Scroll to top

Univerzalnost i vječnost islama

Uvod

Saznali smo da je neophodno vjerovanje u sve Božije poslanike i prihvatanje svih njihovih poruka. Također nam je jasno da poricanje jednog poslanika, ili jednog propisa, ili poruke koju sa sobom donosi znači poricanje Božijeg gospodarenja u propisivanju zakona, što bi bilo slično Iblisovom nevjerstvu.

U skladu s tim, nakon utvrđivanja poslanstva Poslanika islama, neophodno je vjerovanje u njega, u sve ajete koji mu se objavljuju i sve propise i zakone koje je donio od Boga.

Međutim, vjerovanje u sve poslanike i nebeske knjige ne čini obaveznim da se postupa u skladu s njihovim šerijatima. Muslimani vjeruju u sve velike poslanike i sve nebeske knjige, ali ne mogu i ne trebaju postupati u skladu s prethodnim vjerozakonima. Prije smo već ukazali da je dužnost svakog naroda postupanje u skladu sa propisima poslanika upravo tog naroda. Dakle, neophodnost djelovanja u skladu sa islamskim Šerijatom za sve ljude bit će dokazana kada poslanstvo Poslanika islama ne bude isključivo vezano za poseban narod, i također ako nakon njega ne bude došao drugi poslanik koji bi poništio njegov Šerijat. Drugim riječima, kada se dokaže da je islam svjetska i vječna religija.

Zato je potrebno razmotriti pitanje da li je poslanstvo Poslanika islama univerzalno i trajno ili pripada isključivo jednom određenom narodu i ograničenom vremenu.

Očito je da se ovakvo pitanje ne može razmatrati čisto racionalnom metodom, već se moramo koristiti metodom istraživanja nauka koje se bave svetim tekstovima i poviješću, tj. treba se obratiti svetim tekstovima i povijesnim dokumentima koji su priznati i prihvaćeni.

Za čovjeka koji je ustanovio istinitost Kur'ana, poslanstva i bezgrješnost Poslanika islama ne postoji legitimniji ni prihvatljiviji argument od Knjige i sunneta.

Islam je svjetska religija

U neophodnosti islama spada to da on bude svjetska religija i da ne bude ograničen na samo jedan poseban narod ili posebno područje. Čak i oni ljudi koji nisu muslimani znaju da je poziv islama univerzalan i da nije ograničen na poseban geografski prostor.

Pored toga, postoje brojni povijesni dokumenti koji svjedoče da je Poslanik slao pisma i posebne glasnike vođama država: rimskom caru, iranskom kralju, vladarima Egipta, Etiopije, Sirije, kao i poglavarima raznih arapskih plemena. Svima je upućivao poziv da prihvate ovu religiju, da ne odbijaju prihvatanje islama, upozorivši ih na loše posljedice nevjerstva.[1] Da islam nije svjetska religija, ne bi se proveo ovaj opći poziv i ostali bi narodi i ummeti imali izgovor za neprihvatanje ove religije.

Prema tome, ne može se odvojiti vjerovanje u istinitost islama i neophodnost provođenja njegovog Šerijata, te neke ljude smatrati izuzetim od obaveze praktičnog slijeđenja ove Božije religije.

Kur'anski argumenti o univerzalnosti islama

Kao što je ukazano, najbolji argument i najvjerodostojniji dokument za dokazivanje ovakvih pitanja jeste časni Kur'an, čija istinitost je već dokazana u prethodnim poglavljima. Čovjek koji samo jednom površno prođe kroz Kur'an sasvim jasno će zaključiti da je njegov poziv javan i sveopći i da nije vezan isključivo za jedan određeni narod ili jezik.

