Ne smijemo zaboraviti da smo mi ljudi jedina bića u Kreaciji koja imaju moć govora. To znači da se naša komunikacija ostvaruje upravo ovim putem. Govor je, dakle, jedna blagodat kojom se trebamo okoristiti. Teško je pronaći drugi put osim jezika da iskažemo naša uvjerenja, osjećaje, razmišljanja…. Ipak, od toga važnija jeste činjenica da je jezik samo posrednik ili “glasnogovornik” naše zbilje tj. našeg srca, pa je tako moguće da srce svjesno naloži jeziku da kaže nešto što i nije u skaladu sa stvarnošću. Srce ima izuzetan značaj za čovjeka jer ono predstavlja njegovu suštinu. Srce je svakog trenutka zaokupljeno nekom mišlju. Ni mi sami ne bismi mogli prebrojati koliko nam misli prođe kroz srce tokom dvadeset i četiri sata. Sva dešavanja u pojavnom svijetu su posljedica nečijih namjera koje polaze iz srca. Kada želimo da razgovoramo s nekim, mi ustvari želimo približiti svoje srce njegovom srcu i to je jedna velika blagodat kojom se možemo koristiti. Međutim, moguće je da uopće ne potražimo put da bi razumjeli ili shvatili nečija razmišljanja. Mi tada sebe svjesno lišavamo nekih dobara koje smo mogli ostvariti. Moguće je postupiti i na još gori način, a to je da govorom uzrokujemo udaljavanje nečijeg srca od našeg. I ovo je svojstveno samo ljudima.
Ipak, treba znati da do zbiljskog razumijevanja srcem neće doći sve dok nam ciljevi ne budu isti, tj. dok ne budemo težili istim stvarima. Kako Kur'an kaže:
تَحْسَبُهُمْ جَمِيعًا وَقُلُوبُهُمْ شَتَّى
“Ti misliš da su oni skupa, ali srca njihova su razjedinjena…” (Hašr, 14)
Želja mi je da ukažem na važnost naših unutarnjih težnji i da to predočim kroz jedan kur'anski ajet.
Čovjekvo oslobađanje od želja
Ko želi da vidi svoj položaj, neka odvaga vrstu svojih želja. Znači, kada sebi ostavi na volju, da slobodno odabira prema kojoj želji osjeća naklonost, to njegovo stanje je njegovo prirodno stanje. U bilo kojem stanju da čovjeka ostavimo, on će se zaustaviti i zastati nad svojim željama. Ta želja je pokazatelj njegovog položaja. Upravo zbog toga Časni Kur'an – da bi klasificirao ljude i da bi se napravila razlika između onih koji su svjesni Boga i onih koji nemaju tu svijest – naglašava upravo pitanje želja.
تِلْكَ الدَّارُ الآخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الأَرْضِ وَلا فَسَادًا وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ
“Taj drugi svijet (doslovno “ahiretsku kuću”) daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji su Allaha svjesni čeka srećan kraj.” (Kasas, 83)
Ta uzvišena, ahiretska kuća toliko je visoko i daleko od čovjekovog shvatanja da se u ajetu na nju ukazuje pokaznom zamjenicim za daljinu. To znači, ono o čemu čovjek razmišlja kao o kući na Budućem svijetu, to ustvari i nije ta kuća. Ona je uzvišenija od našeg poimanja i shvatanja i mi je razmišljanjem nemožemo dokučiti. Stoga se u hadisu kaže:
“U njemu je ono što oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti je kroz čovjekovo srce prošlo.”
Znači, ono što nama pada na pamet puno je niže od one vrijednosti koju ima ahiretska kuća. Takva kuća će biti data “onima koji ne žele da se ohole na Zemlji”. Dakle, ljudi se dijele na dvije skupine. Prva skupina su ljudi koji su lišeni Ahireta, a druga skupina su ljudi koji su priuštili sebi ovu blagodat i u tome su uspjeli.
