Uvijeti ispravne polemike i njeni adabi 11.

Uvod:

Znajte dobro da je polemika u vjerskim stvarima sastavni dio vjere; međutim, ona ima svoje adabe i šartove koji bi se mogli svesti na to da se raspravlja Allaha Uzvišenog radi i sa željom da se dosegne ono što je kod Allaha ispravno. Naravno, ona ima i svoje opasnosti i boljke. Stoga ćemo je obraditi kroz naredna dva poglavlja:

Prvo poglavlje: Šartovi ispravne polemike i njeni adabi

Prvo: Polemikom se želi dostići i objelodaniti puna istina, kakva god ona bila, a ne obznaniti vlastita istina, vlastito znanje, vlastita pamet, jer je to onda svađa, a sigurno je svakom poznato šta ona nosi sa sobom od bolesti i očiglednih prijestupa.[1]

A od naznaka da je rasprava zaista sa ispravnom osnovom jeste okolnost da se ne započinje, osim onda kada se vidi da može uroditi plodom. Međutim, ako bi bilo poznato da druga strana u raspravi neće prihvatiti istinu i da neće odstupiti od svoga stava, čak i kada bi joj neispravnost bila očita, sa takvom onda nije dozvoljeno ni raspravljati zato što će prouzrokovati samo pregršt boljki a od ciljanog neće biti ništa.

Drugo: Da polemika čovjeku bude draža u osami nego javno i na skupovima zato što je u osami bolja sabranost i jasnije su misli te i želja za dostizanjem istine, dok je polemika pred masom izložena podsticaju poriva dokazivanja (rijaluka), čežnje za ušutkivanjem neistomišljenika, makar i neistinom. Potom, oni koji nemaju iskrene namjere uglavnom su lijeni davati odgovore na postavljenu problematiku u osami, za razliku od natjecateljskog duha kojem su skloni u javnim raspravama, kao što u javnosti vješto nastoje izbjeći ono sa čim nisu baš načisto.

Treće: U traganju za istinom treba biti poput onoga koji traži izgubljenu stvar pa se presretan zahvali Bogu kada je nađe. Zato mu neće izazivati tjeskobu činjenica da li je istina objelodanjena njegovom zaslugom ili zaslugom nekog drugog, jer drugi zapravo i ne bi smio biti protivnik nego prijatelj koji pripomaže u traganju za istinom.

Stoga će mu se zahvaliti kada mu ukaže na grešku i poduči ga ispravnom. To je kao kada bi izašao da traži izgubljenu stvar pa sreo nekoga ko bi mu skrenuo pažnju da je ona otišla u drugom pravcu. Tako i vjernikova izgubljena stvar ima isto pravo. Od njenog prava je da bude radostan i zahvalan ako se objelodani istina zaslugom nekoga drugog, a ne da se stidi, mrgodi ili zajapuri, te napreže u samoodbrani i snagu troši bespotrebno.

Četvrto: Da ne sprječava svoga pomagača da prelazi sa dokaza na dokaz ili sa pitanja na pitanje, nego da mu pruži priliku da iznese ono šta ima da kaže. Neka iz njegova govora izvede ono što je potrebno da bi se došlo do istine. Pa ako govor bude općenit, prihvatit će da ga sasluša, ili ako od njega bude tražio da potvrdi uzajamnost dviju neizbježnosti, pa čak i ako ovome koji ih zagovara nisu kristalno jasne, ipak će Allahu zahvaliti. Jer cilj i svrha jeste da se na kraju dođe do istine, pa makar i preko okolišnog govora, ako će na kraju biti postignuta suština.

S druge strane, riječi kao: “Ko kaže da to mora značiti ujedno i to?”, “Sad bježiš, a maloprije si rekao tako!”, “Otkud ti pravo?”, i slične rečenice i postupci učesnika u raspravi nisu ništa drugo, doli obični inad i skretanje sa ispravno zacrtane staze.

Uglavnom, ono što se da vidjeti u javnim raspravama jeste da one pređu u javne prepirke. Onaj koji se protivi traži dokaz, a onaj koji zagovara ne želi ga spomenuti, iako ga zna, i tako se sijelo završi u duhu tvrdoglavosti i nijekanja po osnovi inada. A to opet nije ništa drugo, doli sama srž pokvarenosti i izdaje čistog Šerijata i svrstavanje među pokuđene, one koji kriju znanje i istinu.

Peto: Da polemiku vodi sa onim ko je izgradio vlastitu znanstvenu pozadinu, kako bi se okoristio, ako zaista traži istinu. A činjenično stanje je da ljudi uglavnom izbjegavaju polemiku sa velikanima i dobro potkovanim, upravo bojeći se istine koja bi mogla poteći jezikom sagovornika. Umjesto njih, traže manje učene od sebe, kako bi ih svojim lažima obmanuli.