Hazreti Bakir kaže: “Ibrahim, a.s., je posjećivao različita mjesta kako bi uzimao pouku . Tako jednom prilikom prolazeći kroz pustinju vidje čovjeka koji se ogrnuo kožuhom i glasno obavlja molitvu.
Ibrahim se začudi njegovom namazu, sjede i sačeka da završi. Međutim, on nikako da prekine. Pošto je dugo potrajalo, Ibrahim mu priđe prodrma mu ruku i reče: “Imam s tobom posla, završi namaz.”
Čovjek završi namaz i sjede pored Ibrahima. Ibrahim ga upita: “Kome se to ti klanjaš?”
On reče: “Bogu.”
Upita: “Ko je Bog?”
Reče: “Onaj Koji je stvorio i mene i tebe.”
Reče: “Sviđa mi se tvoj put, volio bih u ime Boga biti tvoj brat. Gdje ti je kuća da te mogu posjetiti kada god budem htio?”
Čovjek reče: “Moja je kuća na mjestu gdje ti ne možeš stići.”
Ibrahim upita: “A gdje je to?”
On reče: “Na pučini mora.”
Upita: “Pa kako odlaziš do nje?”
Reče: “Hodam po vodi.”
Ibrahim, a.s., reče: “Možda će onaj Koji ti je ukrotio vodu i meni takvo što učiniti, ustaj idemo, noć ćemo provesti kod tebe.”
Obojica se uputiše, kada su stigli do obale, čovjek reče Bismillahi i poče hodati po vodi, to isto učini Ibrahim u uputi se za njim.
Kada je to vidjeo, čovjek se puno začudio.
Pošto su stigli do njegove kuće, Ibrahim, a.s., ga upita: “Kako preživljavaš, čime se hraniš?”
Reče: “Plodovima ovog drveta, sakupljam ih i cijele godine i sa njima hranim.”
Ibrahim ga upita: “Koji dan je veći od ostalih dana?”
On reče: “Dan kada će Bog suditi stvorenjima zbog njihovih djela.”
Ibrahim reče: “Hajde da učimo dovu, ako hoćeš ti uči ja ću aminati, ili da ja učim a ti aminaj.”
Čovjek upita: “Šta da molimo?”
Ibrahim reče: “Molimo Boga da nas sačuva zla toga Dana, molimo Ga da oprosti griješnim vjernicima.”
Čovjek reče: “Neću da učim dovu.”
Ibrahim, a.s., upita: “Zašto?”
Reče: “Zato što već tri godine dana imam jednu potrebu i molim se za nju, ali mi dova još nije uslišana. Mene je stid moliti Boga za nešto drugo prije nego li mi da to što sam molio.”
Ibrahim, a.s., reče: “Bog kada god voli svoga roba, neće da mu usliša dovu da bi on još više molio i ispoljavao svoju potrebu. Ali kada ne voli svoga roba ili mu brzo odgovara na dove ili ga učini beznadežnim da više ne čini dovu i da više ne razgovara s Bogom.”
Zatim ga Ibrahim, a.s., upita: “Reci mi šta si to tražio pa ti nije udovoljeno?”
Čovjek reče: “Jednoga dana klanjao sam na istom mjestu gdje sam danas u pustinji obavljao namaz. Iznenada ugledah dječaka izvanredne ljepote, svjetla lica, duge kose. Čuvao je ovce koje su bile ugojene i nekoliko krava koje kao da su pomazane uljem. Kada sam to vidjeo puno sam se obradova. Upitah ga: ‘Dječače, čije su ovo ovce i krave?’ Reče: ‘Moje.’ Upitah ga: ‘A ko si ti?’ Reče: ‘Ja sam sin Ibrahima, prijatelja Božijeg.’ Na tom mjestu digao sam ruke i zamolio Boga da mi pokaže Svoga prijatelja ali, evo tri godine dana ništa od toga.”
Ibrahim mu reče: “Ja sam Ibrahim, prijatelj Božiji, halilullah, a taj dječak je moj sin.”
Čovjek reče: “Elhamdulillah, kada mi je uslišao dovu.” Zatim zagrli Ibrahima i poljubi ga u oba obraza i reče: “Ti uči dovu a ja ću aminati.”
Ibrahim podiže ruke i reče: “Bože, oprosti grijehe vjernicima i vjernicama do Sudnjega dana, i budi zadovoljan njima!” Čovjek je izgovarao Amin.
Tada hazreti Bakir reče: “Ibrahimova dova je potpuna i ona obuhvata griješne vjernike do Sudnjega dana.”
