Upoznavanje sa Stazom rječitosti

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 

Nehdžul-belaga (Staza rječitosti) predstavlja skup govora i zapisa predvodnika bogobo­jaznih, Imama Alija i podijeljena je u tri dijela i to:

a) 242 govora,

b) 78 pisama,

c) 489 izreka.

Pisac i sakupljač ovog izvanredno vrijednog djela je sejjid Razi, istaknuti učenjak iz četvrtog stoljeća po Hidžri. Njegova zasluga ogleda se u tome što je ove govore i pisane tragove sakupio iz različitih knjiga i se­lektirao ih, kao što je i sam rekao u uvodu Nehdžul-belage:

“I pored svega ovoga ja ne tvrdim da sam stekao uvid u sve govore Imama Alija i da nisam ništa propustio, kao što ne smatram dalekim od istine da je i ono što nije stiglo do nas više od onoga što jeste.”

Također i Mes‘udi, koji je umro trinaest ili četrnaest godina prije rođenja sejjida Razija, kaže sljedeće u knjizi Murudžuz-zeheb:

“Govori Zapovjednika vjernika, koje citiraju govornici i književ­nici, dosežu do brojke od četiri stotine i osamdeset.”

Prema tome, ono što je prenio sejjid Razi predstavlja polovinu govora Imama Alija. U svakom slučaju, ono što se može zaključiti iz ovoga govora jeste da ovo veliko djelo koje je potaklo hvalu svih iskrenih naučnika svijeta, muslimana i nemuslimana, ostavivši ih zapanjenim, predstavlja tek mali odraz njegovih zapisa, govora i misli.

Druga stvar koju treba dodati jeste da je ova knjiga, iako se već četrnaest stoljeća izučava na univerzitetima čovječnosti – podvrgnuta dubokim analizama – i pored toga što je dosada napis­ano tri stotine komentara i prijevoda na različitim jezicima, još uvijek nije shvaćena onako kako bi trebala biti. Razlozi koji su dali posebnu vrijednost ovoj knjizi kako kod muslimanskih učenjaka tako i kod nemuslimana su sljedeći:

Osebujna ličnost Imama Alija

Njegova sveobuhvatnost u vrlinama, što se očitava u njegovoj riječi, daje posebnu vrijednost Nehdžul-belagi. Ovom prilikom prenijet ćemo samo neke izjave muslimana i nemuslimana:

a) U vezi sa mnoštvom vrlina Imama Alija Hafiz, jedan od ve­likana ehli-sunneta, kaže sljedeće:

“O Aliju se ne može govoriti. Međutim, ako bi trebalo ispuniti njegovo pravo, rekli bi da pretjerujem, a ako se to ne učini, bila bi učinjena nepravda prema njemu.”

Halil Nahvi, jedan drugi velikan ehli-sunneta, kaže:

“Šta kazati o ličnosti čovjeka čije su vrline porekli prijatelji i nepri­jatelji; prijatelji iz straha, a neprijatelji zbog zavisti. I pored toga, svijet je ispunjen njegovim vrlinama.“

Ahmed ibn Hanbel o vrlinama Alija kaže:

“Vrline koje su spomenute o Aliju u predajama Poslanika, s.a.v.a., ni za jed­nog od ashaba nisu tako prenesene”[1];

b) Znanje Imama Alija

U skladu s Poslanikovim predajama svih pravaca u Islamu Imam Ali označen je najučenijim u Sunnetu i u Kur'anu. Pisac Jenâbiul-muvade u četrnaestom podjeljku 61. strane ove knjige prenosi:

Rekao je Poslanik, s.a.v.a.: “Najučeniji od mog Ummeta poslije mene jeste Ali ibn Ebi Talib”, ili kako je preneseno u Mustedrekus-sahihejn2 i Esedul-gabe3 Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ja sam grad znanja, a Ali je njena kapija”

Isto je preneseno i od samog Imama Alija u knjizi Jenâbiul-muvade:

“Zaista, Poslanik me je poučio hiljadu vrata znanja, a svaka od njih otvara drugih hiljadu vrata i sve tako hiljadu po hiljadu dok ni­sam naučio sve ono što je bilo i ono što će se desiti do Sudnjeg dana. Naučio sam razloge nedaća i razlučivanje istine od neistine.”

Također, on sam u jed­nom svom govoru kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite jer, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nećete me pitati ni o čemu, odsada pa do Sudnjeg dana, a da vas neću obavijestiti o tome.”4

Opsežnost i veličina znanja Imama Alija takva je da su to bez­broj puta priznali i nemuslimanski naučnici. Kršćanin po imenu Nosisijan rekao je:

“Kad bi se i danas Imam Ali, ovaj veliki i vješti govornik, popeo na mimber kufske džamije, vidjeli biste kako naučnici iz ci­jelog svijeta hrle da se okoriste.”5

U prilog tome da je znanje Imama Alija znanje časnoga Kur'ana navodimo sljedeće Poslanikove riječi: “Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem. Ovo dvoje nikad se neće odvajati sve dok ne dođu meni kod Kevsera.”6

Sam Imam Ali u sljedećem govoru iz Nehdžul-belage ukazuje na ovu zbilju:

“Gdje su oni koji su tvrdili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njima uskratio, nas uveo, a njih istjerao. S nama se traži Uputa, a sljepilo otklanja.”7

Rezime 

Nehdžul-belaga jedan je od odraza znanja Imama Alija koja:

a) otkriva njegovu ličnost i znanje,

b) predstavlja prozor ka značenjima i tajnama kur'an­skog znanja.

Nehdžul-belaga predstavlja djelo koje, sa stanovišta retorike, stil­iziranog izražavanja i rječitosti, zauzima vrhunsko mjesto u svijetu književnosti. Imam Ali o tome kaže:

“Mi smo predvodnici govorništva, drvo njegovo pustilo je u nama kori­jenje, a grane njegove nad nama su se nadvile.”

Ovom prilikom navest ćemo samo neke od izjava mus­limana i nemuslimana u pogledu naše teme.

