Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu'min, 60)
Dova je čovjekovo obraćanje Allahu Uzvišenom, obraćanje Allahu duša je svakog ibadeta, a ibadet je svrha zbog koje je čovjek i stvoren.
Ove tri tačke ocrtavaju nam značaj dove i pojašnjavaju njenu zbilju, pa ćemo započeti od ove posljednje, te ćemo postepeno preći na drugu, a završit ćemo prvom.
Kur'an jasno kazuje na činjenicu da je cilj čovjekovog stvaranja ibadet. Allah kaže: “A džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!” (Ez-Zarijat, 56) Ovo je ona posljednja tačka i ona ima veoma veliku ulogu u ovoj vjeri.
A vrijednost ibadeta jeste u činjenici da on vuče čovjeka prema Allahu i vezuje ga za Njega.
Stoga je namjera približavanja Bogu u ibadetu stvar od suštinskog značaja u ostvarivanju samog ibadeta, a bez nje ibadet nije ibadet. Jer, ibadet u svojoj suštini znači kretanje prema Allahu, okretanje Allahu, nastojanje da se zadobije Njegova naklonost, odnosno da se postigne Njegovo zadovoljstvo.
Ovo je druga zbilja i ona pojašnjava onu prvu. Prva je, pak, to da je dova obraćanje Allahu i da predstavlja najjasniji slučaj povezanosti i prisnosti s Allahom… Među ibadetima nema takvog ibadeta koji više približava Allahu od dove.
Od Sejfa et-Temmara prenosi se sljedeće: “Čuo sam Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, kad je rekao: ‘Čvrsto se prihvatite dove, jer se ničim drugim nećete tako približiti Allahu kao njome!’”[1]
I što je čovjekova potreba za Allahom veća, njegova ovisnost o Njemu snažnija a potreba za Njim izraženija, predanost Allahu u dovi sve je veća.
A odnos između čovjekovog osjećaja ovisnosti o Allahu i potrebe za Njim, na jednoj strani, te čovjekove predanosti Allahu u dovi, na drugoj strani, jeste srazmjeran, jer potreba i nužda čovjeka tjeraju da utočište potraži kod Allaha. U onoj mjeri u kojoj čovjek osjeća ovu potrebu, biva i njegova predanost Allahu, a i obrnuto. Uzvišeni kaže:
“Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti!” (El-‘Alek, 6–7)
Čovjek se, dakle, uzoholi i okrene od Allaha u mjeri u kojoj osjeća da je neovisan o Njemu, a okreće se Allahu u mjeri u kojoj shvati svoju ovisnost o Allahu i potrebitost pred Njim. Kur'anski izraz jako je jasan: Čim se neovisnim osjeti. U stvarnosti, pak, čovjek ne posjeduje neovisnost o Allahu, već je kao biće u cijelosti ovisan o Njemu:
“O ljudi, vi ste ovisni, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan!” (Fatir, 15)
Čovjeku se, međutim, samo pričinjava da je neovisan, a njegova vlastita uobraženost stvara mu ovakav privid. Pa ako mu se učini da je neovisan o Allahu, okrene se i uzoholi, pa nepokoran postane.
A kada ga nevolja snađe i on osjeti da mu niko osim Allaha ne može pomoći, vrati se i obrati se Njemu.
Prema tome, suština dove zapravo jeste obraćanje Allahu. Zato, ko moli Uzvišenog Allaha i Njemu se skrušeno priklanja, mora se i duhom usmjeriti prema Njemu, Uzvišenom.
Ovo obraćanje zapravo je suština dove, odnosno njena bit i njena vrijednost.
(Nastavak: Četiri puta približavanja Allahu u Kur'anu)
[1] Biharu-l-envar, 93/293.
