Poglavlje o sudovima
U nastavku se bavimo sudovima. Prvo ćemo definisati sud, pa govoriti o podjelama suda, i na kraju razotriti pravila vezana za sud. Znači da u ovom poglavlju obrađujemo tri teme o sudovima, a to su: definicija, podjele i pravila.
Da bi govorili o definiciji neophodno je napravimo jedan mali uvod o riječima.
Iako logika zanima za umna značenja i zamisli i nema direktne veze sa riječima, tako da svaka definicija ili podjela koju logika smišlja je u vezi sa značenjima i pojmovima, ali i pored toga prinuđena je da raspravlja i o riječima, njenim definicijama i podjelama.
Sigurno je da se definicija i podjele riječi prisutne u logici iz razloga što odslikavaju značenja, to znači da se te riječi zbog svojih značenja definišu ili djele.
Ranije je bilo uobičajeno da se početnicima logike citira ovaj perzijski stih:
منطقی دربند بحث لفظ نيست ليک بحث لفظ او را عارضی است
“Logičar nije zarobljen riječima, već je ta tema njemu nametnuta.“
U jeziku logike svaka riječ [ono što je rečeno] koja je određena za posebno značenje i označava taj pojam nosi naziv قول”qavl” [riječ sa značenjem].
Po ovom nazivu, sve riječi koje mi upotrebljavamo svakodnevno radi sporazumijevanja su “qavl” [u nastavku izreka], a ako neka riječ nema značenje, zovemo je مهمل”muhmal” [nejasna riječ], a ne “izreka”. Na primjer, riječ “konj” u našem jeziku je izreka, zato što je ime posebne životinje, ali riječ “konjor” nije izreka, zato što nema značenje.
Izreka se dijeli na prostu i složenu. Ukoliko izreka sadrži u sebi dva dijela i svaki dio označava posebno značenje, ta izreka je složena, ali ako ne bude tako, izreka je prosta. Zato će riječ “voda” biti prosta izreka, dok je riječ “vodonoša” složena. Također, “krupna” je prosta izreka, a “krupna jabuka” složena.
Složena izreka se isto dijeli na dva oblika: potpuna i krnjava. Potpuna izreka je izreka koja sadrži u sebi potpunu rečenicu, tako da može da prenese smisao rečenice i da je slušalac shvati. Potpuna izreka je ona koju možemo da shvatimo bez da očekujemo nastavak rečenice. Kao kod sljedeće rečenice: “Zejd je otišao”, “Amr je došao”, ili “Dođi!”, “Idi!”, “Da li ćeš poći sa mnom?” Ove rečenice su sve potpune složene izreke, dok su krnjave složene izreke drugačije; nepotpune su. Slušalac ne razumije šta je smisao rečenice kod izgovora krnjave složene izreke, kao kada kažemo: “Vodonoša” i da ne nastavimo rečenicu, slušalac neće shvatiti ništa i još će čekati nastavak izreke. Pitat će: “Šta vodonoša?”
Moguće je da riječi složimo jednu za drugom u cijeli jedan red, pa i stranicu, ali da nema značenje, kao i kod potpune rečenice. Ako neko kaže: “Ja jutros u 8 sati, kada sam obukao pantalone, a nisam obukao kaput, i otišao na sprat, i gledao u sat, i dok je moj prijatelj bio sa mnom…”, rečenica mu je krnjava, iako je dugačka. Zato što je rekao subjekat, a predikat izostavio. S druge strane, ako samo kaže: “Vrijeme je hladno”, iako nije rekao više od tri proste izreke, upotpunio je rečenicu.
Složena izreka može da bude izjavna, a može da bude i poticajna. Izjavna složena izreka je ona koja obaveštava o nečemu. Znači da obavještava o događaju koji se desio, ili će se desiti, ili se dešava, ili je uvijek u toku dešavanja; kao kada kažemo: “Prošle godine sam išao u Mekku.”, “Sljedeće godine ću učestvovati na postdiplomskim studijama.”, “Ja sam sada bolestan.” ili “Gvožđe se širi na toploti.”
Poticajna složena izreka je rečenica koja ne obavještava o događajima, nego ona stvara poticajno značenje; kao kada kažemo: “Dođi!”, “Idi!”, “Ne pričaj!”, “Da li ćeš poći sa mnom?” Mi uz pomoć ovih rečenica formuliram naredbe (pozitivne i negativne) i pitanja, bez obavještavajućeg sadržaja.
Izjavna složena izreka, pošto govori o vanjskim stvarima, može se podudarati sa istinom, a može joj biti oprečna. Naprimjer, kada kažemo, ja sam prošle godine išao u Mekku, moguće je da je to stvarno bilo tako, pa da u tom slučaju izjavna rečenica bude istinita, a moguće je i da nisam išao i da rečenica bude lažna.
Poticajna složena izreka, pošto ne obavještava o događajima, nego stvara značenja, nema ništa izvan sebe, da bi bilo podudarno s njim ili ne, i zato istinitost ili neistinitost nema smisla kod poticajnih rečenica.
“Sud” je u logičkom izrazu, izjavna potpuna složena izreka. Zato sud definišu na ovaj način:
قول یحتمل الصدق و الکذب
što znači da je sud izreka koja može biti istinita i neistinita. Ova definicija određuje nekoliko odlika u značenju suda. Prvo napominje da je sud složena rečenica, a ne prosta, drugo da je potpuna složena rečenica, ne krnjava, i treće da je sud izjavna složena izreka, a ne poticajna. Razlog je to što proste izreke, krnjave složene izreke, kao i poticajne potpune izreke ne mogu biti subjekat istinitosti i neistinitosti.
Rekli smo prethodno da logika prije svega govori o značenjima, a sekundarno i dodatno o riječima.
Iako je sve ono što smo do sada rekli bilo o riječima, ali glavna tema i cilj ovog govora se odnosilo na značenje. Svaka rečenica je podjednaka sa umnim i pojmovnim sudom, što znači da mi kao što nazivamo izreku “Zejd stoji” sudom, također i značenje ove rečenice u našim mislima nosi taj naziv, [tj. i ono biva sud]. Riječi u ovoj izreci nazivamo izražajnim sudom, dok značenja nazivamo umnim sudom.
Do sada smo govorili o definiciji suda, a u nastavku će biti govora o podijeli sudova.