Govori muslimanskih učenjaka o govorništvu Imama Alija

Mnogi naučnici islamskih pravaca – mu´tezilije, hanefije, šafije, hanbelije, malikije i dr., bili su upoznati s govorima Imama Alija. U svojim djelima iskazivali su svoju oduševljenost i navodili razloge nadmoćnosti njegova govora.

a) Džahiz, učenjak ehli-sunneta, umro 255. god. po H., kaže:

b) “Ali ibn Ebi Talib, neka mu Allah oplemeni lice, pos­lije Poslanika, s.a.v.a., bio je najučeniji, najrječitiji i najskromniji (…) i poslije Poslanika on je pred­vodnik svih Arapa govornika.”[2]

c) Allame Ibnul-Dževzi, umro 567. god. po H., kaže: “Go­spodar je podario takvu moć govora Aliju kojom je uspio na jednom mjestu objediniti i slatkoću i slanoću, izmiješati ljepotu i retoriku (…) Velikane je primorao da priznaju svoju slabost, otišavši daleko ispred svih učesnika nadmetanja. Go­vori Alija, koji su prosvijetljeni svjetlom poslanstva, umove ostavljaju zadivljenim i zatečenim.”[3]

d) Muhamed ibn Talhe Šafei kaže:

“Elokvencija se pripisuje Aliju dok rječitost izvire iz njegova bića. Retorika se crpi iz njegovih riječi. Nauka me´ani i bejan blagodati su kao kad neko drag opstoji u njegovu biću.”[4]

I neprijatelji priznaju Imamu Aliju vrhunsko govorništvo

Snaga Imama Alija u govorništvu bila je tolika da je i njegove nepri­jatelje primorala da mu to priznaju. Primjerice, kada je Mahkan ibn Ebi Mahkan napustio Alija otišavši Muaviji, želeći ga zadovoljiti, rekao je sljedeće:

“Dolazim ti od najnerječitije osobe.”

Ova njegova izjava bila je toliko smiješna i očigledna laž da je i na­jvećeg Alijevog neprijatelja stavila u njegovu odbranu. Muavija je rekao:

“Teško tebi, pripisuješ Aliju slabost govora. Kurejšije prije Alija nisu bili upoznati s elokvencijom. Ali je bio taj koji ih je tome poučio.”[5]

Šejh Muhammed Abduhu, vrhovni muftija u Egiptu, u svom ko­mentaru Nehdžul-belage piše:

“Jasno je da je predvodnik vlasti razuma, rječitosti, junak stil­istike i elokvencije Ali ibn Ebi Talib. Nehdžul-belaga predstavlja zbirku svih tehnika govora i ni jedan cilj od ciljeva govorništva iz nje nije izuzet.”

Ibn Ebil-Hadid, poznati učenjak ehli-suneta, nakon što biva zadivljen riječima Imama Alija, kaže:

“Ako bi se svi go­vornici i poznavaoci govorništva sakupili na jedno mjesto i tom prilikom im bili predočeni Alijevi govori, bilo bi dostojno da svi učine sedždu naspram tih riječi, kao što čine sedždu kod ajeta za sedždu.”[6]

Ali El-Džundi, dekan jednog fakulteta u Kairu, kaže:

“Čitanjem Nehdžul-belage jedna posebna vrsta muzike dodiruje dubinu ljudskih osjećaja. Sa stanovišta uređenosti i rime riječi, ovo djelo može se ubrojiti u pjesnička ostvarenja.”[7]

Govori nemuslimanskih učenjaka o Nehdžul-belagi

a) Kršćanski učenjak profesor Amin Nahli, u odgovoru osobi koja ga je zamolila da odabere sto izreka iz Nehdžul-be­lage, kaže:

“Kako da odaberem između stotine dragulja sto izreka, kad sam nemoćan samo jednu izabrati. Ovaj posao čini se kao od­abiranje jednog rubina između mnoštva drugih. U sva­kom slučaju, ja sam uradio taj posao, dok su mi ruke oprezno prevrtale svijetleće rubine, a oči ostale zaslijepljene njihovom svjetlošću. Ne možeš vjerovati zbog zbunjenosti i začuđenosti prilikom odabira svake riječi koja me je obuhva­tila s kakvom sam teškoćom izvlačio svaku rečenicu iz ovog rudnika rječitosti. Uzmi ovih sto izreka i znaj da su one zrake svjetlosti, rječitosti i stilistike.”[8]

b) Poznati kršćanski pisac i književnik George Jordac kaže:

“Da li ste se u historiji Istoka s nečim sličnim susreli kao što je Nehdžul-belaga? Nehdžul-belaga nudi znakove o misli, mašti i osjećajima i sve dok bude postojao čovjek i nje­gove misli, mašta i osjećaji, ona će sklapati vječni savez s izoštrenim osjećajem ljepote i književne umjetnosti… Nehdžul-belaga je predivan govor koji drugi ne dosežu. Dio je jedne objave! Neraskidiva je veza s temeljima ljud­skog ad­aba; do te mjere doseže vrhunac da su u vezi s njom rekli: ‘Govor niži od riječi Božije, a viši od govora čovjeka’.”[9]

c) Poznati kršćanski pisac i pjesnik Bules Selame kaže: “Poznata knjiga Nehdžul-belaga jeste vječno djelo koje potječe čovjeka da se upozna s uzvišenim mislima Ali ibn Ebi Taliba. Nijedna knjiga nije viša od nje, osim Kur’ana.”[10]

Ispravno tumačenje Objave

Jedan od nedostataka vjerskog promišljanja jeste taj da, koliko se god bude udaljeniji od živućih tekućih vjerskih izvora, toliko raste i sklonost ka iskrivljenim interpretacijama svetih tek­stova ili ezoterijskih poimanja – bilo da je to namjerno, zbog dokazivanja svojih ličnih sklonosti, ili nenamjerno, zbog ne­dostatka dovoljnog uvida i znanja o svetim tekstovima i učenjima. Također, ni islamski mislioci, koji su upoznati s kur’anskim ajetima – koje navode u svojim argu­mentacijama – nisu oslo­bođeni ove mahane. Štaviše, često se može vidjeti da i oni in­terpretiraju ajet potpuno suprotno njegovu spoljašnjem zna­čenju i povodu njegove objave. Zbog ovoga i Imam Ali kaže Ibn Abbasu:

“Ne raspravljaj s njima pomoću Kur'ana, jer Kur'an nosi mnoga značenja. Ti ćeš reći svoje, a oni će reći svoje. Raspravljaj s njima pomoću hadisa (Sunneta), budući da oni ne mogu pronaći umak­nuće od njega.”[11]

Jasno je da će se osoba koja se oslanja na kur'anske ajete zbog ne­prijateljstva koristiti nejasnim ajetima radi svojih ciljeva. S druge strane, mnogi jasni ajeti u većini slučajeva izrečeni su u ob­liku općenitog suda tako da ni sam Kur'an nije dovoljan u shva­ćanju njegovih parcijalnih značenja.

