Veliki i mali grijesi

Iako su sa stanovišta nepokoravanja naredbi Uzvišenog Boga svi grijesi veliki grijesi,[1] ipak, uzimajući u obzir njihove suštinske osobenosti i različite posljedice, može se pretpostaviti da svi grijesi nisu međusobno jednaki. Neki su veoma veliki, neki veoma mali, a neki opet srednji. Posve je očito da je ubistvo čovjeka za nekoliko razina veći grijeh od vrijeđanja i udaranja, a da je blud kudikamo veći grijeh od zabranjenih pogleda. Prihvatanjem ove stavke, ovdje nam se nameću dva pitanja:

a. Iako na ravni međusobnog poređenja svi grijesi su ili veći ili manji, da li je ta podjela na veće i manje grijehe apsolutna ili relativna?

b. Pod pretpostavkom da je ova podjela (apsolutna podjela) ispravna, šta je onda mjerilo po kojem će se odrediti koji grijesi su veliki, a koji mali, te na temelju čega se mogu razlučiti veliki grijesi od malih?

U odgovoru na prvo pitanje, potrebno je istaći da – premda na ravni međusobnog poređenja grijesi mogu biti veći ili manji, pa je shodno tome podjela na velike i male grijehe relativna – odnosno, moguće je da neki grijeh u poređenju sa većim grijehom bude smatran malim, a u poređenju sa manjim grijehom velikim – ipak, kao što smo već prije naveli, kur'anski ajeti i predaje od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, razvrstavaju, u jednoj općoj podjeli, grijehe u dvije skupine. Oni su ustanovili i jedno opće mjerilo prema kojem se vrši ova podjela, tj. u jednoj općoj podjeli grijeha svi grijesi su svrstani u jednu od dvije skupine: skupinu velikih i skupinu malih grijeha, s tim da svaka skupina zauzima posebno mjesto, tako da se nijedan mali grijeh ne nalazi u redu velikih, kao što se nijedan veliki grijeh ne nalazi u redu malih grijeha. Međutim, potrebno je znati da se grijesi mogu opisati sa druga dva gledišta:

Prvo, zbog toga što se smatraju suprotstavljanjem i nepokoravanjem naredbama Gospodara, grijesi su veoma ružni i odvratni, i s tog stanovišta nijedan grijeh nije malen, a ako neko bude smatrao da je nepokoravanje Bogu sitnica, počinio je jedan uistinu golem grijeh, jer kaže se:

 أَشَدُّ الذُّنُوبِ مَا اسْتَخَفَّ بِهِ صَاحِبُهُ.

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”[2]

U drugoj predaji stoji:

الذُّنُوبُ كُلُّهَا شَدِيدَةٌ وَ أَشَدُّهَا مَا نَبَتَ عَلَيْهِ اللَّحْمُ وَ الدَّمُ لِأَنَّهُ إِمَّا مَرْحُومٌ وَ إِمَّا مُعَذَّبٌ وَ الْجَنَّةُ لَا يَدْخُلُهَا إِلَّا طَيِّبٌ.

“Svi grijesi su veliki, a najveći je onaj na kojem se razviju meso i krv čovjekova, jer takvom će se ili oprostiti ili će kažnjen biti, a u Džennet će samo čisti ući.”[3]

A u sljedećoj se opet kaže:

اتَّقُوا الْمُحَقَّرَاتِ مِنَ الذُّنُوبِ فَإِنَّ لَهَا طَالِباً يَقُولُ أَحَدُكُمْ أُذْنِبُ وَ أَسْتَغْفِرُ إِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَ جَلَّ يَقُولُ وَ نَكْتُبُ ما قَدَّمُوا وَ آثارَهُمْ وَ كُلَّ شَيْ‏ءٍ أَحْصَيْناهُ فِي إِمامٍ مُبِينٍ وَ قَالَ عَزَّ وَ جَلَّ إِنَّها إِنْ تَكُ مِثْقالَ حَبَّةٍ مِنْ خَرْدَلٍ فَتَكُنْ فِي صَخْرَةٍ أَوْ فِي السَّماواتِ أَوْ فِي الْأَرْضِ يَأْتِ بِهَا اللَّهُ إِنَّ اللَّهَ لَطِيفٌ خَبِيرٌ.

