Uloga mevlevija u razvoju divanske književnosti BiH

Sažetak

Pitanje širenja islama u Bosni i Hercegovini usko je povezano sa pitanjem razvoja divanske književnosti u toj zemlji. Da bi se potpunije razumio proces širenja islamske kulture u BiH nužno je upoznati proces razvoja divanske književnosti i faktore koji su utjecali na ekspanziju iste u BiH. Pouzdano je ustanovljeno da su pripadnici mevlevijskog tarikata činili više od polovine ukupnog broja istaknutih pisaca, intelektualaca, umjetnika i velikana kako Bosne i Hercegovine tako i kompletnog osmanskog carstva. Njihov izravan uticaj na dvor i većinu osmanskih sultana kao i veza sa običnim pukom, posebno do XVI st., predstavlja ključni faktor koji je omogućio bržu infiltraciju islamske kulture a s njom i divanske književnosti u BiH. Uticaj mevlevija na divansku književnost BiH nije se ograničavao samo na sljedbenike mevlevijskog tarikata već na sve ljubitelje lijepe riječi, umjetnosti, nauke i duhovnosti.

Značaj mevlevijskog tarikata u procesu širenja islama i razvoju divanske književnosti BiH je nepravedno zanemaren što svakako treba u budućnosti ispraviti.

Uvod

Kada govorimo o fenomenu širenja islama, islamske kulture i divanske književnosti kao jedne od najsvjetlijih manifestacija islama tokom povijesti nemoguće je a da ne govorimo o značaju i ulozi koju su imali mnogobrojni sufijski tarikati i pojedinci na tom polju. Bez sumnje, divansku književnost su utemeljili i razvili do krajnjih konsekvenci sufijski pisci tako da ni jedna njena vrsta, forma ili manifestacija nije spoznatljiva bez poznavanja ideja, principa i učenja sufizma.

Jasno je da su pojedini sufijski redovi i čelnici na ovom polju djelovali snažnije i uticajnije od ostalih između kojih se posebno ističu pripadnici mevlevijskog tarikata. Njihov uticaj na osmansku, a također i bošnjačku, divansku književnost je toliki da Abdulbaki Golpinarli, jedan od najglasovitijih turskih orijentalista i islamologa bez imalo uzdržavanja govori o posebnom toku mevlevijske književnosti unutar same divanske književnosti.[1]Rumijeva Mesnevija je bila kulturološki toliko snažna da je tokom povijesti osmanskog carstva neprestano nadahnjivala, usmjeravala i obogaćivala najistaknutije velikane divanske književnosti i, zapravo, na taj način trasirala put i domete muslimanskog literarnog i poetskog genija na prostoru osmanskog carstva veliki niz stoljeća.

Koliko je snažan bio uticaj mevleviskog tarikata na tlu osmanskog carstva i Bosne i Hercegovine govori podataka da je oko dvije trećine poznatih divanskih pisaca i pjesnika pripadalo ovom tarikatu ali da je veliki broj drugih, koji nisu bili direktno vezani za ovaj tarikat, bio inspiriran idejama i nadahnućima Mesnevije i drugih djela mevlevijskih pisaca.

Mevlevijski tarikat kroz povijest

Mevlevijski tarikat nije utemeljio sam Mevlana, jer on nikada i nije pomišljao na takvo što, to je učinio njegov sin Sultan Veled, koji je nakon smrti Mevlaninog bliskog prijatelja Husamuddina Čelebija na sebe preuzeo obavezu da čuva i širi očeve ideje. Sultan Veled nije poput oca bio istaknuti pjesnik i mistik ali je na polju organizacije i rukovođenja pokazao značajan uspjeh. On je udario temelje novog tarikata i zahvaljujući uticaju i slavi oca povezao se sa tadašnjim vladarima, okoristio njihovom materijalnom i duhovnom podrškom te na taj način proširio uticaj mevlevijskog tarikata izvan zidina Konje, pa čak i šire.[2]

 Mevlevijski tarikat je tokom svoje duge povijesti, preko sedam stotina godina, imao veliki broj uspona i padova, no generalno rečeno ovaj tarikat i pripadnici istog su uglavnom bili miljenici vlasti, bogatih, obrazovanih i naprednih slojeva društva. S obzirom na kosmopolitizam, toleranciju i panreligionizam mevlevijski tarikat nije predstavljao opasnost za vlast, jer zbog svoje konformističke i kosmopolitske prirode ovaj tarikat nije zadirao u pitanja vlasti, niti je iskazivao pretenzionističke težnje, kao što je to bio slučaj sa nekim tarikatima poput bektašija.

