U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Na ovom času ćemo spomenuti vrste ili vidove, kao i razine zikra. To su verbalni, srčani i djelatni zikr.

Prva vrsta ili prva razina zikra je verbalni zikr. Samim tim što izgovaramo riječi slavljenja i veličanja Uzvišenog Gospodara, samim tim što učimo dovu mi činimo jedan oblik zikra ili sjećanja na Uzvišemog Gospodara.

Rekli smo da se zikr ne svodi samo na one riječi i fraze koje su prenesene u hadisima, koje su preporučene da se govore, nego je to svaki oblik djelovanja ili govora koji ima božansku boju. Znači, svaki oblik našeg govora koji ima za cilj priskrbljivanje Božijeg zadovoljstva, odnosno, ako putem tih riječi želimo da obveselimo srce jednoga vjernika – takav govor ima božansku boju i on je jedan oblik zikra. Ali, cilj zikra ili izgovaranja imena Uzvišenog Gospodara nije samo verbalni zikr i treba prihvatiti tu zbilju. Onaj zikr koji nije prodro u čovjekovo srce i nije ostavio traga, neće ostavljati ni one tragove koji su spomenuti u hadisima.

Mi smo sveli zikr samo na učenje Kur'ana, na obavljanje namaza i na dovu. Međutim, kada se kaže da u mjesecu Ramazanu jedan proučeni ajet ima sevap čitavog proučenog Kur'ana, moramo imati na umu da se to ne odnosi isključivo na izgovorene riječi. Ukoliko previdimo značenje tih riječi onda nećemo imati sevape. Osobe koje se zadovolje samo verbalnim učenjem Kur'ana, ne razmišljajući dublje o značenjima njegovih riječi, okorištavaju se minimalnim koristima Kur'ana. Ne možemo reći da se ovakvi ljudi nisu okoristili Kur'anom, ali s obzirom da im srce nije zaokupljeno značenjem Kur'ana, mi ćemo reći da imaju koristi, ali ne one najpoželjnije. Takva osoba će priskrbiti najnižu razinu koristi koju je mogao ubrati od Kur'ana. Isto to možemo primijeniti na pitanje namaza. Svi oni učinci i tragovi koje namaz ostavlja na čovjeka – ukoliko se srce ne bude zaokupilo namazom – neće biti ostvareni.

Vidimo ajete u Kur'anu koji su imperativu, koji naređuju vijernicima da obavljaju namaz, dok sa druge strane imamo i ajete koji daju obećanja, kao na primjer: “obavaljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost!”[1] Dakle, ukoliko budete obavljali namaz, taj će vas namaz odvratiti od svih ružnih djela.Međutim, mi nekada obavljamo namaz, prvi imperativ, a obećanja za ono što na kraju treba slijediti nakon obavljanja namaza se nisu ostvarila. Zašto je to tako? Zato što je naš namaz ostao na nivou izgovaranja riječi, a srce nije zaokupljeno značenjem tih riječi. Ako je cilj da se srce probudi, da se srce zaokupi značenjem riječi i da se ostvare svi učinci i tragovi koji se trebaju ostvariti, onda se postavlja pitanje zbog čega treba verbalno izgovarati te riječi? Zbog čega je preneseno toliko rivajeta da se uči zikr?

Govorili smo o ajetu: “I spomeni Gospodara svoga skrušeno, ponizno i tiho…”[2], gdje se vidi da ipak treba verbalno pominjati Uzvišenog Gospodara. Čemu ovolike preporuke? Da bi pojasnili ovo pitanje, moramo reći da postoji uska veza između jezika i srca. Na određeni način jezik može biti učitelj srca. U tom smislu navesti ćemo jedan jako lijep primjer, gdje se ovaj materijalni jezik uspoređuje sa majkom koja podučava svoje dijete govoru. Dijete koje još nije sposobno da govori, počinje govoriti tako što mu majka stalno izgovara riječi i trudi se da dijete oponaša te riječi. Dakle, ovaj naš materijalni jezik je kao majka koja podučava jezik našeg srca, koji ga stalno podsjeća kako bi ono jednog dana progovorilo. Majka ovdje nema nikakve koristi. Ona je ovladala tim rječnikom i jedini njen cilj je da dijete ovlada istim tim riječima, te ih prilagođava njegovom uzrastu kako bi ono što prije progovorilo. Pretpostavimo situaciju da majka izgovara riječi na isti način kao sa djetetom, ali da to dijete nije u njenom prisustvu. Onaj vidi takvu situaciju pretpostaviće da nešto nije u redu sa tom ženom. Niko ne može prihvatiti i opravdati takav njen postupak. Međutim, ukoliko vidimo da je dijete prisutno, onaj ko da se nađe u blizini reći će kako je to brižna i dobra majka koja se trudi da poduči svoje dijete.