Prema tome, ovdje se postavlja pitanje šta treba raditi da bi se shvatili ajeti u slučajevima kada je moguća njihova različita in­ter­pretacija, ili su izrečeni u obliku općeg suda? Da bismo razumjeli ovu grupu ajeta, treba se obratiti utvrđenom i vjerodostojnom Sun­netu, jer Sunnet nije podležan te’vilu, i ako jest, to su rijetki sluča­jevi. Drugim riječima, iako je Časni Kur'an neizmijenjena Knjiga, mnoštvo je različitih shvatanja i tumačenja podređeno ličnim sklonostima čiju vjerodostojnost dokida utvrđeni Sunnet.

Nehdžul-belaga je jedan od najvažnijih vjerodostojnih izvora takvog Sunneta, jer je:

1. Imam Ali od samog početka pa do kraja bio je svjedok spuštanja Objave, kao što je i sam rekao na jednom mjestu:

“Čuo sam naricanje kada se Objava spuštala Poslaniku, i pitah Poslanika: ‘O Božiji Poslaniče, kakvo je ovo naricanje?’ Reče: ‘Ovo je Iblis, koji je ostao bez nade da će biti obožavan. Zaista, ti čuješ ono što ja čujem i vidiš ono što ja vidim, osim što ti nisi donosilac vijesti; međutim, ti si moj opunomoćenik i ti si u ve­likom dobru.’”

Ovakav oblik bliskosti nije prenesen ni za jednog od poslanik­ovih ashaba. Zapovjednik vjernika na drugom mjestu kaže:

“Pitajte me o Kur'anu da bih vam rekao u vezi s kojom su osobom spušteni ajeti i u kojem vremenu.”

Ova pre­daja sama po sebi ukazuje na veliku bliskost Imama Alija s Poslanikom;

2. Shodno onom što je preneseno od učenjaka svih islamskih mezheba, Ali bio je najučeniji ashab u kur'an­skim naukama, kao što smo i prenijeli neke od izjava u raspravi o znanju Imama Alija. Rekao je Poslanik, s.a.v.a.: “Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem.”

Ali u jednoj od svojih hutbi rekao je:

“Gdje su oni koji misle da su duboko upućeni u znanje?”

Pored ovih predaja, i učenjaci kao što su Ibn Atije, Bedruddin i Sujuti, slažu se u tome da je Ali ibn Ebi Talib predvodnik svih mufesira (tumača Kur'ana), dok je Ibn Abbas, od kojeg su drugi učili Kur'an, sam bio učenik Imama Alija.

Ukratko, jedan od faktora, koji pridaju važnost i vrijed­nost Nehdžul-belagi, pored svih drugih osobenosti, jeste to što je ona siguran izvor za tumačenje mnogih ajeta i njihovih značenja.

Sveobuhvatnost Nehdžul-belage

Četvrta osobina Nehdžul-belage, koja daje posebnu vrijed­nost ovoj knjizi zbog koje su je i nazvali sestrom Kur'ana, jeste njena sveobuhvatnost, raznovrsnost i bogatstvo tema. Nema sumnje, da onda kada je Poslanik, s.a.v.a., sebe uporedio sa gradom znanja, a Imama Alija s njegovom kapijom, to je bilo u značenju da ljudi trebaju da se okoriste poslanikovim znanjem koje je obuhvatalo znanje Kur'ana i Sunneta, a nakon njegove smrti znanjem Alija. Shodno tome, ovo značenje trebalo se mani­festirati u društvu pos­lije njegova pre­seljenja. Također, nema sumnje da znanje Imama Alija, i pored toga što se treba manifestirati u društvu, treba biti takvo da njegovi savremenici, kako učenjaci tako i običan puk, budu zado­voljeni i da se okoriste njime poslije njegovog poznatog poziva upućenog svima:

“Pitajte me prije nego što me izgubite!”

Jer u suprotnom, svako bi mogao izazvati narod ovakvim pozivom, a sigurno je da učen­jaci u svim vremenima ovakav iza­zov, sa mnošt­vom različitih pitanja, ne bi prošli olahko.

S druge strane, vidimo da su neki ljudi postali poznati kao naučnici, pišući mnoga djela, bilo da su iznosili svoja mišljenja o pitanjima ekonomije, politike, psihologije, sociologije i drugih nauka, ili u najmanju ruku samo nekih od njih. Sigurno je da su u nekim temama bili upućeniji i jači, a u drugim slabiji. I pored toga, malo je knjiga koje su pokušale odgovoriti na sve potrebe čovjeka i društva.

Ova izvanredna osobina može se naći samo u ne­beskim knji­gama, čiji je savršeni primjer neiskrivljeni Kur'an, ili u Sunnetu Poslanikovu, čije znanje, također, obuhvata i znanje Kur'ana. Me­đutim, Imam Ali, čije se srce napojilo s čistog izvora znanja Poslanikova i Kur'ana, uspio je to znanje, i pored sve njegove raznovrsnosti, prezentirati u svojim govorima. Upravo zbog ovoga Nehdžul-belaga objedinjuje takvu sveobuhvatnost da muslimani, poslije Kur'ana, ne mogu naći knjigu takvih odlika.

Ø Govori u Nehdžul-belagi takve su izrazite stilistike da su natjerali najveće književnike arapskog jezika, bilo da su mus­limani ili nemuslimani, prijatelji ili neprijatelji, na iz­raze divljenja.

Ø Pitanja filozofije takva su da izgledaju kao da go­vori veći filozof i od samog Ibn Sine.

Ø Irfanski su govori takvi; misliš da ih izgovara istak­nutiji gnostik od Mevlane ili Ibn Arebija.

Ø Epski i ratni govori takvi su kao da su izišli iz usta vječ­nog borca za slobodu.

Ø Njegovi moralni savjeti i mudrosti dati su kao govor jednog zahida koji je potpuno napustio svijet.

Ø Njegova politička pisma još uvijek zadivljuju politi­čare. Zašto da ne, kada su najbolja pravila upravljanja društvom i politike rečena najljepšim stilom.

Ø Fakihi istražuju pitanja Božijeg zakona.

Ø Psiholozi izvlače svoje koristi iz nje.

Ø Ekonomisti principe predočene u njoj prihvataju kao svoje glavne smjernice.

Ø Teolozi traže u njoj tumačenje objave.

Ø Sociolozi istražuju uzroke i principe spoznaje društva.