Uloga mevlevijskog tarikata je uglavnom bila prozelitsko-prosvjetiteljske prirode tako da je bez većih problema djelovao tokom čitave osmanlijske ere.

Kao što je poznato mevlevijski i bektašijski tarikati su bili najuticajniji sufijski tarikati na teritoriji osmanlijske imperije, no bektašijski uticaj se uglavnom manifestovao u nižim slojevima društva, kod Janjičara i u ruralnim sredinama. S druge strane, mevlevijski tarikat se najviše iskazao u većim i naprednijim sredinama, kod aristokratskih i obrazovanih slojeva društva ili pak na samom dvoru.[3]

U prilog te činjenice ide podatak da 320 registrovanih sufijskih divanskih pjesnika, koliko ih se spominje u osmanskim tezkirama i historijama, njih 220, odnosno oko dvije trećine, pripadaju mevlevijskom tarikatu.[4]

Mevlevije su tokom seldžučke vladavine imali veoma povlašten položaj, jer je njihov duhovni pročelnik Mevlana Dželaluddin Rumi imao jako bliske odnose sa većinom članova seldžučkog dvora u Konji. Njihov položaj se nije značajno promijenio dolaskom Osmanlija krajem trinaestog stoljeća, jer su oni nastavili tradiciju i običaje svojih prethodnika. Tokom XV i XVI stoljeća mevlevije još uvijek ne gube vezu sa narodom tako da u to vrijeme susrećemo veliki broj sela koja mahom prihvataju mevlevijski tarikat.[5] Pripadnici ovog reda su se u to vrijeme odlikovali velikom tolerantnošću, otvorenošću i slobodarskim duhom stoga što mevlevijski tarikat još uvijek nije zadobio konačnu formu po kojoj je bio prepoznatljiv posljednjih stoljeća. Čak ni legendarni mevlevijski ples Sema, po kojem ih poznaje sva zapadna hemisfera, u to vrijeme još uvijek nije bio zaokružen i jasno određen.[6]

Tada nije bilo stroge podvojenosti žena i muškaraca pa su pojedine žene nerijetko stajale na čelu neke od mnogobrojnih mevlevijskih tekija.[7]

Treba napomenuti da sultan Bajazid I (1389-1403) ženi Devlet Hatun, jednu od potomkinja Sultan Veleda te da njihov sin Mehmed I (1413-1421) postaje sultan i nosi počasnu titulu mevlevijskih čelebija. Iako je na ovaj način mevlevijski tarikat ostvario direktniju vezu sa vladarskim dvorom, međutim još uvijek je to bio izrazito narodni pokret koji je bio jako vezan za niže slojeve društva.

No, malo po malo mevlevijski tarikat se odvaja od običnog naroda i sve više pada u zagrljaj viših slojeva i vladarskih struktura. Na taj način država ima veći upliv unutar samog tarikata, dobija mogućnost da utječe na izbor halifa i šejhova a zauzvrat svu materijalnu i finansijsku podršku u vidu vakufa, izgradnje i obnove tekija te dotiranja određenih troškova preuzima na sebe.

To je period kada sultani kao što su Murat II (1421-1444 i 1446-1451), Bajazid II (1481-1512), Selim I (1512-1520) i Murat III (1574-1595) pružaju maksimalnu podršku mevlevijskom tarikatu i širenju perzijskog jezika a s njima i iranske kulture na teritoriji Osmanske imperije. Spomenuti vladari mevlevijski tarikat koriste kao protutežu radikalnim i heterodoksnim sufiskim redovima, koji podupiri Safavide i koji povremeno podižu ustanke širom imperije.[8]

Ta situacija se negativno reflektirala unutar samog mevlevijskog tarikata, jer na taj način isti postaje oruđe u rukama Osmanske imperije, koji joj pomaže da neutralizira negetivne uticaje heterodoksnih tarikata kao što su bektašijski, hurufijski isl.

Sedamnaesto stoljeće predstavlja mračno doba Osmanske imperije i period kada svi tarikati i sve slobodarske ideje bivaju proganjane, jer u to vrijeme do izražaja dolazi redukcionističko-ekstremistička sekta poznata pod imenom Kadizadeler što na neki način predstavlja preteče današnjih Vehabija. Utemeljitelj ove sekte bio je izvjesni Vaiz Vali koji širi ekstremističke ideje što za posljedicu ima uništavanje i razaranje velikog broja tekija, pa čak i zabranu prakticiranja određenih sufijskih obreda kao što je ples Sema.

