U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sada ćemo govoriti o položaju zakira (onih koji čine zikr), ali jezikom njih samih, tj. Vidjet ćemo na koji način Božije evlije opisuju stanja i položaje zakira. Imam Sedždžad u svojim šaputanjima Bogu se obraća jezicima različitih osoba, odnosno nekada jezikom arifa, nekada jezikom zakira, nekada jezikom uplakanih itd. Mi ćemo se osvrnuti na šaputanje jezikom zakira. Imam Sedždžad je bio čovjek koji je mnogo upućivao dovu Uzvišenom Gospodaru, mnogo se kajao, mnogo plakao i mnogo se sjećao Boga. Svojim ponašanjem je otvorio veliko poglavlje, velika vrata islamskih spoznaja. Jedan mali dio islamskih, odnosno irfanskih spoznaja je prenesen u Sahifi.

U jednom od svojih moljenja (Šapućuće moljenje onih koji se sjećaju) Imam Sedžad kaže: “Bože moj, da nije bila obavezna Tvoja naredba (sjećaj Me se), ja se ne bih ni usudio spomenuti Tvoje ime, jer moje sjećanje jest u mjeri mojoj, ne u mjeri Tvojoj.” Drugim riječima, s obzirom na moju malenkost i moj niski položaj i Tvoju veličanstvenost i Tvoj uzvišeni položaj, ja nisam dostojan da Te spomenem. Ovaj govor je protkan ljubavlju, odnosno, to je govor zaljubljenog koji razmjenjuje ljubav sa svojim Voljenim i sam taj govor je po sebi zikr.

U drugom obraćanju Imam Sedžad kaže: “Bože, prihvati ovo moje maleno sjećanje na Tebe, jer ono ne odražava na pravi način zbilju sjećanja na Tebe, ja se nisam na pravi način sjećao Tebe. Ono je tako malehno i nedostatno da nikada ne može zadovoljiti ono pravo koje Ti zaslužuješ. Zato moj zikr treba i jedan oblik istigfara (isprike).”

Postavlja se pitanje, ukoliko bi čovjek uznapredovao i usavršio se na jedan pravilan način, da li bi onda njegov zikr, njegovo sjećanje, odražavalo i na pravi način ispunjavalo Božije pravo? Upravo zbog takve pretpostavke Imam nastavlja svoje moljenje pa kaže: “I koliko god ja bio dobar, potpun i savršen, nikada neću moći na pravi način da odrazim ono sjećanje koje Tebi priliči.”

U nastavku dove se kaže: “Jedna od najvećih blagodati koje si Ti ukazao meni, o Gospodaru moj, jeste mogućnost da Ti se obraćam (odnosno mogućnost da se podsjećam na Tebe i da Te spominjem). I samo Tvoje dopuštenje koje si ukazao nama da Te molimo, da Ti se obraćamo, da Ti dovu činimo jedna je od najuzvišenijih stvari ili blagodati koje Si podario čovjeku, jer to nije moja zasluga, nego je to milost Tvoja koja je obuzela naše stanje.”

Takav pogled na zikr ili sjećanje Uzvišenog Gospodara, kao što ga ima Imam Sedždžad, neminovno za sobom povlači da sve ono što je dobro kod čovjeka, čovjek smatra poklonjenim od Uzvišenog Gospodara, a sve ono što je loše vidi kao rezultat svoga djelovanja. Tako u nastavku kaže: “Pa me nadahni sjećanjem koje ću imati i u samoći i mimo samoće.” Znači, kada je u društvu drugih ljudi da i dalje ima odgovarajuće sjećanje na Boga.

“Učini me prisnim sa skrivenim sjećanjem na Tebe i potakni me na ispravno djelovanje” –  što znači da to djelo ne vidi nečim svojim, već misli da je potaknuto od strane Uzvišenog Gospodara.

Vidimo da su sva šaputanja protkana ljubavlju, razgovorom Voljenog i onoga koji voli. Na samom kraju obraćanja Uzvišenom Gospodaru Imam je rekao: “Nagradi me najboljom nagradom.” Dakle, Ti koji si me od samog početka vodio, Koji si me potakao da Ti se obraćam, na kraju Ti mi daj ono što vidiš da je najbolje.

“O Bože, sva ona izgubljena srca traže Tebe i obraćaju se Tebi. I na Tvojoj spoznaji su se spojila srca i razumi različiti.” Drugim riječima, različita stvorenja posjeduju različite nivoe razuma, kao što meleci posjeduju različit oblik uma, tako i ljudi posjeduju različit oblik uma, ali su svi ujedinjeni ili spojeni Božijom spoznajom. Upravo je to spona koja ih spaja.

