Postavljeno je pitanje da li je dozvoljen bilo kakav odnos između muškog i ženskog spola prije stupanja u bračnu zajednicu. Ako je dozvoljen, koje su to granice, tj. koja je granica tolerancije? Današnjim predavanjem pokušat ćemo se uklopiti u postavljeno pitanje. Pitanja koja izviru iz ove teme su mnogobrojna. Naprimjer, odmah se možemo osvrnuti na odnos između vjere i slobode, vjere i ljudskih prava, vjere i onoga što vrijeme zahtijeva. Odmah se može postaviti pitanje: Koji su to razlozi zbog čega je islam vremenom izgubio na snazi, vjera koja je u prvih pet stoljeća nakon svoje pojave – kako primjećuje Will Durant – bila glavna okosnica i nosilac razvijenosti u svim područjima ljudske kulture. Međutim, nakon tih pet stoljeća, razvoj ne samo da nije nastavljen, već je jednostavno započelo opadanje. Šta je bio uzrok tom dešavanju? Analitički razmatrajući historijske prilike, Will Durant uočava dvije velike pojave koje se tiču islama, a koje su suprotstavljene: najprije pet stoljeća uspjeha i kulminacije islama u svijetu, a nakon toga nagli pad te izvanredne civilizacije. Riječ je o dvije najvažnije pojave u historiji čovječanstva na koje treba obratiti posebnu pažnju. I Libanac Šibli Šumejl, koji je bio materijalistički opredijeljen, u jednom od svojih tekstova, Kur’an i urbanost, primjećuje: “Neprijatelji islama kažu da je ova vjera bila uzrok propadanja muslimana; međutim” – tvrdi on – “to nije istina, fakti nam govore sasvim drugačije.”
Na ova i na mnoga druga pitanja koja nisu spomenuta pokušat ćemo iznaći logične odgovore i rješenja. Prva stvar koju moramo uzeti u obzir jeste ona činjenica na koju nas upućuje Kur’an. Kada razmišljamo i govorimo o islamu, trebamo biti svjesni da postoje dvije vrste islama: prvi je logični islam, a drugi je geografski islam.
Drugim riječima, jedan islam je posljedica ljudskih postignuća, razmišljanja, zaključivanja i logike. A drugi islam, što nije svojstveno samo islamu već i ostalim ideologijama, jeste islam kao geografsko naslijeđe. Naprimjer, rođen sam u takvom okruženju, gdje mi je babo bio musliman ili jeste musliman; sasvim je razumljivo da ću i ja biti musliman, kao i moja braća i sestre. Zato je važno na prvom koraku riješiti svoj stav ili status prema islamu, drugim riječima, raščistiti sa sobom da li smo svoj islam naslijedili i zadovoljni smo time, ili smo pak svoj islam iznašli. Mi trebamo postupiti u skladu sa pravilom prihvaćenim kod Arapa: osiguraj zemlju, pa tek onda ocrtaj kolika će ti kuća biti, tj. gdje će ti biti kuhinja, dnevna soba, kupatilo itd.
Nije loše spomenuti primjer Nasrudin-hodže, koji se do određene mjere tiče ove teme. Jednom ga zateče komšija kako nešto traži ispred kuće. “Selam alejkum efendija!” – povika on pa zatim upita: “Šta to tražiš?” – “Izgubio sam ključ”, odgovori Hodža. Komšija mu se pridruži i poče tražiti, ali ubrzo mu postade sumnjivo jer krug u kojem je hodža tražio bijaše nekako neodređen, pa ga zato upita: “Je li, efendija, a znaš li ti gdje si izgubio ključ?” – “Znam, znam”, odgovori Hodža: “U kući.” – “Pa zašto ga tamo ne tražiš, živ mi bio?!” – Hodža odgovori: “Ee, ovdje se bolje vidi nego u kući!”
