Stvar je stvar po njenoj formi, a ne po materiji (37)

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Preuzeto iz knjige “Učenje o proživljenju” sv. 3. u izdanju Fondacije “Baština duhovnosti”.

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Knjizi Časnoj kaže:

أَيَحْسَبُ الإِنسَانُ أَلَّن نَجْمَعَ عِظَامَهُ * بَلَى قَادِرِينَ عَلَى أَن نُّسَوِّىَ بَنَانَهُ

“Zar čovjek misli da nećemo sabrati kosti njegove? Dakako! Kadri smo oblikovati mu i na prstima jagodice (porub noktiju)!”[1]

Riječ benān (بَنَان), koja se prevodi kao jagodica, izvorno ona ima i značenje oboda nokta, odnosno ono meso koje naliježe na nokat i povezano je sa prstom. Kada krojač šije neki komad odjeće, zavrće krajeve platna i to se zove porubom. Na dijelu nokta gdje se veže sa mesom prsta Uzvišeni Allah čini porub i to se naziva benāne (بَنَان).

U ovom ajetu Uzvišeni Bog kaže: Šta je ovom čovjeku?! Šta to on govori?! Šta zamišlja, da Mi nismo moćni da sakupimo kosti?! Mi ćemo sakupiti sve njegove kosti, udove, organe, arterije, vene, pa čak i jagodice i porub noktiju kao najmanji dio tijela njegova.

Prema tome, poricanje i primjedbe materijalista na Proživljenje moglo bi biti ispravno u slučaju da je Bog nemoćan. Daleko je od toga Svevišnji Bog da je Njegova moć ograničena bilo čime ili da je ograničena na stvaranje samo nekog posebnog bića. Zapravo, Božija moć je potpuna i obuhvata sve, pa čak i kod ponovnog stvaranja jagodice i poruba nokta. Allah, dž.š., će, da bi sveo račun, dovest čovjeka na poprište Sudnjeg dana u njegovom cjelovitom prvotnom obliku pa čak i sa identičnim jagodicama i porubom nokta.

Kada se govori o tjelesnom proživljenju, neki su dali primjedbu koja je u knjigama zapisana i postala poznata kao primjedba onaj koji jede i onaj koji je pojeden (آكِل و مَأكُول)[2].

Oni kažu: Kako će Gospodar proživjeti sve mrtvace i dovesti ih na poprište Sudnjeg dana, a na Ovom svijetu su svi jedni drugima ili hrana ili oni koji jedu tu hranu? Ustvari, sva bića od materije, dakle sve mimo Boga, koji stalno mijenjaju svoje oblike, jedni drugima su hrana. Sjemenka pod zemljom se hrani njenim hranjivim sastojcima i pretvara se u stabljiku. Vatra sagorijeva to drvo i pretvara ga u ugalj. Ugalj se opet pretvara u pepeo. Pepeo se pod zemljom pretvara u hranjivu zemlju. Zemlja u svojoj transformaciji po drugi put se pretvara u drvo, čovjeka, bilje, životinju. Materija se stalno u kotaču vremena preobražava iz jedne u drugu formu.

Tijelo čovjeka koji istruhne pod zemljom nakon nekog vremena biva hrana za posijano žito, voće ili već šta drugo. Od tog žita se pravi brašno kojeg sada već neki drugi čovjek jede i tako postane dio tog čovjeka. A taj čovjek u stalnim promjenama Ovog svijeta biti će već hrana za nekog trećeg. Ako svi ljudi budu proživljeni, tada nužno veliki broj ljudi bi trebao dijeliti jedno zajedničko tijelo.

Pretpostavite da je nevjernik pojeo dio tijela od vjernika, naravno kroz promijenjenu formu, a koje to tijelo doživi u prirodnim procesima, i to tijelo je postao dio nevjernikova tijela. Sada, kada Gospodar bude htio njih proživjeti, ako makula (pojedenog) zasebno proživi, tada akila (onaj koji je jeo) neće biti u cijelosti proživljen. Pola njegova tijela nema, jer ga je činilo vjernikovo tijelo koje je pojedeno.

Ako Gospodar proživi nevjernika, tada čovjek koji je pojeden, u ovom slučaju vjernik, neće biti u potpunosti proživljen. To bi bila jedna primjedba.

Druga primjedba koja se nadovezuje na ovu je ta da ukoliko bi Gospodar htio njih da stvori, koga će prvo stvoriti? Ako prvo stvori makula, zašto nije stvorio prvo akila? I ako prvo stvori akila, zašto nije prvo stvorio makula? U ovakvom slučaju, proživljene svakog od njih prije drugoga bi bilo davanje prednosti bez opravdanog razloga.

Također, proživljenje njih dvojce zajedno je nemoguće, jer bi to značilo vezivanje različitih duša za jedno tijelo.

U svjetlu rečenog postoji još jedna primjedba. Kada Gospodar htjedne proživjeti nevjernika – čiji jedan dio tijela čini vjernik kroz promjene oblika i kroz hranu – da bi dobio zasluženo za počinjena djela, ako kažnjavao nevjernika, kažnjavat će i onaj dio što je nastao od vjernika. Isto tako, ako Gospodar vjernika izloži blagodatima, i onaj dio njegov što gradi nevjernik bit će nagrađen i pod Božijom milošću. A jedno tijelo istovremeno ne može biti i kažnjavano i nagrađivano.

Uglavnom, ili Gospodar zbog navedenih nelogičnosti treba da se prođe kažnjavanja nevjernika i nagrađivanja vjernika ili dijelove nevjernika da kazni, a dijelove vjernika da nagradi. Obje ove postavke su u suprotnosti sa osnovnom pretpostavkom, jer Sudnji dan je da bi vjernik bio u Božijoj milosti, a nevjernik i grješnik kažnjen.

