Tumačenje sure Kalem (Pero)

Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik

Sura Kalem je mekanska i ima 52 ajeta.

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

U ime Allaha, Svemilostivog, Samilosnog

1. Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu,

2. nisi ti, uz blagodat Gospodara svoga, lud;

3.i sigurno je za tebe nagrada neprekidna,

4.i ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud,

5. i ti ćeš ubrzo vidjeti, a i oni će vidjeti,

6. u koga je od vas bezumlje.

7. Gospodar tvoj najbolje zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On najbolje zna one koji su upućeni,

8. zato ne slušaj lašce,

9. oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili,

10. i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena,

11. klevetnika, smutljivca koji tuđe riječi prenosi,

12. škrca, nasilnika, velikog grešnika,

13. surova i, osim toga, u tuđem plemenu uljeza,

14. samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova,

15. koji govori, kad mu se ajeti Naši kazuju: “To su bajke naroda drevnih!”

16. Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!

17. Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati,

18. a nisu rekli: “Ako Bog da!”

19. I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća

20. i ona osvanu opustošena.

21. A u zoru oni su jedni druge dozivali:

22. “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!”

23. I oni krenuše tiho se dogovarajući:

24. “Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!”

25. I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti,

26. a kad je ugledaše, povikaše: “Stvarno smo bili zalutali;

27. štaviše, svega smo lišeni!”

28. Najumjereniji među njima reče: “Nisam li vam ja govorio da trebate Allaha slaviti!”

29. “Slavljen neka je Gospodar naš! Zaista smo bili nepravedni!”

30. I okrenuše se jedni prema drugima i počeše se koriti.

31. “Teško nama!” – govorili su – “mi smo, zaista, obijesni bili;

32. možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”

33. Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća!

O ajetima

Ova sura umiruje i tješi Poslanika, s.a.v.a., zbog optužbi i kleveta koje mušrici na njega iznose, nazivajući ga, između ostalog, i ludakom. Allah, dž.š., tješi ga dajući mu lijepa obećanja i pozivajući se na njegov divni moral. Također, na najoštriji način zabranjuje povođenje za mušricima kao i bilo kakvo popuštanje kada je u pitanju vjera. Insistira se na tome da se strpi na određenju Božijem.

Koncept svih ajeta ove sure je mekanski, a od Ibn Abbasa i Katade prenosi se da su rekli: “Prvih šesnaest ajeta ove sure objavljeno je u Mekki, sljedećih sedamnaest ajeta u Medini. Narednih petnaest ajeta objavljeno je u Mekki i posljednja četiri ajeta objavljena su u Medini.”[1] Ova predaja u vezi sa skupinom od prvih sedamnaest ajeta, za koje se kaže da su medinski, nije bez razloga, jer im je kontekst sličniji medinskom negoli mekanskom kontekstu.

ن

Nun.

U komentaru sure Šura govorili smo o samostalnim harfovima.

وَالْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ

1. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu.

Značenje riječi kalem je jasno. Međutim, infinitiv سَط‎ْر, od kojeg je izveden glagol يسطرون (infinitiv sa fethom na sinu i sukunom na tau, a prema tvrdnji Ragiba nekada se čita i sa dvije fethe), ima značenje reda ispisanog riječima, reda koji je zasađen drvećem (drvored), ili reda u kojem stoje ljudi, i kada se kaže: سطر فلان كذا, to znači da je taj i taj pisao u redovima.[2]

Uzvišeni Bog zakleo se kalemom i onim što se kalemom piše, te se iz spoljašnjeg konteksta da razumjeti kako je u pitanju pero uopće i sve što se piše. Na taj način spomenuti kalem i pisanje ukazuju na najveće blagodati Božije prema kojim je On uputio čovjeka da bi mogao bilježiti događaje skrivene od pogleda kao i skrivene osjećaje. Pomoću kalema i pisanja čovjek može bilo koji događaj oživjeti bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem se nađe. Dakle, kalem i pisanje sa aspekta veličine nisu ništa manji od govora.

U prilog veličine ovih dviju stvari dovoljno je istaći da je Uzvišeni Allah pripomenuo čovjeku da ga je poučio govoru i kalemu i uputio ga kako se koristiti njima. U vezi s govorom, rekao je: “Stvorio je čovjeka, naučio ga je govoru,[3] a u vezi s kalemom kaže: Poučio je kalemu, poučio je čovjeka onome što nije znao.”[4]

S obzirom na to, Božija zakletva kalemom i onim što se piše zakletva je nimetom. Kalem nije jedini nimet kojim se Bog zaklinje, već u Božijem Govoru nailazimo na mnogo zakletvi velikim brojem stvorenja, usljed toga jer predstavljaju nimete, tj. blagodati, poput nebesa, Zemlje, Sunca, Mjeseca, noći, dana i sl., sve do smokve i masline.

Neki komentatori[5] riječ ما u و ما يسطرون smatraju infinitivom koji ima značenje pisanja.

Drugi, pak, kažu[6] da se pod riječju kalem podrazumijeva uzvišeni kalem, kalem stvaranja, za koji se u hadisu kaže da je prvo stvorenje koje je Allah stvorio. A pod riječima و ما يسطرون misli se na djela koja bilježe meleki plemeniti pisari.

Neki iznose pretpostavku[7] da je množina riječi يسطرون upotrijebljena izričito radi ukazivanja poštovanja, a ne brojnosti. Međutim, ova pretpostavka nije ispravna.

Ima i onih koji smatraju[8] da se misli na ono po čemu se piše, na Čuvanu ploču (Levhi Mahfuz).

Jedni kažu da se pod kalemom i onim što se piše podrazumijevaju pisci i njihovi pisani tragovi. Međutim, sve ove pretpostavke samo su nagađanja i nemaju potpore.

2 مَا أَنتَ بِنِعْمَةِ رَبِّكَ بِمَجْنُونٍ

2. Nisi ti, uz blagodat Gospodara svoga, lud.

Sadržaj ovog ajeta razlog je zbog kojeg se Bog u prethodnom ajetu zaklinje i time ga želi potvrditi, a u njemu se obraća Poslaniku. ‍Prefiks bi ispred riječi ni'met jeste ba uzročnosti ili pratnje. Značenje rečenice je sljedeće: Ti, zahvaljujući blagodati – ili uz blagodat – koju ti je Bog dao, nisi lud. Kontekst ajeta daje do znanja da je blagodat o kojoj je riječ poslanstvo – dokazi koji ukazuju na njegovo poslanstvo isključuju svaku vrstu umnog ili psihičkog poremećaja. Ukoliko ne bi isključivali, ne bi ukazivali ni na poslanstvo, a ukoliko ne bi ukazivali na poslanstvo, ne bi došlo do Božije upute koju iziskuje čovjekov život. Ajet pobija klevetu na Poslanika, kojom biva nazvan ludakom. Na kraju ove sure prenosi se ta kleveta: “I govore: ‘Zaista je on lud.’”

Neki komentatori[9] kažu da se pod blagodati misli na elokventni govor, potpuni razum, odličan način postupanja, čistotu Poslanika od pripisivanja bilo kakva nedostatka, kao i na opisivanje sa svim vrlinama, jer javljanje ovakvih atributa samo je po sebi siguran dokaz da takav čovjek nije lud. Međutim, naše objašnjenje sigurnije je sa aspekta argumentiranosti. I ovaj ajet, kao i ajeti koji slijede, ima zadatak utjehe Poslaniku i njegova razveseljavanja. U njima je Poslanik potvrđen, a, istovremeno, riječi nevjernika su opovrgnute.

3 وَإِنَّ لَكَ لَأَجْرًا غَيْرَ مَمْنُونٍ

3. I sigurno je za tebe nagrada neprekidna.

Riječ مَمْنُون izvedena je iz korijena منّ, a ima značenje prekinut. Kada se kaže:

منّه السير منّا, to znači: pješačenje ga je učinilo iznemoglim (oborilo s nogu). Svakako treba obratiti pažnju da riječ memnun u obliku participa pasivnog dolazi također i od riječi منت, koja ima značenje da nakon što se nekome nešto dadne, riječima i prigovaranjem to mu se učini teškim, a riječ u ovom ajetu nosi prvo značenje. Riječ أَجْر ukazuje na nagradu koju poslanstvo ima kod Boga, a ova riječ ima ulogu umirivanja i oraspoloživanja Poslanika, te stoga nosi poruku: Ti podnesi teškoće poslanstva, te ti nagrada kod Boga neće biti prekinuta i napor ti neće biti uzaludan.

Ima i onih koji značenje riječi memnun uzimaju iz osnove minneta, tj. isticanja, prigovaranja, objašnjavajući da je ono što Bog kao nagradu daje Poslaniku, ustvari, nadoknada za sve muke koje je Poslanik podnio. Dakle, Poslanik je zaslužio takvu nagradu i Bog mu ne može ništa prigovoriti. Međutim, ovo značenje nije ispravno zato što je i Poslanik, kao i ostala stvorenja, u vlasništvu Božijem, i to vlasništvu u zbiljskom značenju te riječi – i njegova bit, i osobine, i djela, u ruci su Božijoj. Ukoliko Bog dā nešto svome robu, to je poklon od Njega, a ne Njegov dug koji isplaćuje, i ono što čovjek ima, dobio je na poklon od Boga i Bog, stvarni vlasnik, dao mu je vlasništvo nad tim što ima. U isto vrijeme, kada čovjek nečim raspolaže u svim segmentima, i prije i poslije toga raspolaganja, kao i u međuvremenu, stvarni vlasnik tih stvari, kao i vlasnik njega samog, je Allah. Dakle, ono što Bog daje čovjeku milost je od Njega i ako su milost i davanje, koji se očekuju nakon djela, nazvani nagradom, i ako ima ugovor između Svoga roba i nagrade koju daje i koju je nazvao trgovinom, to je također jedna od Njegovih milosti. Isticati ili prigovarati jedino može Bog. On je taj Koji, počevši od poslanika pa do najnižih stvorenja, ima pravo na isticanje svim svojim stvorenjima. U ovom značenju jednaki su i poslanici i oni ispod njih.

4 وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ

4. I ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud.

Riječ خُلُق ima značenje nefsanskih sposobnosti sa čijim su iziskivanjima podešene i sinhronizirane tjelesne aktivnosti koje s lahkoćom bivaju obavljane, bez obzira bile te sposobnosti pohvalne vrline, kao što su hrabrost i čednost i njima slične, ili, pak, bile nepoželjne poput pohlepe, straha i sl. Ukoliko bude spomenuta u apsolutnom smislu, iz nje se tada razumiju vrline i lijep moral.

Ragib kaže: “Riječ خلق, bez obzira da li na prvom harfu bila fetha ili damma, ima isto značenje, kao i riječ  صرم  i شرب, koje, također, imaju isto značenje kada se na prvom harfu nađe ili fetha ili damma. Međutim, u ustaljenoj upotrebi je da riječ خلق, bude li izgovorena sa fethom na prvom harfu, znači lice i spoljnji izgled, oblici koji se mogu vidjeti okom, a ako se čita sa dammom, ima značenje moralnih potencijala i moći koji se mogu osjetiti basiretom. Dakle, u ovom ajetu gdje je rečeno: وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ, znači: “Ti, o Poslaniče, imaš ogromne moralne sposobnosti.”[10]

Bez obzira što ovaj ajet hvali i veliča Poslanikove moralne sposobnosti i vrline općenito, ipak kada uzmemo u obzir kontekst ajeta, aludira se na njegove društvene vrline i na moral koji se odnosi na suživot, kao što su ustrajnost u istini, strpljenje na uznemiravanju od ljudi i na njihovim greškama, kao i njegovo opraštanje i prelazak preko toga, širokogrudost, pažnja, skromnost i sl. Već smo prije (pri kraju šestog toma ovog tefsira) citirali hadise koji se odnose na moralne vrline i karakteristike Poslanika.