Srećom ta situacija nije dugo trajala tako da se krajem XVII i početkom XVIII stoljeća u Osmanskoj imperiji ponovo normalizira stanje i sufijski tarikati iznova stječu slobodu djelovanja.

Tokom XVIII i XIX stoljeća mevlevijski tarikat nanovo pridobija simpatije osmanlijskih vladara kao što su Selim III, Abdulmedžid, Abdulaziz i Abdulhamid. Pozitivan odnos sultana prema ovom tarikatu je bio naročito izražen za vrijeme sultana Selima III i Abdulaziza, posebice stoga što je sultan Abdulaziz bio duhovno vezan za ovaj tarikat odnosno deklarirao se kao pripadnik mevlevijskog tarikata.[9] U to vrijeme je bila aktualna reforma vlasti poznata pod nazivom «Tanzimat» zbog čega je vlast odlučila da se obračuna sa svim onima koji priječe transformaciju osmanskog društva. S obzirom da su Janjičari najviše gubili ovim reformama a da su duhovnom linijom bili vezani za Bektašijski red tadašnji sultani su preferirali i propagirali ortodoksne redove odane vlasti kao što je bio mevlevijski. Kao posljedica toga što je vlast pokazivala ogromne simpatije ka mevlevijskom tarikatu najširiji krug tadašnje inteligencije, plemstva i uglednih ljudi staje u red onih koji potpomažu ili se pak priključuju ovom tarikatu.

No, ova idila i bezbrižnost pripadnika mevlevijskog tarikata nisu trajali dugo, jer već dolaskom Kemala Ataturka na vlast 1923. godine situacija religije i sufijskih redova postaje komplicirana tako da 1925. zvanično biva izdata zabrana o djelovanju svih sufijskih redova u Turskoj. Mnogobrojne mevlevijske tekije širom Turske i Mevlanino turbe u Konji postaju spomenici prošlosti i folklora a ovaj red polako prestaje da egzistira širom islamskog svijeta.

Jedan od posljednjih potomaka Mevlanine loze Muhammed Bakir Čelebi centar mevlevijskog reda prebacuje u sirijski grad Halep, međutim, nakon njegove smrti i to središte prestaje sa djelovanjem.

Mevlevijski red i običaji ovog reda, prije svega duhovni ples Sema u Turskoj nakon toga poprimaju oblik nacionalnog folklora a hanikah u Konji postaje muzej. Međutim, nakon što je UNESCO 1973. godinu proglasio «Godinom Rumija» u Turskoj a i cijelom svijetu dolazi do velikih promjena kada je riječ o odnosu prema Rumiju i njegovom naslijeđu.[10]

Nakon toga djelovanje Mevlevija se prebacuje jednim dijelom na zapad ili tačnije u Ameriku a drugim dijelom se zadržava na teritoriji, koju je nekada pokrivala Osmanska imperija, u formi komentiranja Mesnevije i obilježavanja datuma smrti hazreti Mevlane pod nazivom «Šebi arus».

Uloga i značaj Mevlane i Mevlevijskog tarikata u BiH

Mada Mevlana i mevlevijski tarikat nisu imali direktne veze sa Bosnom, kao što je to slučaj sa Iranom, Turskom, pa čak i Pakistanom, koji je stoljećima baštinio iransku kulturu i jezik, međutim, njihov uticaj je u odnosu na ostale arife i tarikate nemjerljiv. Mevlana je zbog Mesnevije direktno ili pak indirektno djelovao na sve sufije i divanske pjesnike tako da je ponekad teško razlučiti da li određeni pjesnik pripada mevlevijskom tarikatu ili samo iznosi simpatije ka Mevlani. Tumačenje Mesnevije je bila ustaljena praksa u Bosni i Hercegovini od samog osvajanja a jedan od najpoznatijih tumača Mesnevije ili Mesnevihana bio je šejh Fevzija Blagajac. On je naime djelovao u «Darul Mesnevi», koju je osnovao naš veliki pjesnik i državnik Derviš-paša Bajezidagić. Sličnih institucija je bilo i u drugim gradovima Bosne. S druge strane, u svim mevlevijskim tekijama kao što su bile u Sarajevu i Mostaru, zatim pojedinim džamijama, kućama i školama kao što je bio slučaj u Livnu, Visokom i Travniku održavana su predavanja na temu Mesnevije.[11]

Mevlanom i tumačenjem njegovih djela bavili su se mnogobrojni istaknuti pjesnici i alimi između ostalih Šam'i, Sudi, Habibi dede, Derviš-paša Bajezidagić, Abdullah Bošnjak, Muhtešim Šabanović, Ali dede Bošnjak, Leduni idr.[12]

