisu otkriveni.
j) Način objave Kur'ana

Iz Časnog Kur'ana ukratko znamo sljedeće o načinu objave: Ova Nebeska Knjiga je objavljena u obliku govora. Uzvišeni Allah je govorio sa plemenitim poslanikom i on je primio taj govor u cjelini, ne prema svom nahođenju.

Uzvišeni Allah kaže:

“Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jedan od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, Uzvišen i Mudar. Na takav način mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A ti, zaista, upućuješ na pravi put.” (Eš-Šura, 51-52)

U citiranom ajetu su navedena tri načina obraćanja Uzvišenog Allaha. Analizom prvog ajeta zaključujemo da se prvi način objave, dakle, nadahnuće ne odnosi na neko posebno mjesto, dok se treći način objave, slanje meleka poslanika, odnosi na Poslanika, s.a.v.a. Ta tri načina ili oblika obraćanja Allaha, dž.š., ljudima klasificiraju se sljedećim redom:

1) Obraćanje u kome nema posrednika između Allaha i čovjeka.

2) Obraćanje koje se odvija iza zastora kakav je kur'anski primjer drvo Tur gdje je Musa, a.s., čuo Božanski Govor sa te strane.

3) Obraćanje koje prenosi melek i dostavlja ga čovjeku. Melek taj govor čuje kao Objavu i govori govorom Allaha.

Drugi ajet potvrđuje da je Kur'an objavljen Poslaniku na ovaj treći način i iz toga se zna da je objava Kur'ana tekla na način govora i usmenog obraćanja.

Uzvišeni Allah kaže:

“Donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku.” (El-Bekare, 193-195)

“Ko je neprijatelj Džibrilu? A on Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an?” (El-Bekare, 97)

Iz ovih ajeta se zaključuje da je Kur'an u cijelosti ili jednim dijelom dostavljen posredstvom meleka Objave Džebraila, Pouzdanog Duha, a to je treći oblik Božanskog govora, kao i to da je Poslanik, s.a.v.a., Objavu primio od meleka u svoj njenoj punini i najdubljim dijelom svoga bića, a ne po svom htijenju.[3]

Uzvišeni Allah kaže:

“I objavio je robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio.” (En-Nedžm, 10-12)

Najednom drugom mjestu Kur'an Objavu opisuje kao recitiranje ispisanih listova ili ploča:

“Od Allaha Poslaniku koji čita listove čiste.” (El-Bejjine, 2)

Prije nego što završimo ovo istraživanje želimo kazati da o vrstama Objave i njenim svojstvima postoje i druga istraživanja na osnovama Časnog Kur'ana. Zadatost sažetog izlaganja u ovoj knjizi ne daje nam prostor da o tome opširnije govorimo.