Iz do sada rečenog postalo je jasno da komentar nekih mufessira[11], koji značenje riječi خلقobjašnjavaju kao vjera islam, nije ispravan, izuzev ako to opravdaju na način da se smisao vrati na naše objašnjenje.

5 فَسَتُبْصِرُ وَيُبْصِرُون َ6 بِأَييِّكُمُ الْمَفْتُونُ

5. I ti ćeš ubrzo vidjeti, a i oni će vidjeti, 6. u koga je od vas bezumlje.

Ova rečenica je na osnovu prefiksa fa, koji je došao na početku, zaključak onome što je prethodilo, pa se kaže: Sada kada je postalo jasno da nisi lud, već da si poslanik i da imaš ogromne moralne sposobnosti, i da ćeš dobiti nagradu od svoga Gospodara, znaj da će rezultat tvoga poziva ubrzo biti jasan i postat će jasno i očima i unutarnjem vidu ko je lud, da li si to ti, ili oni koji te poriču i kleveću.

Pojedini komentatori[12] rekli su da je riječ ْمَفْتُونinfinitiv, koji je u obliku participa pasivnog, kao što su riječi معقول, معسور i ميسور, pa kada, naprimjer, bude rečeno: فلان ليس له معقول, to znači da taj neko nema razuma. A sljedeći izraz ima značenje: خذ ميسوره و دع معسوره – Od toga posla uradi ono što je lahko, a što je teško ostavi. Prefiks ba u riječi بِأَييِّكُم ima značenje priloške odredbe za mjesto في, a značenje ajeta bilo bi: Ubrzo ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, u kojoj od dviju suprotstavljenih skupina je smutnja.

7 إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

7. Zaista Gospodar tvoj najbolje zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On najbolje zna one koji su upućeni…

Nakon što je dao do znanja da postoji zabluda i uputa, da su oni koji optužuju Poslanika da je lud sami bezumnici i zalutali, da će ubrzo njihova zalutalost doći na vidjelo, te da će također postati jasno da je Poslanik upućen, i nakon što je time od strane Boga potvrđena njihova zalutalost i Poslanikova upućenost, ovim ajetom se potvrđuje da Bog bolje zna ko je skrenuo sa Njegova puta, a ko je, pak, upućen. Zahvaljujući tome što su Njegovi put i uputa u Njegovoj ruci, jasno je da vlasnik puta i upute najbolje zna ko je na Njegovu putu, a ko nije.

8 فَلَا تُطِعِ َ الْمُكَذِّبِين

8. Zato ne slušaj lašce…

Pošto je fa na početku ajeta prefiks za daljnji razvoj (تفريع), ova sintagma predstavlja zaključak iz značenja prethodnih ajeta. Određeni član na riječi الْمُكَذِّبِين određeni je član determinacije, određenosti, a riječju لَا تُطِعِ misli se na apsolutno slaganje, bilo praktično ili verbalno, te bi značenje ajeta bilo sljedeće: Sada kada je postalo jasno da su poricatelji, već spomenuti, oni koji su ludi i zalutali, ni u kom slučaju, ni praktično ni verbalno, nemoj se sa njima složiti.

9 وَدُّوا لَوْ تُدْهِنُ فَيُدْهِنُونَ

9. Oni bi voljeli da ti popustiš, pa bi i oni popustili…

Riječ يُدْهِنُون izvedena je iz riječi ادهان, infinitiva glagolskog oblika افعال, iz korijena دهن. Riječ دهن znači ulje, a idhan i mudahena znače namazati uljem, a u prenesenom smislu znače popustiti i pokazati mehkoću. Ajet ima sljedeće značenje: Ovi poricatelji voljeli bi da se približiš njihovoj vjeri te time pokažeš mehkoću, a prilaskom tvojoj vjeri i oni bi pokazali mehkoću (kompromis). Drugim riječima, voljeli bi da malo popustiš kad je u pitanju tvoja vjera, a i oni bi to učinili sa svojom vjerom, te da na taj način svi budu aljkavo popustljivi. Prenijeto je da su mušrici predložili Poslaniku da se prođe kritike i suprotstavljanja njihovim božanstvima te bi se i oni zauzvrat prošli suprotstavljanja njegovom Bogu. Postalo je jasno da je popuštanje ono što bi mušrici voljeli, a prefiks fa na drugoj riječi je prefiks zaključivanja, a ne uzročnosti.

10 وَلَا تُطِعْ كُلَّ حَلَّافٍ مَّهِينٍ 11 هَمَّازٍ مَّشَّاء بِنَمِيمٍ12 مَنَّاعٍ لِّلْخَيْرِ مُعْتَدٍ أَثِيمٍ13 عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ

10. I ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, 11. sarkastičnog, smutljivca koji tuđe riječi prenosi, 12. škrca, nasilnika, velikog grešnika, 13. surova i, osim toga, u tuđem plemenu uljeza…

Riječ حَلَّاف odnosi se na onoga koji se puno zaklinje. Karakteristično je za onoga ko se puno zaklinje, i onda kada je nešto važno i nevažno, istinito i neistinito, da ne drži vrijednim ono u šta se zaklinje, a s obzirom da se zaklinjalo Bogom, jasno je da onaj koji se zaklinjao nije držao Boga velikim i značajnim, što je samo po sebi dovoljno za osudu i pokuđenost i njega i njegovih osobina. Riječ مَّهِين je iz infinitiva مهانت sa značenjem prezira, a misli se na prezrenost mišljenja i maloumnost. Međutim, neki su komentatori rekli[13] da ova riječ znači onaj koji čini puno zla. Drugi su opet rekli[14] da označava onoga koji puno laže. Riječ هَمَّاز hiperbola je oblika همز, koji nosi značenje traženja mahane i sarkazma. Dakle, هَمَّاز znači onaj koji mnogo traži mahane i koji je veoma podrugljiv. Neki kažu[15] da seهمز striktno koristi za ruganje migom oka, a drugi opet kažu[16] da znači ogovaranje. Sintagma مَّشَّاء بِنَمِيم znači rekla-kazala i zavađanje drugih, a مَّشَّاء je onaj koji prenosi tuđi govor među ljudima radi postizanja smutnje među njima.

Sintagma مَنَّاعٍ لِّلْخَيْرِ obilježava onoga koji puno sprečava dobro, koji ili svim ljudima sprečava dobro, ili samo prema svojoj porodici zatvara put dobra tako da ne dopušta da im išta stigne. Riječ مُعْتَد je particip aktivni od اعتداء koji nosi značenje onoga što je prešao preko granice u činjenju nasilja i nepravde. Riječ أَثِيم predstavlja onoga koji puno čini grijehe i to tako da mu grijesi postaju zanimanje koje ne napušta. Riječ اثم znači loše djelo koje je razlog da ono što treba stići stigne kasnije. Riječ عُتُلٍّ (damma je i na prvom i na drugom harfu, a treći je harf sa tešdidom) znači surov govor, međutim, u ovom ajetu ta je riječ prokomentirana u značenju onoga koji ima loš moral i koji je nemilosrdan i ekstreman u činjenju pokvarenih djela, kao i u značenju proždrljivog koji sprečava druge da jedu, te onoga koji na osnovu svojih sudova druge baca u pritvor i muči ih. Riječ زَنِيم odnosi se na onoga koji nema porijeklo. Neki su rekli[17] da je riječ o nekom ko je dijete vanbračnog začeća, a predstavlja se da je iz plemena kojem ne pripada. Drugi su rekli[18] da je to čovjek koji je poznat po opakosti i niskosti, a neki,[19] pak, da je to čovjek koji je prepoznatljiv po zlobi, pa kada se negdje zapodjene govor o zlu, on bude prvi koji čovjeku padne na pamet. Sva spomenuta značenja bliska su jedna drugima.

Ovih devet pokuđenih svojstava, koja u zbilji objedinjuju sve poroke i pokvarenosti, svojstva su kojima je Uzvišeni opisao neke od neprijatelja Poslanikovih što su ga pozivali na poslušnost i popustljivost.   

Sintagma عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ znači da čovjek kojeg smo opisali ima sve te mahane i poroke, a pored toga je i nemilosrdan i predstavlja se lažnim porijeklom. Neki mufessiri[20] kažu da riječi بَعْدَ ذَلِكَ daju do znanja da je posljednja mahana gora od svih prethodno nabrojanih.

Izgleda kao da se u ovom ajetu želi dati do znanja da taj čovjek ima tako ružne i niske mahane da se ne može slušati ni onda kada govori ono što je istinito. Pod pretpostavkom da pređemo preko tih nedostataka, on je opak, nemilosrdan i nema porijekla tako da u društvu na njega uopće ne treba računati, te on treba biti protjeran iz svakog društva, a građani ne trebaju ni slušati njegove riječi niti ga praktično slijediti.

14 أَن كَانَ ذَا مَالٍ وَبَنِينَ

14. Samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova…

Izgleda da riječca أَنima skriveni lam kao prefiks te je kao لأنi ona, kao genitivna veza, pripada glagolu do kojeg se može doći uzmu li se u obzir sve navedene mahane i poroci, pa u tom slučaju znači: On radi tako i tako zato što je bogat. Jednostavno, bogatstvo ga je učinilo buntovnikom koji poriče Božije blagodati, a kao rezultat otuđenosti od Boga srce mu postaje stjecište svih osuđenih osobina, pa umjesto da zahvaljuje Bogu za imetak i očisti svoj nefs, on poriče. Ajet ima ton kritike i optužbe i ima težinu sljedećeg ajeta: Jesi li vidio onoga što se raspravljao sa Ibrahimom o tome da mu Allah nije dao imetak. Neki su rekli[21] da riječca أن pripada riječi لا تطع i kao takva ima značenje: O Poslaniče, ne slušaj ga zato što je bogat i ne dopusti da te njegov imetak i porod natjeraju na poslušnost.

Međutim, prethodno značenje je općenitije i bliže pameti.

Drugi kažu[22] da ne može pripadati riječi قال u kondicionalnoj rečenici إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ zato što se sa stanovišta učenjaka sintakse nikada nakon uvjeta na početku ne spominje djelo.

15 إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ آيَاتُنَا قَالَ أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ

15. Koji, kada mu se ajeti Naši kazuju, govori: “To su bajke starih naroda!”

Riječ أَسَاطِير množina je riječi اسطورة, što znači bajka, a sam ajet ima ulogu objašnjenja uzroka i objašnjava riječi لاتطع.

16 سَنَسِمُهُ عَلَى الْخُرْطُومِ

16. Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!

Infinitiv وسم kao i سمة ima značenje obilježavanja, a riječ خُرْطُوم znači nos. Neki kažu[23] da upotreba riječi خُرْطُوم za nos tog nevjernika, uz činjenicu da se ova riječ upotrebljava za slonovu surlu i njušku svinje, predstavlja jednu vrstu pogrde, a u ovom ajetu je prijetnja za njega jer je izraziti neprijatelj Bogu, Poslaniku i vjeri koju je Bog objavio svome Poslaniku.

