Svojstva ljudi posvećenih Ovom svijetu: Duga nadanja (59.)

Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “Nade mu na daleko sežu, a smrtni čas mu je veoma blizu.”

Kur’an

Kur’an: “Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada – znat će oni!”[1]

Kur'an: “Svešto ježivo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome kojiželi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome kojiželi nagradu na onom svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.”[2]

Kur’an: “On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, i samo On zna kada će Smak svijeta biti, a vi opet sumnjate.”[3]

Kur’an: “Allah sigurno neće ostaviti uživotu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna onošto vi radite.”[4]

Predaje

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Propast će – ili je rekao: sin Ademov će postati starac, ali će kod njega ostati dva svojstva: pohlepa i nada.”[5]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Zaista onoga čega se najviše plašim za vas jesu dva svojstva: slijeđenje strasti i duga nadanja. Što se tiče slijeđenja strasti ona odvraćaju sa puta istine, a što se tiče dugih nadanja čine čovjeka takvim da zaboravi na budući svijet.”[6] (Isto se bilježi i od Poslanika.)

Ibn Ebi Ja'fur prenosi da je čuo Ebu Abdullaha, mir s njime, kako kaže: “Čije srce se za dunjaluk veže, za takvo srce se i tri druge stvari vežu: veže se briga koja ne prestaje, očekivanje koje se nikada dosegnuti neće i nada koja se neće ostvariti.”[7]

Imam Sadik prenosi od svojih očeva od Alija, mir s njima, da je rekao: “Čija nadanja se otegnu djela mu se pokvare.”[8]

Abdullaha ibn Hasana ibn Hasana prenosi od njegove majke Fatime kćeri Husejnove od njena oca, mir s njime, da je rekao: “Rekao je Božji Poslanik, s.a.v.a.: ‘Dobrota i uspjeh prvog naraštaja ovoga ummeta je u isposništvu (zuhdu), odnosu spram ovoga svijeta i čvrstoj vjeri, a propast zadnjih naraštaja jeste u škrtosti i nadanjima.’”[9]

Imam Ride prenosi od svojih očeva od Imama Alija, mir s njima, da je rekao: “Kada bi čovjek vidio svoj smrtni čas i kako brzo ide prema njemu, zamrzio bi nadu i napustio traganje za dunjalukom.”[10]

Bilježi se da je Usama ibn Zejd kupio ropkinju za sto dinara da otplati na mjesec dana. Za to je čuo Poslanik, s.a.v.a., pa je rekao: ‘Usama ti si dugog nadanja. Tako mi onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, nisam trepnuo očima, a da nisam pomislio da se moji kapci i obrve neće susresti dok mi Allah dušu ne uzme. I nisam podigao pogled u visinu, a da nisam pomislio da se neće spustiti prije nego budem uzet. I nisam stavio zalogaj u usta, a da nisam pomislio da ga možda neću progutati dok sa njim ne budem poveden u smrt. Zatim reče: O sinovi Admovi, ako razuma imate, sebe već među mrtve svrstajte. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ono što vam se obećava sigurno će doći i vi tome pobjeći ne možete.’”[11]

Imam Sadik prenos od svojih očeva od Imama Alija, mir s njim, da je rekao: “Nije smrt shvatio onako kako treba onaj ko je sutrašnji dan uvrstio kao dio od svoga života.”[12]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Nikada nijedan rob Božji nije produljio nadanja a da mu se djela nisu pokvarila.” Također, uobičavao je reći: “Kada bi čovjek vidio svoj čas smrtni i kako brzo ide prema njemu omrznula bi mu se nadanja i rad za dunjaluk.”[13]

Imam Sadik prenosi od svojih očeva od Imama Alija, mir s njima, da je rekao: “Kome postane jasno da se sa najmilijima rastaje, i da će zemlju nastaniti, i da ga tada obračun slijedi, i da mu ništa ne treba ono što je iza sebe ostavio od imetka, i da sada potrebuje za onim što je uradio od dobra, takav će bez sumnje biti krajnje oprezan na kratku nadu i predan dugom radu.”[14]

Pojašnjenje

Kažem: Čovjek i jeste biće koje se kreće samo zbog svojih nada, kada bi ostao bez nadanja ne bi se ni kretao niti bi aktivnosti ikakve bilo. Ispravno bi bilo reći i to da je čovjek čovjekom samo zbog svojih nadanja, a bez njih bio bi samo živo biće ili neživa priroda. Zbog ove činjenice ovdje moramo skrenuti pažnju na nekoliko stvari:

Prvo: Zašto su Kur'an i sunnet zabranili duga nadanja i odgađanje?

Drugo: Gdje je granica zabrane nadanjima?

Treće: Da li su sva nadanja zabranjena i omražena, ili postoje potrebna i ona koja nisu potrebna?

Zastor sa ovih pitanja skida se povratkom na temelj zbog kojeg je čovjek došao na ovaj svijet. Rekao je Allaha Uzvišeni: “Džine i ljude sam stvorio samo kako bi Me obožavali.” (Zarijat, 56.)

Zabilježeno je od Čistog potomstva u kontekstu ove časne predaje koju tumačimo, ono što upućuje na tumačenje spomenutog obožavanja (ubudijjeta), da ono znači spoznaju Allaha.

Da se razumjeti iz navedenog pasusa predaje i ajeta i predaja koje smo dole u komentaru naveli kao i na drugim mjestima da nas je Allah stvorio sa ciljem stvarnog doživljaja robovanja, a to je zapravo spoznaja. Stoga što god bilo prepreka ili odvodilo od ovoga uzvišenog cilja, i najdaljeg dosega, trebalo bi ga se, šta više, obaveza je kloniti ga se i čuvati. Ali isto tako sve što pomaže ostvarenju ovoga cilja obaveza ga je i učiniti i trud u njega uložiti i hitro se pokrenuti i druge preteći. Zato je čovjekova nada kada su u pitanju ovi veliki ciljevi, pohvalna. Isti je slučaj i sa vanjskim i ljudskim potrebama ako imaju za cilj da vode onom glavnom cilju.

Ovim kratkim pojašnjenjem postaje jasno i značenje pitanja koja su prethodila na početku.

Isto značenje imaju i ajeti i predaje navedene dole u kontekstu kao komentar rečenice.

Ajet prvi upućuje na to da je nadanje zabranjeno, ali to je nadanje ko je čovjeka odvodi od stvarnih ciljeva. Predaje opet upućuju da je omraženo kod Boga, ali to je nadanje na “duge staze” ili drugačije rečeno nadanje koje čini da čovjek zaboravi na onaj svijet i koje nema granica i do kojeg se ne može stići, ili pak ono koje uzrokuje odgađanje i lijenost, te također nada koja čini da se na smrt zaboravi. Pa razmisli dobro!