Kao što smo rekli, prva stvar koju bismo trebali učiniti jeste da budemo načisto sa svojom vjerom, što svakako nije svojstveno samo islamu, već i druge religije pate od iste pojave – bolesti geografskog naslijeđa, i ne samo vjere, već i ideologije. Uzmimo u obzir materijaliste, i to etičke materijaliste, oni nisu uspjeli racionalno dokazati nepostojanje Boga, već su podlegli svojim strastima. Bilo im je jednostavno drago da uživaju, zato su sebe uvjerili da trebaju napustiti vjeru i Kur’an, jednostavno su odlučili: hoću da uživam. Tek kada budemo načisto sa tim kakav odnos imamo sa vjerom kojoj pripadamo, onda možemo pristupiti odgovaranju na postavljeno pitanje.
Kada je već tako, idemo odgovoriti na pitanje: Koji je to islam, logični islam? U Kur’anu ima velik broj ajeta koji govore u vezi sa primanjem vjerovanja, tj. uvjerenja. Možda su najobuhvatniji u suri Ali ‘Imran, u ajetima od 190. do 194.
“U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s dobrim. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti zaista ne kršiš obećanja!”
To su ljudi koji su u stalnom razmišljanju o Uzvišenom Gospodaru, a u ajetima je rečeno da stalno razmišljaju o Gospodaru: i kada se kreću, i kada sjede, i kada leže, pokušavajući iznaći odgovor na pitanje ko je Stvoritelj Ovoga svijeta. Tim povodom oni razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje, dolazeći do zaključka da ovaj svijet, Kreacija sa svojom nepreglednošću, ne može sam od sebe nastati, već da ima Stvoritelja. Zatim kažu: “Bože, mi smo čuli Tvoga glasnika, koji poziva u vjeru.”
Ako smo pažljivo pratili, oni su na osnovu argumenta dosegli vjeru i izvor stvaranja, a zatim, kada je stupila na scenu ustanova poslanstva, kada im je s te strane prinesen argument, oni su bespogovorno prihvatili ponuđeno. Međutim, Kur’an nam daje do znanja da je njihov stav prema tom pitanju bio poseban, drugim riječima, nije se jednostavno dogodilo da Poslanik kaže: Ja sam Poslanik! – i da ga oni odmah prihvate. To nije išlo baš tako lahko, već su i to, tj. prihvatanje poslanstva, učinili na temelju argumenta. Tim povodom u jednom ajetu se kaže: I žurno s kraja grada dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi poslanike!” (Ja-sin, 20) Na pitanje zašto da ih slijede, navode se dva argumenta, koji su razlog opravdanosti slijeđenja i koji bi svakog normalnog čovjeka, zdravog razuma i srca, zadovoljili kada bi ih čuo. Prvi, oni ne traže nikakvu nadoknadu za svoj poziv, i drugi, njihove riječi su utemeljene na zdravom razumu, tj. logične su. Dakle, vidimo da je karakteristika i posebnost ovih ljudi bila u načinu njihovog kretanja prema Bogu, koje je bilo ustanovljeno na čistom racionalnom dokazu; također je i prihvatanje poslanika Božijih bilo ustanovljeno na racionalnom argumentu. Reci: “Ovo je moj put, pozivam Bogu na temelju basireta”, tj. na temelju zdravog uvida u stvari. (Jusuf, 108) Znači, svjestan sam šta mi se predočava i šta predočavam. Prema tome, prvo mora biti poziv ka Bogu, a drugo da bude utemeljen na basiretu, tj. na uvidu u stvari. Postavimo sada pitanje sami sebi! Zamislimo da se nalazimo na mjestu gdje se vodi neka rasprava ili predstavljanje neke istine, bilo da je ona politička ili privredna, moralna ili vjerska, ali istine koja rješava teškoće i raščišćava puteve. Koliko smo spremni u datom trenutku proći se sebe, proći se svoga Ja i prihvatiti istinu onakvom kakva jeste? Drugim riječima, koliko sam sposoban, jak i slobodan da prihvatim istinu stoga što je istina, a ne da neku “istinu” prihvatim zato što mi ide u korist, zato što mi, naprimjer, iz nekih meni svojstvenih kulturnih i inih razlika ide u prilog i sviđa mi se samo zato što potiče iz moje države, stranke, skupine i slično, bez obzira na činjenicu da je možda ono što je “tuđa istina” stvarna istina i boljitak. Ili, koliko smo spremni zanijekati ili odbaciti onu stvar koja jeste nama u korist, ali nije istinita?