Ukratko, od istaknutih odlika Nehdžul-belage, s kojom se suo­čavaju svi njeni čitaoci u prvim trenucima, jeste njena sveobuhvat­nost i neobična raznolikost do te mjere da čovjek ne može vjerovati da jedna ličnost može sve ove izmjerene lijepe i precizne govore sakupiti u različitim temama; nekada čak i u potpuno oprečnim. Sigurno je da ovako nešto nije bilo moguće drugima do Imamu Aliju, čije je srce riznica Božijih ta­jni i more znanja.

Tematski sadržaji Nehdžul-belage

Sada, da bismo bolje stekli uvid u sveobuhvatnost Nehdžul-belage, ukazat ćemo na općenite smjernice tema kojima se Nehdžul-belaga bavi. Iako je ovaj posao obavljen u nekoliko spe­cijaliziranih knjiga i tom prilikom izbrojano de­setine hiljada tema, njene općenite smjernice mogu se ukratko prikazati na sljedeći način:

1) Teologija,

a) Tevhid i atributi Božiji; Božije znanje, mudrost i moć; me­leci; određenje itd.,

b) Poslanstvo i objava; poslanici, imamet i hilafet,

c) Proživljenje, kaburski azab, posljednje vrijeme (ahiri zeman), rog, sirat, obračun, Džehennem i Džennet,

d) Stvaranje čovjeka, usavršavanje čovjeka, nagoni i fitret, ruh, šejtan, edžel, smrt,

2) Kur’an i kur’anska naučavanja; razumijevanje i tu­mačenje ajeta,

3) Savjeti i mudrosti kao i moralne osobine: strpljenje, hrab­rost, bogobojaznost, čednost, postojanost, uzvišene ambi­cije, volja, promišljanje i prihvatanje pouke, sloboda, očišćenje nefsa, pokuđenost srdžbe, zabrana hvaljenja, oholjenje, laž, nepravda, dvoličnost i dr.,

4) Pitanja kelama, razuma i filozofije,

5) Rasprave irfana i osvjedočenja; o srcu, duhovnom put­ovanju, sjećanju na Boga, duhovnosti, pokajanju, traženju oprosta i dovi,

6) O pitanjima vjerskih propisa kao što su namaz, post, hadždž, džihad, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, zekat, ka­mata, zelenaštvo, nedozvoljeni imetak, krađa, sadaka, kazna, ub­istvo, propisi rata, nasljedstvo, svjedočenje, propisi za žene i dr.,

7) O filozofiji i povodima propisa,

8) Pitanja politike, a posebno o njegovoj ličnoj politici upravljanja društvom, svode se na onu iskrenu politiku bez prljavih prevara, to je bio metod od kojeg nije bio spreman ni po koju cijenu odustati,

9) Pitanja društva: smutnje u društvu, njeni uzroci i učinci; jedin­stvo i razjedinjenost, i njhovi učinci; dosto­jan­stvo i snaga društva; poniženje i podjarmljenost društva; osnovni principi pravednosti i jednakosti; društvena pitanja svojstvena njegovu vremenu,

10) Pitanja prava: uzajamna prava vladara i po­danika i druga različita prava koja postoje u društvu,

11) Pitanja vojske: džihad i ratni principi,

12) O znanju i njegovoj važnosti,

13) Pitanja prirodnih nauka: o stvaranju bića, biljki, nebeskih ti­jela; miner­a­li i sl.,

14) O životopisu Poslanika, s.a.v.a.,

15) O vijestima u budućnosti koje je prenio od Poslanika, s.a.v.a., kao što su budućnost Basre, Kufe, o smutnji Zendž, diktator­stvu Abdul-Melika, Hadždžadža i svršetku Emevija.

U svakom slučaju, iako su navedene teme opće smjer­nice Nehdžul-belage, sve njene vrijedne teme ne mogu se ograničiti samo na njih. Zbog toga još uvijek is­traživači čine napore da razvrstaju iz tekstova sve suptilinije teme kojima se bavi Nehdžul-belaga.

Nehdžul-belaga, knjiga ispred svog vremena

Jedna od istaknutih osobina Nehdžul-belage jeste da mnoge od njenih tema prednjače u razumijevanju svog vremena. U našem vre­menu, kada protječe trinaest i po stoljeća otkada su izrečeni go­vori i napisana pisma, još uvijek, kao i u svakom vremenu, učen­jaci, go­vornici i komentatori obraćaju se Nehdžul-belagi i zadubl­juju se u nju.

Međutim, u svakom tom vremenu samo dijelovi njenih učenja uzimani su u obzir, kao što se, recimo, u jednom vremenu obrađi­vala stilistika i ljepota govora Nehdžul-be­lage, što su govornici obilato koristili u svojim govorima. U nekim vremenima ko je god htio govoriti o njoj, ukazivao bi na njene irfanske i isposničke go­vore.

U tim vremenima nije bilo prostora da se govori o drugim aspektima Nehdžul-belage, kao što ni razmišljanja naučnika nisu išla u skladu s tim, sve dok se u posljednje vrijeme nisu pojavile društ­vene promjene i jedna skupina sociologa-mis­lilaca s novim raz­mišljanjima. Oni su, obraćajući se Nehdžul-belagi, otkrivali nove činjenice, kao što je pismo Imama Alija Maliku Aštaru, kojeg su kroz stoljeća naučnici iščitavali i samo prolazili pored njega. Među­tim, u novije vrijeme oni su ovo pismo sa svojim novim po­gledima podvrgli detaljnijem razmatranju i izvukli nove suptilnije zaključke.

Drugim riječima, poimanje i razumijevanje naučnika u svakom vremenu imalo je svoj određeni kapacitet kojim nisu mogli ra­zumjeti sva pitanja Nehdžul-belage. Protjecanjem vremena, moć razumijevanja naučnika također raste, a time i njihovo okorišćavanje samim govorima Zapovjednika vjernih – Imama Alija.

Halil Džubran o Imamu Aliju

Halil Džubran, arapski kršćanin, istaknuti je pisac i pjesnik. Nje­gova brojna djela na dvama jezicima, arapskom i engleskom, u svojoj su vrsti bila predmetom mnogih priznanja i pohvala. Džu­bran o Imamu Aliju kaže sljedeće:

“Ja ne dokuču­jem tajnu svijeta – zašto su neke ličnosti toliko is­pred svog vremena. Po mom uvjerenju Ali ibn Ebi Talib nije bio onog vremena. Ali se rodio ispred svog vremena. Po mom uvjer­enju Ali ibn Ebi Talib prva je osoba od Arapa, koja je uvijek bila u harmoniji s Univerzalnom dušom svijeta. On bijaše čovjek koji je noći bdio s Univerzalnom dušom svijeta.”