Vjerovatno da se ovom prijetnjom (stavljanja biljega na nos) željelo dati do znanja da će biti ponižen, a poniženje će mu biti prepoznatljivo, tako da će ga prepoznati svako ko ga vidi s tim biljegom. Usljed toga što je nos jedan od pokazatelja ponosa ili poniženosti, kaže se da je taj i taj digao nos, kao što se kaže da je neko pao na nos ili nešto slično. Također, vjerovatno je da se udaranje biljega na nos tom čovjeku treba desiti na Sudnjem danu, a ne na Ovom svijetu, bez obzira što su neki komentatori[24] to objasnili sramoćenjem na Ovom svijetu i što su se namučili opravdati svoj stav.

17 إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ 18 وَلَا يَسْتَثْنُونَ 19 فَطَافَ عَلَيْهَا طَائِفٌ مِّن رَّبِّكَ وَهُمْ نَائِمُونَ 20 فَأَصْبَحَتْ كَالصَّرِيمِ

17. Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je, sigurno, rano izjutra obrati 18. a nisu rekli: “Ako Bog da!” 19. I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća 20. i ona osvanu opustošena.

Riječ بلاء infinitiv je riječi بَلَوْنَا u značenju ispita, kušnje, a također ima značenje nesreće. Riječ صْرِم znači branje voća sa drveća. Riječ استثناء infinitiv je glagola يَسْتَثْنُونََ, a znači isključiti neke pojedince iz suda u vezi s cjelinom, a također znači izgovarati inšaallah prilikom čvrstog obećanja ili bilo kog drugog odlučnog govora. Ovoj riječi dali su značenje izuzimanja jer kada kažeš: “Sutra, ako Bog da, idem na put”, to znači: “Sutra svakako idem na put, osim u jednom slučaju, a to je ukoliko Bog ne bude htio da putujem.”

 طائف عذاب– kazna je koja se dešava u noći, a riječ صريم znači drvo čiji je plod obran. Neki su rekli[25] da znači i veoma mračna noć. Drugi, pak, kažu[26] da je u pitanju pustara odvojena od druge pustare u kojoj ništa ne raste niti se ima od nje kakve koristi.

Ovi ajeti upozoravaju one što poriču poslanstvo Božijega Poslanika i kleveću ga. Spomenuto poređenje ukazuje ne samo da će oni sigurno biti kažnjeni, već i da je kazna na putu u toku objave ajeta, a jedino su nevjernici gafili od toga, a ubrzo će shvatiti. Danas su zaokupljeni pohlepom i gomilanjem imetka i poroda, međusobno se hvališu, a glavni su im oslonac upravo imetak, djeca i ostala formalna sredstva koja se nalaze u zamci i trenutno su im pristupačna. Sve to imaju, ali nisu zahvalni niti su odabrali Put istine na kojem bi obožavali svoga Gospodara. U takvom su stanju sve dok ih od Boga iznenada ne zadesi kazna, bilo ahiretska bilo ovosvjetska, kao što im je stigla u Bici na Bedru, kada su vidjeli da im ni sva sredstva koja su imali nisu bila od pomoći; i imetak i djeca bili su im beskorisni. Na Ahiretu će za njih Džennetlije također biti beskorisne i tada će se kajati za svoja (ne)djela i upravit će se Gospodaru. Međutim, to neće moći opozvati Božiju kaznu, jer to pokajanje slično je pokajanju vlasnika bašče, koji se pokajaše i međusobno koriše i okrenuše se svome Gospodaru, što im nije pomoglo. Božija kazna je takva, a ahiretska je neuporedivo veća, ako već hoće shvatiti. Bilo bi to značenje ovog ajeta ako ga spojimo sa prethodnim ajetima i pod pretpostavkom da su skupa objavljeni.

Međutim, ako uzmemo u obzir ono što je stiglo u rivajetima, u kojima se kaže da je ovaj ajet objavljen nakon proklinjanja Poslanika i traženja od Allaha da im za kaznu spusti sušu kao što se dogodilo za vrijeme Jusufa, a.s., u tom slučaju riječi إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ odnosit će se na katastrofu. A činjenica da je to usporedio sa onim što se dogodilo vlasnicima bašči zbog toga je što se spomenuta bašča osušila usljed nesreće. Međutim, u ajetu se kaže da su se vlasnici bašče međusobno prekoravali, što ne odgovara događaju suše, koja je zadesila Meku.

U svakom slučaju, značenje ajeta je da su oni stavljeni na kušnju nesrećom, onako kao što su bili iskušani vlasnici bašče, a to su bili Jemenci, o kojima će, ako Bog da, biti riječi u poglavlju o rivajetima. إذ je priloška odredba za vrijeme za glagol بلونا, što znači: Na kušnju smo ih stavili kada su se zakleli da će ubrzo, tj. ujutro, pobrati svoje voće.

Iz ovog ajeta razumije se da su se oni sastali naveče i dogovorili da će ujutro pobrati voće, međutim, nisu rekli ako Bog da, već su se u potpunosti oslonili na sebe. Moguće je, također, da se riječima وَلَا يَسْتَثْنُونَ misli da nisu izdvojili dio voća za siromašne. فَطَافَ عَلَيْهَا zato je njihovu bašču pokrila nesreća u toku noći, a nesreću je poslao tvoj Gospodar, a oni su spavali. Bašča je osvanula kao drveće nakon berbe. Moguće je da znači i da je bašča postala crna jer je drveće izgorjelo u vatri koju je Allah poslao, ili da ima značenje da je bašča postala poput goleti na kojoj ne raste nikakva biljka i od koje nema nikakve koristi.

21 فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ 22 أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ 23 فَانطَلَقُوا وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ 24 أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِين ٌ 25 وَغَدَوْا عَلَى حَرْدٍ قَادِرِينَ

21. A kada su osvanuli, oni su jedni druge dozivali: 22. “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” 23. I oni krenuše tiho se dogovarajući: 24. “Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!” 25. I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti…

Riječ تنادي infinitiv je glagola تَنَادَوا, što znači jedni su druge dozivali. Riječ اصباح je infinitiv glagola مُصْبِحِين, a znači osvanuti. Riječ صَارِمِين od korijena je صرم, što znači berba voća sa drveća, međutim, u ovom ajetu ne misli se na samu berbu, već na nakanu berbe. A značenje ajeta فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ je da kada su osvanuli, međusobno su se dozivali s namjerom odlaska u berbu. Riječ حَرْث znači orati, a znači i drvo. Riječ خفت infinitiv je glagola تخافت iz glagolskog oblika تفاعل u značenju sakrivanja nečeg. Riječ حَرْد znači sprečavanje, a riječ قادرينizvedena je od korijena قدرsa značenjem određivanja i mjerenja.

Dakle, značenje ajeta je da su se međusobno dozivali kada su osvanuli.

أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ – ova sintagma prenosi značenje međusobnog dozivanja, kao i ukazivanje na ono šta su prilikom dozivanja govorili. Govorili su: Svanulo je, ustajte i idite u bašče. Riječ اغْدُوا je u imperativu i znači poranite u bašču da bi obavili posao. Ovaj imperativ u sebi nosi i značenje uputite se, zbog čega je uz riječcu علي postao prijelazni glagol, jer u suprotnom bi sa الي bio prijelazan, kao što je Zamahšeri ukazao na ovu činjenicu.[27] إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ – ako mislite činiti berbu.

فَانطَلَقُوا – uputili su se prema baščama وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ u stanju tihog i tajnog dogovaranja. Govorili su: أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِين – Danas sakrijte svoj odlazak u bašču da siromasi ne bi saznali, jer ako saznaju, i oni će doći u bašču i bit ćete primorani izdvojiti jedan dio voća za njih. وَغَدَوْاَ – i poraniše prema baščama عَلَى حَرْدٍ a odluka je bila da spriječe siromašne. قَادِرِين – u sebi su pretpostavili i odlučili da će ubrzo obrati voće i da nijednu jedinu voćku ne daju sirotinji.

26 فَلَمَّا رَأَوْهَا قَالُوا إِنَّا لَضَالُّون 27 بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ

26. A kad je ugledaše, povikaše: “Stvarno smo bili zalutali; 27. štaviše, svega smo lišeni!”

Međutim, kada su vidjeli bašču u stanju kao da je obrana, jer se Božija kazna bila nad njom nadvila i uništila je, među sobom su rekli: Stvarno smo bili zalutali, pa smo sebi obećali da ćemo sve obrati a da ništa sirotinji nećemo dati. Neki su prokomentirali:[28] Nije, zar, da smo izgubili put? بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ – ovo je opozicija prethodnoj rečenici, a znači: Ne samo da smo bili zalutali, već smo lišeni opskrbe.

28 قَالَ أَوْسَطُهُمْ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ لَوْلَا تُسَبِّحُونَ 29 قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ 30 فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ 31 قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ 32 عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ

28. Najumjereniji među njima reče: “Nisam li vam ja govorio zašto ne slavite Gospodara?!

29. Rekoše: “Hvaljen neka je Gospodar naš! Mi smo, uistinu, nepravedni bili!”

30. I onda se okrenuše jedni prema drugima i počeše se koriti.

31. Rekoše: “Teško nama, mi smo, zaista, obijesni bili;

32. možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”

Najumjereniji među njima zato što je svoj narod uvijek opominjao istinom, bez obzira što ih je praktično slijedio, rekao je: (Neki kažu[29] da se ovdje misli na onoga koji je godinama bio negdje u sredini, ni najmlađi ni najstariji, međutim to nije tačno.) أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ – Zar vam nisam rekao. Jasno je da im je već otprije govorio i savjetovao ih, međutim, Kur'an njegove savjete nije prenio zato što je ovim ajetom dato do znanja da je on to prije činio, te zato nije bilo potrebe da se i to prenosi.

لَوْلَا تُسَبِّحُونَ – zašto ne slavite Gospodara i zašto Ga ne držite čistim od pripisivanja sudruga? Zašto se oslanjate na svoje moći i sredstva koja imate i zaklinjete se da ćete sigurno sutradan obrati voće, a ne govorite ako Bog da, i na taj način u potpunosti Boga brišete sa scene uzročnosti, a sav uzrok pripisujete sebi samima i svojim pomagalima? To je upravo onaj širk zbog kojeg sam vas opominjao.

Da su rekli: “Kada osvanemo, obrat ćemo bašče, osim ako Allah ne bude htio”, to bi značilo da vjeruju da Bog nema sudionika. Ukoliko bi uspjeli obrati voće, to bi bilo Božijom voljom, a ukoliko ne bi uspjeli, i to bi, također, bilo voljom Njegovom. Sve je u rukama Božijim i On nema sudionika.

Neki su komentatori rekli[30] da se pod slavljenjem Allaha misli na pokajanje, zato što su se ogriješili. Grijeh im je bio što su odlučili lišiti siromahe njihovog dijela od ubranog voća. Ovo nije loš komentar u slučaju da se pod izuzimanjem misli na izdvajanje jednog dijela voća za siromahe.

 قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ– ovo je upravni govor slavljenja vlasnika bašči koji je uslijedio nakon kritike onog umjerenog čovjeka koji ih je upozorio na grešku. Tada su rekli: Smatramo čistim Boga od sudionika koje smo bili svojom zakletvom pritvrdili i priznajemo da je On naš jedini Gospodar i On je Taj Čijom se voljom dešavaju stvari. Tačno je, mi smo bili nasilnici jer smo priznavali Njemu sudionike. Na temelju toga, ovaj ajet je i slavljenje i priznanje da su širkom nanijeli sebi zlo. A na osnovu druge verzije koju smo spomenuli, ovaj ajet je i pokajanje i priznanje da su nanijeli zlo i sebi i sirotinji.

فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ – zatim se okrenuše jedni prema drugima i počeše se koriti zbog nasilja kojeg su učinili.

قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ

Particip aktivni od riječi طغيان jeste طاغي, a znači prekoračivanje granica. Lična zamjenica u منها pripada riječi جنة i to na osnovu voća bašče, jer namjera je bila da se nadaju da će im Bog dati nešto što je bolje od sprženih bašči.

Značenje ajeta je sljedeće: Vlasnici bašči, nakon što su postali svjesni svoje obijesti i pretjerivanja, rekoše: “Teško nama! Mi smo prevršili svaku mjeru i istupili smo iz reda ubudijeta zbog toga što smo pripisali sudionika našem Gospodaru, nismo Ga smatrali Jednim u Rububijetu i nadamo se da će nam On dati bolje od ove bašče koja je sada crna paljevina, jer smo se svega prošli i Njemu se okrenuli.

33 كَذَلِكَ الْعَذَابُ وَلَعَذَابُ الْآخِرَةِ أَكْبَرُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

33. Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća!

Riječ العذاب je subjekat koji slijedi, a riječ كذلك je pokazna zamjenica koja prethodi, tako da je skriveni redoslijed العذاب كذلك, tj. primjer kazne kojom opominjemo ljude je kazna vlasnika bašče. Iz toga se razumije da Allah, dž.š., ljude kuša imetkom i porodom, i upravo u tome čovjek zna pretjerati, postati ohol i osjetiti se neovisnim o Gospodaru. Kao rezultat dolazi potpuni zaborav Boga, pa pojavne elemente čovjek uzima za sudionike Božije, dobivajući time smjelost za činjenje grijeha, smetnuvši pritom s uma da ga je kazna za djela u potpunosti okružila i da je spremna iznenada se sručiti na njega i ispoljiti se na najstrašniji i najgorči način. Tada se budi iz sna gafleta i sjeća se savjeta koje su mu davali, a koje on nije slušao; priznaje svoj grijeh i kaje se, postiđen zbog nepravde i pretjerivanja, i traži od Boga da mu vrati blagodati da bi Mu se ovaj put zahvalio na njima, upravo kao što se zbilo sa vlasnicima bašče. Kur'an ovom pričom ljudima želi ukazati na jedno univerzalno pravilo.

Razlog riječima: Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća jeste činjenica da je ahiretskoj kazni uzrok Božija srdžba, i niko i ništa joj se ne može suprotstaviti. To je kazna od koje nema spasa. Iza nje ne slijedi smrt, ona obuhvata čovjeka sa svih aspekata bitka, stalna je i neprekidna, nasuprot ovosvjetskim kaznama koje su u nekim slučajevima nadoknadive, a i završavaju se umiranjem.

O rivajetima

U knjizi Meani svojim lancem od Sufjan ibn Seid Sewrija prenosi se da je pitao Imama Sadika, a.s., za komentar samostalnih harfova. Imam je rekao: “Harf nun koji se nalazi na početku sure Nun je rijeka u Džennetu, kojoj je Bog naredio da postane smrznuta, i kao smrznuta postala je tinta. On je naredio peru da piše, pero je napisalo u kolonama ono što će biti do Sudnjega dana u Čuvanu ploču. Dakle, tinta je od svjetla, pero je od svjetla, a i Čuvana ploča je od svjetla.” Sufjan kaže: “Rekoh Imamu: ‘O sine Poslanikov, malo mi više objasni ploču, pero i tintu i reci mi od onoga čemu te je Bog poučio.’ Reče: ‘O Ibn Seide, da nisi zavrijedio odgovor, ne bih ti ga dao. Znaj da je nun melek koji daje peru izvještaje, a pero je melek koji ploči daje izvještaje, a ploča je također melek koji Israfilu podnosi izvještaj, a i on je melek koji Mikailu podnosi izvještaj, Mikail je također melek koji Džibrilu podnosi izvještaj, a Džibril poslanicima i vjerovjesnicima.’ Tada reče: ‘Sufjane, ustaj i odlazi, ne smatram te podobnim da bih ti rekao više od ovoga.’”[31]

U istoj knjizi prenosi se od Ibrahima Kerhija da je rekao: “Pitao sam Imama Sadika o peru i ploči nasuprot ovosvjetskim kaznama. Rekao je da su to dva meleka.”[32]

Također, u istoj knjizi svojim lancem prenosilaca od Asbeqa b. Nebate od Imama Alija, a.s., prenosi da je u komentaru prvoga ajeta ove sure rekao: “Pod perom se misli na pero od svjetla, i knjigu od svjetla koja se nalazi u Čuvanoj ploči, a oni koji su u blizini Božijoj svjedoci su toga: ve kefa billahi šehida.”[33]

Autor: U vezi s prethodnim značenjima stiglo je mnogo rivajeta od Imama Ehli-bejta, a.s., a mi smo u komentaru 29. ajeta sure Džasije: Ovo je Naša Knjiga, govori vam istinom, prenijeli hadis o kalemu i ploči, koji Komi prenosi od Abdurahima Kusejra, a on od imama Sadika, a.s. U njemu je rečeno da je udaren pečat na usta pera, nakon čega pero nikada nije progovorilo niti će progovoriti, a riječ je o skrivenoj i čuvanoj knjizi (kitabun meknun) iz koje potječu svi listovi.[34]

U Durrul-Mensuru Ibn Džerir prenosi od Muavije b. Kurre, a on od oca prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., o značenju prvog ajeta ove sure rekao: “Ima ploča od svjetla i pero od svjetla gdje je zapisano sve ono što će se dogoditi do Sudnjega dana.”[35]

Autor: Ima još hadisa koji posjeduju ista značenja, a to što je rečeno što se dogodilo misli se na one događaje u svijetu stvaranja, a slaže se sa onim što je napisano u knjizi. Slično ovom izrazu postoji izraz koji prenosi Ebu Hurejre: “Zatim udari pečat na usta pera, i on više ne progovori, i do Sudnjega dana neće progovoriti.”[36]

U Meanil-ahbaru prenosi se od Ebul Džaruda a on od imama Ebu Dža’fera, a.s., da je u komentaru ajeta: I ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud, rekao: “Huluk azim upravo je islam.”[37]

U Tefsiru Qomi od Ebul Džaruda prenosi se da je Imam Bakir, a.s., o ajetu: I ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud, rekao: “To znači u ogromnoj vjeri.”[38]

Autor: Misli se na to da vjera islam podrazumijeva i sadrži sve te dopadljive ćudi, a Poslanik, s.a.v.a., ih je posjedovao. U poznatom rivajetu od Poslanika je preneseno: “Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi.”[39]

U Madžmeul-bejanu lancem prenosilaca koji doseže do Hakima, a on lancem koji doseže do Dahhaka, prenosi se da je rekao: “Kada su Kurejšije vidjele da je Poslanik, s.a.v.a., stavio Alija, a.s., ispred drugih i poštivao ga, počeli su ružno o njemu (Aliju) govoriti i rekoše: ‘Muhamed je postao lud za Alijem.’ Uzvišeni u odgovoru spušta prvi ajet sure i zaklinje se: Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, nisi ti, uz blagodat Gospodara svoga, lud; i sigurno je za tebe nagrada neprekidna, i ti, zaista imaš najuzvišeniju ćud, a misli se na Kur'an, sve dok ne kaže:Gospodar tvoj najbolje zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo, a pod njima se misli na one koji su pričali te riječi;i On najbolje zna one koji su upućeni, tj. On Ali b. Ebi-Taliba bolje poznaje.[40]

Autor: Ovaj hadis prenosi autor tefsira Burhan od Muhammeda ibn Abbasa, a on svojim lancem od Dahhaka, koji iznosi hadis istim ovim redoslijedom dok na kraju ne reče: “A Božiji put je upravo Ali ibn Ebi-Talib.”[41]

U istoj knjizi u komentaru ajeta: I ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, kaže se da se pod krivokletnikom misli na Velid ibn Mugireta, koji je predložio da Poslaniku dadne veliki imetak, a da Poslanik odustane od svoje vjere. Neki su rekli da se misli na Ahnesa ibn Šerika (preneseno od Ata'a), drugi kažu to je Esved ibn Abdu-Jagus (preneseno od Mudžahida).[42]

Autor: U tefsiru Durrul-Mensur i drugim knjigama zabilježeno je još hadisa o ovoj temi. Mi ih nećemo prenijeti, a uvaženi čitaoci mogu se obratiti navedenim izvorima.[43]

Također, u istoj knjizi od Šeddad ibn Ewsa prenosi se da je rekao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Nijedan جوّاظ i جعظري i عتل زنيم neće ući u Džennet.’ Upitao sam: ‘Ko je جوّاظ?’ On reče: ‘Onaj koji puno gomila, a ništa ne udjeljuje.’ Upitah: ‘Šta znači جعظري?’ On reče: ‘To je onaj koji je okrutan i grub.’ Upitah: ‘Ko je عتل زنيم?’ On odgovori: ‘Svaki halapljivac lošeg morala, koji puno jede i pije, i puno je okrutan i čini nasilje, i koji je vanbračno dijete, u tuđem plemenu uljez.’”[44]

O značenju riječi زنيم neki su rekli[45] da je to čovjek koji nema porijekla.

U Tefsiru Qomi ispod ajeta عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ kaže se da je عُتُلٍّ čovjek čije je bezvjerstvo veliko, a زَنِيمje čovjek kome nije poznat otac i koga smatraju sinom čovjeka koji mu nije otac.[46]

U istoj knjizi od Ebul Džaruda preneseno je da je Ebu Dža'fer, a.s., o ajetu إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ rekao: “Zadesila je Mekenlije glad, kao što su bili pogođeni vlasnici one bašče, a ona se nalazila u Jemenu, devet milja od San'e i zvali su je Ridvan.”[47]

Također, u istoj knjizi jedan čovjek Ibn Abbasu reče da je ta skupina iz naroda koji vjeruje da će, ukoliko neko učini grijeh, biti lišen opskrbe. Ibn Abbas mu reče: “Tako mi Boga osim Kojeg nema obožavanog, to je u Božijoj knjizi jasnije od dana i Bog ih je spomenuo u priči vlasnika bašče u suri El-Kalem.”

A desilo se sljedeće: Jedan starac imao je bašču. Nijednu voćku ne bi odnio svojoj porodici, a da prije toga iz prinosa ni podijeli svakom ono što je bilo njegovo pravo. Nakon što je umro, njegova djeca su naslijedila bašču. Bilo ih je petero braće. Upravo te godine kada im je babo umro, bašča je rodila kao nikada prije. Mladići su nakon popodnevne molitve otišli do bašče i vidjeli da je rodila više nego ikada dok im je babo bio u životu. Kada su vidjeli toliki rod, postadoše pohlepni i jedni drugima su govorili: “Babo nam je bio star, senilan i bez pameti. Hajde ove godine da nijednom siromahu ne damo baš ništa od voća. Tako ćemo raditi sve dok ne steknemo puno imetka, a kasnije ćemo raditi kao što je i otac činio.” Četverica su pristala, međutim, peti se ljutio i protivio; on je upravo onaj koji je, nakon što su našli uništenu bašču, rekao: Zar vam nisam rekao: “Zašto ne slavite Boga?”