Mulla Sadra kod pobijanja ove primjedbe kaže:

“Rješenje i odgovor na ovu primjedbu je taj da je upojedinačenje, opredmećenje, individualizacija i ozbiljenje svakog čovjeka po njegovoj duši, a ne po njegovom tijelu. Ono tijelo koje ima udjela u određenju njegove ličnosti je nejasna pojava i iz tog ugla gledano nema nikakva udjela u ozbiljenju i u određivanju individualiteta te nema nikakvu postojanu bit. Upravo zato nije nužno, naprimjer, da tijelo Hasana bude proživljeno, odnosno ono tijelo koje je postalo hrana životinjama i drugim bićima da bude proživljeno.

Zapravo, svako tijelo za koje se Zejd veže je njegovo tijelo.

Ono što je nužno kod vjerovanja o proživljenju tijela na Sudnjem danu jeste to da će tijela biti biti uzdignuta iz kaburova, na način da kada čovjek vidi ta tijela on će ih svako zasebno prepoznavati. Primjerice, gledajući u jedno tijelo znat će da je to Hasan, upravo on a ne neko drugi.

Prema tome, nema nikakve nužnosti da se identitet i biće Zejda promjeni. Isto tako, ako se kod osobe promjeni oblik lica na ružnije i gore ili mu se odsječe ruka ili postane slijep i nijem i star, identično toj promjeni i nedostatku on će biti proživljen.

Na ovo je jasno ukazano u predajama. Ali svi teolozi, bez izuzetka, dali su odgovor na ovu primjedbu koji zbog nedostatnosti i netačnosti nema potrebe ni da se navodi.”[3]

Hakim Sabzevari u odgovoru na ovu primjedbu slijedi isti metod Mulla Sadre i kaže:

وَ شُبهَةُ الآكِلِ وَ المأكولِ      يَدفَعُها مَن كانَ مِن فُحُولٍ

اِذ صُورَةُ بِصُورَةِ لا تَنقَلِب    على الهَيُولَى الاِنحِفاظُ مُنسَحِبٌ

“Primjedbu akila i makula može riješiti najistaknutiji od znalaca, jer se forma ne mijenja u drugu formu, jer bi u suprotnom došlo do nužnosti transformacije u štastvu (esenciji), zapravo, dvije različite forme[4] sačuvale bi svoju postojanost na materiji tako da bi prijašnja forma bila sačuvana i postojana na materiji istovremeno kada i nova trenutačna forma.”

Kada kažemo da se voda pretvorila u vazduh, pod tim se ne misli da se voda po onome što je ona voda pretvorila u formu vazduha po onome što je on vazduh. Jer tako pretpostavljen slučaj nužno dovodi do transformacije u štastvima, a to je nemoguće.

Zapravo, misli se da forma vode koja je prethodno okupirala materiju, sada odbacuje materiju, a ta materija se zaodjenjuje odjećom vazduha. U prvom periodu materija je bila zaogrnuta odjećom forme vode, a u drugom periodu odjećom forme vazduha. Također, isto tako, ako se bijela stvar pretvori u crnu, to ne znači da je se bjelina pretvorila u crninu. Zapravo, subjekt primanja bjeline i crnine, a što je upravo materija, zamjenula je odjeću, umjesto bjeline zaogrnula se crninom.

Kada čovjek jede meso i ono se u jetri pretvori u hranjive sokove, nije se forma mesa pretvorila u hranjive sokove, i tijelo vjernika iz onog ugla što ima za sebe svojstvenu formu nije postalo dio tijela nevjernika, jer posebna forma nije uvjet ozbiljenja i ostvarenja materije, zapravo, od prepreka je materije. A forme koje su posebni i apsolutni, također, usputni su saučesnici sa materijom, a ne nužni. Ako tijelo čovjeka kroz procese postane hranjivi sok u drugoj osobi, u tim trenucima mi ne nalazimo to tijelo, već hranjivi sok u jetri. Svaka forma u svojoj veličini i položaju je upravo ta forma i nije nešto drugo.”[5]

U pojašnjenju ovoga osvrnut ćemo se na ono što je dokazano u transcedentalnoj mudrosti. A to je da je upojedinačenje i opredmećenje stvarī po njihovim oblicima, a ne po njihovoj materiji. To znači da ono što stvar čini stvar, ono što joj daje odjeću zasebnosti, bića međusobno razdvaja i čini različitim jeste njihova forma (صورت) i vrsna razlika (فصل), a ne njihova materija.

Jer, sva bića prirode učestvuju u materiji. Prosta materija je bez ikakvog određenja, opredmećenja (تعيّن) ili upojedinačenja (تشخّص). Ona se još naziva prima-materija ili materija materijā i obujmljuje sva bića.

Ova materija da bi se opredmetila i upojedinačila ima potrebu za onim što će je joj dati oblik i individualitet i tako dobiti ime kao što je čovjek, drvo, kamen, kuća itd.

Dakle, čovječnost čovjeka ovisi o njegovoj čovječnosti, a ne o njegovoj materiji, jer materija postoji u svakom slučaju i ona se ne naziva čovjekom. Kada se materija uobliči u čovjeka, tada se tome upojedinačenju kaže čovjek. Isto tako, životinja i drvo sve dok se njihov oblik nije utisnuo u materiju, toj materiji se ne kaže životinja i čovjek. Dakle, bivanje drvetom i bivanje životinjom ovisi o onoj stvari koja se utisnula u materiju i zbog tog tu materiju nazivaju ili životinjom ili drvetom. A to je oblik drveta i oblik životinje.

Ako jedan oblik napusti materiju i umjesto njega drugi oblik preuzme tu materiju, nije materija nestala. Zapravo, u oba slučaja je postojala ta ista materija, ali s tim da u prvom slučaju, recimo da je bilo drvo, njeno uosobljenje je bilo u ovom obliku i tome se govorilo drvo. Kada se drvo pretvori u ugljen uosobljenje te materije je po obliku ugljena.

Dakle, ono što dovodi do upojedinačenja i individualiteta bića jeste vrsna razlika[6] i njihova forma / oblik, a ne materija.

Ono što Zejda čini Zejdom je bivanjem Zejdom, a ne materija. Ono što vjernika čini vjernikom, a nevjernika nevjernikom, jeste iman i nevjerovanje, a ne materija.

Naprimjer, ako kažem: Donesi mi drvo! Šta je drvo? Drvo je ona stvar koja je sada trenutno drvo. Trenutno za to kažu drvo. Bilo koga da upitate: Šta je ovo?, on će reći drvo.