Nema sumnje da je mevlevijski tarikat uz nakšibendijski, halvetijski i kadirijski bio najrašireniji tarikat u Bosni i Hercegovini tokom osmanske vladavine. Međutim, postoji jako malo podataka koji govore o aktivnostima nakšibendijska u prvim epohama osmanske vlasti u našoj zemlji[13]. Isti slučaj je i s drugim tarikatima. Međutim, kao što smo već napomenuli mevlevijski i bektašijski tarikat su u to vrijeme bili najuticajniji tarikati na teritoriji Osmanskog carstva. Istovremeno, mevlevijske tekije su vršile ulogu i kulturnih središta u gradovima a u Sarajevu su mevlevije zauzimale istaknuto mjesto među književnicima i umjenticima. [14]Rahmetli Ćehajić je svojim istraživanjima pokazao da Bektašije nisu uspjele prodrijeti na tlo Bosne i Hercegovine za razliku od Kosova, Albanije, Južne Srbije i Makedonije gdje su odigrali značajnu ulogu.[15] Prema tome, mevlevijski tarikat je tokom cijelog osmanskog perioda igrao najznačajniju ulogu u BiH. Neki historijski podaci i predaje pokazuju da su mevlevije odigrale ključnu ulogu prilikom širenja islama u Bosni i Hercegovini i nastanka islamske kulture. Isa-beg Ishaković mevlevija i prvi namjesnik Bosanskog sandžaka 1462. godine, godinu dana prije konačnog pada bosanskog kraljevstva, u Sarajevu gradi prvu tekiju koja kasnije postaje poznata kao Dergah ili Astane[16]. Poznato je da su ovaj naziv nosile samo najvažnije i centralne tekije u Osmanskom carstvu. Ova tekija je, također, bila i sjedište vrhovnog Ehija koji je dolazio iz Istanbula da bi prikupio prihode iz evropskih dijelova imperije. Naime, svi trgovci i zanatlije u Osmanskom carstvu bili su udruženi u esnafe ili cehove na čijem čelu se nalazio jedan duhovni vođa ili šejh kojeg su nazivali Ehi.

S druge strane, poznata je predaja prema kojoj je posljednji bogumilski did svoj sveti štap predao mevlevijskom dedi. Smatra se da je taj štap čuvan u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši sve dok ista nije srušena kad se gubi svaki trag spomenutom štapu.[17] Ova predaja, bez obzira da li je istinita ili ne, govori o značaju mevlevijskog tarikata i njegovoj predvodničkoj ulozi na polju širenja islama i islamske kulture nakon osvajanja Bosne.

Treći historijski podatak koji govori o značaju i ulozi mevlevijskog tarikata u Bosni jeste činjenica da su svi pripadnici saračkog esnafa bili sljedbenici mevlevijskog tarikata. Naime, sarački ili sedlarski esnaf je nakon tabačkog bio najbrojniji esnaf u Bosni[18]. Poznato je da su pripadnici ovog esnafa bili najuticajniji u abasidskoj, iranskoj i turskoj imperiji. Naime, ovim zanatom su se bavili uglavnom Iranci a kasnije pripadnici onih tarikata koji potječu iz Irana.[19]

Kakva je veza između mevlevijskog tarikata i saračkog esnafa govori podatak da je vrhovni Ehi saračkog esnafa u Bosni u XVI stoljeću postao šejh mevlevijske tekije.[20]

Međutim, nazanimljiviji je podatak da od 320 registriranih osmanskih divanskih sufijskih pjesnika njih 220 pripada Mevlevijskom tarikatu[21]. Od 320 sufijskih divanskih pjesnika njih pedesetak potječe iz Bosne od čega 25 pripadaju Mevlevijskom tarikatu. Sve to govori o značaju i ulozi Mevlevijskog tarikata u Bosni koji je tokom povijesti baštinio i širio Mevlanine ideje i tradiciju.