Isti ovaj čovjek, koji je pitao Ibn Abbasa, upita: “Je li taj peti bio srednji po godištu?” Ibn Abbas reče: “Ne, upravo je godinama bio mlađi od ostalih, a to što je u ajetu opisan riječju evsat znači da je bio od svih umniji i bolji, zbog toga što Kur'an časni o ummetu Muhammedovom, s.a.v.a., kaže: I tako smo vas učinili najboljim ummetom.”

Reče im najbolji brat: “Bojte se Allaha i idite očevim stopama da biste bili zdravi i stekli zaradu.” Braća se na njega naljutiše i dobro ga izmlatiše. Kada je bio uvjeren da su ga odlučili ubiti, složio se s njihovom idejom i na silu, bezvoljno, morao je prihvatiti njihov plan.

Vratili su se svojoj kući. Zakleli su se da će, kada god bude stiglo vrijeme berbe, ići rano ujutru, a u toj zakletvi nisu rekli ako Bog da. Uzvišeni Bog ih je zbog te greške kaznio i ispriječio se između njih i te opskrbe, kojoj se vrijeme bijaše približilo, a da ih nije zapala nijedna voćka. Ta je priča donesena i u Kur'anu u kojem je rečeno:Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati,a nisu rekli: “Ako Bog da!” I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesrećai ona osvanu opustošena, tj. kao drveće čije su grane spaljene. Onaj čovjek upita: “O Ibn Abbase, šta je to sarim?” Reče: “To znači veoma tamnu noć.” Pa doda: “Noć u kojoj nema nikakve svjetlosti.”

Kada je svanulo, braća se međusobno dozvaše da bi što prije krenuli u bašču koju žele obrati, a da niko ne shvati. Uputili su se prema voćnjaku وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ. Čovjek upita: “Šta znači تخافت?” “To znači međusobno dogovaranje. Međusobno su se dogovarali, pričajući tiho da im se ne bi čuo glas. A šaptali su: ‘Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!’ Dok su hodali, samo su razmišljali kako će obrati voće, a da niko od sirotinje to ne sazna. Bili su sigurni da će obrati voće, ne pomišljajući da više nema ni voća ni bašče i da ih je pogodila srdžba i kazna Božija.

A kada su je vidjeli, šta ju je zadesilo, rekoše:‘Zaista smo bili zalutali, štaviše, lišeni smo.’ Uzvišeni ih je lišio opskrbe zbog grijeha koji su učinili, a Bog im nije učinio nepravdu.

Najpametniji među njima reče: ‘Nisam li vam ja govorio da trebate Allaha slaviti!’‘Slavljen neka je Gospodar naš!’, rekoše, ‘zaista smo bili nepravedni!’ I okrenuše se jedni prema drugima i počeše se koriti.” Ibn Abbas reče: “Dakle, sami sebe su korili, kao, kakva je to bila odluka koju smo donijeli.” “Teško nama!” – govorili su, “mi smo, zaista, obijesni bili; možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”, i na kraju Uzvišeni kaže: Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća![48]

Autor: Ima još hadisa sličnih ovom i prethodnom hadisu, u nekima od njih se kaže[49] da je bašča bila vlasništvo jednog Jevreja, a nakon njegove smrti naslijedila su je njegova djeca te ih je kasnije zadesila ta sudibna.

34. Za bogobojazne bit će, zaista, bašče blagodati u Gospodara njihova,

35. zar ćemo s muslimanima postupiti kao sa zločincima?!

36. Šta vam je, kako to rasuđujete?

37. Imate li vi Knjigu, pa iz nje čitate?

38. da ćete imati ono što vi izaberete?

39. Ili, zar smo vam se zakleli zakletvama koje će do Sudnjeg dana vrijediti da ćete ono što vi odredite imati?

40. Upitaj ih ko je od njih za to predstavnik.

41. Ili, imaju li oni sudionike? Pa neka sudionike svoje dovedu, ako govore istinu.

42. Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da sedždu učine, ali neće moći,

43. oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici – a bili su pozivani na sedždu dok su zdravi bili.

44. Zato ostavi Mene i one koji ovaj Govor poriču, Mi ćemo ih postepeno odakle se i ne nadaju patnji približavati,

45. i vremena im davati, jer spletka je Moja zaista jaka!

46. Tražiš li ti od njih nagradu, pa su naknadom opterećeni?

47. Ili je u njih gajb, pa propisuju?

48. Ti se strpi na odredbu Gospodara svoga i ne budi kao Junus, koji je u ogorčenju zavapio.

49. I da ga nije stigla Allahova blagodat, na pusto mjesto bi izbačen bio i prijekor bi zaslužio,

50. ali, Gospodar ga je njegov odabrao i učinio ga od dobrih.

51. Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kur'an slušaju, govoreći: “On je, uistinu, lud!”

52. A Kur’an je samo svjetovima opomena!

O ajetima

U ovim ajetima nastavljaju se prijetnje poricateljima Poslanika time što je rečeno da bogobojazne na Ahiretu čekaju bašče pune blagodati. Njihova ahiretska kazna koja ih očekuje je potvrđena. Prijetnje se nastavljaju i time što je dato do znanja da poricatelji i vjernici nisu jednaki, tako da se poricatelji ne mogu nadati milosti Božijoj, a s obzirom da su zločinci, ono što od imetka imaju na Ovom svijetu samo je odgađanje i pripremanje kazne, a ne blagodat ili keramet. I u ovim ajetima od Poslanika se zahtijeva, što se i potvrđuje, da bude strpljiv prema odredbi Božijoj.

34 إِنَّ لِلْمُتَّقِينَ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتِ النَّعِيم

34. Za bogobojazne bit će, zaista, bašče blagodati u Gospodara njihova.

Ovaj ajet ukazuje na stanje bogobojaznih ljudi na Ahiretu, nasuprot objašnjenju stanja poricatelja na Ahiretu.

To što je rečeno عِندَ رَبِّهِمْ a ne عند الله rečeno je radi ukazivanja na vezu koja dovodi do milosti između Boga i bogobojaznih i da bi se znalo da bogobojazni tu nagradu stječu upravo na temelju toga jer su Rububijet isključivo na Njega ograničili i jer su iskreno činili ibadet. A dodavanje riječi جَنَّاتِ na riječ النَّعِيم, koja znači blagodat, je stoga što što su u Džennetu blagodati čisti nimeti, a nisu kao nimeti na Dunjaluku koji su izmiješani sa nesrećama, a užici sa bolovima. Ako Bog da, u suri Et-Takasur uslijedit će komentar riječi neim i objasnit ćemo da je riječ o vilajetu.

35 أَفَنَجْعَلُ الْمُسْلِمِينَ كَالْمُجْرِمِينَ

35. Zar ćemo s muslimanima postupiti kao sa zločincima?!

Na prvi pogled doima se kao da se ovim ajetom želi argumentirati postojanje proživljenja kao što to čini sljedeći ajet: Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s bogobojaznim isto kao i s grešnicima? Ovaj ajet je već komentiran.[50] Također se doima da se njime žele opovrgnuti riječi onih koji poriču i koji su govorili vjernicima: Ukoliko već postoji proživljenje, mi ćemo i tamo, kao što smo i ovdje, biti opskrbljeni. Uzvišeni je njihove riječi prenio u sljedećem ajetu: I ja ne mislim da će Čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka dobar život.[51]

Vanjski kontekst ajeta koji slijede, a koji pobijaju mogućnost jednakosti između bogobojaznih i poricatelja, potvrđuje drugu mogućnost. U jednom rivajetu rečeno je da su mušrici, nakon što su čuli govor o proživljenju, rekli: “Ako je tačno to što Muhammed, s.a.v.a., i njegovi sljedbenici govore, ponovo će naše stanje biti bolje od njihovog, kao što je i na Dunjaluku bilo bolje, a u najmanju ruku bit će nam isto kao i njima.”

Međutim, ovaj problem je usmjeren na drugu mogućnost. Ako se hoće pobiti tvrdnja nevjernika koji su govorili da će i na Ahiretu imati bolji život od vjernika ili, pak, jednak, trebalo se poštovati pravilo podudarnosti demantiranja i onoga ko se demantira, i da se nasuprot njihovim izjavama u govoru, kojim se oni žele demantirati, kaže: فَنَجْعَل الْمُجْرِمِين كالْمُسْلِمِينَََ, a ne da se kaže kao u ajetu: أَفَنَجْعَلُ الْمُسْلِمِينَ كَالْمُجْرِمِينَ

Obraćanje pažnje na kontekst ukazuje upravo na ovo značenje. Bez obzira što ajet želi demantirati jednakost zločinaca i muslimana, njime se ukazuje i na druge, dodatne činjenice. Riječ je o tome da poštovanje prema vjernicima ne dopušta da zločinci budu jednaki njima. Kao da je rečeno: To što vi, nevjernici, govorite da ste jednaki s muslimanima na Ahiretu netačno je zato što Bog nije zadovoljan da muslimani sa svim poštovanjem koje uživaju kod Njega budu na položaju poput zločinaca, a vi ste zločinci, grešnici, tako da niti ste sada jednaki njima, niti ćete to biti na Ahiretu.

Prema rečenom, jasno je da ajet želi dokazati nejednakost između dviju skupina. A argument je da se jednakost među njima ne slaže s poštovanjem koje muslimani uživaju kod svoga Gospodara, a ne zbog toga što se ta jednakost kosi sa pravednošću Božijom.

Pod muslimanima misli se na one koji su se predali zapovijedi Božijoj i ne slijede ništa osim onoga što je On naredio. Ukoliko On želi da se nešto uradi, oni to i urade, ukoliko želi da se nešto napusti, to i napuste. Suprotna od ove riječi je riječ idžram, koja se odnosi na onoga koji čini ružna djela i koji se ne pokorava zapovijedi Božijoj.

Ovaj ajet, kao i ajeti koji slijede, sve do 47. ajeta, imaju ulogu demantiranja jednakosti mudžrimina i muslimina, jednakosti koju su nevjernici proglasili. Proglas i tvrdnja za sobom su povlačili određene pretpostavke i mogućnosti, koje su jedna po jedna iznošene i pobijane upitno-odričnom konstrukcijom ajeta.

Objašnjenje argumenta je sljedeće: Jednakost zločinaca i muslimana, kako su to nevjernici uobrazili, jeste ili zbog davanja Božijeg i Njegove milosti, ili nije od Njega? Ako je od Njega, sigurno je da takvo šta treba presuditi i naš razum, a vidimo da razum nema takve presude. Časni Kur'an, također, ukazuje na to značenje: Šta vam je, kako presuđujete!?

Ili na to ukazuje neki pisani argument koji ne postoji, jer Kur'an potvrđuje nepostojanje takvog argumenta: …ili vi imate knjigu…, ili, pak, za to što tvrde nevjernici ne postoji ni racionalna ni pisana potvrda, već usmeni razgovor koji je Bog s njima obavio i u kojem im je obećao da će na Sudnjem danu jednako postupati s njima, nevjernicima, i s vjernicima koji su se predali Bogu. Ni ova mogućnost nije razumna zato što obični ljudi nisu poput poslanika da bi Bog s njima usmeno razgovarao.

Do sada smo iznijeli tri mogućnosti i dali odgovore na njih.

