Veza između dove i odaziva

(Prethodno: Kad se dova pretvori u djelo)

Vidjeli smo da prepreke prve vrste uopće ne postoje kod Uzvišenog Allaha. Međutim, prepreke druge vrste jesu zbilja i stvarnost koja postoji među ljudima i njihovim dovama. Stoga Allah nekada ispunjava molbe, a nekad daruje nešto drugo u zamjenu za njih.

Međutim, sve što je izvan ova dva slučaja (odgađanja i preinačenja) zasigurno će biti ispunjeno. Ova neizbježnost proističe iz izričitog suda iskonske prirode, kad onaj koji išće ima neku potrebu, tešku nevolju koju iznosi pred Onog od Kojeg se traži, a Onaj od Kojeg se traži u stanju je odazvati se molbi i kod Njega nema škrtarenja niti tvrdičluka prema Njegovim robovima.

Časni Kur'an potvrđuje ovu nužnu vezu[1], pa kaže:

1. “Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)

Stoga nevoljnik u svojoj nevolji za odaziv i otklanjanje nesreće nema potrebu ni za čim drugim osim dove, jer Kur'an kaže: Kad Ga pozove. Zato kad čovjek stane dozivati Uzvišenog, On mu se i odazove i otkloni nevolju od njega.

Gospodar vaš rekao je: “Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu'min, 60)

Časni ajet jasno ukazuje na vezu između dove i ispunjenja. “Pozovite me, Ja ću vam se odazvati!”

“Odazivam se mobi molitelja kad Me zamoli.” (El-Bekare, 186)

Nedvojbena veza između dove i ispunjenja jasno je iskazana u ovoj skupini časnih ajeta Allahove knjige. Oni bez dvojbe otklanjaju svaku sumnju u odlučnost Allahovog odaziva svakoj dovi, sve dok dova nije štetna po onog koji je čini, ili po opći poredak čiji je sastavni dio i sam čovjek koji čini dovu, tako da odaziv u navedenim ajetima ničim nije uvjetovan niti je o nečemu ovisan.

Što se pak uvjeta o kojima ćemo govoriti tiče, oni se, ustvari, odnose na ostvarenje i potvrđivanje dove ili na korist samog lica koje čini dovu, bez čega dova gubi na snazi ili se potpuno gubi.

Dakle, još jednom, ustvrdili smo da je veza između dove i njenog ispunjenja neupitna te je nemoguće da ona izostane. A neupitnu i neograničenu vezu nije moguće uvjetovati, osim ukoliko sam uvjet nije nešto što potvrđuje stanje dove, kao što je to, npr., u riječima Uzvišenog: “…Kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)

Islamski tekstovi, kao što su hadisi Božijeg poslanika, s.a.v.a., i riječi članova njegove Porodice (Ehli-bejt), prepuni su riječi koje potvrđuju i produbljuju ovu vezu između dove i ispunjenja. Tako se u hadisu kudsi kaže:

“O Isa! Ja najbolje čujem od svih onih koji čuju, i odazivam se onima koji Mi se obraćaju kad god Me pozovu!”[2]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Nema čovjeka koji se zaputi dolinom pa ispruži svoje ruke i Allaha spomene i zamoli, a da Allah neće tu dolinu ispuniti dobrima, bila ona velika, bila mala!”[3]

Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, kaže: “Ako rob začepi usta, pa ne bude ništa tražio, neće mu biti ni dato, zato traži, pa će ti se i dati!”[4]

Mejser ibn Abdul-Aziz kaže da mu je Ebu Abdullah, mir s njim, rekao: “O Mejsere, nema vrata na koja se zakuca, a da samo što se nisu otvorila onom što je pokucao!”[5]

Od Alija, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Kad učestalo na vrata kucaš, ona će ti se i otvoriti!”[6]

U oporukama koje je ostavio Božiji poslanik, s.a.v.a., Imamu Aliju, između ostalog stoji i ovo: “O Ali! Oporučujem ti da činiš dovu, jer s njom je i ispunjenje!”[7]

Od Imama Sadika, mir s njim, prenose se ove riječi: “Kad neko od vas bude nadahnut dovom prilikom nevolje, znajte da je ta nevolja kratkotrajna!”[8]

Od njega se, također, prenosi i ovo: “Ne, tako mi Allaha, neće rob uporno tražiti od Uzvišenog Allaha, a da mu se Allah neće i odazvati!”[9]

Dakle, islamski tekstovi jasno potvrđuju neminovnost i neograničenost u ovoj vezi između dove i ispunjenja, te na jasan i očevidan način pojašnjavaju da se Allah stidi odbiti molbu čovjeku koji Ga je zamolio.

U hadisu kudsi stoji: “Moj rob nije pravedan prema Meni: traži od Mene, i Ja se stidim da ga odbijem, a on Mi griješi, i ne stidi Me se!”[10]

Od Imama Sadika, mir s njim, prenosi se sljedeće: “Nikad rob neće ispružiti svoje ruke Moćnom i Silnom, a da se Allah neće postidjeti da ih odbije!”[11]

U hadisu kudsi stoji: “Ko izgubi abdest, pa ga ponovo uzme, te klanja i zamoli Me, pa mu se ne odazovem na one vjerske i ovosvjetske potrebe za koje Me moli, onda sam grubo postupio prema njemu. A Ja nisam osoran Gospodar!”[12]

Imam Ali, mir s njim, kaže: “Allah neće otvoriti vrata dove, a da joj zatvori vrata uslišanja.”[13]

Imam Ali, mir s njim., kaže: “Kome bude darovana dova, neće mu biti uskraćeno ispunjenje!”[14]

U posljednja dva teksta nalazimo zapažanje visokog smisla i prijatnog okusa. Uzvišeni Allah, naime, plemenit je i ispunjava obećanja, pa kad čovjeku otvori vrata dove, nemoguće je da mu zatvori vrata ispunjenja; kad čovjeka opskrbi pomoću toga da učini dovu, onda je nemoguće da će mu uskratiti uslišenje!

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Nikom se nisu otvorila vrata dove, a da mu Allah nije otvorio i vrata ispunjenja. Pa kada se nekom od vas otvore vrata dove, neka ustraje u njoj, jer Allahu ne može dosaditi!”[15]

Ovo bi bilo treće mjesto spuštanja Božije milosti. Gospodaru naš, čuli smo, posvjedočili smo i povjerovali smo.

(Nastavak: Tri postaje Božije milosti)

---