Ova podjela je utemeljena upravo na željama. Ne kaže se “oni koji na Zemlji nisu došli do položaja”, već se kaže “oni koji ne žele da dođu do položaja”. Šta predstavlja to uzdizanje na Zemlji (عُلُوًّا فِي الأَرْضِ) i koji su to ovosvjetski položaji?
Ako neko kaže: “Ja hoću da sam viši od drugih!”, i sebe predstavlja kroz svoje “ja”, želi da su mu drugi podređeni i da se ono što on presudi smatra ispravnim, da dominira nad drugima – takav čovjek će, bilo da ostvari svoje želje ili ne, biti uskraćen za Budući svijet. Znači, osoba će zbog grijeha želja biti uskraćena za Budući svijet, bilo da se ta želja ostvari ili ne. Vrijedi i obrnuto, ako neko dođe do najvećih položaja, ali ne bude želio dominaciju neće biti lišen Ahireta jer je ta želja koja se ispriječi na njegovom putu. Ako postaneš najpoštovaniji, najpoznatiji, najpopularniji i najomiljeniji čovjek, ali to ne bude tvoja želja, ta situacija uopšte neće biti razlog lišavanja Budućeg svijeta, jer to nije bila prepreka, brana na tvom putu. Međutim, ako budeš najsiromašniji, najslabiji i najnemoćniji čovjek na svijetu, ali u tebi bude postojala želja za uzdizanjm, bit ćeš lišen.
Skrušene osobe u islamu nisu siromašni ili oni koji ne posjeduju imetak, već oni koji ne koji ne žele da se ohole na Zemlji. Davud, a.s., je skrušen, a Bal'ame Baura je uznosit i ohol. Bal'amova hrana je komad ječmenog hljeba, a kuća mu je pećina i nijedna ovosvjetska blagodat mu nije na raspolaganju. Ali on je ohol. Zašto? Zato što kada lokalni vladar traži od njega da prokune vjernike ne može vladarevo mišljenje o sebi uzeti malim, pa kaže: “Vladar je sa uvaženim osobama sa dvora došao u moju bogomolju i vjeruju u mene. Iznijeli su mi svoju potrebu. Ako im odbijem molbu neće mi više vjerovati.” On ne može podnijeti da jedan silnik izgubi mišljenje o njemu. I on je sam silnik, jer naspram silnika ne može da zauzme potreban stav. Bez razloga se prolazi hljeba, užitka u jelu i strasti, ali se ne prolazi te slasti da ga neko želi i da ima svoje simpatizere među ljudima kao što je vladar. To se zove “uznositost na zemlji”. On voli da je vladar njegov pristalica (simpatizer). Nije se prošao toga. Ovo je uznositost.
Naravno, ona ima više vrsta i u svakom se manifestuje na drugačiji način. On se želi predstaviti kao najveći isposnik i da se ljudska srca okrenu njemu. Zato, kada su mu došli i rekli da im je država u opasnosti i da im treba pomoći on je pritekao u pomoć i nacionalne veze su ga unizile.
Prema tome, ukoliko pažnja neke osobe bude usmjerena na Dunjaluk, koliko god gladovala i trpila žeđ, za nju neće biti dobra u tome. U ajetu se kaže da ne žele nikakvu vrstu uznositosti. Ovo je pokazatelj da postoje različite vrste uzdizanja na zemlji. Do Budućeg svijeta će stići oni koji ne prihvate nikakvu vrstu uznositosti: ni Faraonovu, ni Karunovu, ni Hamanovu, ni Bal'amovu.