“Bojte se onih grijeha koje neznatnim držite, jer će se za njih odgovarati. Neki od vas govore: ‘Zgriješit ću i oprosta zatražiti’, a uistinu je Uzvišeni Bog rekao: ‘I mi pišemo šta su pripremili, a šta ostavili, sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.’ I kaže, Uzvišen je On: ‘Zaista, dobro ili zlo, makar koliko zrno gorušice teško bilo, pa bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Bog će na vidjelo iznijeti, jer Bog zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.’”[4]

Drugo, premda su u okviru jedne opće podjele grijesi svrstani u dvije skupine (skupinu velikih i skupinu malih grijeha), treba imati na umu da svi veliki grijesi nisu na istoj razini, kao što ni svi mali grijesi nisu međusobno jednaki. Jedan mali grijeh u odnosu na drugi mali grijeh može biti velik, a jedan veliki grijeh u odnosu na drugi veliki grijeh mali, i obrnuto. To je stoga što pored onog zajedničkog općeg mjerila, na temelju kojeg se grijesi dijele u rečene dvije skupine, postoje i drugi vidovi koji utječu na to da li će grijeh biti velik ili mali.

 

Odvratnost samog grijeha i odvratnost počinioca grijeha

Veličina grijeha u obje navedene skupine zavisi od dvije stvari: odvratnosti čina i odvratnosti počinioca. Odvratnost čina odnosi se na zlo i ružnoću koji postoje u samom djelu, ne osvrćući se na duhovna obilježja i osobine samoga grješnika. Odvratnost počinioca odnosi se na umna i duhovna stanja grješnika, zanemarujući osobine samog djela. Umna stanja grješnika podrazumijevaju posjedovanje nepokornog, buntovnog i prijestupničkog duha te nebrigu o pravima Boga i drugih ljudi. Naravno, u pogledu odvratnosti čina svi grijesi su veliki, jer svjesno i svojevoljno oglušivanje o naredbe Uzvišenog i Milostivog Boga je veoma ružno i odvratno. Kutb Ravendi prenosi sljedeće:

أَوْحَى اللَّهُ إِلَى عُزَيْرٍ ع يَا عُزَيْرُ إِذَا وَقَعْتَ فِي مَعْصِيَةٍ فَلَا تَنْظُرْ إِلَى صِغَرِهَا وَ لَكِنِ انْظُرْ مَنْ عَصَيْتَ…

“Uzvišeni Bog je objavio Uzejru, a.s.: ‘O Uzejre, kad u grijeh kakav zapadneš, ne gledaj u sićušnost njegovu, već gledaj Kome si neposluh iskazao…’”[5]

Međutim, usprkos svemu rečenom, stanje odvratnosti počinioca nije isto kod svih grješnika, jer jedan čovjek može počiniti grijeh u plamenu strasti, dok neko drugi isti taj grijeh čini iz pokvarenosti i nevjerovanja. Nema sumnje da je grijeh potonjeg veći od grijeha pređašnjeg, jer je kod potonjeg poticaj za činjenje grijeha bila namjera da iskvari i izopači druge ljude. Ovaj grijeh je toliko velik i odvratan da se njegov počinilac, u slučaju da istrajava u njegovom ponavljanju, smatra mufsidun fi-l-erdi (onim koji na Zemlji nered čini), te ponekad mora biti osuđen na smrt. Dok slučaj onog prvog ne zaslužuje tako oštru osudu i kaznu.

Prema tome, i u odvratnosti čina i u odvratnosti počinioca postoji pojam veličine, i upravo taj pojam određuje da li će se neki grijeh, u oba ova vida, smatrati velikim ili pak malim grijehom. Moguće je, isto tako, da u pogledu odvratnosti počinioca neki grijeh bude smatran velikim, a u pogledu odvratnosti čina malim, i obratno.