“Srca, o Bože, ne nalaze smirenost osim u sjećanju na Tebe, duše ne nalaze spokoj osim u gledanju Tebe. Ti si slavljen u mjestu svakom, služen u vremenu svakom, zvan jezikom svakim, veličan u srcu svakom! Molim oprost od Tebe za svako zadovoljstvo osim sjećanja na Tebe, svaku ugodnost osim bliskosti s Tobom, svaku radost osim blizine Tebi, svaku zauzetost osim pokoravanjem Tebi!” Iz ovog segmenta dove vidimo da bilo koji užitak koji on sebi priušti, mimo užitka sjećanja na Gospodara, smatra oblikom udaljenosti od Njega i zbog toga čini istigfar.

Velikani islama i arifi su učili u ovoj školi, odnosno uzimali su znanje od potomaka Poslanika, s.a.v.a., pa se zato prenose različite poučne priče vezane za njihov život. Tako su neki od njih nakon što bi učinili neki ibadet Uzvišenom Gospodaru plakali i molili riječima: “Bože, kakav li je ovo ibadet koji sam učinio? Kakvo li je ovo sjećanje (nedostatno i nedovoljno)?” Dakle, odmah nakon što bi obavili ibadet, kajali bi se zbog nedostatnosti toga ibadeta. Poznata je izreka: “Dobra djela dobrih su loša djela bliskih”, čime se želi reći da iako čine zikr, kada ga predoče Gospodaru smatraju ga nepotpunim, krnjavim i punim nedostataka.

Kao primjer se navodi događaj u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti. Neki ga smatraju vjerodostojnim, a neki ne. Šehid Muttahari ga ne smatra vjerodostojnim, ali da bi približili ovu temu mi ćemo ga prenijeti. Radi se o događaju kada je navodno hazreti Musa, a.s., sreo čobanina koji je na svoj način, svojim jezikom i shodno svom razumu i shvatanju prizivao Uzvišenog Gospodara govoreći: “O Bože, gdje si pa da ja svojim prstima pročešljam Tvoju kosu!?” On svojim prostim načinom izražavanja i razumijevanja stvari govori: “Gdje si o Bože, da se žrtvujem za Tebe, da otklonim sve što Ti se može neprijatno desiti.” Jasno je da ovaj čobanin Boga ne vidi onakvim kakvim bi Ga trebao vidjeti, pa pretpostavlja da bi se Bogu mogla desiti nekakva neprijatna situacija želeći je spriječiti i žrtvovati se. Hazreti Musa, a.s., čuvši ove riječi reče: “Kakvo je ovo obraćanje?! Ovo je čisti širk! Zar Bog posjeduje tijelo?” U tom trenutku Musau, a.s., se spušta objava u kojoj se kaže: “O Musa, a šta ti imaš s tim čobaninom? Mi ne gledamo njegove riječi, Mi gledamo njegovo srce. On govori u skladu sa svojim razumijevanjem i sposobnostima. On toliko razumije i ti nemoj da ga sprječavaš u njegovom načinu obraćanja.”

U svakom slučaju, mi ne ulazimo u vjerodostojnost ove predaje. Bitno nam je da ona govori o jednoj važnoj stvari, a to je da smo i mi poput ovog čobanina koji ukoliko malo odmakne uvidi neispravnost svojih razmišljanja i djelovanja, pa su tako i naš zikr i naša dova na razini zikra ovog čobanina.

Evlija, kada se obraća Uzvišenom Bogu, s obzirom da zna na koji način je Njega dostojno spominjati i štovati, kaže: “Bože, da nije Tvoje naredbe da Te se sjećam, ne bih se ni usudio spomenuti Tvoje ime, jer bi svojom niskošću ukaljao Tvoju veličinu.”

U nastavku dove Imam kaže: “Bože moj, rekao si, a istinita je riječ Tvoja: O vi koji vjerujete, sjećajte se Boga s mnogo sjećanja i slavite Ga u zoru i uvečer![1]Rekao si, a istinita je riječ Tvoja: Sjećajte se vi Mene, pa ću Se Ja sjećati vas![2] Zapovijedio si nam da Te se sjećamo, i obećao nam da ćeš nas Se sjećati time, da bi nas oplemenio, uvažio i počastio.” Ovo nije zbog toga što smo mi bili vrijedni Tvoga sjećanja, nego zato što si Ti učinio naš položaj tako vrijednim. Tvoja dobrota je ta koja je iziskivala da nas se sjetiš, a ne to što smo mi zaslužili. Niti je naš zikr pravi zikr koji odražava zbilju stvari na pravi način, niti smo mi na nekom položaju da smo vrijedni Tvoga sjećanja, nego je Tvoja veličina ta koja je ukazala nama čast da se Ti sjećaš nas.

Imam u nastavku kaže: “Evo, sjećamo Te se onako kako si nam zapovjedio…”, odnosno onoliko koliko je u skladu sa mojim načinom razumijevanja koje je nedostatno. I na samom kraju, riječima koje sadrže dozu poniznog preklinjanja Imam kaže: “…pa ispuni ono što Si nam obećao, o Sjetitelju sjetitelja, O Najmilosniji od milosnih!” Ispunjenje obećanja se traži ne zato što smo mi dostojni toga i što smo zaslužili, nego zbog sveobuhvatne Božije milosti, tražeći da se ona izlije i na nas.