I fesad (nered) je takav, tj. ima različite vrste. Nikakva vrsta fesada (nereda) na Zemlji ne treba da postoji u čovjekovoj želji. Šta to znači? U odgovoru se kaže da kada čovjek želi uzdizanje na Zemlji on postaje zemno biće, prašnjavo biće koje se gubi u toj prašini, a njegova želja postaje sprega koja ga veže za Zemlju. Kada se prilijepi za Zemlju ne može se uzdići, nije više slobodan. Ustvari, u njegovoj nutrini neće procvjetati ljudskost, a ahiretska kuća je mjesto našeg napretka. Upravo o tome Hafiz u stihovima kaže:
Kako da se uzdignem u sveti svijet,
kada sam u čardaku tijela ostao sapleten?Sapletenost je stanje kada čovjek ne može pomaknuti svoje tijelo i kada ga bole kosti, a tijelo je ono za što se čovjek vezao srcem. Ako se čovjek želi uzdići u sveti svijet, treba se prvo osloboditi te zaglavljenosti. Sve za što se čovjek srcem veže loše je za njega, a tijelo je primjer onoga za što se čovjek veže. Ako se čovjek srcem veže za kuću, ta kuća će biti dio njega. Zato se, ako npr. otpadne jedna cigla s te kuće rastuži nad tim, kao kada mu se zub pokvari i srcem to osjeća. Čovjek ima tijelo (biće) opsega njegovih želja.
Zbog toga, kada bude nanesena šteta onome za što je vezan, on će da pati. Slično kao otac koji može da podnese bol na svom tijelu, ali ne može da podnese da mu dijete bude oštećeno. Ako udariš šipkom dijete po ruci, to je kao da si ocu zabio trn u oko, u smislu da njegovo tijelo nije samo glava, ruke ili noge već njegovo tijelo predstavlja sve ono što je predmet njegovog interesovanja. Sve stvari za koje se čovjek veže su pozornica čovjekovog tijela. Kada čovjek ima ovosvjetsku želju to znači da je njegovo tijelo na Ovom svijetu umrlo i prije nego li umre on. Zašto? Zato što je srce vezao za Ovaj svijet. Ova zemlja je njegov kabur (grob). Prije nego umre njegova kuća, soba, postelja, zanimanje predstavljaju njegov grob i ti su grobovi u različitim oblicima. Ali ako čovjek ne veže svoje srce za Ovaj svijet, Zemlja neće biti njegov grob. Kada ga spuste u grob, on neće biti u grobu. Tijelo će mu se vatiti zemlji, ali on sam je slobodan. Slobodniji nego prije. On još uvijek nije umro i ako formalno umre, živ je. Ovo govorim da bismo bolje shvatili smisao smrti, da se sa jednim dubljim uvidom suočimo sa smrću i da je bolje analiziramo. Smrt znači prestajanje čovjekovog kretanja i pad čovjekovog leta. Kada se čovjek srcem veže za Ovaj svijet i preda mu se, biva lišen uzdizanja i to je njegova smrt.
Hazreti Ali kaže: “Rizničari imetka su umrli dok su još bili živi” – što znači da su stradali dok su živjeli – “a učenjaci (ulema) ostaju dok je vremena.” Ovdje je vrlo precizno objašnjeno značenje uleme. Ulema ne podrazumijeva naučnike, zbog toga što ih spominje pored izraza rizničari imetka, što znači oni koji su vezali srce za imetak, dok se ulema nije srcem vezala za imetak. Ulema nisu osobe koje bolje znaju i koje zbog pismenosti i znanja posjeduju titulu, već se razlike među ljudima javljaju na osnovu vezanosti i predmet vezivanja određuje razliku među njima. Rizničari imetka imaju problem i zatočeni su u u onom za što se vežu. Naspram njih se nalaze učenjaci koji nemaju tu vezanost i oslobođeni su. Upravo zato zbiljsko znanje podrazumijeva da znaš za šta se trebaš vezati. Stoga ovu skupinu zovu učenjaci. Kada čovjek ne posjeduje znanje za što se treba vezati i bude njega lišen, kakve će koristi imati uspjeh koji ostvari na polju drugih nauka i kakve će koristi ubrati od tih saznanja? Današnji čovjek zna odlike, osobine i svojstva stvari, zna način na koji se one spravljaju, ali kakvog dobra ima od toga? Vlada znanjem o izgradnji države, ali da li to može da očuva na mjestu gdje treba da posjeduje – a ne posjeduje – znanje na kome se trebaju temeljiti sva ostala znanja, kao ni znanje o onome za što se treba vezati?