Četvrta mogućnost je da taj sud uopće ne bude od Boga, što samo po sebi može biti shvaćeno na nekoliko načina. Jedan je da ta jednakost između muslimana i zločinaca bude ozbiljan sud. Drugi način je da bude sušti izgovor radi bijega od odgovornosti. U slučaju da je ozbiljan sud, postoje tri mogućnosti. Jedna je da se sud koji čine oslanja na njih same, dakle da ono što će se desiti na Sudnjem danu bude u njihovim rukama tako da dešavanja okrenu u svoju korist, pa, između ostalog, i da se izjednače s muslimanima, bez obzira što to Bog ne želi. Kur'an je na ovu mogućnost odgovorio: Upitaj ih, ko je od njih jamac i predstavnik koji će uređivati dešavanja na Sudnjem danu? Ili su, možda, oni što rukovode događajima Sudnjeg dana njihovi kipovi i božanstva, na što je dat odgovor: Da nisu slučajno njihovi kipovi ti koji će suditi, ukoliko je tako, reci im neka ih dovedu.Treća mogućnost je da oni niti sebe niti svoje idole smatraju nezavisnim kada je u pitanju sud, već smatraju da su dobili potvrdu gajba, te da od njihove volje zavisi određenje i sudbina svih ljudi, tj. sve što oni zapišu u gajbu, tako će i biti i za sebe su napisali da su, u isti mah kada su nasilnici, jednaki muslimanima. U tematskim ajetima odbijena je i ova mogućnost: Ili je kod njih gajb pa oni pišu. Bile bi to i sljedeće tri mogućnosti.

Međutim, njihov sud nije ozbiljan, već, kao što je rečeno, predstavlja običan izgovor radi bijega od odgovornosti prihvatanja Poslanikova poziva. Oni misle da će Poslanik od njih tražiti isplatu nagrade jer ih je spasio zablude i zalutalosti i poveo putem Istine, a tada bi bili smrvljeni pod teretom takve isplate. I na ovo je dat odgovor, pa se kaže Poslaniku:Tražiš li ti od njih nagradu, pa su nametom opterećeni? 46 أَمْ تَسْأَلُهُمْ أَجْرًا فَهُم مِّن مَّغْرَمٍ مُّثْقَلُونَ To je sedma pretpostavka.

Bilo bi to ono do čega se dolazi nakon pomnog posmatranja ovih ajeta i razmišljanja o razlogu navođenja mogućnosti (ili ovo, ili ovo). Drugi komentatori iznijeli su druge mogućnosti u skupini ovih ajeta. Ukoliko se neko želi upoznati s onim što je rečeno, neka pogleda druge tefsire.

36 مَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ

36. Šta vam je, kako to rasuđujete?

Ovom rečenicom želi se izmamiti čuđenje svih ljudi prema sudu do kojeg oni dolaze, a na osnovu kojeg su zločinac i musliman na Sudnjem danu jednaki. Ovo je, također, ukazivanje na činjenicu da razum odbija takav sud i, što je razumno, ne donosi ga. Značenje ajeta je sljedeće: Kakva se to smetnja dogodila u vašim mislima i pokvarila vaše razmišljanje te na takav način prosuđujete?

37 أَمْ لَكُمْ كِتَابٌ فِيهِ تَدْرُسُونَ 38 إِنَّ لَكُمْ فِيهِ لَمَا يَتَخَيَّرُونَ

37.Imate li vi Knjigu, pa iz nje čitate? 38. ‎Zaista ćete imati sve ono što izaberete.

Ovaj ajet ukazuje da nemaju nikakav posredovani, tj. pisani dokument i dokaz kojim bi poduprli svoj stav, upravo kao što je prethodni ajet negirao postojanje racionalnog dokaza za takvo šta. Riječ kitab ukazuje na nebesku knjigu, spuštenu od Boga, i koja predstavlja argument. Riječ تَدْرُسُون znači تقرؤن, tj. čitate, ili knjiga u kojoj čitate takav sud. Riječi تَخَيَّر i اختيار, od kojih je prva iz glagolskog oblika تفعّل, a druga iz افتعال, imaju isto značenje – izbor. Ajet إِنَّ لَكُمْ فِيهِ لَمَا يَتَخَيَّرُونَ ima ulogu predikata za sintagmu تَخَيَّرُون. Pitanje u ajetu je odrično i znači: Ne, nije tako! Možda vi imate nebesku knjigu i u njoj ste čitali: – O mušrici, odluka je na vama. Zaželite i za Dunjaluk i za Ahiret, ili samo za Ahiret, bilo kakvu glupost koja vam naumpadne, sve što vam srce želi, izbor sreće i Ahireta prepušten je vama; sve što poželite, tako će i biti.

39 أَمْ لَكُمْ أَيْمَانٌ عَلَيْنَا بَالِغَةٌ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ إِنَّ لَكُمْ لَمَا تَحْكُمُونَ 40 سَلْهُم أَيُّهُم بِذَلِكَ زَعِيمٌ

39. Ili, zar smo vam se zakleli zakletvama koje će do Sudnjeg dana vrijediti da ćete ono što vi odredite imati?40. Upitaj ih ko je od njih jamac za to.

Ovaj ajet ukazuje da oni nemaju takav izbor i da Allah zakletvom ili obećanjem nije s njima sklopio takav ugovor. Riječ eyman množina je od yemin, u značenju zakletve. Riječ بلوغ, iz koje je izveden particip aktivni بالغ, u značenju je stizanja do kraja savršenstva. Dakle, ايمان بالغة zakletve su dovedene do kraja, a na temelju toga sintagma إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ je stalni prilog i pripada skrivenom značenju: ام لكم علينا ايمان كائنة الي يوم القيامة مؤكدة التوكيد, tj.: Ne, nije to, već smo vam se mi možda zakleli, zakletvom pritvrđenom koja važi do Sudnjega dana da je volja toga dana prepuštena vama – sve što želite da provedete.

Neki komentatori[52] riječi eyman daju značenje ugovora, prisege, što za rezultat podrazumijeva spominjanje obaveze, a ukazivanje na obaveznika izrečenog kroz alegoriju.

Drugi komentatori[53] kažu da je ovdje primijenjen dio, a željela se istaći cjelina.

Sintagma إِنَّ لَكُمْ لَمَا تَحْكُمُونَ odgovor je zakletve i upravo je ono o čemu se dogovorilo pretpostavljenim dogovorom, a pitanje je odričnog karaktera tako da nosi značenje: Ne, nije ni to. Vjerovatno smo vam mi dali tešku zakletvu i uzeli ste od nas prisegu, koja traje do Sudnjega dana, da ćemo vam biti na usluzi; sve što zaželite, presudite.

40 سَلْهُم أَيُّهُم بِذَلِكَ زَعِيمٌ

40. Upitaj ih ko je od njih za to predstavnik.

U ovom ajetu ne obraća se njima, kao da se okrenulo od njih, i obraća se Poslaniku, s.a.v.a., a da bi se dalo do znanja da takvi ljudi ne zaslužuju da se njima obrati. I upravo zbog toga u sljedeća četiri pitanja njihova zamjenica je u trećem licu, kao da su odsutni. Rečeno je: Pitaj ih ko je od njih bio odgovoran za to izjednačavanje. Riječ zeim ima značenje čovjeka koji je odgovoran za izvršenje nečeg. Pitanje je odričnog karaktera.

Značenje ajeta je sljedeće: Pitaj ih, kada je već dokazano da Bog ne izjednačava dvije strane, za što ne postoji argument, pa koji je od vas na osnovu vaše tvrdnje bio odgovoran za to izjednačavanje? Ukoliko postoji, da li je on među mušricima? I ko je on? Neispravnost ove tvrdnje do te je mjere jasna da je, osim ludaka, niko neće zagovarati.

41 أَمْ لَهُمْ شُرَكَاء فَلْيَأْتُوا بِشُرَكَائِهِمْ إِن كَانُوا صَادِقِينَ

41. Ili, imaju li oni sudionike? Pa neka sudionike svoje dovedu, ako govore istinu.

Ovaj ajet pobija mušrike. Utemeljen je na pretpostavci njihove jednakosti s vjernicima, a na osnovu njihovih božanstava, koja smatraju božanstvima i sudionicima s Allahom u rububijjetu, te se nadaju da će se za njih (mušrike) zauzimati kod Allaha na Sudnjem danu i izjednačiti ih s muslimanima. Pitanje je odričnog karaktera i poručuje: prvo, njihova božanstva nisu božanstva; drugo, nisu Božiji sudionici u rububijjetu; i treće, neće se moći zauzimati kod Boga.

Rečenica فَلْيَأْتُوا بِشُرَكَائِهِمْ إِن كَانُوا صَادِقِينَ aluzija je na nepostojanje božanstava i potrvđuje negaciju s početka ajeta أَمْ لَهُمْ شُرَكَاء.

Ima komentatora[54] koji kažu: “Pod šureka ne misli se na lažne bogove, već na sve one koji dijele ovo neispravno mišljenje s mušricima. To znači da ako govore istinu, neka dovedu te svoje istomišljenike.” No, čitaocu je jasno da ovo značenje ne odgovara raspravi.

Drugi kažu[55] da se pod šureka misli na svjedoke, tako da ajet znači: Ne, već možda imaju svjedoke za svoj govor. Ako imaju, neka ih dovedu.

Međutim, ovaj komentar sa aspekta oblika i izgovora ajeta nema argumente za to, pored toga, tematski ajet zbog riječce em naknadna je ispravka i opozicija onome što prethodi, tako da mora prenijeti značenje drugačije od onoga koje je prethodilo. Ako posrijedi bude svjedočenje, neophodno je da postoje i svjedoci koji imaju knjigu, ugovor ili obećanje od Boga, a ta mogućnost (svjedoci s knjigom ili ugovor) već prije je opovrgnuta.

Drugi, pak, kažu[56] da se pod šureka misle na idole koji se smatraju sudionicima u božanstvenosti, a da se pod traženjem da budu dovedeni misli na njihovo dovođenje na Sudnjem danu, kako bi svjedočili o ispravnosti njihovog uvjerenja, ili da bi se kod Boga zauzimali za njih. Međutim, čitalac zna da ovo značenje nije zadovoljavajuće za protivnika.

42 يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ وَيُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ فَلَا يَسْتَطِيعُونَ 43 خَاشِعَةً أَبْصَارُهُمْ تَرْهَقُهُمْ ذِلَّةٌ وَقَدْ كَانُوا يُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ وَهُمْ سَالِمُونَ

42. Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani na sedždu pa ne budu mogli, 43. oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici – a bili su pozivani na sedždu dok su zdravi bili.

Riječ يَوْمَ prilog je za vrijeme koji pripada skrivenom glagolu, kao što je naprimjer: اذكر – napomeni i sl., a izraz يُكْشَفُ عَن سَاقٍ primjer je za dočaravanje krajnje tačke teškoće, jer kada čovjek dopadne u teškoću zbog zemljotresa, poplave ili neke druge nezgode, pridiže hlače, zateže kaiš da bi nesmetano i lakše pristupio naporu i da bi sebi priskrbio sredstvo za bijeg iz problema. Zamahšeri je u Kašafu rekao da يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ znači: Dan kada težina stigne do krajnjih granica, a inače, toga dana nema ni potkoljenice ni hlača da bi bile pridizane. Također, za veoma škrtog čovjeka kaže se da je zavezao ruke lancima, mada niti je riječ o rukama niti o njihovom vezanju lancima, već se tim riječima želi istaći njegova škrtost.[57]

Ovaj ajet i narednih pet ajeta predstavljaju umetnutu cjelinu, zato što je riječ o širku idolopoklonika, koji su vjerovali da će ih idoli, ukoliko bude Sudnjega dana, usrećiti, te je zato u ovom umetnutom dijelu rečeno da Bog nema sudionika niti ti zamišljeni idoli imaju moć zauzimati se za koga, već je jedini put postizanja sreće primljena sedžda na Ahiretu, odnosno skrušenost i poniznost pred Bogom i Njegovom Jednotom u rububijjetu, stanje koje se postiže na Dunjaluku, a koje će ga učiniti sretnim na Sudnjem danu.