Ukratko, kao što je preneseno u predajama, sura Ihlas ima ta­jni koje će otkriti mudraci posljednjeg vremena ili je, ust­vari, ona i objavljena radi njih. Nehdžul-belaga, također, posjeduje mnoge ta­jne koje su se nama neke tek u posljed­njim desetljećima otkrile, dok će se neke druge tek u buduć­nosti razriješiti. Ova osobina Nehdžul-belage bila je uzrokom da je kroz sva vremena, kako za muslimana tako i za ne­muslimana, bila svježa i imala je nešto novo ponuditi. Ovo je vrijednost koja je uzdiže iznad svih ljudskih napisanih djela.

Upotrebljivost Nehdžul-belage

Jedna od istaknutih vrijednosti Nehdžul-belage jeste njena usklađenost s ljudskim potrebama, problemima i njenim rješen­jima u svim ljudskim društvima kroz sva vremena. Imam Ali, kao što je rečeno, poznaje čovjeka i njegovo stvaranje i pored svih nje­govih kompleksnosti. U skladu s tim, Imam Ali poznaje:

1) sve materijalne i duhovne potrebe čovjeka za dosti­zanja njegove potpune sreće i savršenstva;

2) sve nedostatke u razvoju i usavršavanju čovjeka;

3) sve načine liječenja njegovih bolesti, kao i puteve uk­lanjanja nedostataka.

Prema tome, govori Imama Alija u stalnom su kontaktu sa zdravim fitretima i u skladu s njima te su s preporukama i ukazivanjem puteva liječenja i očišćenja duše. S obzirom na to da je fitret ljudi od prvog čovjeka do čovjeka današnjice jednak, tako je i ova knjiga još uvijek liječnik duša.

Imam Ali u 192. govoru na sljedeći način govori o sredstvima dostizanja savršenstva i nedostacima čovječ­nosti:

“On (bogobojazni) blagost prožima znanjem, a riječ djelom. Ti vidiš da su nadanja njegova blizu, posrtaji rijetki, srce skrušeno, duša zadovoljna, obrok jednostavan, vjera sigurna, strast umrtvljena i srdžba savladana. Od njega se očekuje samo dobro i od njega se ne treba bojati zla. Čak, ako bi se zatekao među onima koji su zaboravni, ubrajao bi se u one koji se sjećaju. Ako je među onima koji se sjećaju, ne ubraja se u one koji su zaboravni. Oprašta onome koji je bio nepravedan prema njemu. Daje onome ko njemu uskraćuje. Obilazi onoga koji njega ne obilazi. Govor ružan daleko je od njega, a njegova je riječ blaga, zlo njegovo ne postoji, vrlina je njegova prisutna, dobro njegovo dolazi, zlo njegovo od­lazi. Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zah­valan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini gri­jeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je do­nesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaborav­lja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo.”

Također, u jednom svom drugom govoru na sljedeći način pou­čava nas nedostacima usavršavanja i razvoja:

“U čovjeku ima komad mesa koji je prionuo uz njega žilom i najzačudniji je dio u njemu. To je srce. Ono ima spremnicu mud­rosti i ono što je tome oprečno. Tako, ako ono vidi zraku nade, žudnja ga ponižava, a kada žudnja uzavrije, pohlepa ga razara. Ako ga razočaranje nadvlada, tuga go­lema njega ubija. Ako se srdžba u njemu diže, ljutnja se silna razvije. Ako je ushićeno zadovoljstvom, zaboravlja biti oprezno. Ako ga strah obuzme, strijepnja ga pot­puno zaokupi. Ako se posvuda mir rasprostre, nemarno postaje. Ako zadobije obilje imetka, imućnost ga tlačiteljem učini. Ako ga nevolja zadesi, nestrpljenje ga obuzme. Ako ga nagrize oskudica, klonulost ga snađe. Ako ga glad napada, slabost čini da malaksa. Ako pretjera u sitosti, težina ga trbuha muči. Tako, pomanjkanje svako štetno mu je i pretjerivanje razara ga.”[12]

S druge strane vidimo da su riječi Imama Alija potekle iz srca društva i u vremenu njegove vladavine. Shodno tome, on se u pot­punosti posvetio svim aspektima njegove bolesti i nedostacima. Znači, dok je čovjeka i društva, ono će biti živo jedino uporedo s Nehdžul-belagom, koja nudi temeljna rješenja njegovim prob­lemima.

Sada ćemo ukazati na dio društvenih tema kojim se ona bavi:

1) upravljanje islamskim društvom;

2) izbor odgovornih i način odabira službenika islam­skog društva;

3) izbor sudaca i određivanje njihovih uvjeta;

4) postavljanje i svrgavanje namjesnika oblasnih područja i zapovjednika;

5) određivanje ovlasti i obaveza skupljača poreza;

6) upoznavanje neprijatelja i izdavanje naredbi za dži­had;

7) razaznavanje dvoličnjaka, njihovih pokreta i predo­čavanje is­pravnog metoda borbe protiv njih;

8) razumijevanje uvjeta rata i mira;

9) ispravni metodi snaga branilaca vjere;

10) opaske o rješavanju ekonomskih problema ogromne zem­lje onog vremena i kontrole bazara;

11) uloga doušnika unutar zemlje;

12) nužnost budnosti i nadziranja nad političkim, vo­jnim i propagandnim aktivnostima neprijatelja;

13) šta je istinska vlast čistoga Islama itd.

Ukratko, Nehdžul-belaga je knjiga koja je i pored spekulativ­nog i teorijskog aspekta čovjeka i društva ujedno usklađena i s nji­hovim praktičnim aspektom. Ona se, ujedno, bavi pitan­jima izgradnje čovjeka kao i pitanjima rješavanja društvenih problema.