Ovo drvo je prethodno bilo zemlja i pretvorilo se u drvo. Ili, to drvo u budućnosti spale i pretvori se u ugalj. Ugalj se zapali i pretvori se u vatru, a potom i u pepeo. Oni oblici koje je materija imala prije nego što je poprimila nove oblike ne odnose se na njegovo bivanje drvetom, jer kada je drvo ono je drvo, a ne prije niti poslije.

Bivanje toga drvetom ne ovisi o njegovoj materiji, jer je materija i prije i poslije postojala, ali nije bila drvo.

Naravno, u svim stanjima postojala jedna materija i bez nje nijedan od oblika zemlje, drveta, ugljena, vatre, pepela u spoljnjem svijetu ne bi imalo ozbiljenje. Ali ta materija je u svim tim oblicima zajednička. Bivanje drveta drvetom ne opstoji po toj materiji, jer ta materija je i u tom drvetu kao što je poslije i u ugljenu, vatri, pepelu, zemlji. Međutim, ono što trenutno tu materiju čini zasebnom, odnosno drvetom to je oblik i vrsna razlika drveta. Isto tako, ono što poslije uobličava nove oblike je vrsna razlika tih oblika.

Jaje koje čovjek jede trenutno je sačinjeno od žumanceta i bjelanceta. Ako to jaje stavimo pod koku u njemu se začne zametak, potom se pretvara u pile. Kada se pretvori u pile nije više jaje, ni žumance ni bjelance već je pile.

Naravno, u onom jajetu i ovom piletu postoji jedna zajednička materija. Nije tako da je ono jaje potpuno nestalo, a da je pile nanovo i neovisno nastalo. Upravo ono jaje se pretvorilo u pile, ali dok je jaje žumance i bjelance ono nije pile, kada se pretvorilo u pile nije više žumance i bjelance.

Ovi oblici se u nizu utiskivaju u materiju i to jedan nakon drugog. Ali ono što određuje biće, daruje mu ime, čini ga zasebnim u svojstvima i čini štastvo međusobno različitim jeste oblik, a ne materija.

Ono što jaje čin jajetom u ovom trenutnom stanju jeste žumance i bjelance. Poslije kada postane pile njegovo biće je utemeljeno na trenutnom uobličenju i određenju, a to je bivanje piletom.

Dakle, nemoguće je da se dva oblika zajedno dese, da bude i jaje i pile istovremeno. Jedan oblik nužno mora nestati da bi materija poprimila drugi oblik.

Uopće gledano, postojanje i upojedinačenje i bit svakog bića u vanjskom svijetu ovisi po njegovom obliku, a ne po zajedničkoj materiji.

Sada, pretpostavimo da je jedan čovjek pojeo drugoga. Primjerice, da hanibal nevjernik ubije vjernika i pojede ga, dakle izravno bez nekih posrednih oblika. Ili, da nevjernik unese u svoje tijelo vjernika ali posredno, recimo jedući meso ovce koja se othranila na travi koja je iznikla na kaburu vjernika čije je tijelo u tom kaburu istruhlo i postalo gnojivo kojim se hranila ta trava. Ili nevjernik pojede voće ili žito koje je uzgojeno na energiji preuzetoj od istruhlog tijela vjernika.

Čovjek vjernik, sve dok nije postao hrana čovjeku nevjerniku, njegov individualitet je bio po razumnoj duši i obliku čovječnosti koje se oslanjalo na materiju. Kada je nevjernik, odnosno akil, pojeo tijelo vjernika, odnosno makula, on je pojeo materiju, a ne čovječiji oblik koji je materija primila u sebe. Oblik vjernika je za sebe, a oblik nevjernika je za sebe.

Prema onome što je dokazano u teozofiji, duša obdarena razumom je nematerijalna kategorija, odnosno transcedentna, nakon smrti ona postoji po svom aktuelitetu i vječno ostaje ista.

To znači, sve dok tijelo čovjeka vjernika nije postala hrana čovjeku nevjerniku, on je osoba, recimo, po imenu Zejd. Ako ga pozovete njegovim imenom, on će se odazvati. Da ga upitate: Šta je tvoje postojanje i uosobljenje?, on će reći: Moje bivanje Zejdom.

Kada Zejd postane hrana akila, onaj njegov oblik bivanja Zejdom se ne mijenja u hranu. Zapravo, taj oblik je vječan. Ono što je hrana akila je materija Zejda, koja između ostalog nekada poprima i oblik faraona i nevjernika, a to su već drugi oblici koji nemaju nikakve veze sa oblikom Zejda. Ono što ova dva bića Zejda i faraona čini uosobljenim i upojedinačenim u vanjskom svijetu, odnosno čini ih Zejdom ili faraonom, to je upravo njihov oblik čovječnosti, duše razumne, vjerovanje i nevjerovanje. Oni su odvojeni i različiti. Zejd nikada neće biti faraon, ni faraon neće biti Zejd.

Žumance jajeta nije pile, pile nije žumance. Žumance je nestalo i pojavilo se pile.

Egzistencija i konkretizacija jajeta i pileta nije po njihovoj zajedničkoj materiji, jer je materija nejasna pojava i u Svijetu spoljnjem uopće nema ostvarenje (تحصّل) te samim tim nemoguće je da se ozbilji u spoljnjem svijetu. To znači da se u spoljnjem svijetu ne može naći materija koja nema oblika, recimo da postoji materija a da nije čovjek, krava, ovca, drvo, planina, Sunce, zrak, zemlja i dr.

Dakle, materija je kod čina svog ozbiljenja nejasna pojava i nema konkretnog ostvarenja. Ono što biću daje konkretno ostvarenje je oblik koji se veže za materiju.

Proživljenje nema nikakve veze sa materijom, jer materija ne stoji u vezi sa Zejdom, dobrim i lošim djelom, vjerovanjem i nevjerovanjem. Prima-materija je ona materija koja se rasprostire u svim materijama i ona uopće nema identitet i individualnost, pa samim tim ne može se pokazati na nju, niti se bića mogu po njoj dijeliti.