Sada to primijenimo na primjer našeg jezika glave i jezika srca. Vidimo da je jezik glave samo uvertira, ili uvodni dio kako bi naš jezik srca progovorio. Osnovni cilj je da srce bude zaokupljeno sjećanjem i da se izdvoji iz svijeta mnoštva, od svega onoga što ga odvraća od sjećanja na Uzvišenog Gospodara i taj jezik glave podučava jezik srca na koji način da se pravilno zaokupi. Ukoliko naš zikr jezika ne bi prošao tu razinu, ne bi došao do našega srca, bio bi poput one majke koja podučava i govori jezikom djeteta, a da dijete nije prisutno. Kao što bi rekli da nešto nije u redu sa tom ženom, isto tako, naše djelovanje na takav način bi bilo upitno. Tu postoji samo jedna razlika, a to je da te riječi posjeduju određenu prosvijetljenost, jednu čistotu koja utiče na nas i mi ćemo se ipak okoristiti minimalnom koristi. Naša korist neće biti zbog samih izgovorenih riječi, nego zbog onih osobenosti koje imaju riječi kao što su kur'anski ajeti. Zato ne možemo donijeti sljedeći zaključak: budući da se naše srce nije probudilo, nema nikakvog smisla da izgovaramo te riječi, jer ako bude radio samo jezik naše glave, a ne bude se probudio jezik našega srca, takvi zikrovi, takva sjećanja su bez smisla.

Mevlana u jednom stihu kaže:

Ako se ne može popiti sva voda u moru,

onda se treba uzeti koliko treba da se ugasi žeđ.

Na ovoj razini, ako se ne možemo okoristiti najvećom mogućom koristi, onda treba uzeti barem tu najmanju korist. Dakle, ukoliko nismo bili u mogućnosti da se okoristimo maksimalnom koristi, ne trebamo reći da nećemo ni onu minimalnu. Ipak se treba truditi da koliko-toliko priskrbimo sebi dobro. Koristi verbalnog zikra se ostvaruje zbog prosvijetljenosti tih riječi i zbog Božije milosti, a ne zbog našeg pravilnog pristupa tom zikru. Ne smijemo prekidati tu kariku, jer je ona nada da će se jednoga dana spojiti naše srce sa našim jezikom.

Pojašnjena je situacija kada naš jezik glave podučava jezik srca kako da uspostavi smisao tog govora. Cilj koji želimo ostvariti tim govorom je uspostava veze sa Uzvišenim Gospodarom.

Druga vrsta ili razina zikra je zikr srca koji je u stvari i cilj zbog čega se izgovara zikr. Uzvišeni Gospodar je u naše biće položio čula putem kojih mi percipiramo i spoznajemo neke stvari ili zbilje koje nas okružuju. Tako mi uz pomoć čula mirisa možemo osjetiti mirise koji nas okružuju. Putem čula dodira možemo osjetiti da li je nešto tvrdo ili mehko. Putem čula sluha možemo čuti zvukove, itd. Međutim, postoji niz stvari koje mi ne možemo osjetiti ni jednim od ovih navedenih čula. Uspostava veze sa bićem kao što je Uzvišeni Gospodar, nemoguća je ako se koristimo pogrešnim osjetilima. Na primjer, kada bi htjeli da osjetimo miris cvijeta i primakli uho. To je jedan nerazuman postupak i niko tako nešto ne može prihvatiti. Dakle, postoje zbilje koje prevazilaze naša osjetilna čula, koje su neporecive i koje osjećamo i prihvatamo (ljubav, srdžba, itd).

