Važnost proživljenja

Uvod

U prvim tekstovima iz teologija ukazali smo na važnost istraživanja vjere i temelja na kojim se gradi vjerovanje (monoteizam, poslanstvo, proživljenje). Tada smo objasnili da život dostojan čovjeka zavisi od ispravnog rješenja ovih pitanja. U prvom dijelu knjige bavili smo se pitanjem monoteizma, u drugom poslanstvom i imametom, a sada ćemo pristupiti objašnjavanju najvažnijih pitanja proživljenja u dijelu knjige posvećenom ovoj temi.

Prvo ćemo ukazati na posebnosti ovog načela vjere i njegovog posebnog djelovanja na pojedinačno i društveno ponašanje. Nakon toga, objasnit ćemo da je uvjet ispravnog vjerovanja u ovo načelo prihvatanje postojanja apstraktne i vječne duše. Isto kao što je ontologija nepotpuna bez vjerovanja u jednog Boga, i antropologija je krnjava bez vjerovanja u vječnu dušu.

Poslije toga govorit ćemo o temeljnim pitanjima proživljenja metodom koja priliči stilu ove knjige.

Važnost vjerovanja u proživljenje

Poticaji za pospješivanje djelovanja u životu ogledaju se u osiguravanju potreba i želja, stizanju do vrijednosti i ideala, i na kraju, u stizanju do sreće i konačnog savršenstva. Kvalitet i kvantitet djela te njihovo usmjeravanje zavise od preciziranja ciljeva prema kojima su usmjereni životni napori. Usljed toga, spoznaja konačnog životnog cilja do kojeg treba stići igra osnovnu ulogu u usmjeravanju i izboru aktivnosti i djela. Ustvari, najvažniji činilac u određivanju životnog puta kojim se krećemo jesu stavovi i spoznaje čovjeka o vlastitoj zbilji, savršenstvu i sreći. Čovjek koji svoju zbilju gleda jedino u okviru materijalnih činilaca i njihovih složenih međusobnih akcija i reakcija, te svoj život ograničava na nekoliko prolaznih ovosvjetskih dana života, a užitak, sreću i savršenstvo ne smatra većim od koristi u granicama takvog života, on će svoje ponašanje tako podesiti da sebi osigura samo koristi i potrebe Ovoga svijeta. S druge strane, čovjek koji svoju zbilju smatra većom od materijalnih pojava i koji smrt ne smatra okončanjem svoga života, već mostom preko kojeg prelazi iz Prolaznog u Vječni svijet, on svoje ispravno ponašanje smatra sredstvom za stizanje do vječne sreće i savršenstva. On će program svoga života podesiti i provoditi tako da mu bude što korisniji za vječni život. S druge strane, životne nedaće i teškoće ne oduzimaju mu nadu i ne staju mu na put izvršavanja dužnosti i postizanja vječne sreće i savršenstva.

Uticaj ovakve vrste antropološkog pristupa nije ograničen samo na razinu života pojedinca, već ima ogroman uticaj na društveni način života i međusobne odnose pojedinaca u društvu. Vjerovanje u onosvjetski život, u vječnu nagradu i kaznu igra važnu ulogu u poštovanju tuđih prava, požrtvovanosti i dobročinstvu prema nevoljnicima. U društvu u kojem je ovo vjerovanje živo, za provođenje zakona, pravila i pravednih propisa te zarad sprječavanja zla i ugrožavanja tuđih prava, postoji manja potreba za upotrebom sile i pritiska. Sasvim prirodno, u slučaju da ovo vjerovanje dobije svjetske razmjere, međunarodni problemi bili bi u značajnoj mjeri umanjeni.

Uzevši u obzir ove činjenice, postaje jasna važnost pitanja proživljenja i vrijednost istraživanja o njemu. Čak i vjerovanje u Božije jedinstvo ne može samo po sebi (dakle, bez vjerovanja u proživljenje) imati potpun i obuhvatan uticaj na davanje željenog smjera životu. Ovim postaje očita tajna tolikog pridavanja važnosti monoteističkih religija ovom pitanju, a posebno svete vjere islama, kao i velikih napora koje su Božiji poslanici ulagali u usađivanju ovog vjerovanja u srca ljudi.

Vjerovanje u onosvjetski život svoju ulogu usmjeravanja pojedinačnih i društvenih ponašanja i kretanja može odigrati tek u slučaju kada se prihvati jedna vrsta uzročnosti između ovosvjetskih djelovanja i sreće ili nesreće Onoga svijeta, u smislu da se nagrade i patnje na Onom svijetu spoznaju kao nagrađivanje i kažnjavanje poželjnih i nepoželjnih djela učinjenih na Ovom svijetu. U suprotnom, ukoliko se pretpostavi da se sreća Onog svijeta može steći na Onom svijetu, na isti način kako se koristi Ovog svijeta stiču još na Ovom svijetu, tada će vjerovanje u onosvjetski život izgubiti svoju ulogu pomoću koje određuje ponašanje na Ovom svijetu. Zašto? Iz prostog razloga jer se s takvom pretpostavkom može kazati da se na Ovom svijetu treba truditi da se ostvari ovosvjetska sreća, a za stizanje do onosvjetske sreće treba se početi truditi nakon smrti!