Bića se dijele na temelju oblika. Kada kažemo riba, Zejd, Hasan, čovjek, životinja, kamen, drvo, sve se odnosi na oblik.

Pojašnjenje: Ovo jaje u utrobi koke nije bilo ništa drugo do jaje. Kada je koka položila jaje na zemlju i tada je bilo jaje, to je materija žute i bijele boje. Kada se jaje postavi pod koku, ono mijenja stanja. Tokom cijelog dana u svakom trenutku ono odbacuje jedan oblik, a preuzima drugi. Prvi, drugi, treći, četvrti dan, pa sve dok se ne pretvori u zametak. Potom se mijenja u grudu mesa, pa u kosti, pa potom Gospodar kosti zaodjene mesom. Nakon dvadeset i jednog dana pretvara se u pile koje probija ljusku od jajeta i izlazi napolje. Kao što se da vidjeti tokom cijelog ovog vremena mijenjaju se oblici i to punom brzinom jedan nakon drugog su se smjenjivali.

Isti je slučaj i sa čovjekovom dušom obdarenom razumom koja tokom ovosvjetskog života stalno mijenja odjeću. Jedno razdoblje je bilo dijete, potom je razdoblje bilo mladić, pa odrasli čovjek i na kraju starac. Jedno razdoblje je čovjek bio debeo, a drugo razdoblje mršav, jedno razdoblje zdrav, a drugo bolestan. Ova različita stanja su različita odjeća čovjekove duše.

Ova materija, također, prima jedan za drugim oblike. Dok skida jedan oblik drugim se već ogrće, sve dok ne poprimi duh i pile se ne upotpuni, probije ljusku jajeta i izađe napolje.

Da li tokom ovog razdoblja nalazimo ijedan trenutak da su se dva oblika istovremeno našla u ovom jajetu? Kada je zametak, nije gruda mesa. Kada je gruda mesa nije one faze koje slijede i sve tako. Kada je poprimilo duh i postalo potpuno pile nije ni zametak, ni gruda mesa itd.

Dok je ovo jaje u našim rukama, ono je jaje i takvim ga vidimo. Međutim, kada sljedećih dana obilazili jaje, ono više nije jaje jer se njegova nutrina promjenula u zametak.

Mi ovo pitanje zamišljamo tako da je ono prijašnje stanje jajeta potpuno nestalo i da u spoljnjem svijetu od njega nije ostalo nikakva traga i da je sada preuzelo drugi oblik. Zamišljamo da je ono prijašnje stanje u potpunosti nestalo, a nije tako. U posudi prijašnjeg vremena jaje je jaje i opstoji.

Jučer je bilo jaje, a od jučer smo došli do danas i jaje od jučer došlo je do danas. Kao što smo mi od jučer došli do danas tako je i jaje došlo sa nama. Onaj naš jučerašnji oblik je sada nama skriven. Onaj jučerašnji oblik jajeta je danas nama skriven. Kako se mi danas krećemo stići ćemo u sutra. Naše današnje biće je skriveno od sutrašnjeg dana. Stanje koje jaje ima danas je skriveno od sutrašnjeg dana.

Otiđimo u vrijeme kada jaje treba da se pretvori u pile i želi da izađe iz ovog oblika. Cijeli niz stanja i faza koje je ovo jaje prošlo i u tom razdoblju promijenilo oblika, trenutno kod nas nisu prisutna i očita, jer trenutno pred nama je samo jedno jaje i ništa više. Da li je pred nama sada jaje? Da li je žumance i bjelance? Da li su svi oni oblici koje je jaje prošlo tokom dvadeset i jednog dana? Ne, ništa od toga nije.

Mi osjećamo ono naše biće koje trenutno postoji, dok ono jučerašnje naše nije sa nama. Prekojučerašnje naše nije trenutno sa nama. Da li su sa nama svi oni poslovi koje smo uradili u razdoblju od dvadeset i koji dan i oblici koje smo imali? Ništa od toga nije sa nama. Naše trenutno bivstvovanje je upravo ono naše postojanje koje osjećamo i percipiramo.

Međutim, u svijetu zbilje i realnosti sve postoji i prisutno je i skriveno je od nas.

Jednom kažemo: Jaje je u potpunosti nestalo i izbrisalo se iz svijeta postojanja, a sada postoji pile. Drugi put kažemo: Sada ne postoji žumance i bjelance, ali je postojalo dvadeset i jedan dan prije u ovom jajetu koje se pretvorilo u pile. Sada nema žumanceta. Ovom jajetu koje je pile oduzmite njeno bivanje piletom, što je njegov trenutni oblik, i tu materiju odvedite dvadeset i jedan dan ranije i naći će te da postoji jaje.

Kada se rodimo i dođemo na Ovaj svijet, prolazimo kroz različite periode jedan nakon drugog. Svi ovi različiti oblici i stanja postoje u svijetu zbilje i egzistencije. Period do škole, mladosti, starosti i trenuci pred smrt, sve ove promjene postoje u svijetu realnosti, zbilje i egzistencije. Jedino mi nemamo uvida u to. Zašto?

Zato što smo mi bića od vremena i od mjesta. Od devet akcidenata koji se vežu za čovjeka dva su prostor i vrijeme.

To znači da je naše trenutno uosobljenje vezano za vrijeme i prostor. Zato mi i percipiramo ovo vrijeme i prostor jer je oboje od uvjeta našeg uosobljenja. Dakle, naše trenutno postojanje i prirodni identitet opstoji po ove dvije pojave.

Prema tome, pred našim pogledom otišlo je jučer i prekjučer. Ona mjesta koja postoje na Ovom svijetu sva su skrivena pred nama, osim onoga kojeg mi ispunjavamo. Mjesta na kojima smo jučer i prekjučer bili sada više tamo nismo niti možemo biti.

Kada kažemo da je to otišlo, ne znači da je nestalo i izgubilo se sa pozornice postojanja. Zapravo, sve je na svom mjestu. Mi smo otrgnuti iz tog vremena i prostora i vođeni smo u vrijeme koje slijedi dok nismo dovedeni u sadašnji trenutak vremena i prostora. Ono što je prošlo nama je skriveno i ne možemo ga percipirati i osjetiti.