Mevlevijski tarikat i njegovo mjesto u BiH

Već smo rekli da je mevlevijski tarikat tokom cijele osmanske povijesti predstavljao jedan od najuticajnijih i najrasprostranjenijih sufijskih redova. Ovaj tarikat se prvi instalirao na tlo Bosne s izgradnjom mevlevijske tekije u Sarajevu. Spomenuta tekija je u kasnijem periodu dostigla stepen dergaha i astanea što je bila oznaka za centralne tekije u carstvu.[22] Kada je riječ o ulozi mevlevijskog tarikata u procesu širenja islama u Bosni dovoljno je spomenuti predaju o turbetima „sedam deda“ koji su pali prilikom osvajanja Sarajeva. Njihova pripadnost određenom tarikatu nije evidentirana u historijskim spisima, međutim prema mišljenju pojedinih istraživača najvjerovatnije su pripadali mevlevijskom tarikatu[23]. Navedene činjenice i još neki podaci govore u prilog tvrdnji da su pripadnici mevlevijskog tarikata odigrali značajnu, ako ne ključnu ulogu, u prvoj fazi širenja islama, islamske kulture I divanske književnosti u Bosni i Hercegovini. Jedan od najboljih poznavalaca tesavvufa i sufijskih redova u Bosni i Hercegovini rahmetli profesor Džemal Čehajić zastupa takvu tezu. Ovdje, također, treba dodati i podatak da je prvi namjesnik Bosne Isa-beg Ishaković, koji je inače sagradio mevlevijsku tekiju u Sarajevu, bio pripadnik navedenog tarikata. Zanimljivo je spomenuti da je isti 1457. godine po tadašnjem običaju prvu džamiju koju je sagradio poklonio sultanu[24]. Međutim, prvi imam i hatib ove džamije se zvao Mevlana a čitava četvrt oko te džamije je po njemu dobila ime. Ovo je, također, prva muslimanska četvrt i naselje u Bosni.[25] Moguće je da ime te osobe ukazuje na njenu pripadnost mevlevijskom tarikatu, jer je poznato da je to ime koje svi sljedbenici ovog tarikata daju odmilja Dželaluddinu Rumiju.

Prema tome, ove činjenice odnosno činjenica da je prvi namjesnik Bosne a ujedno i jedan od njenih najvećih dobrotvora pripadao mevlevijskom tarikatu i da je sagradio prvu tekiju u Bosni koja je pripadala istom tarikatu a koja je u kasnijoj historiji Bosne imala veoma bitnu ulogu kao i činjenice da je imam prve džamije u Bosni i duhovni predvodnik prve muslimanske mahale bio najvjerovatnije sljedbenik Mevlevizma kao i to da su prvi osvajači i prvi šehidi Bosne poput „sedam deda“, također, bili Mevlevije dovoljno govori o važnosti i ulozi ovog tarikata u prvoj fazi širenja islama u Bosni. Ukoliko tome još dodamo činjenicu da je mevlevijski tarikat, pored bektašijskog, odigrao ključnu ulogu na cijeloj teritoriji osmanskog carstva na polju islamiziranja i kultiviziranja pripadnika drugih religija onda će nam biti sasvim jasna uloga ovog tarikata u historiji Bosne. [26] S obzirom da bektašijski sufijski red nije bio uspješan u Bosni i Hercegovini osmanska vlast u prvim decenijama treba zahvaliti upravo mevlevijama za relativno uspješan proces širenja islama I islamske kulture u ovoj zemlji. S obzirom da su mevlevijski tarikati i njihove aktivnosti uglavnom vezani za veće centre njihove tekije su postojale uglavnom u značajnijim gradovima. Kasnije kada je mevlevijska tekija postala dergah uspostavljen je direktan kontakt sa centrom u Konji. U Sarajevu je na snazi bio isti program aktivnosti i obreda koji je važio i u Konji[27].