Vrijednost i vjerodostojnost izvora Nehdžul-belage

Jedna od drugih karakteristika Nehdžul-belage, koja joj daje posebnu vrijednost, jest bogatstvo izvora porijekla njenog sadržaja. Rijetko se može naći knjiga (i to u izvornim djelima svih islamskih pravaca), ili predaja koja poput Nehdžul-belage raspolaže osebu­jnošću raznolikih izvora. Ovdje ćemo ukazati na neke aspekte od­like njenih tematskih izvora i to:

a) Sa stanovišta mnoštva izvora

Nehdžul-belaga posjeduje toliko mnoštvo dokaza i osvjedo­čenja da je ona govor Imama Alija i da tu činjenicu priznaju ne samo isk­reni istraživači, nego i zlobnici. Njeni izvori mogu se pod­jeliti na tri grupe:

1) Izvori prije sejjida Razija

Zbog toga što su govori Nehdžul-belage zapisani u mnoštvu različitih knjiga koje su bile raširene prije sejjida Razija te čitalac stječe sigurnost u njihovu izvornost i neizmišljenost. Abduz-Ze­hra Husejni, u svojoj knjizi koja se bavi upravo izvorima Nehdžul-be­lage, navodi dvadeset i dvije knjige u kojima su bili sakupljeni di­jelovi Nehdžul-belage prije sejjida Razija. Ibn Ebil-Hadid u svom ko­mentaru navodi sljedeće:

“Osoba je pitala Ibn Heššaba: ‘Da li je po tvom mišljenju treći govor u Nehdžul-belagi izrečen od strane Imama Alija, ili ga je sejjid Razi izmis­lio?’ Ibn Heššab reče: ‘Kunem se Bogom, ja sam vidio ovaj govor u knjigama koje su napisane tri stotine godina prije rođenja sejjida Razija.’”[13]

Također i knjiga O Nehdžul-belagi na 87. strani navodi neko­licinu starih izvora.[14]

2) Izvori iz vremena sejjida Razija

Istovremeno sa sejjidom Razijem mnogi historičari i pisci od­vojeno su pristupili sakupljanju govora Imama Alija u različ­itim oblicima kao što je činio:

– Šejh Mufid (umro 413. god. po H.) u knjigama El-Iršad i El-Ihtisas;

– Šejh Saduk (umro 380. god. po H.) u knjigama Ik­malud-din, El-Imali, Sevabul-a’mal, Kitabut-tevhid i još nekim drugim knji­gama;

– Šejh Tusi (umro 460. god. po H.) u knjigama El-Imali, Et-Tibjan, El-Gajb, El-Fehrest i Misbahul-mutehadžed;

– Džuvhari u knjizi Sehah;

– Ibn Šu'be u djelu Tuhaful-'ukul.

3) Izvori poslije sejjida Razija

Poslije sejjida Razija historičari i pisci također su u svojim knji­gama zapisivali govore i pisma Imama Alija, ili su ih navodili kao argumente u svojim raspravama. Zanimljivo je, međutim, da mnogi od njih, prilikom navođenja tih govora, u svom lancu prenosilaca ne spominju sejjida Razija. Znači da su oni predaje Imama Alija prenosili iz drugih izvora, od onih koje je koristio sam sejjid Razi, samo drugim lancem prenosilaca. U knjigama koje su se bavile pitanjem izvora ukazano je na ovu činjenicu.

b) Mnoštvo i neprekinutosti prenosilaca predaja Imama Alija

Drugi aspekt vrijednosti izvora Nehdžul-belage jeste taj što su sve njene predaje prenesene od uha do uha desetina ashaba Imama Alija i stotina islamskih učenjaka od kojih ni u jednoj generaciji ne postoji ličnost koja je nepoznata učenjacima il­mur-ridžala (nauke o prenosiocima) i historičarima. Štaviše, svi su oni poznati, što samo po sebi umanjuje mogućnost svakog oblika iskrivljenja i uvećava vri­jednost djela.

c) Postojanje hafiza Nehdžul-belage

U prošlim vremenima kada nisu postajala moderna sredstva komunikacije ljudi su se mnogo više oslanjali na snagu svog pam­ćenja i shodno tome pamtili bi Kur'an, Nehdžul-belagu i druge pre­daje da bi tako to znanje prenijeli na sljedeće gen­eracije. Posto­janje zamjetljivog broja ljudi i govornika koji su pamtili riječi Imama Alija uvećava vjerodostojnost i vrijed­nost ove prosvijetl­jenje knjige.

Mes'udi, autor knjige Murudžuz-zeheb, piše:

“Ljudi su pamtili oko četiri stotine govora Imama Alija i njih citi­rali u prilikama okupljanja muslimana.”[15]

Ovu činjenicu potvrdili su i Ibn El-Dževzi[16], Ibn Hadžer Askalani[17], Ibn Šu'be[18] i drugi.

Ovom prilikom navest ćemo riječi poznatog sunnijskog učen­jaka Ibn Ebil-Hadida iz njegove knjige Šerh Nehdžul-belage kao potvrdu i upotpunjenje naše rasprave. On kaže:

“Mnogi ljudi koji sljede svoj nefs kažu: Većinu Nehdžul-belage predstavljaju govori koji su naknadno pronađeni, a iz­mislili su ih šiijski književnici (sejjid Razi), a poneke su i drugi izmislili i pripisali Imamu Aliju. Oni su osobe čije su oči oslijepile od fa­natičnosti i ono što su rekli jeste rezultat njihova slabog poznavanja stilistike govora. Ja ću ukratko ukazati na njihovo pogrešno mišl­jenje. Ako kažu da je cijela knjiga izmišljenja, bez sumnje da je to netačno, jer je doka­zano da su neki govori Zapovjednika vjernih mutevatir, što su potvrdili svi muhaddisi ili većina njih, kao i mnogi historičari od kojih niko nije bio šiija, da bi se možda moglo prigovoriti njihovoj pristrasnosti. Ako bi se reklo da je samo dio Nehdžul-belage istinit a ne sve, to je samo dokaz u naš prilog, jer onaj koji je upoznat s tehnikom i stilistikom govora i koji ujedno posjeduje zdrav osjećaj za književni govor sigurno razlikuje visoko stilističan govor i onaj drugi. A i ti, poštovani čitaoče, ako se sret­neš s nekim djelom kojeg je napisalo nekoliko pisaca, sigurno je da ćeš uočiti razliku između njih. I mi bismo sa svojim poznavanjem stilistike pjesništva ako bismo, npr., iščitavali Divan poznatog pjesnika Ebu Temama, sigurno uočili razliku u jednoj ili nekoliko kasida ako bi postojala razlika između njih. Čitaoče, kada s pažn­jom razmo­triš Nehdžul-belagu, vidjet ćeš da je ona cijela potekla s jednog iz­vora i kao kompaktno tijelo gradi jedan stil čiji su dijelovi pot­puno identični drugom, slično Kur'anu, čiji je početak poput sredine, a sredina mu je poput kraja, čiji su ajeti i sure svi u jednom stilu. Ako bi neki od govora Nehdžul-belage bili izmišljeni, a drugi istiniti, ona nikada ne bi bila onakvom kakva jeste – kompaktna cjelina. Ovom čvrstom argumentacijom, za tebe, čitaoče, ustanovljena je jasna greška onih koji kažu da je ova knjiga izmišl­jena ili je izmišljen jedan njen dio.”[19]

Nužnost postojanja uvodnih nauka zarad ra­zumi­jevanja Nehdžul-belage

U današnjem svijetu da bi se ušlo u područje neke nauke, nužno je da se poznaje niz informacija i uvodnih nauka. Realno gledano, nijedna mudrost ne može se doseći niti dati svoj plod bez ovih uvodnih informacija, naukā i specijalnosti. I pored toga što je na najvišem stupnju retorike i elokvencije, Nehdžul-belaga u sebi obuhvata visoka značenja koja se protežu kroz sve aspekte života pojedinca i društva, a ne mogu se razumjeti bez niza uvod­nih nauka i informacija.