Sada dok ovdje sjedim, ja ponizni rob, sa ovim individualitetom koji ispunjava ovaj prostor i postojanjem u ovom vremenu, otkriven sam svima prisutnima, svim pogledima i osjetilima. U to nema nikakve sumnje.

Moj prijašnji trenutak sada više nije tu, ali prijašnji trenutak postoji u tom svom trenutku. Današnje moje koje je proteklo nije u ovom trenutku, ali je današnje moje u svojoj posudi prošlog vremena. Moje jučerašnje, moje prekjučerašnje, moje prethodnog mjeseca, moje prošle godine i tako redom u prošlost, svako od njih za sebe sa svojim identitetom i uosobljenjem uporedo sa krakterističnostima tog vremena i mjesta postoje u svijetu zbilje, realiteta i egzistencije. Jedino što moć percepcije i način shvatanja nije takvo da bi moglo vidjeti i percipirati prošlo ili buduće vrijeme. Međutim, sve to postoji i prisutno je u svijetu zbilje i egzistencije.

Da bismo ovo bolje osvijetlili, navest ćemo jedan primjer:

Pretpostavite da imate jedno uže od deset metara. Svaki metar obojite jednom bojom. Naprimjer, prvi metar obojite crnom bojom, drugi bijelo, treći žutom i tako do kraja užeta. Potom na to uže postavite jednog mrava ili skakavca koji vidi samo ispred sebe i malo sa strane.

Šta ovaj mrav ili skakavac vidi? Vide jedino crno uže i ništa više. Njihov vid nije toliko jak da bi mogao vidjeti uže do njegovog kraja u njegovim različitim bojama. Mrav ne vidi čak ni onaj sljedeći metar bijele boje.

Sada polagano ispred mrava povlačite uže tako da prođe crni metar užeta, a dođe bijeli pred njegove oči. Šta u ovom slučaju vidi? Vidi jedino bijelu boju. Da mrava sada upitamo gdje je crno uže, rekao bi da je nestalo. Koliko god da gledao na sve strane nema crnog užeta niti vidi žuto koje slijedi. Mrav će reći da ne postoji ništa osim bijelog užeta. Kada uže pomaknemo naprijed i mrav se nađe pred žutim užetom, on će negirati sve druge boje osim žute. I sve tako do kraja užeta, potvrđivat će uže jedne boje, a negirat će užad drugih boja. Za užad koja su prošla reći će da su nestala, a za ona koje prethode da ne postoje. Ako kažemo mravu da postoje i druga užad, on će odlučno negirati. Ako ga upitamo za razlog, reći će koliko god da se osvrtao samo jedno uže vidi.

Mrav ili skakavac govore istinu jer govore u skladu sa svojom percepcijom. Njihova percepcija se oslanja na veličinu njihova vida. Recimo da vide samo jedan metar ispred sebe. Međutim, ako vi bacite pogled pored tog jednog metra vidjet će stotinu pa i hiljadu metara u obje strane ovog užeta. Cijelu dužinu ovog šarenog užeta vi možete posmatrati u jednom trenutku i vi ne možete reći da vam se izgubio bijeli ili žuti dio užeta. Cijelo uže je pred vama. Vaša percepcija obuhvata sve dijelove užeta.

Kako komarac da zna otkada je ovaj vrt

U proljeću se rodio a u jesen umro.

Komarac se u proljeće izlježe iz svoga jajeta, a u jesen će da nestane. Dok je živo ovaj kratak period u svom vrtu kako će znati za njegov početak? Kako će znati ko ga je uredio? Da li su drveća zasađena stotinu ili dvije stotinu godina prije? Kako može znati o budućnosti vrta, da li će trajati još stotinu ili hiljadu godina? Komarac od vrta zna samo ono što se dešavalo uporedo s njegovim životom.

Prema čvrstim filozofskim dokazima nema nijednog bića koje dođe u postojanje a da istovremeno ne postoji. Postojanje i nepostojanje su u kontradiktornom odnosu. Bijelo i crno se ne može spojiti na jednom mjestu u isto vrijeme.

Da li je moguće da svjetla ove džamije istovremeno dok svijetle da budu i ugašena? Naravno da je to nemoguće. Međutim, moguće je da u jednom trenutku budu ugašena, u drugom da svijetle, a u trećem da budu ugašena. Moguće da se tama i svjetlost smjenjuju u vremenu, ali da budu zajedno u jednom trenutku, takvo što je nemoguće.

Ako se čovjek ogrne odjećom postojanja, a u drugom vremenu da nestane, ovaj čovjek u drugom vremenu je nepostojeći, ali može li se reći da je u prethodnom vremenu bio nepostojeći?

Ja sam sada živ. Poslije ću da odem u Božiju milost, akobogda! Tada moj život neće biti prirodni ovosvjetski život, ali može li se reći da ja sada nisam živ? Sada sam živ i vječno ću biti živ u ovoj posudi vremena, a nisam mrtav?

Zato što je pretpostavljen život i postojanje u ovoj krišci vremena, u idućem trenutku postojanje se ne može izmijeniti u svom prethodnom vremenu i ne može mu se pripisati nepostojanje. Postojanje u idućem trenutku i posudi vremena mijenja se u nepostojanje i to nema veze s ovim trenutkom i posudom vremena.

Dakle, shodno ovom dokazu, svako biće koje se u Kreaciji ogrne odjećom postojanja njemu se ne može pripisati nepostojanje. Sve što dođe u postojanje nemoguće je da bude nepostojeće.

Pretpostavite da ovaj stup što trenutno drži džamiju dok podupire ne postoji i da je nestao! To je nemoguće. Stup hiljadu godina drži džamiju i potom se urušio. U razdoblju od hiljadu godina stup nije nepostojao, tek kada se uruši ne postoji.

Dakle, postojanje i nepostojanje se ne mogu spojiti. Ono što je došlo u postojanje i u vremenu postojanja ne može ne postojati.

