Uticaj namjere je toliki da čovjek čak i zahvaljujući samo podršci koju izražava prema nekoj skupini postaje sudionik u nagradi ili kazni te skupine. Kada je Uzvišeni Bog Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, učinio pobjednikom u Bici oko deve, jedan od Imamovih prijatelja reče: “Kako bi bilo dobro da je i moj brat uz nas, pa da vidi tvoju pobjedu nad neprijateljem i da učestvuje u dobru ove borbe.”
…فَقالَ عَلَیْهِ السَّلامُ: أهَوی أخیكَ مَعَنا؟ فَقالَ: نَعَمْ قَالَ: فَقَدْ شَهِدَنا، وَ لَقَدْ شَهِدَنا! في عَسْکَرِنا هذا أقْوامٌ في أصْلابِ الرِّجالِ وَ أرْحامِ النِّساءِ، سَیَرْعَفُ بِهِمُ الزَّمانُ، وَ یَقْوي بِهِمُ الْإیمانُ.
Imam, mir neka je s njim, je rekao: “Je li naklonost tvoga brata uz nas?” Reče: “Da.” Imam reče: “Onda je on uz nas, uistinu je uz nas! U ovoj vojsci našoj su ljudi koji su još u kičmama muškaraca i maternicama žena; vrijeme će ih iznjedriti, a vjerovanje će njima osnažiti.”[1]
Ibn Ebi-l-Hadid, navodeći ovaj govor, piše: “Ebu-l-Esved Du'eli kaže: ‘Kada je Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, pobijedio u Bici oko deve, zajedno sa skupinom muhadžira i ensarija, među kojima sam bio i ja, ušao je u javnu blagajnu u Basri. Kada je ugledao obilje imetka u javnoj blagajni, obratio im se riječima: O zlatnici i srebrenjaci! Nekog drugog prevarite! Potom je naredio da svakom od njegovih drugova dodijele po pet stotina srebrenjaka.’ Kada su sve te srebrenjake podijelili među drugovima, Ebu-l-Esved je rekao: ‘Iako je bilo dvanaest hiljada ljudi – tako mi Boga, Koji je Muhammeda, s.a.v.a., poslanikom učinio – nije uzmanjkao niti ostao ni jedan jedini srebrenjak. Kao da je Zapovjednik pravovjernih tačno znao koliko je srebrenjaka tu bilo.’”
Ibn Ebi-l-Hadid je u nastavku napisao: “Čovjek po imenu Hubba Arani reče: ‘Nakon što je Imam, mir neka je s njim, saborcima podijelio sadržaj javne blagajne i uzeo pet stotina srebrenjaka, koliko su dobili i svi ostali, pred njega je izašao čovjek koji nije sudjelovao u boju pa je rekao: O Zapovjedniče pravovjernih! Iako tjelesno nisam mogao biti uz vas ni sudjelovati u boju, ipak je moje srce bilo s vama i bio sam voljan u ovom boju biti s vama. Dodijeli i meni nešto od toga novca! Imam, mir neka je s njim, dade mu svoj dio i ništa ne ostavi za sebe.’”[2]
Ove činjenice govore o tome da ukoliko je neko zadovoljan djelima drugih, bit će i saučesnik u njima.
[1] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 12.
[2] Šarhu Nehdži-l-belaga, Ibn Ebi al Hadid, I/249–250.