Evo jednog primjera kroz koji ćemo uvidjeti koliko smo sa stanovišta svoga psihičkog kvaliteta bliski Poslaniku. Bilo je to vrijeme kada, formalno gledano, muslimani i Poslanik nisu bili u zavidnom položaju. S jedne strane, mali broj muslimana, a s druge, nisu imali nikakvog uticaja u društvu. Poslanikov sin umire baš u danu kada se dešava pomračenje Sunca. Muslimani su bili veoma raspoloženi, ne zbog smrti, već zbog događaja koji se desio. Pomislili su da je pomračenje Sunca znak naklonosti Nebesa, potvrda da je među njima Poslanik. Toga dana velik broj onih koji nisu bili prihvatili islam, prihvatili su ga i rekli su: “Ovo je sigurno nebeski čovjek!” Da smo mi kojim slučajem bili umjesto Poslanika, rekli bismo: Ovo je izvanredna prilika! Smatrali bismo da taj događaj pomaže da nas ljudi prihvate. Međutim, Poslanik nije kao mi, on saziva vjernike u džamiju, odlazi na mimber i drži dugo predavanje. Između ostalog, izjavljuje: “Pazite, Kreacija djeluje na nepromjenjivim zakonima.” Zatim im je održao dobar čas astronomije, vezano za kretanje Sunca i Mjeseca i o zakonima koji u Objektivnom svijetu vladaju među ljudima. Među tim zakonima je i smrt, koja je iz reda zakona Božijih. “Smrt moga sina nema nikakve veze sa pomračenjem Sunca”, dao im je do znanja. Politički gledano, Poslanik je mogao prešutjeti taj detalj, u smislu da ga ne potvrdi, niti da ga zaniječe, već da ga jednostavno prešuti. Međutim, da je Poslanik prešutio i da nije reagirao na sebi svojstven način, da li bismo danas mogli odgovoriti nauci? Božiji Poslanik nije došao da zloupotrebljava neke okolnosti ili da osvaja što veći broj glasova, koji će zatim stati iza njega. Upravo zbog toga mu Uzvišeni kaže: Reci, ovo je moj put, na kojem pozivam ka Bogu; ako već postoji poziv ka Bogu, on mora biti ustanovljen na temeljima istine, jer poziva Istini. Zato se i kaže da poziva na osnovu basireta, tj. na osnovu uvida, osviještenosti, jasnoće.
Dakle, na prvom mjestu moramo riješiti svoj položaj u islamu, tj. da li smo mi prihvatili islam samo zato što su nam babo i majka bili muslimani. Zatim, moramo proanalizirati i druge ideologije, tj. vidjeti šta govore materijalisti, komunisti, humanisti.
Sada ćemo pogledati šta je to geografski islam. U suri Bekare, u 170. ajetu, koji se odnosi na nevjernike, kaže se:
وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنزَلَ اللّهُ قَالُواْ بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلاَ يَهْتَدُونَ
“A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju: ‘Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.’”
Znači, njihova poruka je jasna, istakli su da ih uopće ne zanima da li je ono što im roditelji slijede logično i istinito, bitno im je samo da nastave putem kojim se kreću njihove nane i majke. Kur’an zbog toga i kaže: Zar i onda kada im preci nisu ništa shvatali i kada nisu na Pravom putu bili?! Drugim riječima, zar bi svoje roditelje slijedili i onda ako bi im roditelji prihvatali ono što nije ustanovljeno na logici, tj. nelogične stvari i ukoliko bi bili neupućeni? Poželjno je da svako za se uđe u sebe, u svoju najskriveniju prostoriju, gdje se nalazi predstava i slika o vjeri, da vidimo kolika je naša predstava o vjeri stvarna, tj. koliko je naša i da li smo je stekli ustanovljavajući šta je istina ili smo je pak samo naslijedili od roditelja. Ovo se ne tiče samo vjere, već i svega ostalog.