Uticaj mevlevijskog tarikata na kulturu i književnost Bosne

Derviši mevlevije u svojim tekijama u Sarajevu, Mostaru i Beogradu i širom Balkana su organizirali održavanje mevlevijskog zikra i tumačenje Mesnevije. Mesnevihani ili tumačenje Mesnevije je bila ustaljena praksa u svim mevlevijskim tekijama, u mnogim školama i privatnim kućama.[28] „Mevelvijske tekije su na čelu sa svojim šejhovima predstavljale mjesta na kojima se raspravljalo o filozofskim, vjerskim i drugim intelektualnim temama.“[29] Iako je mevlevijski tarikat u kasnijim stoljećima bio duboko vezan za aristokratiju i obrazovane slojeve društva, međutim ne treba zaboraviti da je proizišao iz radničkih slojeva i da je njegov idejni utemeljitelj Dželaluddin Rumi uvijek više cijenio društvo običnih ljudi od elite. Mevlana i prvi mevlevijski šejhovi su bili ljudi iz naroda i nikada nisu prekidali kontakt sa radničkom klasom i zanatlijama. Mevlanini najbliskiji i najdraži prijatelji Salahuddin Zarkub i Husamuddin Čelebi pripadaju upravo tim slojevima društva. Također, Mevlana je imao dobre kontakte i sa vladajučim strukturama pa je čak imao i prepisku sa nekima od njih. Iako već u XV stoljeću mevlevijski tarikat slovi kao sufijski red više klase, međutim isti još uvijek održava dobre veze sa nižim slojevima društva. Već smo govorili da su pripadnici saračkog esnafa bili usko vezani za mevlevijski tarikat u BiH. Međutim, mevlevijski tarikat nije samo ostavio uticaj na pripadnike zanatlija ili pak na jedan dio običnih ljudi ili elite, nego je snažno djelovao i na pripadnike drugih tarikata. Veliki broj šejhova i pripadnika drugih tarikata je bio zadivljen Mevlanom, njegovim djelima i samim mevlevijskim tarikatom. Neki od najpoznatijih mesnevihana i tumača Mesnevije su pripadali drugim tarikatima. Šejh Fejzullah Hadžibajrić, šejh kadirijskog tarikata, je dugi niz godina tokom dvadesetog stoljeća bio jedini mesnevihan u Bosni i Hercegovini. On je, također, poznat kao prvi prevodilac Mesnevije na bosanski jezik. Nažalost, uspio je prevesti samo dva toma. S druge strane, u osmanskim tezkirama odnosno antologijsko-hagiografskim djelima je zabilježeno oko 3200 imena pjesnika od toga za njih 320 se zna kojem tarikatu su pripadali. Zanimljivo je spomenuti da njih 220 pripada mevlevijskom tarikatu što predstavlja više od dvije trećine od ukupnog broja. Ukoliko ovaj podatak uzmemo kao validan uzorak tarikatske pripadnosti osmanskih klasičnih pjesnika onda ćemo zaključiti da su pripadnici mevlevijskog reda imali daleko najveći uticaj na razvoj klasične osmanske književnosti.[30] To, također, govori o značaju i ulozi ovog tarikata u historiji osmanskog carstva kao i Bosne.

Pjesnici i pisci Mevlevije u Bosni

U ovom dijelu ćemo veoma koncizno i navođenje osnovnih podataka predstaviti divanske pisce i pjesnike koji su pripadali mevlevijskom tarikatu. Većinom su učenjaci i pisci mevlevije iz Bosne i Hercegovine pored osmanskog pisali I na perzijskom jeziku ili su veoma dobro poznavali perzijski jezik i književnost.[31] U osmanskim tezkirama je zabilježeno da je oko 320 osmanskih pjesnika i pisaca bilo vezano za neki od sufijskih redova a od tog broja njih 220 su bili mevlevije. U to vrijeme je bila praksa da učenjak, pjesnik ili neka istaknuta osoba izabere određeni tarikat čime bi sebi osigurao izvjesnu zaštitu i poziciju. Od 220 osmanlijskih mevlevijskih pisaca i pjesnika njih 25 je porijeklom iz Bosne što je deset posto od ukupnog broja. Ovaj postotak ni u kom slučaju nije proporcionalan odnosu broja stanovništa Bosne, jer kao što smo već napomenuli Bosna je činila manje od jedan posto ukupnog stanovništva Osmanskog carstva. Ovdje ćemo navesti samo imena mevlevijskih pisaca i pjesnika a u zagradi ćemo ubilježiti primarne izvore u kojima su isti spomenuti kao pripadnici mevlevijskog tarikata.

1. Ahmed Sudi[32]

2. Vahdeti Ahmed Bošnjak[33]

3. Derviš-paša Bajezidagić[34]

4. Sulejman Mevlevi[35]

5. Habibi dede[36]

6. Tevekkuli dede[37]

7. Sulejman Mezaki[38]

8. Zekerija Sukkeri[39]

9. Mustafa Bošnjak Katib[40]

10. Ahmed Rušdi[41]

11. Sabit Užičanin[42]

12. Nutki Ali dede[43]

13. Mejli Gurani[44]

14. Fadil-paša Šerifović[45]

15. Nazmi dede[46]

16. Servi dede[47]

17. Sabuhi[48]

18. Mehmed Rešid[49]

19. Fevzija Mostarac[50]

20. Husam Bošnjak[51]

21. Habiba Rizvanbegović[52]

22. Redžib dede[53]

23. Mehmed Muhtešim Velagić[54]

24. Šejh Vedždi[55]