Zato je potrebno da pored dokazivanja proživljenja i onosvjetskog života bude dokazana i veza ovih dvaju života (ovosvjetskog i onosvjetskog) te uticaj naših djela utemeljenih na slobodnoj volji na vječnu sreću ili nesreću.

Pridavanje važnosti proživljenju u Kur'anu

Više od jedne trećine kur'anskih ajeta posvećeno je pitanju vječnog života. U jednom dijelu ajeta govori se o neophodnosti vjerovanja u Ahiret.[1] U drugom dijelu spominju se posljedice poricanja Ahireta.[2] U jednom dijelu govori se o vječnim blagodatima.[3] U sljedećem, ajeti govore o vječnim kaznama.[4] Isto tako, u velikom broju ajeta govori se o vezi između dobrih i loših djela i njihovih onosvjetskih učinaka. Zatim se na različite načine potvrđuje mogućnost i neophodnost proživljenja, odgovarajući na sumnje onih koji ga poriču. Kao uzrok zlih djela i krivog puta navodi se zaboravljanje ili pak nijekanje Sudnjega dana.[5]

Razmišljanjem o kur'anskim ajetima može se zaključiti da je veći dio Poslanikovih govora i rasprava s ljudima bio posvećen temi proživljenja. Čak se može kazati da je napor utrošen u dokazivanju ovog načela veći od napora usmjerenog u dokazivanju Božije jednoće, jer je većina ljudi pokazala veću tvrdoglavost kada treba prihvatiti ovo načelo. Razloge takve tvrdoglavosti možemo svesti na dva osnovna činioca. Jedan je zajednički, a tiče se poricanja svega što je onostrano i nevidljivo. Drugi činilac blizak je temi proživljenja, a riječ je o sklonosti ka neobuzdanom i neodgovornom ponašanju. Već smo ukazali na činjenicu da vjerovanje u Sudnji dan i svođenje računa predstavlja moćnu podršku osjećaju odgovornosti, prihvatanja ograničenja u ponašanju i suzdržavanju od nasilja, smutnje i grijeha. Međutim, poricanjem ovog načela otvara se put za neobuzdano, strastveno i samodopadljivo ponašanje. Kur'an časni, ukazujući na ovaj činilac, kaže:

أَيَحْسَبُ الْإِنسَانُ أَلَّن نَجْمَعَ عِظَامَهُ ۝ بَلَى قَادِرِينَ عَلَى أَن نُّسَوِّىَ بَنَانَهُ ۝ بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti!? Hoćemo, moćni smo jagodice prsta njegovih ponovo stvoriti. Ali, čovjek želi griješiti dok je živ.[6]

Upravo ovaj duh odbijanja da se prihvati proživljenje u njegovom istinskom značenju može se naći u govoru i pisanim djelima ljudi koji pokušavaju proživljenje, Sudnji dan i ostale kur'anske izraze o proživljenju tumačiti u obliku ovosvjetskih pojava, nestajanja naroda, uspostavljanju ravnopravnog društva bez staleža, izgradnje ovosvjetskog raja, ili pak Onaj svijet i pojmove vezane za njega predstavljaju kao vrijednosne i konvencionalne pojmove te kao mitove.[7]

Kur'an časni ovakve ljude naziva “ljudi šejtani” i “neprijatelji poslanika”, koji svojim ukrašenim i obmanjujućim riječima otimaju srca, odvraćaju ljude od ispravnog vjerovanja i uvjerenja te od pridržavanja Božijih zakona.

وَ كَذَلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نَبِىٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الْإِنسِ وَ الْجِنِّ يُوحِى بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ زُخْرُفَ الْقَوْلِ غُرُورًا وَ لَوْ شَاءَ رَبُّكَ مَا فَعَلُوهُ فَذَرْهُمْ وَ مَا يَفْتَرُونَ ۝ وَ لِتَصْغَى إِلَيْهِ أَفْئِدَةُ الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِالْآخِرَةِ وَ لِيَرْضَوْهُ وَ لِيَقْتَرِفُواْ مَا هُم مُّقْتَرِفُونَ

“Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina, koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli – a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju – i da bi srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju bila sklona tome i zadovoljna time, i da bi počinili grijehe koje su počinili.”[8]

Zaključak

Da bi čovjek u svom životu mogao odabrati put koji će voditi ka zbiljskoj sreći i krajnjem savršenstvu, neophodno je da razmisli o sljedećim pitanjima: Da li smrt označava kraj čovjekovog života, ili će nakon nje imati drugi život? Da li je prelazak iz Ovog svijeta u Drugi poput putovanja iz jednog grada u drugi, u kojem se neophodne životne potrepštine također mogu nabaviti, ili je Ovaj svijet uvod i priprema terena za ugođaje i patnje Onoga svijeta, pa bi usljed toga još na Ovom svijetu bilo potrebno obaviti svoj posao, a njegov krajnji učinak preuzeti tamo, na Drugom svijetu?

Sve dok ova pitanja ne budu riješena, ne stiže na red prepoznavanje puta i odabir puta kretanja i životnog programa, jer sve dok se ne odredi cilj putovanja, nije moguće ni odrediti put kojim će se stići do njega.

Na kraju, imajmo na umu činjenicu da koliko god mogućnost postojanja takvog života bude smatrana malom, ipak je dovoljno da pametan i svjestan čovjek bude potaknut na istraživanje u vezi s njim, jer je količina moguće koristi neograničena.

---