Navest ću jedan događaj iz svoga života. Sjećam se kada su me pozvali iz direkcije jednog teheranskog univerziteta – bilo je to prije šesnaest godina – da budem mentor doktorantima. Na prvom predavanju obratio sam im se riječima da, prije negoli počnemo sa nastavom, iznesem jedan prijedlog. Ako ga prihvate, neka o njemu razmisle, a ako ga pak ospore, neka objasne zašto su to učinili, da bih se i ja time okoristio. Predložio sam im da odmah na početku iziđemo iz svojih klišea, ja iz svoga vjerskog, a oni iz svoga naučnog. Zašto? Zato što – bez obzira na činjenicu o kome da je riječ – naša vjerovanja, ćudoređe, društvene navike, kodeks ponašanja itd, uglavnom se temelje na onome što smo preuzeli od jednog broja starih deda i nana. Kada se branimo ili zauzimamo vjerski stav, tj. pozicioniramo se, i drugi zauzimaju svoj stav. Počeo sam analizu od sebe. Da li sam, onoga dana kada sam stupio u vjersku školu, odložio ono od vjere što sam naučio od svojih nana i deda, pa da sam rekao: Sada ovo nastranu, a da vidim šta Kur’an ima reći o vjeri i kako je on predstavlja. Tačno je da sam ušao u ustanovu za vjersko obrazovanje, gdje sam proučavao šerijatsko pravo, komentar Kur’ana, filozofiju, metodologiju; međutim, sve se to ipak temeljilo na onome što sam učio od nana i deda. “I vi također” – obratih se doktorantima – “kao svjetovni znanstvenici, učili ste fiziku, hemiju, politologiju i mnogo drugih stvari, a koji je od vas sjeo kući i onako sa svojom majkom, koja je sada u odmaklim godinama, da se sa etičke strane zapita kakav je njegov odnos prema njoj, njega pismenog prema njoj nepismenoj. Ili ko je od vas prišao sa psihološkog aspekta konstituciji samoga sebe i konstituciji svoje sestre pa rekao: Moja sestra i ja se razlikujemo u psihološkom aspektu, prema njoj imam poseban odnos ili zapravo nemam nikakvih relacija. Ili recimo, koji je od vas, profesora na fakultetu, na psihološki način pristupio skupini učenika kojima predaje tako što će ustanoviti odakle učenici potiču i šta donose iz gradske i seoske, iz bogate i siromašne sredine, iz obrazovane i neobrazovane sredine. Kako da napravite univerzalan pristup i da se svi okoriste vašim predavanjima?” Na kraju im rekoh: “Nemojmo barem sebi lagati, pogledajmo istini u oči, pogledajmo je onakvom kakva upravo jeste!” Naš metod, nažalost, nije takav, svi mi – bili svjetovni ili vjerski intelektualci, ili samo vjernici, ili oni otuđeni od vjere – ono što u svojim životima prihvatamo, ne činimo to na temelju obavještavanja i uvida u te pojave, a ono što osporavamo i poričemo, ne činimo na temelju uvida u te pojave. Ovaj događaj iz ličnog iskustva iznio sam zbog toga da ne pomislite da se obraćam samo vama, jer mi smo svi takvi ljudi. Već sam naglasio da ovo pravilo ne obuhvata samo ljude koji su okrenuti vjeri, već se to tiče svih ostalih, pa i materijalista. Imao sam jednog dobrog učitelja koji je govorio da bi, kada bi imao moć, osnovao jednu jaku ustanovu, poput fakulteta, koju bi nazvao “fakultet materijalizma”, gdje bi zaposlio najveće i najpristranije, ali i najsposobnije materijaliste, koji dobro poznaju sve ono što zagovaraju. Zato što bi na taj način – upućujući kritike ostalim ideologijama, a posebno islamu – kao prvo, omogućili islamskim učenjacima da se do u pojedinosti upute u suštinu njihovih stanovišta, pa bi tako mogli – koristeći se islamskim i kur’anskim naučavanjem – davati precizne i zadovoljavajuće odgovore na najrazličitija pitanja.