25. Mahmud Atik[56]

26. Habib Busnevi[57]

27. Husejn dede Busnevi[58]

28. Hajdar dede Busnevi Sarajevo[59]

29. Sulejman dede Mostari[60]

30. Mahmud dede Mostari[61]

31. Derviš Džafer Fesene Sene Busnevi[62]

32. Derviš Osman Asiri Busnevi[63]

33. Derviš Hasan Mostari[64]

Prvih 25 su bili istaknuti pjesnici ili pisci odnosno predstavnici divanske književnosti porijeklom iz Bosne a za ostale se zna samo toliko da su bili istaknuti učenjaci i pročelnici mevlevijskih tekija u Istanbulu i Konji. Ovi podaci nam govore o značaju i ulozi Bošnjaka unutar mevlevijskog tarikata. Ukoliko ovaj broj uporedimo sa sveukupnim brojem osmanskih mevlevijskih pjesnika kojih je bilo oko 220 onda ćemo zaključiti da su Bošnjaci u ovom tarikatu bili zastupljeni sa cijelih deset posto.

S druge strane, od nekih 60 mevlevijskih alima i pisaca koji su djelovali u Bosni ili su porijeklom iz Bosne njih preko 30 su bili mevlevije. Ovaj podatak nam govori koliki su značaj imali pripadnici mevlevijskog tarikata na polju širenja vjere, nauke, kulture i književnosti u našoj zemlji.[65]

Zaključak

Na osnovu izloženog materijala može se zaključiti da širenje islama u Bosni i Hercegovini, kao u ostalom i na cjelokupnoj teritoriji osmanskog carstva, tekao uporedo sa nastankom i razvojem divanske književnosti. Da je taj proces bio veoma uspješan i relativno brz govore podaci da se u prvim decenijama osmanske vlasti u BiH javljaju neki od najistakntijih divanskih pjesnika na terioriji naše zemlje. Međutim, razvoj divanske književnosti je u velikoj mjeri bio uvjetovan širenjem i djelovanjem mevlevijskog tarikata tako da sa pojavljivanjem prvih tekija u BiH pojavljuju se i prvi značajniji divanski pisci. Ono što potvrđuje našu tezu o ključnoj ulozi mevlevija u širenju divanske književnosti u BiH jeste slijedeće:

1. Tokom XV i XVI stoljeća u vrijeme kada islam i islamska kultura prodiru i ukorjenjavaju se u Bosni i Hercegovini mevlevijski tarikat ima status omiljenoj tarikata i dobija najveću podršku od sultana kao što su Murat II, Bajazid II , Selim I i Murat III a najvjerovatnije i Mehmed Fatiha.

2. Od ukupno 320 osmanskih divanskih pjesnika za koje se pouzdano zna kojem sufijskom redu su pripadali njih 220 je pripadalo mevlevijskom tarikatu.

3. Od oko 60 sufijskih pisaca i pjesnika iz BiH za koje se pouzdano zna kojem tarikatu su pripadali njih preko 30 je pripadalo mevlevijskom tarikatu.

4. Prvi namjesnik Bosne i utemeljitelj grada Sarajeva je pripadao mevlevijskom tarikatu i sagradio je, po mnogima, prvu tekiju na prostoru BiH za koju se zna da je imala ulogu kulturnog i naučnog centra.

5. Legendarni zapovjednici osvajanja Sarajeva, čije turbe je poznato kao „turbe sedam deda“ su pripadali mevlevijskom tarikatu.

6. Prema legendi bosanski did je svoj sveti štap predao mevlevijskom dedi čime simbolično prenosi duhovno vođstvo na njega.

7. Mevlevijska tekija na Bentbaši je bila poznata kao dergah ili astane odnosno igrala je funkciju centralne tekije za područje Bosne i okolnih teritorija tako da je vrhovni Ehi upravo tu imao sastanak sa starješina svih esnafa.

8. Jedan od najbrojnijih esnafa u BiH sarački esnaf je bio duhovno vezan za mevlevijski tarikat čime je bio omogućen uticaj na niže slojeve društva.

9. Najistaknutiji divanski pjesnici i pisci BiH poput Derviš-paše Bajezidagića, Ahmeda Sudija, Sabita Užičanina, Tevekkuli Dedea, Fadil-paše Šerifovića su pripadali mevlevijskom tarikatu.

10. Mesnevija je nakon dolaska Osmanlija predstavljala duhovnu knjigu svih tarikata a Rumi je bio centralna ličnost i inspiracija pripadnika svih tarikata tako da su se pripadnici drugih tarikata isticali kao vrhunski komentatori, tumači i imitatori Mesnevije ili su pak bili pod uticajem Rumijevih ideja.