Upravo zato Imam Ali učenjakom naziva osobu koja posjeduje znanje o “majci znanja”. Ako ne bude ovog znanje, ostala znanja će umjesto da budu korisna biti štetna. Atomska bomba je došla u postojanje zahvaljujući znanju i pomoću njega se koristi, ali znanje koje nije “majka znanja” sa ovog gledišta se ne može nazvati znanjem. Hazreti Ali kaže: “Ne može se reći znalac za onoga ko je lišen ovoga znanja, čak i kad bi znao sve na svijetu.”
Vratimo se na pitanje smrti. Nijedna milost nije veća od te da je Bog dao čovjeku mogućnost da prije nego ga smrt uhvati za vrat, on nju uhvati. Čovjek se može osloboditi mnogih zatvora, ali osloboditi se zatvora vezanosti jeste najveća sloboda. To znači da čovjek dođe do te razine da mu njegova duša i život ne budu važni i ovo se može postići samo uz Božiju naklonost. Kada se čovjek izbavi iz tog opasnog zatvora, Ovaj svijet će za njega postati jedan drugi svijet. Sve dok smo u spregama i lancima vezanosi mi razumijemo na jedan način, čujemo na jedan način i na jedan način gledamo Ovaj svijet. Ali kada se čovjek oslobodi sprega vezanosti mijenjaju se njegovo razumijevanje i shvatanje, svijest, način gledanja, slušanja… Uzvišeni svijet se ne može spoznati u zatvoru vezanosti. Duhovni svijet se ne može vidjeti očima glave. Zbog toga su mnogi došli na Ovaj svijet i otišli sa njega, ali nisu vidjeli taj “Veliki svijet”. Ostali su u “Malom svijetu” sve do smrti. Svijet melekuta je veliki svijet, a svijet Dunjaluka je mali svijet. Čovjek u Svijetu melekuta ima biće važnije od ovog ovog bića i život važniji od života u materijalnom svijetu. U tom životu i biću čovjek shvata (kuša) okus stvaranja. Zbog toga Časni Kur'an prenosi riječi nevjernika kada kažu:
“Kamo sreće da sam poslao nešto ispred sebe za svoj život (na Budućem svijetu).” (Fedžr, 24)
Obratite pažnju da za život poslije smrti kaže moj život. Zato jer je pravi i osnovni život, ahiretski život. Ovosvjetski život je kao koža koju čovjek zbaci. Život na Ovom svijetu sa svim svojim opsegom sličan je zbacivanju ogrtača sa sebe. Poput odjeće nakon koje kada se ukloni ostaje nepokrivena zbilja. Tada shvata da njegov istinski život nije bio ovosvjetski život, već je to život poslije smrti. Uzvišeni u više ajeta govori o ovome i kroz njih nam daje na znanje ovu istinu.
Pogledajmo svilenu bubu. Svilena buba se nalazi u čahuri (larvi) i preobražava se u leptira, završava sa jednim ciklusom i prestaje biti crv. Taj ciklus za njega je ogrtač, a nakon toga dolazi period njegovoga leta. Da li je on crv ili leptir dok se nalazi u larvi? Da li je glavni život ovog bića njegov život crva ili leptira? Znate da svilena buba svoju larvu malo po malo jede, sve dok ne preraste u prelijepog leptira koji poleti. Upravo ovi prelijepi leptiri koje vidimo kako slijeću na stabla i cvijeće, prošli su jedan period kada su bili crvi i kada biste gledali lišće na drvetu vidjeli biste velike zelene crve, koji su poslije prerasli u leptire. Koji od ovih stanja predstavlja osnovni i glavni život za ovo biće? Sigurno da je to period kada leti. Prema tome, razdoblje kada je bio crv je samo jedan omot, prolazni period i uvod za njegovo usavršavanje dok ne preraste u leptira.