Imajući u vidu ove postavke, dolazimo do dva važna zaključka:

Prvo, grijesi su Bogom zabranjeno mjesto (zabranjeno područje). Oni koji se ustežu od ulaska u ovo zabranjeno područje ne smiju mu se ni približavati, jer Uzvišeni Bog kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَقْرَبُوهَا

“…To su granice Božije, pa im se ne približujte!” (El-Bekare, 187)

Na drugom mjestu kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَعْتَدُوهَا

“…To su granice Božije, pa ih ne prelazite!” (El-Bekare, 229)

Naravno, izraz fe la takrebuha (“pa im se ne približujte”) puno zornije objašnjava smisao onoga što se želi kazati, jer se u ovom izrazu zabranjuje samo približavanje granicama grijeha, dok je u onom drugom predmet zabrane prelaženje granica grijeha. U jednom drugom ajetu stoji:

وَالَّذِينَ لَا يَشْهَدُونَ الزُّورَ وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا

“I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, kad prolaze pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.” (El-Furkan, 72)

I još se kaže:

وَلاَ تَقْرَبُواْ الزِّنَى إِنَّهُ كَانَ فَاحِشَةً وَسَاءَ سَبِيلاً

“A bludu se ne približujte, jer to je razvrat, a ružan li je to put!” (El-Isra’, 32)

U svim ovim ajetima Uzvišeni Bog upozorava ljude da se ne približavaju granicama grijeha, jer koliko li je samo onih koji su prolazili pokraj zabranjenog područja pa su i protiv svoje volje ušli u nj i bili uništeni.

Upravo o tome govore mnoge predaje od Poslanika, s.a.v.a., i Imama, mir neka je s njima, dok ćemo mi ovdje navesti samo neke od njih:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ ص حَلَالٌ بَيِّنٌ وَ حَرَامٌ بَيِّنٌ وَ شُبُهَاتٌ بَيْنَ ذَلِكَ فَمَنْ تَرَكَ الشُّبُهَاتِ نَجَا مِنَ الْمُحَرَّمَاتِ وَ مَنْ أَخَذَ بِالشُّبُهَاتِ ارْتَكَبَ الْمُحَرَّمَاتِ وَ هَلَكَ مِنْ حَيْثُ لَا يَعْلَمُ.

“Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se kloni tih stvari nejasnih, spasit će se od zabranjenih, a ko se bude držao stvari nejasnih, počinit će zabranjene i propast doživjeti odakle se i ne nada.’”[6]

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

حَلَالٌ بَيِّنٌ وَ حَرَامٌ بَيِّنٌ وَ شُبُهَاتٌ بَيْنَ ذَلِكَ فَمَنْ تَرَكَ مَا اشْتَبَهَ عَلَيْهِ فَهُوَ لِمَا اسْتَبانَ لَهُ اتْرَكُ وَ الْمَعاصي حِمَى الله  فَمَنْ رَتَعَ حَوْلَها يُوْشَكُ أَنْ يَقَعَ فِيها.

“Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se ostavi onog što mu je nejasno, prije će se ostaviti onog od zabranjenih stvari što mu je jasno, a grijesi su zabranjeno područje Božije, pa ko oko njih pase ne treba mu puno da u njih zagazi.”[7]

Treba reći i to da svrha otvaranja ove rasprave te navođenja ajeta i predaja kojima smo je potkrjepljivali nije potvrđivanje stavova ahbarijuna,[8] utemeljenih na obaveznoj predostrožnosti u slučajevima nejasnoće propisa, već napomena da oni koji se žele sačuvati grijeha i koji nastoje ne zgriješiti u jasnim slučajevima trebaju biti oprezni i u slučajevima koji su nejasni. Oni ne bi trebali dolaziti ni blizu sumnjivih slučajeva, kako ih, ne daj Bože, šejtanska i nagovaranja vlastite strasti ne bi odveli u grijeh. Ovo je jedna vrsta duhovne vježbe kojoj polaznici duhovnog putovanja moraju posvetiti posebnu pažnju, a onom ko se ne zaputi ovom stazom teško da će u potpunosti uspjeti u napuštanju grijeha.