Često se navodi hadis u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže da je jedan sat razmišljanja bolji negoli jedna, sedam, ili sedamdeset godina ibadeta (zavisi od varijante hadisa). Uzevši u obzir ovaj hadis, zamislimo da nam se pruža prilika da odemo u Medinu da posjetimo Poslanikovu džamiju i njegov mezar. U tom slučaju možemo učiniti dvije stvari: ili klanjati dva rekata, ili pak sjesti i neko vrijeme razmišljati. Sa Poslanikovog gledišta: Koje je od ovo dvoje vrjednije? Sasvim logično, razmišljanje je po Poslaniku bolje. Međutim, unatoč tom saznanju, svako bi od nas pristupio namazu. Svako bi rekao: Zar sam prešao 4.000 km da bih sjedio i razmišljao?! Međutim, Poslanik kaže: Sjedi i razmišljaj, ako ništa drugo, razmišljaj o tome zašto moraš preći 4.000 km da bi vidio Poslanika, zašto i kakve veze ima između tebe i Poslanika? Poslanik, dakle, kaže: “Sjedi i razmišljaj”, a mi: “Sve je to dobro, ali daj da ja klanjam.” Zbog čega je to tako? Zbog toga što je namaz naš običaj. Post je naš običaj.
Navest ćemo primjer jednog čovjeka koji niti je klanjao, niti postio, ali je ipak u toku Ramazana uvijek ustajao na sehur i jeo. Kada su mu rekli: “Pa ti niti klanjaš, niti postiš, zašto ustaješ na sehur?” On odgovori: “Znate šta: niti klanjam, niti postim, a ako još ne ustanem na sehur, bit ću pravi nevjernik.” Istina je da smo se prosto navikli i da iz čiste navike obavljamo radnje. Tako je i kada ajet kaže: Ne to!, unatoč čemu oni kažu: E baš to!, a isto je i kada nam Poslanik govori, a on ne priča iz svoga nahođenja; sve što kaže – to je Objava. On nam kaže: “Sjedi, razmisli!” – ali mi to ne činimo, mi ćemo ipak klanjati dobrovoljni namaz, što je uvjerljiv pokazatelj da naprosto slijedimo navike. Poslanik nam također kaže: “Kada vidite čovjeka koji mnogo klanja i mnogo posti, nemojte se ushititi njegovim stanjem dok ne vidite kako razumijeva”, tj. da li shvata zašto klanja, zašto posti. A Poslanik kaže: “Zaista je nagrada u mjeri razumijevanja.” U tom smislu je Poslanik, prije nego što bi obavio noćni namaz, izlazio iz kuće i upućivao pogled u nebo, učeći ajete iz sure Ali ‘Imran koje smo maločas naveli. To je radio da bi nam odaslao poruku da namaz nije sam sebi svrha, već u skladu sa ajetom: Klanjaj namaz zarad sjećanja na Mene. (Ta-ha, 14) Kada bi čovjek bio svjestan činjenice da ga Neko nadzire 24 sata bez prestanka, Neko ko je moćan i sposoban uraditi šta god zaželi, on u tom slučaju ne bi nikad učinio nešto što je suprotno Zakonu. U 14. ajetu sure ‘Alek kaže se: A zar on ne zna da Allah gleda? Ukoliko sebi predstavimo Svoga Gospodara upravo tako, tj. da je Moćan i Milosrdan, kao Onoga Koji odgovara na pitanja, ukoliko ga tako predstavimo, nećemo nikad učiniti nešto što je suprotno onome što je On zabranio.
U jednoj predaji se kaže: “Čuvajte se grijeha i kada ste u osami, jer Svjedok je Onaj Koji i sudi.” Ukoliko sebi predstavimo i uzmemo u obzir takvog sudiju, nećemo nikad sebi učiniti nažao, tako što ćemo biti neposlušni roditeljima. Ukoliko nam je Bog dao jednu sposobnost, nikada nećemo ismijavati svoga druga zato što je on nema. Ukoliko nam je Uzvišeni dao da budemo bogati, sigurno da nećemo raskalašenim načinom života izazivati tugu u srcima onih u potrebi. U jednom hadisu kaže se da će na Sudnjem danu Uzvišeni pitati: “Zašto si se predstavljao i nisi radio u Moje ime, već si sve što si radio činio u ime ljudi, da bi te oni hvalili. Zar je onaj u čije ime si radio to što si radio od Mene moćniji, zar je od Mene milostiviji, zar je od Mene obavješteniji?” U hadisu se dalje nastavlja: “U tom trenutku čovjeka će uhvatiti takav stid da će reći: ‘Bože, završi sa mnom, pa makar me bacio u Vatru.’”
