Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom sveučilištu.

Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”. Godine 1941. stupa u Prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje “Pregled, Književne Novine i Novu misao”. Jedno vrijeme je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj “Prosveti”. Umro je 25. januara 1978. godine. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče, romane.

Najvažnija djela: Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945., komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947., “Ševa”, poema, 1952., Soneti, 1968., Divanhana, pripovijetke, 1972., Gromovo đule, priče za djecu, 1975., Ponornica, roman, 1977.

Na pravi put sam ti, majko, izišo

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred
svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest sarajâ džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nalunama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: časke rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te ićindije,
đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
u feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
štaviše.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zaviše.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i plahim Šumećem
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.

I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.

Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila” – Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nûr u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izežeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…

A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo,
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

I teći put,
Baš kad je sreću tu ko porod očekivala,
Allh joj njezini,
mrakom svojih strahova,
ko mrkom čohom oblaka,
potrpa njenu zvijezdu sudbine:
ne bjeh joj gojeni kućenik,
već čudnovat kockar i pjanica,
za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku
i pjanstvu slobode
svaki svoj živac,
ko žudnu usnu,
predadoh…
[…]

Nad mrtvom majkom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krima.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad gorbom, i budi vjerna tišina.
Tarih
za Karađozbegovu džamiju u Mostaru
Rat il sveglad satrap il jesen od ritâ
Poružne i svjetlost – nebo zemlji zgade.
Ti kamena lebdiš ko procvali badem
žedna plavog bezdana, puzavicâ sita.
Sunce, ko dan sudnji, skine sve do gola.
Čempres što te rastom ljubomore prati
tad, ko da je bio slijep od iskona ti,
žagri u te novu, a njeg nema pola.
Šta mu sniva, svjetlost, mjesec vidi – ti kad
pustiš da ti tinja u krijesnici tijela.
U krošnje košćelâ bura pusti bika
i stabla im škripe – ti mirna i bijela.
Umrem, iz korijena vjekova izlistam
i budem ti čempres: a ti stojiš ista.
Tarih
za Stari most u Mostaru
Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesâ,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.
Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!
Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.
Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.
Stećak
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,
jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se sad od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,
Pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.