Između ostalog, u velikom broju ajeta Kur'an se obraća svim ljudima riječima: “O ljudi”[2], ili: “O sinovi Ademovi.”[3] Svoju uputu šalje svim ljudima, riječima ljudi[4] i svjetovi.[5] Također, u brojnim ajetima potvrđuje da je Poslanikovo poslanstvo za sve ljude[6] i sve svjetove. U jednom ajetu kaže da se njegov poziv tiče svih onih do kojih stigne vijest o tome.[7] S druge strane, sljedbenicima drugih religija obraća se i kori ih riječima sljedbenici knjige (ehlu-l-kitāb).[8] On potvrđuje da je Poslanik poslan i njima i u osnovi pobjedu islama nad ostalim religijama predstavlja kao cilj objavljivanja Kur'ana Poslaniku.[9]

Uzevši u obzir ove ajete, ne ostaje prostora ni za kakvu sumnju i nedoumicu u vezi sa univerzalnošću kur'anskog poziva i svete religije islama.

Islam je vječan

Na isti način kako spomenuti ajeti korištenjem općenitih izraza (sinovi Ademovi, ljudi, svjetovi) i obraćanjem narodima koji nisu Arapi i koji slijede ostale religije (o sljedbenici knjige) dokazuju općenitost i univerzalnost islama, isto tako se upotrebom vremena u neograničenom obliku opovrgava ograničenost i uvjetovanost Kur'ana određenim vremenom. Posebno ne ostaje mjesta nikakvoj sumnji uz izraze u kojim se kaže:

لِيُظْهِرَهُ عَلَى الدِّينِ كُلِّهِ

“Da bi je uzdigao iznad svih vjera.”[10] Također, vječnost se može dokazivati 41. i 42. ajetom sure Fussilet, u kojima se kaže:

وَ إِنَّهُ لَكِتَابٌ عَزِيزٌ ۝ لَا يَأْتِيهِ الْبَاطِلُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَ لَا مِنْ خَلْفِهِ تَنزِيلٌ مِّنْ حَكِيمٍ حَمِيدٍ

“A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž mu je strana, bilo s koje strane, to je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga”, koji ukazuju na to da Kur'an neće izgubiti svoju istinitost i vjerodostojnost. Također, argumenti da je Poslanik islama posljednji Božiji poslanik odbacuju svaku mogućnost i sumnju u to da će njegov Šerijat biti dokinut dolaskom poslanika nakon njega. Isto tako, postoji veliki broj predaja sljedećeg sadržaja:

حَلاَلُ مُحَمَّدٍ حَلاَلٌ إِلَی يَوْمِ الْقِيَامَة، وَ حَرَامُهُ حَرَامٌ إِلَی يَومِ الْقِيامَة.

“Ono što je Muhammed, s.a.v.a., dozvolio dozvoljeno je do Sudnjeg dana, a ono što je on zabranio zabranjeno je do Sudnjeg dana.”[11] Pored toga, vječnost islama je, poput univerzalnosti, njegova nužnost i kao takva nema potrebe za argumentom izvan argumenta istinitosti islama.


[1] Poslanikova pisma zabilježena su u poznatim povijesnim knjigama, a zbirka njegovih pisama posebno je štampana u knjizi pod naslovom Poslanikova pisma (Mekātību-r-resūl).

[2] El-Bekare, 21; En-Nisa’, 1, 174; Fatir, 15.

[3] El-A‘raf, 26–28, 31, 35; Ja-Sin, 60.

[4] El-Bekare, 185, 187; Ali ‘Imran, 138; Ibrahim, 1, 52; El-Džasije, 20; Ez-Zumer, 41; En-Nahl, 44; El-Kehf, 54; El-Hašr, 21.

[5] El-En‘am, 90; Jusuf, 104; Sad, 87; Et-Tekvir, 27; El-Kalem, 52.

[6] En-Nisa’, 79; El-Hadždž, 49; Sebe’, 28.

[7] El-En‘am, 19.

[8] Ali ‘Imran, 65, 70–71, 98–99, 110; El-Ma'ide, 15, 19.

[9] Et-Tevbe, 33; El-Feth, 28; Es-Saff, 9.

[10] Isto.

[11] Kafi, sv.1, str. 57; sv. 2, str. 17; Biharu-l-envar, sv. 2, str. 260; sv. 24, str. 288; Vesa'ilu-š-ši‘a, sv. 18, str. 124.

Povezani članci