Ovakav način obraćanja uzvišenom Bogu pristoji ljudima koji su dosegli postojani zikr (zikr musteqar) i on je proizvod spoznaje Uzvišenog Gospodara. U opisu Božijih evlija, a prije svega Poslanika i njegove porodice, se kaže da su oni mustaqarin fi emrillah (potpuno postojani u izvršavanju Božijih odredbi). Dakle, u pokoravanju Uzvišenom Gospodaru oni su nepokolebljivi i potpuno su stameni. Termin zikr mustaqar je vjerovatno preuzet iz opisa Poslanika i njegove porodice, jer su upravo oni ti koji su stameni u pokoravanju Allahu, dž.š., s obzirom da su došli do stepena gdje uopšte nema nikakve mogućnosti da se šejtan upliće u njihovo razmišljanje, djelovanje itd. Došli do položaja potpune sigurnosti.

Čovjek koji ide putem usavršavanja je uvijek na tom putu suočen sa preprekama i prijetnjama. Veliki je broj primjera onih koji su zbog malih grešaka i nemara izgubili ono što su priskrbili prilikom svog duhovnog putovanja. O tome govori kazivanje o jednom čovjeku koji je došao do stepena gdje je svaka njegova dova bila uslišana od strane Gospodara, ali je zbog jedne malene greške to izgubio. Upravo zbog svih tih prepreka i prijetnji, čovjek koji je duhovni putnik nikada ne treba sebe smatrati bezbjednim i sigurnim od šejtanovog upliva. Međutim, položaj Poslanika i njegove porodice je položaj sigurnosti od bilo kakvog uplitanja šejtana, o čemu svjedoče njihova obraćanja Gospodaru. Znači, postoji jedan položaj gdje šejtan nema priliku uplitanja u čovjekovo djelovanje. Ljudske želje su dobile poseban smjer, dobile su božansku boju i to je upravo položaj onih koji su postali postojani, čvrsti i stabilni u izvršavanju Božijih naredbi (mustaqarin fi emrillah) i po pitanju svog robovanja. Nakon šejtanovog odbijanja Božije naredbe da učini sedždu Ademu i kada je bio protjeran, obratio se Uzvišenom Gospodaru da mu da priliku da zavodi ljude. Kur'an nam prenosi šejtanove riječi: I zavodiću sve osim iskrenih robova (ar. muhlesin).[3] Znači da je i sam šejtan bio svjestan da jednoj skupini neće moći ništa, jer su došli na položaj potpune sigurnosti.

Kako smo već ukazali, sa ovim ljudima Uzvišeni Allah govori u dubinama njihovih umova i na razini njihovih promišljanja. Kada se na ovoj razini zatvore sva vrata upliva šejtana, onda nema načina da on djeluje na čovjeka. U hadisu se kaže: “…i razgovara sa njima u dubinama umova njihovih.” Znači, u sva ljudska promišljanja, koja se kreću ka uzimanju pouke, Uzvišeni Gospodar se upliće tako da šejtan tu nema nikakvog upliva.

Ako čovjek ima zaštitu na nivou promišljanja, onda je prirodno da će i njegovo djelo biti čisto i ispravno, jer su sva naša djela proizvod naših unutrašnjih promišljanja. Tako kada Uzvišeni Gospodar razgovara sa njima na nivou njihovih promišljanja, onda nema nikakve sumnje da su njihova djela sačuvana od pogrešnih želja, sklonosti i šejtanovih uticaja. Kur'ansko mjerilo ispravnosti naših djela jeste upravo naše razmišljanje, jer kur'anski ajet kaže da je proizvod čiste zemlje čist plod, a proizvod prljave zemlje prljav plod. Dakle, da li će naši plodovi biti čisti zavisi od naše nutrine i razmišljanja. Zemlja koja će polučiti ovakve ili onakve plodove je presudna, ustvari, ona je naše promišljanje i naša misao, odnosno naše srce. Srce kojem se Uzvišeni Gospodar obraća nikako ne može biti polje djelovanja šejtana. Kako se Gospodar njemu obraća tako i čovjek daje odgovor na Njegovo obraćanje, te srce koje je mjesto međusobnog razgovora roba i Gospodara nikako ne može polučiti loše rezultate i loša djela.

Dakle, možemo donijeti zaključak da postoji položaj gdje čovjekovi napori daju sigurne rezultate i gdje nema nikakve mogućnosti da šejtan ima svog upliva i uticaja. Čovjek na ovom stepenu je potpuno siguran od bilo kakvih prijetnji i opasnosti.

Jedan stih na lijep način opisuje one koji su postojani u svom zikru, a on glasi:

“Tako mi Boga, od kada mi je Istina ukazala lice Svoje veličanstvene ljepote, sva ostala viđenja su za mene imaginarna.”

Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!


[1]Ahzab, 41-42.

[2]Bekre, 152.

[3] Sad, 83.