Konkretno, ljubav prema svom djetetu mi jako dobro osjetimo, percipiramo je na izvrstan način, ali je ne možemo iskazati bilo kojim organom. Da li gledamo u čulo dodira da vidimo na koji način mi to dijete volimo? Da li ga trebamo pomirisati da bi vidjeli koliko ga volimo? Znači, na takav način apsolutno ne možemo percipirati i spoznati ovakve neporecive zbilje. Organ, ili sredstvo kojim mi spoznajemo ovakve zbilje je u stvari srce. To srce o kojem govorimo je jedan dio naše duše i ne odnosi se na materijalno srce, ali ipak ima određenu vezu i sa materijalnim srcem. Iz istog razloga, kada osjetimo da smo se nekoga jako poželjeli, onda ga primaknemo uz grudi i stisnemo ga jako. Ili kada osjetimo jaku ljubav prema djetetu na isti način ga prigrlimo. Uspostava relacija sa Uzvišenim Gospodarom, i sa svim stvarima koje se tiču duhovnosti, sa metafizičkim svijetom, moguća je posredstvom ovoga srca. Znači, onaj zikr koji spominjemo, sjećanje na Uzvišenog Gospodara, neće se ostvariti na pravilan način ako ga svedemo samo na verbalni zikr. Istinski zikr jeste zikr sjećanjem srca.

Da bismo vidjeli učinke tog zikra ili sjećanja na Uzvišenog Gospodara obratićemo se na ajet koji kaže: “Oni koji vjeruju, i čija se srca sa spomenom Uzvišenog Gospodara smiruju”, da bi nastavku ajeta slijedilo: “…a zaista se srca sjećanjem na Boga smiruju.”[3] Znači, srca onih, koji su se na pravilan način okoristili zikrom, se srca smiruju. Oni učinke zikra osjete na svojim srcima.

U jednom rivajetu se kaže: “Sjećanje na Boga čisti grudi i smiruje srce.” Šta je cilj prenošenja ovog rivajeta? Da se ukaže kako se učinak ili korist od sjećanja ponovo vraća srcu, a ne vraća se jeziku. Pogledajmo, kako se također u nekim rivajetima prenosi suprotno ovom postupku, odnosno, ukoliko neko zaboravlja i zanemaruje sjećanje na Uzvišenog Gospodara, kakve posljedice to ostavlja?

Prenosi se događaj kada je Musa, a.s., imao razgovor sa Gospodarom u kojem se Uzvišeni Gospodar obraća Musau, a.s., i kaže: “O Musa, nemoj zaboraviti sjećanje na Mene jer će ono usmrtiti tvoje srce.” Šta u stvari znači umrlo srce? Srce koje je živo i ima sposobnost da percepira i da spoznaje zbilje, kao što je ljubav, ali i stvari koje se tiču duhovnosti. Neke duhovne zbilje srce koje je budno može na dobar način percipirati. Srce koje se ne sjeća Uzvišenog Gospodara, malo po malo umire i nema sposobnost percepcije takvih zbilja. Smrt srca u ovom smislu (duhovnom) ukazuje na jedno stanje, kada čovjek ne može da osjeti ljubav ni prema vlastitom djetetu. Znači, dođe do jednog zamiranja te moći percepcije, tako da se više ni prema najbližima ne mogu osjetiti bilo kakvi osjećaji.

Još jednom napominjemo da je osnovna funkcija zikra da se naše srce probudi. Svi ibadeti koje mi obavljamo imaju za svrhu da zaokupe to srce, pa će i namaz u kojem se srce bude probudilo, odvraćati od zla i naređivati na dobro. Post u koji bude uključeno srce, koji ne zanemari ovu važnu ulogu srca, takođe će ostaviti sve one tragove koji se navode u rivajetima.