Jednom prilikom neki poznanik ispričao mi je nešto veoma zanimljivo: “Radio sam sa jednim prijateljem u Teheranu. Poslodavac je bio plemenit i dobar čovjek i kada god bi došlo vrijeme ručku, on bi nas zaustavio da ručamo kod njega u kući. To je tako išlo iz dana u dan, sve dok nije stekao povjerenje u nas. Na nesreću, jednoga dana moj prijatelj nije mogao odoljeti, a da ne ukrade stolni sat, koji mu se jako svidio. Stavio ga je u džep, a da to niko nije primijetio, čak ni ja. Nastupilo je vrijeme ručka. Po običaju smo sjeli za sofru, kada se iznenada oglasi zvono sata u džepu. U tom trenutku bili smo zatečeni, nismo znali šta da radimo. Samo je mome prijatelju palo na pamet da rekne: ‘Hm, stavio sam sat u džep da ne bi pao, bila bi šteta da se pokvari.’ U tom času bili smo tako postiđeni da nismo znali šta da radimo. Da smo kako mogli propasti u zemlju!”
Zapitajmo se šta ako Bog učini pa na Sudnjem danu u našem džepu zazvoni sat! A to je upravo onaj trenutak kada čovjek iz prethodnog hadisa kaže: “O Bože, završi sa mojim računom što brže, pa makar me bacio i u Vatru!”
Upravo zato, dragi moji, prvo što moramo učiniti, prvi korak koji trebamo napraviti jeste da riješimo, tj. da iskristaliziramo svoj odnos sa vjerom. Prije nego što damo odgovor kakvi trebaju biti odnosi muškog i ženskog spola, kakav je odnos vjere i slobode, kakav je odnos vjere i onog što zahtijeva vrijeme, kakav je odnos između pojmova “biti vjernik” i “biti moderan čovjek”, najprije moramo vidjeti kakav je odnos mene i moje vjere i na koji način sam je prihvatio.
Evo, potaknut upravo takvim pitanjima, sjeo sam i napisao omanji članak pod naslovom Vrijeme i izazovi vremena ili ono što vrijeme zahtjeva. Jer dok ne nađemo i ne odgovorimo, te na logičan način ne riješimo svoj odnos prema vjeri, možemo možda riješiti desetak pitanja, ali ćemo sigurno zapeti na 11, 12. ili 13. pitanju, iz prostog razloga što je svijet u kojem živimo svijet jake naučne ekspanzije. Svakodnevno se otkrivaju novi zakoni, svakodnevno se dolazi do novih otkrića koja za sobom povlače stotine drugih pitanja. Upravo se zbog toga moramo opremiti znanjem, kojim ćemo moći razdvojiti pravo od lažnog, istinu od zablude, zakon Kreacije od dogovorenog ljudskog zakona. Tada ćemo biti poput zlatara koji – kada mu neko donese prsten – nema potrebe da pita ko si ili šta si, već uzme tečnost za analizu i odmah vidi je li zlato ili nije, a ako je zlato, koliko ima karata. Zato, ponašajte se u skladu sa riječima prenesenim od Isaa, a.s., koji kaže: “Uzmite istinu, pa makar i od onoga koji je na neistini, a ne uzimajte neistinu, pa makar bila od onoga koji je na istini. Budite ljudi koji procjenjuju govor!” Budite svjesni činjenice da je islam došao za cijelo čovječanstvo, i za sva vremena, sve do kraja svijeta, sve dok postoji čovječanstvo. Ako je već tako, ako je riječ o sveobuhvatnoj religiji, onda, bez najmanje sumnje, islam mora nuditi odgovore na sva pitanja.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
