Učenje o proživljenju 1

Allame ajetullah Sejjid Muhammed Husejn Husejni Teherani rođen je 1345. god. po H. u Teheranu. Njegov otac ajetullah Sejjid Muhammed Sadik je bio učenik velikog ajetullaha Mirze Muhammeda Taqija Širâzija, a sam je za svog vremena spadao u red najvećih učenjaka Teherana. Za vrijeme vladavine šaha Reze Pahlavija bio je jedan od rijetkih učenjaka, ako ne i jedini, koji nije pristao da skine svoju vjersku odoru, kako je to bilo traženo od strane šaha. U mladosti Allame Teherani prvo završava Tehnološki fakultet u Teheranu kao najbolji student. Zbog velikog iskazanog potencijala i uspjeha u školi biva mu predloženo da školovanje nastavi u Njemačkoj. Međutim, u potrazi za duhovnošću i odgovorima na pitanja o smislu života, koja su ga živo zaokupljala, seli u Kom i ulazi u tradicionalni vjerski naučni centar u Komu, poznat kao Hoza ilmije. U Hozi ilmije Allame Teherani izučava fikh kod sljedećih učitelja, i to redom, počevši od nižih ka višim stepenima: ajetullaha Muhammeda Sadûkija Jazdija, ajetullaha Muhammeda Abduldževâda Sudhija Isfahânija, Sejjida Ride Behâuddînija, ajetullaha šejha Murteze Hâerija. Dvije godine je u komskoj Hozi izučavao fikh na ekspertskoj razini, znači na stepenu idžtihada, kod ajetullaha Sejjida Muhammeda Dâmâda, Božije zadovoljstvo sa svima njima!

Filozofiju, teozofiju, tefsir Kur'ana, hadis i spekulativni irfan Allame Teherani je učio kod mudraca svog vremena, ponosa filozofa istoka, ostvarenog arifa ajetullaha Sejjida Muhammeda Husejna Tabatabaija Tabrizija, Božije zadovoljstvo s njima! Njihov odnos nadilazi uobičajen odnos profesora i učenika i prerasta u intenzivno i blisko druženje. Allame Teherani je bio potpuno privučen produhovljenošću, melekutskom dušom, božanskim svojstvima i unutarnjom čistotom Allame Tabatabaija. Kasnije je sâm napisao u knjizi Mehre taban[1], koju je posvetio svome učitelju: “Da nisam sreo takvog čovjeka, izgubio bih i Ovaj i Budući svijet!”

S druge strane, sâm Allame Tabatabai sve ono što je iz oblasti Kur'ana, hadisa, filozofije i irfana stekao kroz dugi niz godina svog života i od najvećih učitelja svog vremena u tradicionalnom vjerskom centru u Nedžefu, kao što su šejh Muhammed Husejn Garavi Isfahâni i Aga Sejjid Husejn Bâdkubei, a posebno od Selmana Farsija svog vremena, ajetul-Haq we irfan ajetullahi-l-uzma Sejjida Alija Qâzija Tabatabaija, Allah bio zadovoljan njima, bez imalo ustezanja prenosi svome učeniku. Pored redovnih predmeta Hoze ilmije Allame Tabatabai prihvata Allame Teheranija za svog učenika na duhovnom putu. Njihov odnos se toliko produbio da je Allame Teherani iznajmio sobu u blizini kuće Allame Tabatabaija da bi tako što više iskoristio njegovo prisustvo. Tokom sedam godina učenik Allame Teherani je sa učiteljem Allame Tabatabaijem imao svakodnevne susrete koji su najčešće počinjali dva sata prije zalaska Sunca, a nerijetko su znali trajati i do duboko u noć. Svjedočanstvo tih druženja, na kojima je nekada prisustvovalo i još nekoliko zaljubljenika duhovnog puta, jeste danas nezaobilazno štivo na području praktičnog irfana, poslanica Lubbul-lubâb dar sejro solûk uli-l-albâb[2], koju je kasnije objavio sâm Allame Teherani kao zapis sa tih časova sa nekim dopunama.

Nakon smrti oca, Allame Teherani 1371. god. po H. odlazi u Hozu ilmije u Nedžef. To se dešava dvije godine nakon preseljenja marhuma Qazija Tabatabaija u Nedžefu, tog velikana tevhida i duhovnog puta. U Nedžefu, a prema uputama Allame Tabatabaija, on uspostavlja vezu sa nekim alimima, prije svega sa ajetullahom Aga Sejjidom Džemâluddinom te Aga šejhom Abbâsom Hâtefom Kućânijem, učenikom marhuma Qazija.

Hoza u Nedžefu je u to vrijeme bila stjecište najboljih učitelja iz vjerskih znanosti. Allame Teherani nastavlja svoje obrazovanje na području fikha i usuli fikha kod ajetullaha Sejjid Ebi-l-Kâsima Huija, ajetullaha Sejjida Mahmuda Šâhrudija i ajetullaha šejha Husejna Hillija, koji su glasili za najbolje učitelje na tom području. Znanost o prenosiocima hadisa, razumijevanju hadisa i samom hadisu u razdoblju od sedam godina uči kod ajetullaha Hadž šejha Aga Bozorg Teheranija, vrhunskog stručnjaka u tim znanostima. Od više učenjaka je dobio potvrdu o ostvarenom idžtihadu u fikhu.