Nauke i specijalnosti koje su nužne radi razumijevanja ovog velikog djela jesu sljedeće:

1. Književnost arapskog jezika

To je književnost koja u sebi sadrži sljedeće grane: semantiku, mor­fologiju, stilistiku i retoriku.

U principu, prevođenje jedne akaidske knjige na drugi jezik veoma je težak posao, posebno u slučaju Nehdžul-belage, koja u arapskom jeziku predstavlja vrhunsko djelo stilistike i retorike. Svi velikani književnosti i pjesnici arapskog jezika izražavali su veoma veliko poštovanje prema ovom djelu. Prema tome, da bismo ra­zumjeli njeno ezoterijsko značenje, nema izlaza osim da se upo­znaju sve jezičke discipline.

2. Logika

Pri iščitavanju Nehdžul-belage često se susrećemo s različ­itim oblicima argumentacije. U slučaju da nismo upoznati s različitim oblicima argumentacije kao što su indukcija, de­dukcija, analogija i drugi temeljni principi u logici, npr. pra­vilo kontradik­cije i suprot­nosti, nismo sposobni plivati ovim uzburkanim morem i izranjati njena značenja i poruke.

3. Nauka o fikhu

Imam Ali nakon Poslanika, s.a.v.a., najistaknutiji je fākih i najo­bavješteniji mufessir u cijelom ljudskom rodu, koji go­vori i sudi samo u okviru Kur'ana i Sunneta. Prema tome, da bismo se upoznali sa zabranama, obavezama i fikhskim stavovima Imama Alija u Nehdžul-belagi, obavezno moramo biti upoznati s naukom fikha i njenom terminologijom. Radi boljeg razumijevanja navest ćemo jedan primjer. Imam Ali izdao je tokom svoje vladavine naredbu džihada protiv munafika i haridžija – jer ih je smatrao opasnijim od nevjernika. Međutim već na drugom mjestu Nehdžul-belage on kaže:

“Ne ubijajte haridžije poslije mene, jer onaj koji je tražio istinu i pritom pogriješio, nije kao onaj koji je tražio neistinu i potom je našao.”

Ovaj govor ukazuje na zabranjenost takvog čina. Onaj koji nije upoznat s naukom fikha može se zapitati: Ako je haram borba sa haridžijama, pa kako je sam Ali vodio rat protiv njih? Drugačije rečeno, ako je njemu bilo dozvoljeno, kako to da Ummetu poslije sebe zabranjuje isto. Odgovor bi, sa stanovišta fikha, bio da, ako u slučaju zabrane ništa drugo ne dođe s njom, onda ona ukazuje na zabranu nekog čina. Međutim, ako bi uz zabranu dolazio neki razlog, zabrana bi se odnosila samo na slučajeve kada postoji i njen razlog.

Tako, ako ne bi postojao razlog za zabranu, samim tim zabrana bi bila dokinuta. Tako i u ovom primjeru, u slučaju da ha­ridžije traže istinu s iskrenom namjerom i pri tome po­griješe, vodivši sebe u propast, zabranjeno je ratovanje s njima, za razliku od onih ha­ridžija koji su s lošom namjerom tražili neistinu i na koje se, shodno tome, ne odnosi zabrana ratovanja.

4. Nauka o metodologiji fikha (usuli fikh)[20]

Iz istog razloga zbog kojeg je nužno poznavanje fikha radi ra­zumijevanja Nehdžul-belage, postoji potreba i za usuli fik­hom.

5. Filozofija

Filozofija znači spoznaju stvari koja egzistira i njeno razlučivanje od onoga što ne egzistira. Drugim riječima, filo­zofija predstavlja svjetonazor ustanovljen razuma. Uzimajući ovo u ob­zir, izlaganja Imama Alija o prapočetku, proživljenju i svi­jetu prirode, sa svom svojom širinom, čine ga i potpunim filozofom.

Ø Imam, vezano sa svoje znanje o Stvoritelju svijeta, kaže: “Ni­sam robovao Gospodaru kojeg nisam vidio.”

Ø O zbilji svijeta i njegovu kraju on kaže: “I da se sve (nevidljive) koprene uklone, ne bi mi se uvećalo ni zrnce uvjerenja.”

Ø O objavi i poslanstvu, znanje ovoga Božanskog mudraca na najvećoj je mogućoj razini, kao što i sam Imam kaže: “Ud­isao sam miris objave i gledao sam svjetlost poslan­stva.”

Imam Ali je rekao: Pitajte me prije nego što me izgubite

Iz ovoga se vidi da je Imam Ali sve rasprave filozofije osvje­dočio svim svojim bićem. Upravo zbog ovoga na jednom m­jestu on i kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite, jer zaista, ja sam bolje obaviješten o putevima nebeskim nego o putevima zemaljskim.”

Ukratko, govori Imama Alija puni su teških filozofskih tema koje treba razmatrati na osnovu islamske filozofije. I bez do­voljnog uvida u filozofske znanosti nije moguće njihovo razumijevanje.

Dva primjera iz filozofije

Navest ćemo dva primjera filozofskih tema iz Nehdžul-be­lage.

Prvi primjer: Zakon uzročnosti

Jedno od najvažnijih pitanja islamske filozofije predstavlja za­kon uzročnosti koji je, ustvari, osnova svih drugih zakona i ljud­skog promišljanja. Imam Ali u vezi s tim kaže:

“Sve što je moguće spoznati stečenim znanjem mudraca ili prisutnim znanjem (tj. izravnim osvjedočenjem gnostika), to ne može biti Stvoritelj, nego stvoreno.”