Međutim, ovi poricatelji, zločinci, koji na Dunjaluku nisu činili sedždu, neće moći učiniti sedždu ni na Ahiretu, što rezultira njihovom nesrećom, a to znači da njihovo stanje ni u kom slučaju nije isto sa stanjem muslimana. Bog zbog oholosti koju su prakticirali na Dunjaluku sa njima sklapa ugovor odgađanja i postepenosti da bi im nesreća stigla do vrhunca i da bi zaslužili bolnu patnju. Dakle, značenje ovog ajeta je sljedeće: O Poslaniče, napomeni dan kada će nevjernicima biti nepodnošljivo teško i kada budu pozvani da učine sedždu; neće je moći učiniti, jer u srcu nemaju poniznosti pred Bogom, a poniznost nisu stekli jer su na Dunjaluku bili oholi, a Sudnji dan je dan kada će se otkriti nutrine ljudi – kada ta nutrina na Dunjaluku nije dala mjesta poniznosti, na Ahiretu je također neće dopustiti.

43 خَاشِعَةً أَبْصَارُهُمْ تَرْهَقُهُمْ ذِلَّةٌ

43. oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici

Ove dvije sintagme su dva stanja za podmet, tj. subjekt pasivne rečenice يدعون (a to su upravo nevjernici nasilnici). Stanja su sljedeća: spuštanje pogleda od stida i stanje ophrvanosti poniženjem. Ako im je očima pripisan stid, to je zato što je prvi organ koji svjedoči poniznost srca oko.

وَقَدْ كَانُوا يُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ وَهُمْ سَالِمُونَ

a bili su pozivani na sedždu dok su zdravi bili. Pod opisom dok su zdravi bili misli se na vrijeme kada su bili čisti od nedostataka i bolesti, ali im toga dana oholost koja ih je obgrlila nije dopustila da prihvate Istinu, ili se pak misli uopće na moć i sposobnost obavljanja sedžde na Dunjaluku. Kaže: Dana kada su bili pozvani da učine sedždu Allahu, i pored toga što su bili zdravi i mogli učiniti sedždu, a i imali su najbolje mogućnosti, nisu je izvršili i nisu se odazvali pozivu Poslanika.

Neki su rekli[58] da se misli na sedžde u namazu, međutim, to nije tačno jer za to nema argumenta.

44 فَذَرْنِي وَمَن يُكَذِّبُ بِهَذَا الْحَدِيثِ

44. Zato ostavi Mene i one koji ovaj Govor poriču,

Pod riječima هَذَا الْحَدِيثِ, tj. ovaj Govormisli se na Kur'an, a sintagma فَذَرْنِي وَمَن يُكَذِّبُ aluzija je na to da je za njihovu kaznu dovoljan Allah, i On ih neće pustiti, što također na jedan način predstavlja utjehu za Poslanika kao i prijetnju za nevjernike.

سَنَسْتَدْرِجُهُم مِّنْ حَيْثُ لَا يَعْلَمُونَ

Mi ćemo ih postepeno odakle se i ne nadaju patnji približavati.

Ovaj dio ajeta je inhoativan i nezavisan. U njemu se objašnjava način na koji će ih Uzvišeni kazniti na način koji se da razumjeti od početka ovog ajeta. Riječ istidradž predstavlja infinitiv glagola nestedridžuhum i ima značenje spuštanja nečijeg stepena malo-pomalo, postepeno, sve do mjere kada dođe do neizmjerne nesreće i kada padne u ambis propasti. Kada Uzvišeni Allah nekome želi takvo šta učiniti, redovito mu šalje blagodati. Svaka blagodat koju dobiva srazmjerno sebi odvlači ga od sreće, on ne zahvaljuje na njoj, malo-pomalo zaboravlja na Vlasnika blagodati, na Boga.

Dakle, istidradž je davanje nimeta za nimetom da bi mu se stepen za stepenom spuštao, dok se tako ne primakne ambisu propasti. Prilog مِّنْ حَيْثُ لَا يَعْلَمُونَ je zato što se kazna stječe putem blagodati, koju nevjernici prihvataju za dobro i sreću, a ne smatraju je nesrećom i zlom.

45 وَأُمْلِي لَهُمْ إِنَّ كَيْدِي مَتِينٌ

45. i vremena im davati, jer spletka je Moja, zaista, jaka!

Riječ املاء, iz koje je izveden glagol َأُمْلِي, ima značenje davanja prilike, odnosno vremena, a riječ كَيْد ima značenje jedne vrste spletke; riječ مَتِين znači jak, čvrst.

Značenje ajeta je sljedeće: Ja nevjernicima dajem prilike da se Našim nimetom zagrcnu u grijehu i da griješe kako god im je volja, a Moja spletka je jaka.

U kontekstu ovoga ajeta Mi prenosi veličinu i daje do znanja da je svaki nimet vlasništvo od Njega dato. Mi se preobrazilo u Mene, pa se u prethodnom ajetu kaže: Mi ćemo učiniti tako i tako, a u ovom ajetu kaže: Ja ću učiniti tako i tako. To je zbog toga što je odgađanje i davanje prilike odgađanje propasti. U Kur'anu riječ o propasti – edželu, ne pripisuje se nikome osim Allahu, dž.š., naprimjer: Zatim je odredio čas propasti i kod Njega je edžel određen.[59]

46 أَمْ تَسْأَلُهُمْ أَجْرًا فَهُم مِّن مَّغْرَمٍ مُّثْقَلُونَ

46. Tražiš li ti od njih nagradu, pa su naknadom opterećeni?

Riječ مغرم znači odšteta, naknada. Riječ اِثقال (sa kesrom na hemzetu) znači opterećenje. Ova sintagma povezana je sa klauzom: Ili oni imaju sudionike…, a znači: Možda si ti od tih zlikovaca koji su presudili da će na Sudnjem danu biti jednaki sa muslimanima tražio naknadu, pa su oni pomislili da moraju za tvoj poziv isplatiti veliku plaću i da bi se spasili tog troška, počeše pričati svoju priču, a po srijedi nisu ozbiljne riječi.

47 أَمْ عِندَهُمُ الْغَيْبُ فَهُمْ يَكْتُبُونَ

47. Ili je gajb njihov, pa oni propisuju?

Iz vanjskog konteksta ajeta doima se da se pod riječju gajb misli na gajb svijeta gdje se sve stvari u ograničenim mjerama spuštaju i smještaju na pozornicu manifestiranja, na osnovu čega se pod pisanjem misli na uzimanje mjere i određivanje (kada). A značenje sintagme da je gajb kod njih je da oni raspolažu gajbom i da je u njihovom vlasništvu.

Značenje ajeta je sljedeće: Zar su određenje i sudbina u njihovim rukama i zar su oni ti koji će kako žele propisati (za sebe su željeli da na Sudnjem danu budu jednaki sa muslimanima)?

Neki komentatori[60] kažu da se riječima u njih je gajb misli samo na to da imaju znanje o gajbu, i to ne o cijelom, već samo znanje o tome da je presuda koju su izrekli tačna i da odgovara gajbu. A pisanje ima svoje vanjsko značenje, tako da ajet znači: Zar imaju znanje iz gajba o tome da je njihova presuda ispravna i da to znanje samo oni posjeduju i niko više? Ili, pak, imaju znanje zapisano, koje su naslijedili i moraju ga danas na tvoj zahtjev pokazati? Međutim, ovo značenje je daleko i ne treba uopće ići za njim. Mogućnosti koje su navedene u prethodnim ajetima nisu ostavile mjesta za ovu mogućnost.

A to što je Kur'an spomenuo ovu mogućnost nakon prethodnih mogućnosti, te što je došla čak i nakon ili možda tražiš nagradu (mada vanjska forma iziskuje da barem bude spomenuta prije ovog ajeta), iz prostog je razloga što je tema u njemu slabija i nemogućnija od svih prethodnih opcija.

48 فَاصْبِرْ لِحُكْمِ رَبِّكَ وَلَا تَكُن كَصَاحِبِ الْحُوتِ إِذْ نَادَى وَهُوَ مَكْظُومٌ

48. Ti se strpi na odredbu Gospodara svoga i ne budi kao Junus, koji je u ogorčenju zavapio.

Riječima Sahibil-hut misli se na Junusa, a.s. Riječ مَكْظُومizvedena je iz infinitiva كظم غيظ, a znači ugušiti srdžbu. Upravo zato ovu riječ mekzum prokomentirali su u značenju onoga čije grlo guši srdžba, a on se nikako ne može nje osloboditi. U ovom ajetu Poslaniku, s.a.v.a., zabranjuje se da bude poput Junusa, a.s., koji je prilikom obraćanja Gospodaru bio pun srdžbe. Rečeno je Poslaniku da ne bude takav, čime se zabranjuje uzrok srdžbe, a uzrok srdžbe je da čovjek ne bude strpljiv i da, kada je u pitanju dolazak kazne neprijatelju, bude ishitren.

Značenje ajeta je: Poslaniče, ti se strpi pred određenjem tvoga Gospodara kojim će ih postepeno uništiti, da ne bi bio poput Junusa, pun tuge i srdžbe, i da ne bi nakon toga zvao i slavio Gospodara uz priznanje nasilja. Kratko rečeno, budi strpljiv i čuvaj se toga da budeš poput Junusa, pa da završiš u ribi i da iz nje pokajnički zavapiš: Nema boga osim Tebe, slavljen Ti si, zaista sam nasilnik.[61]

Neki su rekli[62] da lam na početku sintagme لِحُكْمِ رَبِّكَ ima značenje ila – do. Želi se u isto vrijeme razgovora sa Poslanikom zaprijetiti njegovu narodu time da će ubrzo Allah presuditi između njega i njih, pa se kaže: Strpi se dok Allah ne presudi! Međutim, prethodno objašnjenje više odgovara kontekstu ajeta.

49 لَوْلَا أَن تَدَارَكَهُ نِعْمَةٌ مِّن رَّبِّهِ لَنُبِذَ بِالْعَرَاء وَهُوَ مَذْمُومٌ

49. I da ga nije stigao Allahov oprost, na pusto mjesto bi izbačen bio u stanju prijekora.

Ovaj časni ajet objašnjava uzrok zabrane (ne budi kao Junus) iz prethodnog ajeta. Riječ تَدَارَك znači stizanje i priključivanje nečemu. U ovom ajetu riječ nimet prokomentirana je kao primanje pokajanja. Riječ َنُبِذ znači bacanje i odbacivanje. Riječ عَرَاء znači gola zemlja bez stropa ili biljki. Riječ مَذْمُوم izvedena je od riječi ذم, koja daje značenje suprotno pohvali.

