Allame Tabatabai, Tefsir El-Mizan, komentar sure Jusuf
وَجَآؤُوا عَلَى قَمِيصِهِ بِدَمٍ كَذِبٍ
“I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu.” (Jusuf, 18)
Iskustvo je svih nas da laž nije dugog vijeka i da sam lažljivac nakon kratkog vremena priznaje svoju laž, a ako je izravno i ne prizna, njegov govor sam je otkriva.
Treba vidjet zašto je to tako. Razlog ove pojave leži u činjenici da cijelim svijetom vlada jedinstveno uređenje koje uspostavlja odnose među njegovim dijelovima i dimenzijama, što za posljedicu ima to da su ti dijelovi i dimenzije međusobno povezani. Ove veze su nepromjenjive. Svaka pretpostavljena pojava i događaj koji se desi u pojavnom svijetu ima specifične kontekste i popratne nužnosti, koje nikako nisu odvojive od te pojave ili događaja. Sve popratne nužnosti za sobom donose učinke koji za sobom vežu druge, pa ako se u tom nizu izgubi jedna karika, cijeli lanac propada. Isto tako, ako ta karika ostane netaknuta, i cijeli uvezani lanac će biti očuvan. Ovo je jedno opće načelo i nepromjenjivo pravilo.
Na primjer, ako se neko tijelo prenese sa jednog na drugo mjesto, nužna popratna činjenica jeste to da se u tom trenutku tijelo ne nalazi na prijašnjem mjestu. Ustvari, nužne posljedice ovog čina i onoga što stoji u vezi sa tijelom jesu to da je ono sada u udaljenom položaju, kao i to da je prvo mjesto prazno, za razliku od drugog koje ispunjava to tijelo, te prelazak razdaljine između dva mjesta. Od nužnih posljedica je i to da ukoliko jedna od ovih karika ne bude ostvarena, npr. da se tijelo vrati na svoje prvotno mjesto, sve ostale posljedice postaju nevažeće.
Čovjek, ili bilo koje drugo biće, ne može na neki način prikriti zbilje egzistencije, a da istovremeno prikrije i sve nužne konsekvence koje stoje u sprezi sa tom pojavom ili da tu zbilju upotpunosti ukloni sa scene egzistencije ili da izmijeni tok egzistencijonalnog bivstvovanja. Pod pretpostavkom da čovjek prikrije jedan nužni aspekt neke pojave, neki drugi aspekt neminovno će objelodaniti zbilju koja se želi sakriti.
Upravo zbog ovoga se i kaže da Istina vlada, ma koliko neistina prividno zauzimala neko mjesto. Također, kaže se da je vrijednost i vrlina u istinoljubivosti, koliko god neistina bila predmet žudnje. Upravo zato Uzvišeni Bog kaže:
إِنَّ اللَّهَ لا يَهْدِي مَنْ هُوَ مُسْرِفٌ كَذَّابٌ
“Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (Mumin, 28)
اللَّهَ لَا يَهْدِي مَنْ هُوَ كَاذِبٌ كَفَّارٌ
“Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik.” (Zumer, 3)
إِنَّ الَّذِينَ يَفْتَرُونَ عَلَى اللّهِ الْكَذِبَ لاَ يُفْلِحُونَ
“Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.” (Nahl, 116)
بَلْ كَذَّبُوا بِالْحَقِّ لَمَّا جَاءهُمْ فَهُمْ فِي أَمْرٍ مَّرِيجٍ
“Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su.” (Qaf, 5)
Oni koji istinu uzimaju za laž, svoje temelje nužno grade na neistini tako da i cijeli njihov život biva izgrađen na neistini, što opet ima za rezultat to da sami sebe izuzimaju iz sveopćeg egzistencijalnog uređenja, pa tako i različiti aspekti njihova života stoje u međusobnoj suprotnosti i opovrgavaju se.
S perzijskog preveo: Amar Imamović