Koliko god da je nešto dostupno znanju, bilo putem argu­menata ili otkrovenjem, to je stvoreno, a ne Stvoritelj, jer Stvoritelj koji je sam stvorio misao, razmišljanje i mislioca ne može biti obuhvaćen znanjem ni jednog mudraca, pa i u slučaju da ga obuhvaća osvjedočenje arifa, opet je onoga koji posma­tra i posma­trano On stvorio. Nikada Stvoritelj posmatrača neće moći biti ono što stvorenje posmatra. Dakle, Boga se treba i može spoznati Nje­govim znakovima, a ne Njim samim. U nastavku predaje Imam kaže:

“Sve što je oslonjeno na nešto mimo sebe ima uzrok.”

Ovaj princip, spomenut u riječima Imama Alija, opisuje svijet egzistencije kao svijet kojim vlada zakon kauzaliteta. Prema tome, osnova svih bića čija egzistencija nije isto što i njena bit, jeste posljedica (ar. ma'lul), i ono biće koje nije oslonjeno na nešto mimo sebe, nego je čista eg­zistencija, takvo biće jeste uzrok (ar. illet) svih posljedica, što je ustvari Uzvišeni Bog.

Drugi primjer: Zbiljsko jedinstvo

Merhum šehid Mutahari u vezi sa stavom da Jedinstvo Božije nije brojčano jedinstvo, kaže da je zasada islamske misli i jedna od njegovih najuzvišenijih misli, te da se ni u jednoj školi prije Islama nije raspravljalo o tome. Islamski su filozofi, postepeno zadublju­jući se u autentične islamske tekstove, a posebno u riječi Imama Alija, dosegli dubinu ovog pitanja i uveli ga u Božansku filozofiju.

Imam Ali o vahdetu (jedinstvu) kaže sljedeće:

“Sve što je osim Boga opisivo vahdetom jeste kvantitativno.”

Značenje ovoga go­vora jeste da jedinstvo svega mimo Boga predstavlja brojčano jedinstvo (vahdete adadi). U slu­čaju brojčanog jedinstva, jedna jedinka naspram pretpostavljene druge jedinke kvantitativna je, što znači da pretpostavka druge jedinke nju umnožava. Međutim, Božije jedinstvo nije brojčano jedinstvo, jer bi takvo jedisntvo Njemu predstavljao nedostatak tako što bi pretpostavljanjem druge jedinke Njemu bilo nešto do­dato i umnoženo. U svakom slučaju, ovakvo suptilno raz­mišljanje ne nalazimo kod islamskih filozofa, pa čak ni kod El-Farabija niti Ibn Sine. Ova razmišljanja nalazimo tek u ri­ječima posljednjih mudraca, koji su ih preuzeli iz riječi Imama Alija i nazvali ga zbiljsko jedinstvo (vahdete hakikije), nasuprot terminu brojčanog jedinstva.

Ukratko, ovakvih uzvišenih misli u riječima Imama Alija ima tako mnogo da još mnoge od njih predstavljaju nepoznanicu, čak i dobrim poznavocima Nehdžul-belage.

Nauka o historiji

Mnogi govori, pisma i kratke izreke Nehdžul-belage izgo­voreni su u posebnim historijskim okolnostima, dok neki od njih govore i o konkretnim historijskim događajima ili poli­tičkim previ­ranjima. Prema tome, bez dovoljnog poznavanja historije, a posebno doba početka Islama, govori Nehdžul-be­lage ne mogu biti ispravno shvaćeni. Jedan od primjera ovoga jesu mnogobrojne vrline i uzorit moral Imama Alija, što ne poriču ni prijatelji niti nepri­jatelji njegovi. Svi priznaju da je on bio izvorište ljubavi. Sa svima se od­nosio samilosno, prelazeći preko njihovih grešaka.

Kada je jedan od njegovih pristalica podigao glas, psujući nji­hove neprijatelje (stanovnike Šama), Imam ga je opomenuo ri­ječima:

“Ne volim što počinjete grditi, ali da opisujete nji­hova di­jela i izvještavatete o stanjima njihovim – to bi bio bolji način go­vorenja i uvjerljiviji put dokazivanja. Umjesto da ih grdite, trebalo bi reći: O Bože! Poštedi krv našu i krv nji­hovu, proizvedi po­mirenje između nas i njih te ih izvedi iz zablude njihove pa da onaj koji ne zna istinu nju upozna i da se onaj koji je sklon pobuni i na­silju od­vrati od toga!”[21]

Međutim, kada je nastala prepirka između Alija i trećeg halife Osmana i kada se umiješao Mugire ibn Ahnes nepristojno rekavši: “Pusti mene da mu ja odgovorim”, na to mu je Ali rekao:

“O sine prokletog i besplodnog, od stabla koje nema ni kori­jenja ni granja. Hoćeš li se ti pozabaviti mnome? Boga mi, Allah neće os­nažiti onoga kojeg ti pomažeš, niti će ustati onaj kojeg ti podižeš. Odlazi od nas! Allah udaljio kuću tvoju! A onda čini što god želiš. Ne imao Allah milosti za tebe, ako ti budeš imao milosti!”[22]

Čitajući ovaj govor onaj koji nije upoznat s historijom sigurno će se zapitati kako je moguće da imam koji predstavlja oso­vinu ljubavi i Božanskog morala, nasuprot Mugire istupa ovakvim oštrim riječima. Međutim, jednim kratkim pogledom na povijest prvih godina Islama vidjet ćemo da je otac Mugire (Ahnes) bio jedan od predvodnika munafika i nevjernika koji je tek s oslo­bađanjem Mekke prihvatio Islam, ali samo priv­idno. Njegova brata Ebul-Hakema u bici na Uhudu pogubio je Imam Ali, što je proiz­velo njegovu stalnu mržnju u srcu.

Nažalost, ova prognana porodica iz društva ponovo stječe ut­je­caj na vlast za vrijeme Osmanove vladavine, predstavljajući sebe gorljivim muslimanima. Vremenom su stekli visok položaj i imanje do te mjere da se pod okriljem podrške vlasti nisu stidjeli stati nasuprot Imama Alija, ponašajući se kao da nikakve prošlosti u nevjerstvu nisu imali. Upravo je ovo mjesto gdje Imam istupa ot­voreno i oštro da bi razotkrio zbilju ovakvih ljudi i njihov iskrivljeni put. Prema tome, bez poznavanja historije Islama nije moguće razumjeti Nehdžul-belagu i neke stavove Imama Alija.