Drugo, tu je neistrajavanje u grijehu; odnosno, koliko god grijeh malen bio, duhovni putnik ga se treba kloniti. Međutim, ako usljed provale nagona ili pak potcjenjivanja nekog grijeha, počini grijeh, odmah se treba sjetiti Boga i oprati se suzama žaljenja i vodom pokajanja, kao što Uzvišeni Bog veli:

وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُواْ فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُواْ أَنْفُسَهُمْ ذَكَرُواْ اللهَ فَاسْتَغْفَرُواْ لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلاَّ اللهُ وَلَمْ يُصِرُّواْ عَلَى مَا فَعَلُواْ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

“…I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Boga sjete i oprost za grijehe svoje zatraže – a ko osim Boga grijehe prašta? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.” (Ali Imran, 135)

Prema tome, čovjek nikada nijedan grijeh ne smije smatrati malim niti zakazati na polju popravljanja i iskupljenja. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

أَشَدُّ الذُّنُوبِ مَا اسْتَخَفَّ بِهِ صَاحِبُهُ.

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”[9]

Na drugom mjestu kaže:

لَا تَسْتَصْغِرُوا قَلِيلَ الْآثَامِ فَإِنَّ الْقَلِيلَ يُحْصَى وَ يَرْجِعُ إِلَى الْكَثِير.

“Ne smatrajte beznačajnim grijehe male, jer se uistinu i grijesi mali broje i na velike svode.”[10]

On opet na jednom mjestu kaže:

إِنَّ اللَّهَ أَخْفَى أَرْبَعَةً فِي أَرْبَعَةٍ … وَ أَخْفَى سَخَطَهُ فِي مَعْصِيَتِهِ فَلَا تَسْتَصْغِرَنَّ شَيْئاً مِنْ مَعْصِيَتِهِ فَرُبَّمَا وَافَقَ سَخَطُهُ (مَعْصِيَتَهُ)

“Doista je Uzvišeni Bog sakrio četiri stvari u druge četiri: (…) Sakrio je srdžbu Svoju u neposluhu prema Njemu, zato nipošto ne smatraj beznačajnim niti jedan oblik neposluha prema Njemu: možda se srdžba Njegova podudara s neposluhom prema Njemu, a ti to ne znaš.”[11]


[1] Ibid, hadis br. 1. U Usule Kafi nalazi se veliki broj hadisa na ovu temu.

[2] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 477.

[3] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 270.

[4] Isto; Biharu-l-envar, sv. 70, str. 321.

[5] Džami'u ehadisi-š-ši'a, sv. 13, str. 334. Iz ovog se može pretpostaviti zašto se istrajavanje u malim grijesima smatra velikim grijehom. To je stoga što istrajavanje u grijehu dokazuje postojanje nepokornog i buntovnog duha koji vodi povećavanju odvratnosti počinioca i na kraju se odražava na veličinu grijeha, iako samo djelo ne mora biti mnogo ružno. U jednoj predaji stoji:

أَعْظَمُ الذُّنُوبِ ذَنْبٌ أَصَرَّ عَلَيْهِ صَاحِبُهُ.

“Najveći je onaj grijeh u kojem je počinilac njegov istrajan.” (Džami'u ehadisi-š-ši'a, sv. 13, str. 334.)

[6] Usul-e Kafi, sv. 1, str. 68, (Kitabu fadli-l-mu'allim, Babu ihtilafi-l-hadis); Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 18, str. 114, hadis br. 9.

[7] Nehdžu-s-se'ade fi mustedreki Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 225.

[8] Skupina islamskih učenjaka koji su vjerovali u primarnost predaja, odbacujući primarnost razuma. (Prim. prev.) 

[9] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 559.

[10] Biharu-l-envar, sv. 70, str. 351, hadis br. 47.

[11] Hisalu Saduk, sv. 1, str. 198,  hadis br. 26.