Da pojasnimo malo pitanje samog zikra i sjećanja na Uzvišenog Gospodara. Da li se to isključivo svodi na sjećanje samo Njega, Njegovog bića i ničega mimo Njega ili na sve Njegove manifestacije? Velikani vjere su rekli da se to ne odnosi samo na sjećanje na Njegove atribute, nego i na sve oblike Njegove manifestacije. Naše sjećanje na Kijamet, Dan proživljenja, takođe se ubraja u zikr ili u oblik sjećanja na Uzvišenog Gospodara. Naše sjećanje i oživljavanje misli koje upućuju na Božije poslanike, također su oblik zikra zbog toga što se na kraju sve opet vraća na sjećanje na Uzvišenog Gospodara. Mi se sjećamo poslanika zbog toga što su oni došli od strane Gospodara, On ih je poslao. Na kraju, to nas sjećanje vodi do Uzvišenog Gospodara. Sjećamo se Kijametskog dana jer je to dan kada će nas On proživiti, sjećamo se poslanika jer su oni znali na pravi način Njemu robovati. Znači, cilj je sjećanje na Uzvišenog Gospodara kroz Njegove manifestacije. Drugim riječima, svako djelo koje ima božansku boju, može se ubrojati u onaj zikr za koji smo pozvani da ga obavljamo.

Dakle, rekli smo da je jezik glave jedan oblik učitelja za jezik našega srca. Taj odnos jezika glave i jezika srca smo uporedili sa odnosom majke prema djetetu, gdje majka podučava dijete, kako bi ono što prije progovorilo. U ovakvom jednom odnosu često se dešava da dijete, malo po malo, savlada ovo što ga majka uči, dobro ovlada riječima i korak po korak prelazi onu razinu majčinog nivoa razumijevanja i njenog fonda riječi. Znači, ono će prevazići majku u njenim saznanjima, tako što će ovladati nekim stranim jezicima, upoznaće se sa nekim stvarima sa kojima majka nije upoznata. Na primjeru našeg jezika srca i jezika glave, vidjećemo da će jezik glave, ukoloko na pravilan način postupi po uputama po kojima treba djelovati, u jednom momentu stati i neće imati sposobnost daljeg napretka, nego će samo pogurati jezik srca koji će jako brzo da se pokrene i da spoznaje zbilje. U jednoj ovakvoj situaciji stvari se mijenjaju. Jezik srca postaje učitelj jeziku glave. On je sad jako dobro napredovao, tako da može podučavati jezik glave. To bi bilo poput majke koja ima nizak stepen pismenosti i koja podučava svoje dijete kako će izgovarati riječi, kako će pisati, ali to dijete vremenom završi fakultet i vrati se i govori majci kako će postupati, kako će nešto naučiti, dakle, prenosi svoje znanje na majku koja je njega učila kako da progovori.

Povezanost srca sa Uzvišenim Gospodarom postaje iz dana u dan sve jača, spoznaju se nove zbilje, tako da će nakon izvjesnog vremena jezik srca postati učitelj za jezi glave. Jezik glave će slijediti jezik srca.

2. čas

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Došli smo do tačke gdje možemo reći da srce u stanju zaokupljenosti postaje pravi učitelj jeziku glave, koji u tom slučaju obavlja ulogu nekog učenika. Do čega je u stvari došlo? Jezik je uputio srce, pokrenuo ga srce i spojio. Došlo je do spoja gdje je srce spoznalo zbilje za koje jezik uopšte nije sposoban da ih spozna. U prvoj situaciji smo rekli da je jezik glave učitelj koji podučava srce. Kada se srce probudi i na pravilan način spoji, onda se mijenja situacija. Srce podučava jezik. Ovde se postavlja pitanje na koji način će srce podučavati jezik?

Prethodno smo objasnili da postoji neposredna veza osjetilnih čula ili percepcija moći, a jezik je jedno od njih, sa našim srcem. Već smo objasnili da je uloga srca uloga jednog učitelja koji stalno ima vezu i doticaj sa Uzvišenim svijetom. Svi poslovi su u njegovim rukama. Sve važne uloge igra srce. U ovakvoj jednoj situaciji kada je srce ostvarilo kontakt, jezik glave htio ne htio, slijedi i prati rad srca. On je u stanju kao učenik koji prati i dosljedno primjenjuje sve postupke svoga učitelja.

