Teologija (1. predavanje)

Teologije je jedna od islamskih nauka i ona podrazumijeva znanje o islamskom vjerovanju, znači da govori o stvarima u koje moramo po islamu vjerovati i u koje moramo imati sigurnost, tako da ih objašnjava, dokazuje ih i brani [tj. opravdava vjerovanje u njih].

Islamski učenjaci islamske studije dijele na tri glavna područja:

1. Dio o vjerovanju, a to je skup pitanja i poznaja koje moramo savladati i vjerovati u njih i prihvatiti ih srcem, kao što su predaje o jedinstvu Božijem, Njegovim svojstvima, pitanje poslanstva općenito i posebno poslanstvo Muhammeda ibn Abdullaha, s.a.v.a., kao i još neka pitanja. Naravno, različite islamske teološke škole nisu saglasna mišljenja u vezi broja osnovnih vjerovanja u islamu i pritom predstavljaju različite stavove u vezi toga šta je osnova islama i u koje predaje mora svaki musliman vjerovati.

2. Dio o etici, a to su pitanja i naredbe koje se tiči pitanja “kakav treba biti” čovjek u pogledu duhovnih i duševnih odlika, kao što su: pravednost, bogobojaznost, hrabrost, čistoća, mudrost, izdržljivost, vjernost, iskrenost, poštenje i ostala slična svojstva.

3. Dio o propisima, znači ona pitanja koja se odnose na djelovanje i poslove čovjeka, odnosno koje poslove da radi i kako mora da ih izvrši, poslovi kao što su klanjanje, post, obavljanje hadža, borba, poziv na dobro i odvraćanje do zla, prodaja, najam, brak, razvod, podjela nasljedstva i ostalo.

Nauka koja govori o prvom dijelu islamskih studija je teologije, o drugom dijelu je etike i na kraju nauka koja je zadužena za pojašnjenja trećeg dijela islamskih predaja jeste pravo [fikh].

U ovoj podijeli početak je posvećen islamskim studijama i predajama, to znači one stvari koje se tiču samog islama, a ne islamske nauke koje obuhvataju i preliminarne su nauke za istraživanje islama kao što su književnost, logika i možda filozofija.

Druga važna stvar ove podijeli jeste to da je srvha podijele veza ovih studija sa čovjekom i ovaj aspekat čini osnovu podijele, tako da one stvari kojima čovjek prilazi razumom i mislima je “teologija” ili “vjerovanja” [akaid], one stvari koje stoje u vezi sa ponašanjem čovjeka su “etička pitanja”i na kraju pitanja koja su povezana sa čovjekovim djelovanjem i poslovima su “pravna pitanja”.

Pravo, kao što ćemo spomenuti u poglavlju o pravu, iako je sa gledišta pravnika nauka, pošto govore o tim pitanjima, ali sa drugog gledišta to su različita znanja.[1]

Svakako, teologija je nauka o islamskim vjerovanjima. U starija vremena ovo su znanje nazivali i ovim terminima: “znanje o osnovama vjere”i “znanje jedinstva i svojstava”.

 

Početak nauke teologije

Ne možemo dati precizne informacije o tome kada je se teologija kod muslimana kao nauka pojavila prvi put. Ono što je jasno jeste da su drugoj polovinom prvog hidžretskog stoljeća muslimani vodili rasprave o nekim teološkim pitanjima kao što su determinizam i slobodna volja, Božija pravda, tako da je možda prva osoba koja je osnovala zvaničnu teološku školu Hasan Basri koji je umro 110. po hidžri.

Dvije muslimanske ličnosti iz druge polovine prvog stoljeća poznate su po tome da su se teško zalagali za čovjekovu slobodu i njegovu slobodnu volju. To su Ma'bed Džuheni i Gajlan Dimiški. Na suprotnoj strani, bilo je teologa koji su branili vjerovanje u determinizam. Naučnici koji su vjerovali u slobodu čovjekove volje su poznati po imenu “qadari”, a kritičari ovog mišljenja, odnosno pristalice determinizma, po imenu “džabri”.

Pitanja o kojima su se razilazili ove dvije skupine polako su se proširile i na pitanja iz teozofije, prirodnih znanosti, društvenih znanosnoti pa čak i na neka pitanja u vezi čovjeka i Sudnjeg dana, tako da je pitanje determinizma ili slobodne volje postalo samo jedno od tih tačaka neslaganja. Qadarije su u kasnijem periodu nazvani “mutezilije”, dok su “džabrije”postali poznati kao “ašarije”.

Orijentalisti i njihove pristalice insistiraju na tome da počeci rasprave koje su popraćene iznošenjem dokaza u islamskom svijetu datiraju iz ovog periodu. Međutim, istina je da predaje koje dokazuju islamska načela počinju sa samim Kur'anom i izrekama Božijeg Poslanika, mir s njime i njegovima. Posebno u govorima Imama Alija, mir s njim, možemo naći tumačenja i pojašnjenja tih predaja, iako način govora navedenih izvora nije isti kao i metod kojeg slijede islamski teolozi.

 

Istraživanje ili sljeđenje

Časni Kur'an je vjerovanje predstavio takvim da je ono zasnovano na razmišljanju i umovanju. Kur'an uvijek nastoji da ljudi posredstvom razmišljanja dođu do vjerovanja. Kur'an ne vidi dovoljnim slijepo sljeđenje pitanja u koje moramo vjerovati i spoznati ih. Zbog toga, islamska načela i osnove moramo logički istražiti. Osnovu kao što je postojanje Boga i da je On Jedan, moramo sebi logički pojasniti, kao i to da je hazreti Muhammed, s.a.v.a., Božiji poslanik. Ovaj aspekat vjerovanja u islamu je bio razlog da se od samog početka islama osnuje nauka o osnovama vjere.