Nakon što je ovo postalo jasno, reći ćemo:

Uzvišeni Gospodar je na početku stvaranja stvorio svijet (ovdje trenutno ne govorimo o vertikalnom uzročnom nizu, već je govor jedino o horizontalnom uzročno-posljedičnom odnosu). Gospodar je stvorio Kreaciju. Stvorio je Sunce, Mjesec i zvijezde. Nakon što je proteklo neko vrijeme stvorio je Adema. Od Adema i Have rodila se djeca. Od te djece pojavilo se čovječanstvo. Dolazili su narodi i poslanici jedan iza drugoga i nestajali sve dok nije došlo vrijeme Pečata svih poslanika Muhammed ibn Abdullaha, s.a.v.a. Od tada do danas je proteklo dosta vremena, i od današnjeg dana do Sudnjeg dana proteći će dosta vremena i sve tako dokle Allah zna. Sva ona bića iz prošlosti i budućnosti danas nisu ovdje u ovoj posudi vremena. Zapravo, milioni i milijarde tih bića su postojeća u svojoj posudi vremena.

Ovdje su donjeli čašu vode. Ova voda sada nije u samovaru. Međutim, ne možemo apsolutno negirati da voda nije ni u samovaru ni u čaši. Voda je u posudi pod uvjetom da je u posudi i da nije na drugom mjestu. Ova bića pod uvjetom da su u ovom vremenu nisu u onom vremenu. Ona bića pod uvjetom da su u onom vremenu, nisu u ovom vremenu. A da li bića onog vremena nisu u onom vremenu?

Nemoguće je da ne budu. Svako biće koje je postojalo u nekom vremenu bez sumnje postoji u tom određenom vremenu.

Adem otac čovječanstva ne postoji u ovom vremenu, ali postoji u onom vremenu kada mu je Gospodar darovao odjeću života. Adem otac čovječanstva je živ, ali ne u ovom vremenu već u svom vremenu. Naša percepcija je slaba da bi mogla vidjeti ono vrijeme. Pod pretpostavkom da naša moć percepcije može vidjeti ono vrijeme, zasigurno bi vidjelu Adema i Havu i svakog poslanika u svom vremenu.

Uvidjeli bi da se svi naši preci kreću, moguće ih je osjetiti i svi svjedoče. Vidjeli bi cio njihov život u cjelini s svim njihovim poslovima, a prošli bi samo na jedan trenutak kroz njihov život. Vidjeli bi hazreti Musaa kako četrdeset dana provodi u ibadetu na planini Tur. Vidjeli bi hazreti Isaa sa svim njegovim mudžizama.

Zašto ne vidimo? Zato što poput onog mrava i skakavca naša moć percepcije vidi samo oko sebe. Percipiramo jedino ono što postoji u ovim trenucima. Nekoliko trenutaka u prošlost već ne vidimo. Sliku toga jedino imamo u umu, dok su ti trenuci postojani u općem umu ovog svijeta egzistencije.

Pod pretpostavkom da se u kotaču vremena dignemo malo više, vidjeli bi smo sve! Vidjeli bi smo mudžize hazreti Musaa, njegov štap kako proždire aždahe, našeg Poslanika, i poslove svih ljudi i džina od prvih do zadnjih, svaku organsku stvar pojedinačno bilo da je na površini zemlje ili u njenoj utrobi, sve što je na nebesima. Životinje, meleci i džini sve postoji na svom određenom mjestu postojano bez ikakve manjkavosti.

Moj otac je ovdje predvodio namaz u džematu. Ima trideset godina kako je preselio s Ovoga svijeta. Pretpostavimo da je trideset pet godina prije ovdje obavio jaciju namaz i da je u mjesecu ramazana, kao mi danas, dok mu je jedan kraj turbana prebačen ispod brade, na drugo rame tumači suru E‘ala. Ako bi s unutarnjim očima, znači vidom iznad vremena, pogledali taj skup, vidjeli bi njega kako sjedi naspram ljudi i tumači im suru E‘ala i jedan kraj turbana kako mu je prebačen preko drugog ramena. Svi detalji bi nam bili očitovani, svaki pokret i mimik lica, osmjeh i pokreti ruka i sve ostalo.

Da se skupe i prvi posljednji i odluče da unište emamu na njegovoj glavi oni to ne mogu učini. Ako bi htjeli umanjiti broj njegovih udisaja i izdisaja, ni to ne bi mogli. Ako bi htjeli otkloniti jednu kap znoja s njegova lica, ni to ne bi mogli.

Zaista je neobično da i Kur'an na jasan način otkriva i pojašnjava ovu zbilju:

وَ وُضِعَ الْكِتَابُ فَتَرَى الْمُجْرِمِينَ مُشْفِقِينَ مِمَّا فِيهِ وَ يَقُولُونَ يَا وَيْلَتَنَا مَالِ هَذَا الْكِتَابِ لاَ يُغَادِرُ صَغِيرَةً وَ لاَ كَبِيرَةً إِلاَّ أَحْصَاهَا وَ وَجَدُوا مَا عَمِلُوا حَاضِرًا وَ لاَ يَظْلِمُ رَبُّكَ أَحَدًا

“I Knjiga će se postaviti, a ti ćeš grješnike vidjeti prestravljene zbog onog što je u njoj, pa će povikat: ʻTeško nama! Kakva je samo ovo Knjiga! Ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!ʼ I naći će prisutno sve ono što učiniše, a Gospodar tvoj nikome neće nanijeti nepravde.”[7]

Kada ljudi dođu na poprište Sudnjeg dana da polože račun i uzdignu se iznad vremena, steći će uvid u sva svoja dijela. Ukoliko čovjek na temelju pročišćenja duše imao viši položaj, na Sudnjem danu imat će uvid u djela sviju stvorenja i sva bića će vidjeti prisutna kod sebe.