Na ovoj razini jezik opet izgovara zikr, ali učinci i vrijednosti ovoga zikra, kojeg sada izgovara nakon što se srce probudilo, uopšte se ne mogu porediti sa učincima i vrijednostima onoga zikra prije buđenja srca. Kao što smo rekli, vrijednost takvoga verbalnog zikra je postala jako velika i ne možemo reći, budući da se srce probudilo, da je vrijednost verbalnog zikra umanjena. Nije tačno da nema smisla više govoriti, jer na kraju ostvario se cilj, a to je probuditi srce. Ne smijemo sebe lišiti, ne smijemo sebe udaljiti od tog velikog blaga, a to je maksimalno korištenje verbalnim zikrom.

U prilog ovome možemo navesti hadis u kojem Poslanik kaže: “Kome bude dat stalni zikr (misli se na verbalni zikr), ko se bude stalno prisjećao Uzvišenog Gospodara, njemu će biti dato dobro i Ovoga i Onoga svijeta“. Ali, opet trebamo imati na umu da će davanje Ovoga i Onoga svijeta u potpunom smislu te riječi biti ostvareno onda kada i srce bude djelovalo i reagovalo na pravi način.

Ovdje Poslanik upućuje na pravilan smjer, kako čovjek ne bi zalutao, a taj hadis je u stvari preuzet iz ajeta koji kaže: “I nemojte da prigovarate Bogu zbog vaših mnogobrojnih djela”, u smislu da se ne smijemo previše uznositi i biti zavarani mnoštvom zikra. Znači, ako nam jezik uspije u tome da stalno izgovara zikr i sjeća se Uzvišenog Gospodara, opet trebamo biti svjesni da cilj nije velikobrojno izgovaranje. Ovdje se ne želi ukazati da se ne treba mnogo izgovarati zikr. Zikr se treba mnogo izgovarati, međutim, ne smije se upasti u jednu zamku da to čovjeka uzoholi, da ga to odvede od pravog cilja. Sjećanje treba biti veliko i treba se stalno sjećati. Međutim, ono samo po sebi nije predmet, ono nije cilj. I zato osobe koje se na pravilan način sjećaju Uzvišenog Gospodara, čak i kada je njihovo sjećanje stalno, i dalje su prizemljeni kažu: “On je Taj koji nama daje uspješnost u djelovanju, On je Taj koji nas stalno vuče”, i takav odnos kod njih neće proizvesti osjećaj uznositosti.

Sve su ovo smjernice i obavještenja kako čovjek ne bi zastranio, pa da kaže da je dovoljno da srce bude budno, a kakve potrebe ima da jezik stalno radi, mi ćemo se u srcu sjećati i nema potrebe da se sjećamo jezikom. Međutim, nakon ovih pojašnjena možemo reći da je itekako potrebno da se i jezik sjeća Uzvišenog Gospodara. Dakle, verbalni zikr je jako poželjan, jako dobar, s tim da ne smijemo zapasti u neke šejtanske zamke.

Dolazimo do treće razine, a to je djelatni zikr. Djelatni zikr je, npr. da se potpuno izostavi verbalni zikr, da se Zbog Uzvišenog Gospodara ustane i obraduje srce jednoga vjernika. Da ustanemo i da sklonimo neki kamen koji je stajao na putu nekog vjernika. Znači, djelovanje u cilju sticanja Božijeg zadovoljstva, i obavljanja nekih poslova ili radnji koje su samo dobro za nas, je u stvari djelatni zikr. Ukoliko odemo da obiđemo nekog čovjeka sa čistim nijetom, naše djelo se prožima božanskom bojom i po riječima nekih velikana ubraja se u zikr. Uzmemo telefon, nazovemo roditelje, raspitamo se kako su, i to se ubraja u zikr. Uputimo osmijeh nekom čovjeku koji je tužan, i ako taj naš osmijeh odstrani njegovu tugu, takođe će se ubrajati u djelatni zikr. Dakle, ovakav oblik zikra je jako vrijedan i ukoliko radimo sa namjerom da ga ubrajamo u djelatni zikr, uzdići će čovjeka na jednu veću razinu.

