Božija svojstva djelovanja

Kao što je u prethodnom poglavlju objašnjeno, svojstva djelovanja predstavljaju pojmove koji se izvode iz poređenja Biti Božije sa Njegovim stvorenjima, uzevši u obzir odnos i posebnu vezu, pa tako stvoritelj i stvorenje predstavljaju dvije strane odnosa, kao što se pojam “stvaranje” apstrahira iz egzistencijalne ovisnosti stvorenja o Bogu i ukoliko se ovaj odnos ne bi uzeo u obzir, ne bismo li došli do pojma stvaranje.

Odnosi koji se mogu zamisliti između Boga i stvorenja nemaju granica, međutim, iz jednog ugla gledano, mogu se podijeliti u dvije cjelovite kategorije. Jedna kategorija su odnosi koji se izravno uočavaju između Boga i stvorenja, kao što su stvaranje općenito, stvaranje iz materije i stvaranje bez materije (īdžād, halk, ibdā‘). Drugu kategoriju odnosa čine veze koje se uočavaju nakon uzimanja drugih odnosa i veza u obzir, poput opskrbe. Prvo treba uzeti u obzir odnos bića koje koristi opskrbu s onim čime se opskrbljuje (kao hrana, znanje itd.), a zatim obratiti pažnju na činjenicu da tu opskrbu osigurava Uzvišeni Bog, da bi se dobili pojmovi, rāzik i rezzāk, odnosno Opskrbitelj. Čak je moguće katkad prije apstrahiranja Božijih svojstava djelovanja uzeti u obzir nekoliko vrsta veza između stvorenja, da bi nakon toga bila uzeta u obzir njihova veza s Bogom, ili da se prethodno uzme u obzir odnos kojem prethodi nekoliko različitih veza između Boga i stvorenja, poput oprosta, kojem prethodi zakonodavno Božije gospodarenje te određivanje praktičnih propisa od strane Boga, i neposlušnost robova prema njima.

Dakle, da bi se došlo do svojstava Božijeg djelovanja, mora se napraviti poređenje između Boga i stvorenja te uzeti u obzir jedna vrsta veze između Stvoritelja i stvorenja, da bi se dobio pojam utemeljen na međusobnoj vezi. Otuda Sveta Bit Božija, Sama po Sebi, bez uzimanja u obzir ovih odnosa, neće biti primjer (misdāk) atributa djelatnosti. Upravo ovo je temeljna razlika između svojstava Biti i djelatnih svojstava.

Svakako, kako je već spomenuto, moguće je djelatna svojstva posmatrati s aspekta njihovih ishodišta, i u tom slučaju ona se vraćaju na svojstva Biti. Tim tragom, ukoliko svojstvo Stvoritelj uzmemo u značenju Onoga Koji može stvoriti, ono se kao takvo vraća na svojstvo moćni, ili ukoliko svojstva Onaj Koji čuje i vidi uzmemo u značenju Onaj Koji zna ono što je za čuti i vidjeti, kao takva vraćaju se na svojstvo Onaj Koji zna.

S druge strane, moguće je da se neki pojmovi koji se ubrajaju u svojstva Biti mogu uzeti u obzir sa odnosnim i djelatnim značenjem. U tom slučaju ubrajat će se u djelatna svojstva, kao što je pojam znanje u brojnim primjerima kur'anskih ajeta upotrijebljen u obliku djelatnog svojstva.[1]

Važna stvar koju trebamo uzeti u obzir dok smo usredotočeni na vezu između Boga i materijalnih bića, na osnovu koje se dolazi do posebnih djelatnih svojstava, jeste činjenica da spomenuto svojstvo s aspekta povezanosti s materijalnim bićima, kao jednom stranom te relacije, postaje uvjetovano vremenom i prostorom, iako je isti taj atribut sa aspekta vezanosti za Boga, Koji je druga strana odnosa, uzvišen od ovakvih uvjeta i ograničenja.

Naprimjer, davanje opskrbe jednom korisniku dešava se unutar granica posebnog vremena i prostora, međutim ove kvalifikacije, ustvari, vezane su i odnose se na korisnika opskrbe, a ne na Opskrbitelja. Sveta Bit Božija čista je od svakog vremenskog i prostornog odnosa i ograničenja.

Ova tačka zahtijeva veliku pažnju i ključ je za rješenje velikog broja pitanja na polju spoznaje Božijih svojstava i djela, koja su povod velikih razmimoilaženja između stručnjaka koji se bave ovom temom.

Stvaralaštvo

Nakon dokazivanja nužnog bića kao prvog uzroka za nastanak moguće postojećih bića, te uzimanjem u obzir činjenice da svako biće za svoje postojanje ima potrebu za Njim, apstrahira se značenje svojstva stvaranja za nužno biće te stvorenosti za moguće postojeća bića. Pojam stvoritelj, do kojeg se dolazi na temelju ove egzistencijalne relacije, jednak je “Uzroku koji daruje egzistiranje i postojanje”, i sva ovisna i moguće postojeća bića bit će jedna strana ove veze opisana svojstvom stvorenosti.

Međutim, nekada se riječ stvaranje uzima u obzir u ograničenijem značenju, u čijem su okviru relacije bića koja su nastala od postojeće materije. Nasuprot ovome nalazi se pojam ibdā‘ (stvaranje bez materije) – u vezi s bićima čijem postojanju ne prethodi materija, poput apstraktnih bića i prve materije. Na ovaj način stvaranje općenito dijeli se u dvije kategorije: stvaralaštvo, odnosno stvaranje iz materije (halk) i stvaranje bez materije (ibdā‘).

