Nasilje
Kur'an
1. “Mi znamo da tebe, zaista, žalosti ono šta oni govore. Oni, zaista, ne okrivljuju tebe da si ti lažljivac, nego nasilnici poriču znakove Allahove.”[1]
Hadis:
2. Imam Ali, mir s njim, je prenio da je Ebu Džehl rekao Vjerovjesniku, s.a.v.a.: “Mi tebe, zaista, ne držimo lažljivcem, ali smatramo da je laž to s čime si došao!” Tada je Allah objavio: “…Oni, zaista, ne okrivljuju tebe da si lažljivac, nego nasilnici poriču znakove Allahove.”[2]
Pridruživanje Bogu sudruga (širk)
3. U zbirci Sahihu-l-Buhari od Abdullaha se prenosi: “Kada je objavljeno: …oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nasiljem ne miješaju…, to je palo teško nekim muslimanima pa su upitali: ‘O Allahov Poslaniče, ko od nas ne čini sebi nasilje?!’ On, s.a.v.s., je odgovorio: ‘Nije riječ o tome, nego o pridruživanju (širku). Zar niste čuli šta je Lukman rekao svome sinu, savjetujući ga: ‘O sine moj, ne pridružuj ništa Bogu, pridruživanje je, zaista, nasilje veliko!’’”[3]
Pretjerivanje
4. U djelu ‘Ujunu ahbari-r-Rida, mir s njim, se prenosi od Ibrahima ibn Ebu Mahmuda: “Rekao sam Rizi, mir s njim: ‘O sine Božijeg Poslanika, mi imamo kazivanja o vrlinama Zapovjednika vjernika, mir s njim, i o vašim vrlinama, Porodico Poslanikova, po predaji vaših protivnika. Mi ne poznajemo slična kazivanja o vama, pa hoćemo li se njih držati?’ Odgovorio je: ‘Sine Ebu Mahmuda, obavijestio me je moj otac, od njegova oca, od njegova djeda, mir s njima, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Ko sluša govornika, robuje mu. Ako je govornik od Boga Višnjeg, on robuje Bogu, a ako je govornik od Iblisa, on robuje Iblisu!’
Riza, mir s njim, je potom rekao: ‘O sine Ebu Mahmuda, naši protivnici su izmislili predaje o našim vrlinama i podijelili ih u tri dijela. Prvi je pretjerivanje o nama, drugi je nepotpunost o onom u čemu smo, a treći je objašnjenje kleveta naših neprijatelja. Kada ljudi čuju pretjerivanja u vezi s nama, oni naše pristalice proglase nevjernicima i okrive ih da nam pripisuju Božije gospodstvo. Kada čuju o nama ono što je nepotpuno, oni vjeruju da smo takvi. Kada čuju da se s pokudom prozivaju naši neprijatelji, oni nas s pokudom prozivaju. A Bog Višnji kaže: ‘Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, mole, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili!…’[4]
O sine Ebu Mahmuda, kada se ljudi budu zaputili desno i lijevo, ti se drži našeg pravca, jer ko se drži nas, mi ga držimo, a ko nas napusti, mi ga ostavimo. Zaista, najmanje što čovjeka izvodi iz vjerovanja jeste da kaže za kamenčić: ‘To je sjemenka’, a potom to usvoji i odvoji se od onog ko mu se protivi. O sine Ebu Mahmuda, upamti šta sam ti rekao! U tome sam ti sabrao dobro Ovoga i Onoga svijeta.’”[5]
Laž
Kur'an
5. “Usuđuju se da laži izmišljaju oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.”[6]
Hadis:
6. U djelu Kenzu-l-‘ummal se prenosi od Abdullaha ibn Džerrada da je Ebu Derda rekao: “O Allahov Poslaniče, može li vjernik ukrasti?” Odgovorio je: “Može se dogoditi.” – “A može li počiniti blud?” – upitao je. – “Može, makar to Ebu Derda mrzio” – odgovorio je. “Može li vjernik lagati?” – upitao je. Odgovorio je: “Laž izmišlja onaj koji ne vjeruje. Zaista, čovjek posrne, zatim se vrati Gospodaru svome i zamoli oprost pa mu Bog oprosti.”[7]
Uznemiravanje vjernika
7. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Znajte, uznemiravanje vjernika je jedan od najvećih razloga lišavanja vjerovanja.”[8]
Rasprava o mogućnosti ili nemogućnosti nestanka vjerovanja
Ajeti i hadisi u ovom poglavlju jasno govore da postoje dvije vrste vjerovanja: nepokolebljivo i kolebljivo.
Nepokolebljivo je vjerovanje koje ne napušta vjernika do smrti. Kolebljivo je vjerovanje koje prati čovjeka povremeno, a potom nestaje. Postupanje u skladu s vjerovanjem vodi njegovoj čvrstini, dok napuštanje postupanja po njemu uzrokuje njegovu kolebljivost.
Ovdje se može postaviti slijedeće pitanje: Je li kolebljivo vjerovanje uistinu vjerovanje? Može li istinsko vjerovanje nestati ili ne može?
O ovome ime više mišljenja. Jedno od njih jeste da najviši stepeni vjerovanja nisu podložni nestajanju. Čini se da je ispravno mišljenja o temi o kojoj se raspravlja upravo navedeno mišljenje, koje je moguće neupitno izvesti iz predaja Poslanikove porodice, mir s njima. Priznatim lancem prenošenja se prenosi od Imama Bakira i Imama Sadika, mir s njima, sljedeće:
“Zaista, Bog Svevišnji je stvorio neka stvorenja za vjerovanje koje ne prestaje, a stvorio je neka stvorenja za poricanje koje ne prestaje. I stvorio je neka stvorenja između toga; u neka od njih je pohranio vjerovanje, pa ako On bude htio da im ga upotpuni, On će ga upotpuniti; a ako bude htio da ga od njih uzme, On će ga uzeti.”
Ova predaja i njoj slične jasno pokazuju da čovjek ponekad u svom upotpunjavajućem hodu može, putem vježbanja i ulaganja napora, dostići visok stepen vjerovanja, koji nije podložan nestajanju, a to znači da ga Bog Višnji osigurava od pokliznuća. Na tom stepenu vjerovanje postaje nerazdvojivi dio čovjekove naravi. Time će stvaranje njega ići u pravcu postojanog, nepokolebljivog vjerovanja.
U suprotnom, čovjek ponekad, usljed loših djela, dostiže stepen poricanja (kufra), tako da ta osobina postaje nerazdvojni dio njegova jastva. Stvaranje njega će tada ići u pravcu nepokolebljivog poricanja i on nikada neće naći sreću. Na osnovu ovog mišljenja, istinsko vjerovanje će biti podložno nestanku ako ne postigne stepen potpunosti koji je neodvojivi dio čovjekove naravi. Samo kada postigne taj stepen ono neće biti podložno nestanku.