Čovjekov život poslije smrti je poput života svojstvenog leptiru, dok je njegov život prije smrti poput života svojstvenog crvu. Čovjek dolazi na Ovaj svijet, odrasta, ženi se, dobija djecu, nalazi posao, zarađuje hljeb, potom dolaze zetovi, snahe, unučad… Ovo vrijeme je kao onaj period koji crv provodi u larvi. Vrijeme kada čovjek treba da se preobrazi u leptira nastupa onda kada stekne svijest o Bogu i pozove Ga, bolje reći odazove Mu se. Jer njegovo leptirsko oko razumije šta to znači, dok naše oči koje su poput očiju crva ne razumiju i ne shvataju Boga.
Jedna skupina ljudi kada dođe do kraja prvog razdoblja, prve faze bivstvovanja uviđa da za svoj leptirski period nisu ništa uradili i nemaju prostora da lete. Razmišljaju kako da uzlete? Gdje da se vinu? S kojom ljubavlju nošeni mogu poletjeti? Ovdje dolazi do izražaja važnost pitanja želja: U bilo kojem stanju da ostavimo čovjeka, on će se zaustaviti i zastati na svojim željama. Ta želja je pokazatelj njegovog položaja.
مَّن كَانَ يُرِيدُ الْعَاجِلَةَ عَجَّلْنَا لَهُ فِيهَا مَا نَشَاء لِمَن نُّرِيدُ ثُمَّ جَعَلْنَا لَهُ جَهَنَّمَ يَصْلاهَا مَذْمُومًا مَّدْحُورًا
“Onome ko želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.” (Isra’, 18)
Onaj koji umire sa ljubavlju prema Ovom svijetu i tako ga napušta, sa kojom će ljubavlju biti živ na Onom svijetu? Obratite pažnju, jer vam govorim o srži teme. Osoba kojoj je krajnja želja bila ta da odraste, da se zaposli, oženi, dobije potomstvo i da oženi ili uda djecu, zatim sam da ostari i umre, kakvu će želju imati poslije smrti? On je dobio sve što je htio, šta još želi? Pogledajmo sad kako nas Časni Kur'an poziva na oživljavanje duhovnog života:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ
“O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati.” (Anfal, 24)
Kakvu želju još ima za život na Budućem svijetu? Vi znate da svaki pokret koji čovjek učini, učini sa željom. Želja je čovjekov pokretač u svim poslovima. Želja čovjeka pokreće i tjera ga da naprijed. Kako se može bez želje ići? Sada ću ovo malo preciznije objasniti. Vi ne možete ni jedan korak načiniti bez želje. Moguće je da kažete: “Kakvu želju mogu imati kada sjedam za sofru sa hranom. Nemam nikakve želje. Samo sam gladan i prilazim sofri kako bih se najeo.” Ali nije tako i vi tom argumentacijom zbijate šalu, jer i u tom vašem djelu skrivena je želja. Kako? Tako jer jedete hranu da ne biste umrli i da biste ostali živi. Prema tome, odabrali ste život, želite ostati živi i da bi ste to ostvarili jedete hranu. Zašto želite živjeti? Sigurno ćete reći želim ostati živ da bih odrastao, oženio se, osnovao porodicu i potom umro. A ja ću u odgovoru reći da je vaše jelo zarad stizanja do tih želja. Prema tome, želje su bile vaš pokretač u tom djelu.
Moguće je da ćete upitati: “Pa kakvu želju imam kada idem kupovati hljeb u prodavnicu?” Odgovor je da vi kupujete hljeb da biste ga jeli, a jedete ga da biste živjeli. Dakle, kada kupujete hljeb vaše korake prati želja. Moguće je da upitate: “Kakvu želju imam dok hodam?” Vi ćete sami dati odgovor na to pitanje. Jer hodate ili da biste se odmorili, ili hodate da biste razmišljali, ili da biste promjenili ambijent, ili želite udisati vazduh kako biste bili zdravi, veseli i živahni. Prema tome, nikakva kretnja, mirovanje niti stajanje ne postoje u čovjeku, a da se ne oslanjaju na njegove želje.