U svakom slučaju, Božije stvaranje nije poput ljudskog raspolaganja stvarima i pravljenja različitih proizvoda, pa da bi On imao potrebu za kretanjem i korištenjem tjelesnih organa, da bi se kretanje kao djelo i pojava koja nastaje iz tog kretanja i djela smatrali “rezultatom djela”. Također, nije ni tako da je stvaranje jedna stvar, a stvoreno druga, jer pored toga što je Bog iznad kretanja i odlika tjelesnih bića, ako bi Božije stvaranje imalo svoj pojavni primjer izvan Biti Božije, u tom slučaju bilo bi moguće postojeće biće, i jedno od stvorenja Božijih te bi se ponavljala priča o njegovom stvaranju. Na isti način kako je već rečeno prilikom definiranja djelatnih svojstava, ovakva svojstva jesu pojmovi koji se apstrahiraju iz svojstava i veza između Boga i stvorenog, a postojanje ove veze i ovog odnosa je racionalna kategorija.

Gospodarenje

Kada je riječ o odnosima u okviru kojih se posmatraju Bog i stvorenja, važna je i činjenica da stvorenja nemaju potrebu za Bogom samo pri nastajanju, već su u svim egzistencijalnim aspektima vezana za Boga, bez ikakve neovisnosti, a On raspolaže njima onako kako On želi, upravljajući svim pitanjima vezanim za njih.

Kada ovaj odnos općenito uzmemo u obzir, apstrahira se pojam rubūbijjet, čije neophodno značenje je rukovođenje stvorenjima, koje ima velik broj primjera, poput čuvanja, održavanja, davanja života, oduzimanja života, dovođenja do savršenosti, upućivanja, zabranjivanja i naređivanja…

Različite učinke gospodarenja možemo podijeliti u dvije univerzalne kategorije: stvaralačko gospodarenje, koje obuhvata upravljanje poslovima svih stvorenja te osiguravanje svih njihovih potreba, jednom riječju, rukovođenje svijetom; te zakonodavno gospodarenje, koje se tiče samo razumnih i slobodnih bića, a podrazumijeva pitanja poput slanja poslanika, spuštanja Knjiga, određivanja obaveza, uspostavljanja propisa i zakona.

Dosada smo zaključili da apsolutno Božije gospodarenje znači da su sva stvorenja u svim svojim egzistencijalnim aspektima vezana za Svevišnjeg Boga, a njihove međusobne ovisnosti na kraju završavaju na njihovoj sveukupnoj ovisnosti o Stvoritelju, i On je Taj Koji nekim Svojim stvorenjima upravlja posredstvom drugih stvorenja i održava ih, te onima koji imaju potrebu za opskrbom daje je kroz opskrbu koju stvara. Razumna bića upućuje posredstvom unutrašnjih instrumenata (razum i ostale perceptivne moći) te vanjskih činilaca (poput poslanika i nebeskih knjiga), a za obveznike propisuje pravila, zakone, obaveze i dužnosti.

Gospodarenje je, poput stvaranja, također odnosni pojam, s tom razlikom da se u njegovim različitim slučajevima uzimaju u obzir i posebni odnosi među stvorenjima, kako je naglašeno u vezi s opskrbljivanjem.

Pažljivim posmatranjem pojmova stvaralaštvo i gospodarenje te uzimanjem u obzir činjenice da su to relacijski pojmovi, ispostavlja se da oni među sobom imaju isprepletenu nužnu povezanost, i nemoguće je da Gospodar kreacije bude neko drugi mimo njenog stvoritelja, odnosno, isti Onaj Koji stvara stvorenja sa njihovim posebnim odlikama i međusobnim ovisnostima i održava ih i rukovodi njima. Ustvari, pojam gospodarenje razumijeva se iz načina stvorenosti stvorenja i njihove međusobne povezanosti.

Dostojnost obožavanja

O pojmovima ilāh i ulūhijjet vođene su brojne rasprave među znalcima i one su ispisane u knjigama komentara Kur'ana. Značenje koje po našem mišljenju ima prednost jeste to da ilāh podrazumijeva dostojnost da nešto bude obožavano i da mu se pokorava, kao što riječ kitāb (u arapskom jeziku) ima značenje onoga što se može pisati i onoga što zaslužuje da bude napisano.

U skladu s ovim značenjem, dostojnost obožavanja jeste svojstvo za čije apstrahiranje moramo uzeti u obzir ibadet i pokoravanje robova kao drugu stranu odnosa. Ma koliko zalutali odabirali sebi pogrešne predmete obožavanja, Onaj Koji zaslužuje obožavanje i pokoravanje jeste upravo Onaj Koji je njihov Stvoritelj i Gospodar. Ovo je donja granica uvjerenja koje svaki pojedinac treba imati u vezi s Bogom; pored toga što Boga smatra nužnim bićem, stvoriteljem, upraviteljem i Onim Koji ima apsolutnu vlast nad Svijetom, mora Ga smatrati i jedino dostojnim obožavanja i pokoravanja, i zbog toga je ovo značenje sadržano u islamskoj formuli lā ilāhe illallāh, to jest nema božanstva osim Allaha.

---