Izvori i literatura

a. Bosanski izvori

1. Abadžić-Navaey, Azra, Utjecaj Mevlevizma u razvoju divanske književnosti, Beharistan 3/4, str. 65-81

2. Alispahić, Zehra, Mjesto divno kao rajska bašća, Beharistan br.1, str. 166-179

3. Ćehajić, Džemal, Bektašije i islam u BiH, Anali GHB biblioteke, knj.V-VI, 1978., str. 91-98

4. __________, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na BiH, Orijentalni institut, Sarajevo, 1986.

5. __________, Društveno-politički, religiozni, književni i drugi aspekti derviških redova u jugoslovenskim zemljama, POF 34/1984., 1985. god., str. 93-113

6. __________, Neke karakteristike učenja Dželaluddin Rumija i nastanak derviškog reda Mevlevija, Mevlevije u BiH, POF XXIV, 1974.-1976., str. 86-106

7. Domaći pisci tesavufskih radova, Šebi Arus, Sarajevo, 1986., str. 33-63.

8. Gadžo-Kasumović, Mevlevijska tekija Isa-bega kao koordinator humanitarnih, kulturnih i privrednih aktivnosti, Beharistan, br.2, 2001., str.25-38

9. Guli, Muhamed Abdullah, Mevlevihani u Sarajevu i Fadil-paša Šerifović, Islamska misao, str. 46-48

10. Handžić, Mehmed, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Državna štamparija, Sarajevo 1933.

11. Ilić, Slobodan, Mevlevije u Bosni, Islamska misao IV/1982., br.44, str.49-50

12. Kamenica, Edina, Sedam turbeta za sedam deda, Kelamu Šifa, br.3,okt./nov.2004., Hastahana – Tekija Mesudija, str.42-45

13. Kasumović, Ismet, Ali dede Bošnjak, El Kalem, 1994.

14. Kemura, Sulejman, Mevlevijski dergah, prijevod Gadžo-Kasumović, Azra, Beharistan 3/4, 2001., str.157-163

15. Mahmutćehajić, Rusmir, Dobra Bosna, Zagreb, 1997.

26. Mostarac, Fevzi, Bulbulistan, prijevod Džemal Ćehajić, Sarajevo, Kulturni centar I.R. Iran u BiH, 2003.

17. Mujezinović, Mehmed, Neki naši književnici Mevlevije, Preporod, VI, br.1, 1975., str.5

18. Nametak, Fehim, Divanska književnost, Orijentalni institut, Sarajevo 1997

19. __________, Pregled književnog stvaralaštva bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El Kalem, Sarajevo, 1989.

20. Šabanović, Hazim, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, 1973.

21. Trako, Salih, Predavanje Mesnevije i Mesnevihani u Sarajevu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj.V-VI, 1978., str. 221-225

22. Traljić, Mahmud, Bibliografija radova o tesavufu, tarikatima i tekijama objavljenim na našem jeziku, Islamska misao, avgust, 1989.

23. Traljić, Mahmud, Doprinos Mevlevizma islamskom životu u Sarajevu danas, Šebi Arus, Sarajevo, 1986., str.20-22

24. Zlatar, Behija, Tekije u Sarajevu u XVI i XVII stoljeću, Beharistan, br. 3/4, 2001., str.146-155

b. strani izvori

1. Afzal, Ikbal, Mevlanin uticaj na islamsku kulturu, prijevod na perzijski jezik Muhammed Rafii Mehrabadi, Teheran, Atai, 1363.

2 Čaršili, Ismail Haki Arzan, Povijest Osmanlija, prijevod na perzijski jezik Iredž Noubaht, tom 1, Teheran, Kejhan, 1375.

3. Džaferi, Muhamed Taki, Mevlana i svjetonazori, drugo izdanje, Teheran, Be'sat, 1358.

4. Furuzanfar, Bediuzeman, Život Mevlane Dželaluddina Muhammeda Belhija poznatog kao Mevlevi, peto izdanje, Teheran, Zavvar, 1373.

5. Golpinarli, Abdulbaki, Mevlana Dželaluddin život, filozofija, djelo i izbor, prijevod Teufik Subhani, treće izdanje, Teheran, Pažuhešgahe ulume ensani ve motaleate farhangi, 1375.

6. Golpinarli, Abdulbaki, Mevlevije nakon Mevlane, prijevod na perzijski Teufik Subhani, prvo izdanje, Teheran, Našre elmi, 1382.

7. Luis, Bernard, Istanbul i civilizacija osmanske imperije, prijevod na perzijski Mahmelek Behar, Teheran, Šerkate entešarate elmi ve farhangi.

8. Luis, Franklin, Mevlana jučer, danas, istok i zapad, prijevod na perzijski Farhad Farohmanfar, Teheran, Salis, 1383.