Kao što smo naglasili za verbalni zikr i djelatni zikr može imati dva oblika ili dva stanja. Ponekad čovjek ide u obilazak bolesnog čovjeka, a to njegovo djelo nije obojeno božanskom bojom. Možda je to komšija koji mu je nekad valjao, pa mu se on ide odužiti za tu njegovu uslugu. Iako je nepotpuno, samo po sebi to djelo je lijepo i vrijedno. Odemo i obradujemo roditelje lijepim osmijehom i lijepim pitanjem. Samim tim što su oni naši roditelji, uživaju velika prava kod nas i mi zbog toga gledamo da ih zadovoljimo. Takvo djelo je samo po sebi jako lijepo i poželjno. Ali takva djela ne možemo ubrajati u zikr. Vjernici su oni koji su promućurni i oni se na bolji način okorištavaju ovim djelovanjem. Njihovo djelo je prožeto božanskim djelovanjem, znači, njihova srca su obojena božanskom bojom, samim tim u svom djelovanju boje svoja djela božanskom bojom. Oni se postavljaju na slijedeći način: “Budući da je ovaj vjernik kojeg hoću da obiđem Tvoj rob, on je moj brat u vjeri, Ti ga voliš, a ja iz tog razloga želim da ga obiđem i da ga upitam za stanje.”

Takav čovjek, ukoliko ugleda staru osobu na ulici, a pred njom vidi neku prepreku koja bi joj mogla smetati, kao da osjeća da ga Uzvišeni Gospodar iz njegove nutrine poziva da ukloni tu prepreku. Kada on djeluje, njegova namjera je obojena božanskom bojom i nakon što uradi to djelo, zahvaljuje se Uzvišenom Gospodaru koji mu je dao priliku i mogućnost da se okorosti tom prilikom. Takvi ljudi ne samo da se ne ohole, nego zahvaljuju Uzvišenom Gospodaru što im je dao uspješnost u djelovanju.

Sada treba zamisliti kako bi bilo da se sva tri oblika zikra, verbalnog, srčanog i djelatnog, objedine u biću jednoga čovjeka, kada bi jedan čovjek uspio da praktikuje sva tri oblika zikra. Ovakva osoba je stalno u zikru. Njegovi pokreti, njegove riječi, njegovo djelovanje, njegovo spavanje, njegovo smijanje, njegovo plakanje i svo njegovo djelovanje postaje ibadet. Znači, ne samo ono što kaže, već i svo ostalo djelovanje je oblik zikra. Zato jedan pjesnik kaže: “Blago li je onima koji su stalno u namazu.” Na koji su način stalno u namazu? Upravo na ovaj kako smo pojasnili. Kada je na namazu, u namazu je, kada spava, u namazu je, kada plače, u namazu je, kada su smije, u namazu je itd. Znači, na službi je Uzvišenom Gospodaru, odnosno, on je otjelovljenje zikra ili sjećanja na Uzvišenog Gospodara.

Dakle, kada govorimo o zikru u pravom smislu te riječi, na umu nam je ovaj oblik zikra. Kada čovjek uspije da objedini verbalni, srčani i djelatni zikr, on je svim svojim bićem zakir ili ona osoba koja se sjeća Uzvišenog Gospodara.

Blago onima koji su se uspjeli okoristiti na ovakav način, koji su uspjeli u sebi objediniti sve ove razine zikra, a za nas koji se još uvijek nismo uspjeli uzdići, ništa drugo ne preostaje nego da se nadamo i da djelujemo u nadi da ćemo i mi jednoga dana, ako Bog da, uspjeti. Dakle, čovjek se treba truditi, a naročito na onim poljima ili u onim djelima za koje je preporučeno da se djeluje. To su ona djela koja promućuran vjernik može prepoznati da su djela koja daju brzinu čovjekovom usavršavanju. Znači, daju mu polet i zanos da brže stignu do cilja.

Na putu svog usavršavanja, čovjek se treba koristiti onim stvarima koje će ga na najbrži način dovesti do cilja. Tako, neka djela su poput onih stvari koje čovjek koristi, kao sportaši kada se koriste dozvoljenim ili nedozvoljenim stvarima za dopingovanje. Promućuran vijernik će uzeti one dozvoljenje stvari za "dopingovanje“ i neće biti nemaran prema njima, nego će ih na najbolji način iskoristiti. Dakle, oni će sebi priskrbiti jednu nevjerovatnu snagu.

Koja su to djela koja čovjeku daju nevjerovatnu snagu?

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!


[1]Ankebut, 45.

[2]A'raf, 205.

[3] Ra'd, 28.