Ako nama kao bićima u vremenu uklone zastor vremena, nećemo vidjeti samo trenutna bića već će nam biti prisutna i sva prošla bića. Ono što nas razdvaja od budućih i prošlih bića je vrijeme. Pod pretpostavkom da se uzdignemo iznad vremena, sva bića iz prošlosti, budućnosti i sadašnjosti biti će nam jednaka. Tada bi smo sviju njih mogli posmatrati jednim pogledom i biti obaviješteni o stanjima sviju njih. U tom slučaju, prošlo i buduće nema smisla. Vrijeme hazreti Adema sa vremenom hazreti Nuha ili hazreti Muhammeda, s.a.v.a., ili Imama Mehdija je jedno i nema nikakve razlike. Uopćeno gledano, nema vremena da bi se na temelju toga moglo razlikovati prošlo, sadašnje i buduće. Sve je prisutno u jednom trenutku na jednom mjestu i postojano je. To znači da ćemo mi tamo biti na jednom uzvišenom horizontu sa kojega ćemo u jednom trenutku obuhvatati sva bića, sva bića u vremenu, od vremena Adema do Sudnjega dana. Isto kao što prošlost neće imati značenja, niti budućnost neće imati značenja. Na Sudnjem danu sva djela naše djece i ostalih potomaka biti će pred nama nazočna.

Ako budemo upitani o vijestima sa Ovog svijeta, šta je bilo jučer, odgovor ćemo dati istog trena. Ako budemo upitani šta su pričala i radila ona dva goluba što su gnijezdo imali na onom brežuljku, istog trena ćemo dati precizan odgovor, čak i o njihovim namjerama. Da sada nas upitaju šta ima u ovoj džamiji, odmah bi mu u odgovoru rekli broj tepiha, prozora, jedan sat na zidu itd. A budući da smo bića određena mjestom na kojem sjedimo druga mjesta ne vidimo. Ovi zidovi i plafon džamije su prepreka. Međutim, ako bi se uzdigli na viši položaj gdje nema prostor, tada više ne bi bilo razlike između ove džamije i nekog drugog mjesta. Zidovi ne bi bili prepreka. Zapravo, sva mjesta Ovog svijeta bi bila prisutna pred nama. Ako bi nas pitali šta ima u Meki, odgovor odmah dajemo, ali ne da mi vidimo Meku, već smo mi prisutni u Meki. Na pitanje šta ima na planeti Neptunu ili Merkuru, odgovor odmah imamo spreman.

Isto kao što nadvremenost obujmljuje sva vremena, i nadprostor obujmljuje sva mjesta. Znanje o skrivenom koje se u predajama i historijskim knjigama pripisuje poslanicima od ove je vrste.

Kada sa smrću napustimo Ovaj svijet i uzdignemo se iznad vremena i mjesta – jer je naša duša obdarena razumom transcedentna i vrijeme i mjesto je ne obuhvataju, a ovo naše tijelo od prirode nije transcedentno – tada ćemo obujmiti sva naša ovosvjetska djela i postupke.

Naša duša obdarena razumom, koja je sveti duh (روح قدسى), poput ptice nekoliko dana je zatočena u kafezu, tijelu, i vezana je za materiju, vodu i bilje. Kada duša razbije kafez i poleti, te sebe nađe slobodnom u Svijetu svetom i neograničenom nematerijalnom prostranstvu, bit će obaviještena o svim stvarima i mjestima i sudrug sa svim ljudima.

S tornja Arša glas te doziva

Nije mi znano zašto u ovu zamku pao si?

 

Dalekovidi kraljevski sokole, što obitavaš na Sidretu

Tvoje mjesto ovaj kutak prepun nedaća nije

 

Rob stremljenja onoga sam koji ispod plavoga neba

Slobodan je od svega što podsjeća na ovisnost.[8]

 

Iako ljubavno pijanstvo razori me ipak

Temelji moga postojanja s one strane ruševine su

 

Prosjak tvoje mahale neovisan je o osam Dženneta

Rob okova tvojih slobodan od oba svijeta je.[9]

Naša duša obdarena razumom, znači zbilja čovjeka koja je Božiji namjesnik, nije od prostora i mjesta. Gospodar je našu dušu vezao za materiju, odnosno tijelo od materije i vremena. Sve dok smo vezani za materiju, izloženi smo nevoljama. Želimo da steknemo uvid u transcedentni svijet gdje nema materije i protoka vremena. Međutim, materijalne stege, želje i duga nadanja ispriječili su se između nas i tog svijeta.

Poslanici i Božiji ljudi koji su zakoračili u sigurnost Harema Gospodareva koliko god da glasno govorili ljudima: Otvorite oči! Otvorite uši! Ispraznite svoja srca od ljubavi za Ovim svijetom da bi ste bili lahkog tereta i da bi vam povratak ka Svijetu vječnosti bio lakši! Toliko je smrad lešine Ovog svijeta opio naša osjetila da se ne odazivamo pozivu ovih velikih ljudi!

إِنَّا لِلّهِ وَ إِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!”[10]

يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاقِيهِ

“O čovječe! Ti koji se, zaista, sa velikim trudom i zahmetom krećeš prema Gospodaru tvome, susret ćeš Njega!”[11]

Mi bi trebali da skinemo sa sebe okove Ovog svijeta i da se zaogrnemo odjećom transcedentnosti i prostranstvom melekutskim.

U slučaju da mi sami ne odaberemo ovaj put, štembilj smrti je udaren na čelo cijelog čovječanstva, naše putovanje iz svijeta materije i u ulazak u svijet transcedentnosti je neizbježan put. Dakle, svi će stići do svojih djela, bilo da je sretnik ili nesretnik, vjernik ili nevjernik. Svi ljudi će stići do tačke kada će percipirati svoje transcedentno biće. Kada čovjek dođe do svoje transcedentnosti i obujmi svoja djela, sebe će percipirati sa svim djelima koje je počinio sa svim nagradama i kaznama.

Pobijanje primjedbe “akil i makul”

Tamo nas čeka Džennet i Džehennem. Koji Džennet i Džehennem ima veći od oblika koji su učinci naših djela. Zapravo sama djela, dobra ili loša, ukazuju se čovjeku zajedno sa svojim zbiljama. Ona oholost, samoljublje, faraonština koja je proizašla iz čovjeka i onaj nemar koji je čovjek imao na Ovom svijetu i na temelju čega je činio grijehe, sa svojim zbiljskim i melekutskim oblikom će se ukazati čovjeku. Čovjek će sebe naći sa svim svojim djelima koja je počinio za ovosvjetskog života.