Značenje ajeta je sljedeće: Da Junus nije dobio nimet primanja pokajanja od Boga, te da nije nadoknadio ono što je prošlo, bio bi izbačen na golet pa bi bio prekoren za ono što je učinio.

Može se reći da se ovaj ajet ne slaže sa 143. i 144. ajetom sure Saffat: I da nije bio jedan od onih koji Allaha istrajno hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana proživljenja.U ovom ajetu vidimo da je ono što iziskuje Junusov postupak ostajanje do Sudnjeg dana u utrobi ribe, a tematski ajet daje do znanja da je ono što iziskuje Junusov postupak izbacivanje na pusto mjesto i pored prijekora, a ova dva rezultata se ne slažu.

U odgovoru kažemo da svaki od ovih dvaju ajeta govori o iziskivanjima sa posebnog aspekta, od kojih svaki daje odvojen rezultat. Ajet iz sure Saffat podsjeća na to da ukoliko ne bi bilo Junusove istrajnosti u zikru i tesbihu, u toku njegova života i prije tog događaja, bilo bi tako i tako, a usljed toga što riječ musebbihin ukazuje na istrajnost u tesbihu. Tematski ajet ukazuje na činjenicu da mu je Allah oprostio kada je on bio u utrobi ribe i upravo zbog toga riba ga nije izbacila na pusto mjesto. Na kraju, ova dva ajeta ukazuju da odlazak Junusa sa srdžbom za rezultat ima kaznu ostajanja u utrobi ribe do Sudnjega dana. Međutim, istrajnost u činjenju tesbiha prije nego je dospio u ribu, a i nakon toga, stala je na put prvom rezultatu i učinila da mu se sudbina promijeni – da ga riba izbaci na pusto mjesto. Također, trebalo je da to izbacivanje bude na ružan i pokuđen način. Međutim, tome je nešto drugo stalo na put. Bila je to blagodat od Gospodara koju je dobio, i ne samo da nije prekoren, već ga je Allah odabrao i učinio od dobrih. To znači da među ovim dvama ajetima nema neslaganja. Već smo u prijašnjim izlaganjima više puta rekli da je zbilja blagodati (hakikate nimet) zaštitništvo (vilajet) Božije. U skladu s tim, rečenica لَوْلَا أَن تَدَارَكَهُ نِعْمَةٌ مِّن رَّبِّهِ imat će i drugih značenja.

50 فَاجْتَبَاهُ رَبُّهُ فَجَعَلَهُ مِنَ الصَّالِحِينَ

50. Ali, Gospodar njegov ga je odabrao i učinio ga od dobrih.

Ovaj ajet objašnjen je u prethodnom ajetu kada smo govorili o riječima salah i idžtiba.

51 وَإِن يَكَادُ الَّذِينَ كَفَرُوا لَيُزْلِقُونَكَ بِأَبْصَارِهِمْ لَمَّا سَمِعُوا الذِّكْرَ

51. Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kur'an slušaju,

Riječca َ إِنbez tešdida reducirano je inne. Riječ zulk znači klizanje i pokliznuće, a izlak znači izazvati poklizavanje, padavica, a aluzija je na ubijanje. Značenje ajeta je sljedeće: Sigurno je onima koji su postali nevjernici kada su čuli Kur'an malo nedostajalo da se svojim pogledom prikuju za zemlju, tj. da te ubiju svojim zlim očima. Riječima ازلاق به ابصار – kako su to svi mufessiri rekli – misli se na urok, što predstavlja jednu vrstu duhovnog utjecanja i za čiju negaciju ne posjedujemo racionalni argument. Viđene su situacije koje odgovaraju posljedici urokljivog oka, a u vezi s tim ima i rivajeta, tako da nema razloga da ga mi poričemo i kažemo kako je u pitanju sujevjerje.

Neki komentatori[63] rekli su da je značenje ajeta sljedeće: Kada slušaju tvoje učenje Kur'ana, u tebe gledaju s mržnjom i bijesom tako da te pogledom žele ubiti.

وَيَقُولُونَ إِنَّهُ لَمَجْنُونٌ 52وَمَاهُوَإِلَّاذِكْرٌلِّلْعَالَمِينَ

I govore: “On je, uistinu, lud!” 52. A Kur’an je samo svjetovima opomena!

Govorili su da je lud kada su slušali kako uči Kur'an, što je samo po sebi dokaz da su htjeli reći kako je Kur'an šejtansko i džinsko šaptanje. Upravo zbog toga, kada im Allah hoće dati odgovor, kaže: Kur'an je samo opomena za svjetove. A na početku sure odbijena je njihova kleveta da je Poslanik lud: Nisi ti, zbog blagodati tvoga Gospodara, lud. Isti govor donesen je i na kraju sure da bi se kraj i početak podudarili.

O rivajetima

Autor: U knjizi Meanil-ahbar svojim lancem prenosilaca od Husejn ibn Seida, od Ebul-Hasana, a.s., prenosi se da je u komentaru ajeta: Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da sedždu učine, ali neće moći, rekao: “Na Sudnjem danu postoji zastor od svjetla, koji kada bude sklonjen, svi će vjernici pasti na sedždu, dok se dvoličnjacima, iako će poželjeti učiniti sedždu, leđa neće moći previti.[64]

U istoj knjizi svojim lancem prenosilaca od Ubejda ibn Zurare prenosi se do imama Sadika, a.s.: “Pitao sam Imama za značenje riječi: يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ, a on je rekao: ‘Da li će Bog svoju odjeću pridići!? Slavljen je Uzvišeni Gospodar.’”[65]

Autor: Sadik, r.a., nakon što je prenio ovaj hadis, kaže: “Riječima ‘slavljen je Uzvišeni Gospodar,’ želi se istaći Njegova ćistoća od toga da ima potkoljenicu i odjeću.”[66] U ovom značenju prenijet je još jedan hadis do Halebija, a on od imama Sadika, a.s.[67]

Također, u istoj knjizi svojim lancem prenosilaca od Muala ibn Hanisa prenosi se da je rekao: “Rekao sam imamu Sadiku, a.s., šta se misli sa riječima a već su bili pozivani na sedždu kada su bili zdravi­­? Rekao je: ‘Mogli su na Dunjaluku učiniti sedždu ali nisu.’”[68]

U Durrul-Mensuru stoji da su Buhari, Ibn-Munzir i Ibn Mirdevejh prenijeli od Ebu Seida da je rekao: “Čuo sam Poslanika da je rekao: ‘Gospodar će zadići svoju odjeću iznad potkoljenice, a vjernici će u tom trenutku pasti na sedždu. Ostat će oni koji su na Dunjaluku činili sedždu da bi se pokazali i radi prestiža. Željet će toga dana učiniti sedždu, ali leđa će im ostati poput jedne daske.’”[69]

U istoj knjizi Ibn Munde u pobijanju Džahma Mezhebana prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanik je proučio ajet يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ i rekao: ‘Bog će otkriti potkoljenicu Svoje noge.’”[70]

U istoj knjizi Ishak ibn Rahevije svojim senedom, Abd ibn Hamid, Ibn Ebid-Dunja, Taberani i Adžeri u knjizi Eš-Šerijah, Darekutni u knjizi Er-Ru'je i Hakim (on je hadis smatrao sahihom) i Ibn Mirdevejh i Bejheki u knjizi El-Ba's, a svi od Abullaha Ibn Mes'uda, koji od Poslanika prenosi da je rekao: “Bog će na Sudnjem danu skupiti sve ljude na jednom mjestu i sići će nekoliko oblaka niže. Tada će se čuti glas: ‘O ljudi, zar niste bili zadovoljni svojim Gospodarom, iako vas je stvorio i uobličio i opskrbu dao i odredio da danas svaki čovjek bude pod zaštitom zaštitnika kojeg je na Dunjaluku odabrao i obožavao? Zar to nije pravedno od vašeg Gospodara?’

Svi će odgovoriti: ‘Da, jeste.’

Tada reče: ‘Tada će svaki čovjek od vas krenuti prema onome koga je obožavao i ibadet činio na Dunjaluku. I upravo će to na Sudnjem danu biti materijalizirano za svakog. Naprimjer, ljudima koji su obožavali Isaa, a.s., stvorit će se šejtan u njegovom obliku, za one koji su obožavali Uzejra šejtan će dobiti njegov lik, za neke bit će to drveće, za neke suha grana, za neke kamen. Samo će muslimani biti bez obožavanog koji bi se materijalizirao, ostat će da stoje. U tom će im se trenutku pojaviti Bog i reći će im: ‘Zašto kao ostali ne krenete?’ Reći će: ‘Mi imamo Boga Kojeg još nismo vidjeli da bismo otišli prema Njemu.’ Reći će im: ‘Kada biste vidjeli svoga Boga, kako biste ga prepoznali?’ Reći će: ‘Između nas i našeg Boga postoji znak, ako Ga vidimo, prepoznat ćemo ga.’ Reći će: ‘Koji je to znak?’ Reći će: ‘On će otkriti svoju potkoljenicu!’

Tada će Bog otkriti Svoju potkoljenicu i svi oni koji su Ga na Dunjaluku obožavali past će na sedždu, osim onih čija se leđa neće moći poviti, i bit će poput roga krave – neće se moći pogeti na sedždu…”[71]

Allame: Ova tri rivajeta zasnovana su na upoređivanju koje odbijaju i racionalni dokazi, a i časni Kur'an. I upravo zbog toga ih treba ili odbaciti ili interpretirati.

U Kafiju svojim senedom od Sufjana Ibn-Semeta prenosi se da je rekao: “Imam Sadik, a.s., je rekao: ‘Kada Uzvišeni želi dobro Svome robu, kada god rob učini grijeh, On mu iza njega pošalje teškoću i na taj način ga podsjeti na pokajanje, a kada želi svome robu zlo, kada god učini grijeh, za njim mu šalje blagodat da bi zaboravio pokajanje, a on za rezultat nastavlja griješenje. To je upravo ono kada Uzvišeni kaže: Polahko ćemo ga uvlačiti u propast odakle se on i ne nada, a misli se na to da pomoću Svoje blagodati i njegovog grijeha njega odvodi polahko u propast.’”[72]

Autor: Prije smo, tačnije prilikom komentara 182. ajeta sure El-A'raf citirali neke hadise u vezi s istidradžom.

U Tefsiru Komi ispod ajeta اذ نادي و هو مكظوم, u rivajetu od Ebul Džaruda, od Imama Bakira, a.s., prenosi se da je rekao: “Makzum znači magmum (rastužen).”[73]

U istoj knjizi ispod ajeta لَوْلَا أَن تَدَارَكَهُ نِعْمَةٌ مِّن رَّبِّهِ rekao je: “Nimet – to je milost.”[74]

A o značenju riječi عراء rekao je da je to mjesto koje nema krova.

U Durrul-Mensuru Buhari prenosi da je Ibn Abbas rekao: “Poslanik, s.a.v.a., u komentaru ajeta وَإِن يَكَادُ الَّذِينَ كَفَرُوا je rekao: ‘Urok očima je istina.’”[75]

Ebu Neim u knjizi El-Hiljeh od Džabira prenosi: “Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Urokljivo oko zdrava čovjeka odvodi u mezar, a zdravu kamilu u lonac.’”[76]

Autor: Postoje i hadisi koji prethodne ajete primjenjuju za pitanje vilajeta, što ima aspekt ukazivanja na ono na šta se sve ajet odnosi, a ne predstavlja tefsir ajeta, te upravo zbog toga nećemo navoditi spomenute hadise.