Cijelo vrijeme u Nedžefu Allame Teherani je na duhovnom putu i pročišćenju duše prije svega djelovao u skladu sa uputama Allame Tabatabaija, ujedno se okorištavajući i prisustvom Abbâsa Kućanija i Džemâluddina Golpajegânija. Dvije godine prije njegova povratka u Teheran, u Nedžef na zijaret dolazi ajetullah, sagorjeli arif Muhammed Dževâd Ensâri Hâmedâni. S prvim susretom između njih se otvaraju vrata prijateljstva i odnos učenika i učitelja. Nakon povratka ajetullaha Ensârija Hamedanija u njegov grad, oni nastavljaju prijateljstvo preko pisama. Također, Allame Teherani je svaka dva mjeseca odlazio na nekoliko dana u Hamedan sve do smrti ajetullaha.

Tih dana pred Allame Teheranijem se otvaraju novi obzori. On doživljava novo rađanje. Ustvari, on dolazi do kabe svojih želja, do potpunog arifa marhuma Haddâda. Marhum Haddâd je bio najbliži i najnapredniji učenik marhuma Qazija. Živio je u Kerebli povučen od svijeta i imao je tek nekoliko učenika duhovnog puta. Nakon uspostavljanja veze sa marhum Haddâdom, Allame Teherani cio svoj duhovni život predaje njemu u ruke. Kasnije, kada preseli u Mešhed, Allame će napisati opširnu knjigu o svom učitelju Sejjidu Haddâdu pod naslovom Ruhe mudžarred, što bi u prijevodu značilo: duša oslobođena svih ograničenja, ostvarena duša. Ta knjiga, više nego što govori o životu samog Sejjida Haddâda, predstavlja upoznavanje sa savršenim čovjekom i duhovnim putem ka vrhuncima spoznaje.

Po uputi Sejjida Haddâda, Allame Teherani se 1377. god. po H. vraća iz Nedžefa u Teheran, gdje će provesti narednih dvadeset i četiri godine upravljajući poslovima džamije Qâem, držeći govore, priređujući obilježavanje važnih vjerskih datuma; jednom riječju, služeći vjeri i upućujući ljude. Jednom sedmično održavao je posebna okupljanja sa onima sagorjela srca, odnosno duhovnim putnicima ka Bogu.

Nakon smrti svoga učitelja Sejjida Haddâda, Allame se 1400. god. po H. preseljava u Mešhed, gdje će i ostati narednih šesnaest godina do svoje smrti. U tom razdoblju Allame se više posvećuje pisanju knjiga. Ustvari, tada i nastaje većina njegovih djela koja su rezultat njegovog dugogodišnjeg istraživanja, zabilješki, govora i duhovnog iskustva. Do to mjere je bio istrajan da napiše djela koja su ostala iza njega da ih je i u stanju velike bolesti pisao. Kako reče njegov sin, nekada se dešavalo da je prste desne ruke vezao kako mu olovka ne bi ispala koliko bi mu prsti utrnuli od silnog rada.

Njegova objavljena djela su sljedeća:

Iz područja islamskog nauka tri ciklusa, i to:

– Allah šenâsi (Učenje o Allahu) u 3 sveska,

– Imâm šenâsi (Učenje o imametu) u 18 svezaka,

– Ma‘âd šenâsi (Učenje o proživljenju) u 10 svezaka.

Iz područja irfana, hikmeta i ahlaka:

– Risaleje sejro solûk mansub be Bahru-l-‘ulûm,

– Risâleje Lubbul-lubâb dar sejro solûk uli-l-albâb (Poslanica o srži duhovnog puta ljudi obdarenih razumom)[3],

– Tevhid ‘ejni we ‘ilmi (Spekulativni i objektivni tevhid),

– Mehre tâbân (Blistajuće sunce, autobiografija Allame Tabatabaija),

– Ruhe mudžarrad (irfanska autobiografija Sejjida Haddâda).

Iz područja tefsira i kur'anskih znanosti:

– Risâle badî‘e (Poslanica o pitanjima žene, njenim pravima i njenom položaju u društvu),

– Risâle novîn (Poslanica o islamskom kalendaru i prednostima mjesečevog računanja vremena).

Iz područja znanosti i fikha:

– Risâle hawle mes‘alati ru‘jati-l-helâl (Poslanica o određivanju nastupanja novog mjeseca),

– Wazifeje farde musleman dar ehjae hokumate islami (Obaveza muslimana u oživljavanju islamske vlasti),

– Welâjate faqîh dar hokumate islâmi (Vladavina fakiha u islamskoj vlasti) u 4 sveska,

– Nure melekûte Kur'an (Melekutska svjetlost Kur'ana) u 4 sveska,

– Negâreši bar maqâleje Baste we qabze teorike šerî‘at doktor Abdul-Kerîm Soroš (Kritički osvrt na teoriju dr. Abdulkerima Soroša o Šerijatu),

– Risâle nikâhije: Kâheše džam‘ijat zarbeje sahmgin bar pejkare muslimin (Poslanica o braku: Smanjenje broja članova društava je težak udarac u muslimansko tijelo),

– Nâmeje pišnewise qânune asâsi (Prijedlozi za prednacrt Ustava).

Iz područja historije:

– Leme‘âtu-l-Husejn (Husejnova blještavila),

– Hedijeje gadirije: Do nâmeje sijâh we sepid (Poklon za Gadir: Dva pisma, crno i bijelo).

Ova čista duša, koja je prošla sve stepene duhovnog puta i pronašla svoga Boga i dosegla vrhunce tevhidske spoznaje, napustila je Ovaj svijet devetog safara 1416. god. po H. u sedamdeset i prvoj godini života. Allame Teherani je ukopan u Haremu Imama Ride, ispod njegovih nogu.