Dosadašnjim objašnjenjem postalo je jasno koliko je primjedba akila i makula neutemeljena! Koliko je samo daleka od zbilje! Ova primjedba se temelji na prihvatanju materije kao primarnog počela, a u takvom pristupi zbilja stvari je po materiji. Ovo mišljenje je toliko slabo da mu se i djeca smiju.

Ako kocku šećera namočite u sirće i date djetetu, ono ga neće lizati iako je materija koce ista. Dijete zna da je kocka šećera po svom obliku bivanja kocka šećera, a ne po njenoj materiji.

Na Sudnjem danu će biti proživljena sva tijela. Akil i makul u svojoj potpunosti će biti proživljeni. Primjedba akil i makul temelji se na počelnosti materije. Materija nije ništa. Ona je nejasna stvar. Nema imena, konkretnog ostvarenja, bića i uosobljenja.

Zbilja stvari je po njihovim oblicima, a ti oblici su postojani po materiji i međusobno se ne miješaju. Jedan oblik se ne mijenja u drugi. Materija čuva oblike sa njenim opredmećenjem i uosobljenja i ovo očuvanje je stalno.

Iako su oblici nama skriveni, jer zastor materije, odnosno vremena i prostora ne dozvoljava da ih sviju vidimo u jednom trenutku i na jednom mjestu, ali svi oblici, sve duše, sva djela i sve stvari su sačuvani i postojeći u posudi vremena i svijetu egzistencije.

Onaj ko je ovdje nekoliko godina prije srknuo gorak čaj pa je uzeo kocku šećera, sve je sačuvano i postojeće u svijetu egzistencije. Onaj koji je počinio grijeh i sama scena počinjenja grijeha, kao i onaj koji je bio pokoran Bogu i scena tog pokoravanja sve je sačuvano. Toliko je precizno zabilježeno i sačuvano svako djelo sa svim svojim suptilnostima i namjerama da nijedan čovjek ne bi mogao biti toliko precizan kod bilježenja i čuvanja djela.

Neophodnost postojanja je postojanje, nemogućnost promjene u nepostojanje, sve se čuva u posudi vremena i svijetu egzistencije i zbilje, koliko god da je to nama skriveno i nestalo, ali nije kod Gospodara Svijeta skriveno i tajna. Djela koja smo počinili nama su skrivena, ali su prisutna kod Gospodara Sveznajućeg.

لاَ يَعْزُبُ عَنْهُ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ فِى السَّمَاوَاتِ وَلاَ فِى الأَرْضِ

“Njemu ništa nije skriveno ni koliko trun što je, ni na nebesima ni na Zemlji.”[12]

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَ مَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.”[13]

Djela koja mi činimo imaju dva lica. Jedno lice je ovo spoljno i prirodno koje se pripisuje nama, a drugo je melekutsko i unutarnje koje pripada Bogu. Spoljno lice djela je stalno izloženo nestajanju, ali je zato unutarnje i melekutsko lice djela stalno i postojano u Svijetu zbilje kod Allaha, dž.š.

Kada se pred nama ukloni koprena od vremena, tada ćemo u jednom trenutku vidjeti sva djela koja smo počinili sa svim bićima koja su se postepeno i kroz vrijeme pojavljivali i nestajali u skrivenost na Ovom svijetu. Kada nastupi prirodna smrt kod koje nismo imali izbora, tada će se vidjet šta je sve skriveno iza koprene. Šta smo uradili. Stalno smo misli da je to nešto određeno nestalo, a ono postoji. Da ta i ta osoba nema uvida u naša djela i namjeru. Mislili smo da smo svojim postupkom prevarili tog i tog čovjeka i da niko za to ne zna. Tada će čovjekov glas i vapaj da se digne!

وَ يَوْمَ نُسَيِّرُ الْجِبَالَ وَ تَرَى الأَرْضَ بَارِزَةً وَ حَشَرْنَاهُمْ فَلَمْ نُغَادِرْ مِنْهُمْ أَحَدًا * وَ عُرِضُوا عَلَى رَبِّكَ صَفًّا لَّقَدْ جِئْتُمُونَا كَمَا خَلَقْنَاكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ بَلْ زَعَمْتُمْ أَلَّن نَّجْعَلَ لَكُم مَّوْعِدًا * وَ وُضِعَ الْكِتَابُ فَتَرَى الْمُجْرِمِينَ مُشْفِقِينَ مِمَّا فِيهِ وَ يَقُولُونَ يَا وَيْلَتَنَا مَالِ هَذَا الْكِتَابِ لاَ يُغَادِرُ صَغِيرَةً وَ لاَ كَبِيرَةً إِلاَّ أَحْصَاهَا وَ وَجَدُوا مَا عَمِلُوا حَاضِرًا وَ لاَ يَظْلِمُ رَبُّكَ أَحَدًا

“A na Dan kada planine uklonimo i Zemlju vidiš ogoljenu – a njih smo sakupili, nikog od njih nismo izostavili – pred Gospodarom tvojim oni bit će izloženi, u redove poredane: ʻEvo, Nama ste došli kako što smo vas prvi put stvorili, a mislili ste da vam Mi nikada nećemo rok oživljenja odrediti!ʼ I Knjiga će se postaviti, a ti ćeš grješnike vidjeti prestravljene zbog onog što je u njoj, pa će povikat: ʻTeško nama! Kakva je samo ovo Knjiga! Ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!ʼ I naći će prisutno sve ono što učiniše, a Gospodar tvoj nikome neće nanijeti nepravde.”[14]

Sva djela koja je čovjek počinio pojavit će se pred njim. Svi će tada znati da Gospodar nije učinio nepravdu i da je to djelo ružnog izgleda lično on učinio i poslao ispred sebe. Džehennem je sam svojom rukom za sebe rasplamsao. Povjetarce Dženneta koje osjeti u svojim nosnicama sam je djelima svojim potakao.

O zahide, nemoj me varati u Džehennemu vatre nema,

Oni koji gore sa sobom su donijeli vatru.

---