Primanje islama od strane mnogih naroda koji su i različitog mišljenja i kulture, kao i zajednički život muslimana sa naučnicima drugih religija, tj. sa Jevrejima, hrišćanima, madžusima i sabejcima, kao i religijski sporovi koji su oživljeni između muslimana i ovih naučnika, a posebno nastanak skupine po imenu “zenadike”u islamskom svijetu koja je bila apsolutno protiv vjere, s obzirom na to da im je udjeljena sloboda od strane abasidskih halifa –ako nisu bili politički protivnici vlasti – i na kraju, pojava filozofije u islamskom svijetu što je po sebi proizvelo mnoge sumnje i smutnje, sve to je bilo razlog da se pojavi što veća potreba za istraživanje osnovnih islamskih vjerovanja, kao i za branjenje tih stavova kod muslimana, tako da je ta činjenica rodila čuvene teologe u drugom, trećem i četvrtom stoljeću.

 

Prvo teološko pitanje

Izgleda da je prvo pitanje koje su muslimani pokrenuli i raspravljali o njemu bilo determinizam i slobodna volja što je bilo potpuno prirodno, zato što je, kao prvo, ovo pitanje povezano sa čovjekovim budućim životom i kao takvo poželjno je svakom zrelom čovjeku. Možda ne bi mogli naći društvo koje je stiglo do misaone zrelosti, a da se nije bavilo ovim pitanjem. Kao drugo, u časnom Kur'anu postoje brojni ajeti koji problematiziraju ovo pitanje.[2]

Zbog toga, nema razloga da tragamo za drugim razlozima koji su inicirali ovo pitanje u islamskom društvu. Orijentalisti, obično sa namjerom da bi negirali izvornost islamskih nauka i znanosti, trude se kako god da je moguće pronađu za sve ono što je nastalo kod muslimana neki izvor izvan islamskog sveta, a posebno iz hrišćanstva. Oni nastoje prikazati da je teologije u islamski svijet ušla izvana iz drugih kultura, kao što slično tumačenje nude i u vezi sa sintaksom, pjesništvom (a možda i stilistike, tropike i poetike) i islamske gnoze.

Govor o determinizmu i slobodnoj volji, koji sadrži u sebi i govor o sudbini i odredbi, sam po sebi je pokrenuo i pitanje Božije pravde, zbog toga što postoji direktna i jasna veza s jedne strane između determinizma i nepravde i s druge strane između čovjekove slobodne volje i Božije pravde.

Govor o Božijoj pravdi je pokrenulo pitanje “esencijalno dobro i loše u ljudskim djelima”. Ova tema je, također, sama po sebi, potakla raspravu o razumu i samostalno racionalnim sudovima. Sva ova pitanja su, opet, otvorila i pitanje Božije mudrosti, a to znači da su Njegova djela radi neke svrhe i da ta svrha jeste zato što je Bog Mudar.[3] Uglavnom, postepeno počele su otvarati temae kao što su “jedinstvo u djelima”, a kasnije i “jedinstvo u Božijim svojstvima”o čemu će kasnije biti više riječi.

Broj teoloških pitanja je kasnije dosta uvećan, tako da su obuhvatila i neka filozofska pitanja kao što je govor o supstanciji i akcidenciji, sastavljenosti tijela od nepodjeljivih dijelova te pitanje vakuma i ostala slična pitanja. Ovo proširenje se dogodilo zato što su teolozi smatrali da moraju navesti i pojasniti sva uvodna znanja za neka pitanja u vezi osnova vjere, posebno u vezi pitanja o Početku i Završetku, a ove teme su upravo te uvodne rasprave.

Upravo stoga, mnoga filozofska pitanja su se našla u teologiji. Filozofija i teologija imaju mnogo zajedničkih pitanja i tema. Ako bi pročitali teološke knjige, a posebno teološke knjige koje su nastale u 7. stoljeću pa kasnije, našli bi da su većina pitanja u teologiji, upravo ona koja su filozofi (naročito islamski filozofi) u svojim knjigama raspravljali.

Islamska filozofija i islamska teologija su imale veliki uzajamni uticaj. Jedan od tih uticaja je to što je teologija potakla nova pitanja u filozofiji. Također, i filozofija je odigrala važnu ulogu u proširivanju opsega teologije, s tim značenjem da je zbog filozofije bilo nužno da nastanu mnoga filozofska pitanja u teologiji. Možda u nastavku knjige uspijemo da s Božijom voljom navedemo neke primjere od uzajamnog uticaja ove dvije znanosti.

 

Racionalna i tradicionalna teologija

Iako je teologije dokazna i silogistička znanost, međutim, što se tiče uvodnih premisa koje koristi u svojim dokazima, oni se dijele na: raiconalna i tradicionalna.

Racionalna vrsta teologije su predaje do kojih se došlo samo iz racionalnih premisa. Ako je eventualno spomenuta tradicija (predaja) kao pretpostavka, tradiciju u tom slučaju teolog koristi samo kao uputu i potvrdu razuma, kao kod pitanja u vezi jedinstva i poslanstva, i neka osnovna pitanja o proživljenju. U ovoj vrsti pitanja nije dovoljno samo navođenje tradicije (Kur'an i sunet), već moramo koristi isključivo razum.

Tradicionalna vrsta teologije su predaje i vjerovanja koja iako su osnove vjere i moramo vjerovati u njih, ali pošto su zasnovane na poslanstvu (ne prethode načelo poslanstva, niti su oni načelo poslanstva), dovoljno je da putem Božije objave ili potvrđenog govora Poslanika, s.a.v.a., bude dokazano, kao što su većina pitanja o proživljenju.