A sutra, kada čovjek svoje noge izvadi iz Ovoga svijeta kako će letjeti? Zamislite da mu daju i krila, sa kojom će željom uzletjeti? Onaj kome je sva želja bila to da ostari, kada hoće napustiti Ovaj svijet i na ovoj ili onoj strani mu se nalaze nekoliko kćerki, nekoliko zetova, nekoliko snaha, postavlja se pitanje kakvo će interesovanje i ushićenost osjećati prema Onom svijetu? Nije smisao navedenog da ne treba posjedovati sve to, već da treba u sebi oživiti želje koje će čovjeku darovati život i na Ovom i na Budućem svijetu. Kakvu želju ima za Onim svijetom onaj koji ovdje nema žudnju za Džennetom? Na Onom je svijetu neće naći.
وَمَن كَانَ فِي هَذِهِ أَعْمَى فَهُوَ فِي الآخِرَةِ أَعْمَى وَأَضَلُّ سَبِيلا
“Onaj ko je na Ovom svijetu bio slijep, biće slijep i na Onom i daleko od svakog dobra.” (Isra’, 72.)
On ne zna gdje treba ići jer nije ponio sa sobom tu želju. Isto kao što čovjek ima želju za razdoblje kada je kao u ličinki, kako bi okončao i priveo kraju ovosvjetski život (ili život u ličinki), kako bi pronašao smisao u životu, isto tako mora imati želju za onosvjetski život i mora još dok je ovdje odabrati stvari koje će dati smisao njegovom glavnom životu. On treba pokretačku snagu kako bi mogao letjeti. U suprotnom imat će teškoća i u ovosvjetskom životu, jer Časni Kur'an kaže u suri Ta-ha:
وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى
“A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.” (Ta-ha, 124)
Dakle, čovjek ima dva života, pa samim tim i dva groba: grob u koji spuštaju tijelo i on je za sve jednak i grob za čovjekova djela. Čovjek živi u moru svojih djela ili svijetu svojih djela. Užici su rezultat djela, ali i muke i patnje su, također, njihov rezultat. Za jednog je grob najugodnije mjesto boravka, a za drugog je najstrašnije. Prema tome, nije smrt sama po sebi dobra ili loša. Postoji i najgora i najbolja smrt.
وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ فِي غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَالْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ عَذَابَ الْهُونِ بِمَا كُنتُمْ تَقُولُونَ عَلَى اللّهِ غَيْرَ الْحَقِّ وَكُنتُمْ عَنْ آيَاتِهِ تَسْتَكْبِرُونَ
“A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima: ‘Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.’” (An'am, 93)
وَالمَلاَئِكَةُ يَدْخُلُونَ عَلَيْهِم مِّن كُلِّ بَابٍ سَلاَمٌ عَلَيْكُم بِمَا صَبَرْتُمْ فَنِعْمَ عُقْبَى الدَّارِ
“Meleci će im ulaziti na svaka vrata: ‘Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!’” (R'ad, 23-24)
Dakle, ono čega se čovjek plaši nije smrt već njegova djela. Smrt je blagodat, kao i sve ostale blagodati. A koliko je umiranje opasno, život je opasniji.
خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ
“Stvorio je smrt i život.” (Mulk, 2)
Ako čovjek svoj život ispravno upotrijebi, bit će to dobro, ali ako se prepusti prohtjevima stradat će. I smrt je nešto kao i rođenje, čak i bolja od toga. Rođenje je pristupanje u svijet obaveza (taklif) i odgovornosti, a smrt je izlazak iz svijeta obaveza i spašavanje od opasnosti ispita. Prema tome, smrt je blagodat, dobro, berićet i odraz blagodati Božije.
