U nastavku govorimo o povodima zaostalosti muslimana, uprkos činjenici do koje mjere islam naglašava vrijednost zdrave misli i ispravnog znanja. Pokušat ćemo saznati da li je naša vjera kriva za takvo stanje. Da li u njoj ima neki “urođeni” problem ili nedostatak pa se, kao takva, ne može boriti sa izazovima vremena i onoga što ono iziskuje. Možda je vjera potpuna i univerzalna, ali je mi vjernici ne prihvatamo ozbiljno i ne odazivamo se svojim obavezama. S druge strane, može se pretpostaviti i čuti i izgovor da su neprijatelji islama tako moćni i stručni da namjerno dovode muslimane u nezavidnu situaciju. Međutim, ova je mogućnost najslabija. Diskutabilno je prihvatiti treću mogućnost kao glavni činilac nazadovanja muslimana. Islam je vjera koja ljudima nudi program života. Ako je tako, postoji nešto što bismo smatrali općenitim i sveobuhvatnim programom ljudskog života. Kako to da se nije mislilo i na mogućnost da će takva vjera imati neprijatelje? Kako to da takva vjera u svom programu nije ponudila plan postupka sa neprijateljem, odnosno savjete kako u određenom trenutku i određenim okolnostima odgovoriti i kako se postaviti? Ova mogućnost postaje manja kada uzmemo u obzir poruku Kur’ana u kojoj se kaže: Mi smo te poslali svim ljudima (Sebe', 28), znači svim ljudima u svim vremenima. Vidjet ćemo, nakon što se dokaže da je islam prirodna, racionalna, logična vjera, da ipak za neprijatelja ima kulturnog, obrazovanog, modernog, civiliziranog čovjeka, što samo po sebi stvara pitanje zašto on, kao takav, sa poželjnim osobinama, za svoj program života ne prihvati islam onakav kakvim smo ga opisali? Kada već govorimo o neprijatelju, govorimo dakle o čovjeku, a svaki čovjek ima dvije osobine, i što on više napreduje, one više dolaze do izražaja: jedna je kretanje za interesom, a druga ljubav prema sebi.
Tako, naprimjer, bio obrazovan ili ne, bio moderan ili ne, bio civiliziran ili ne, musliman voli samoga sebe. Pored toga, u isto vrijeme svaki čovjek voli za sebe, iz ličnih interesa ono što je oko njega. Uzevši u obzir ove odlike, vratimo se pitanju zašto nevjernik, budući da voli koristi, ljepotu i samoga sebe, ne izabere islam kao vjeru, koju smo opisali prirodnom, logičnom, korisnom? Ponovo se sa trećeg pitanja vraćamo na prva dva, jer je čudno da čovjek sa ovim svojstvima neće da prihvati vjeru. Moramo vidjeti da li ova vjera stvarno nudi sve ono što odgovara jednom čovjeku: i ugođaje, i koristan plan, i program koji mu odgovara. Dva načela koja smo objasnili postoje u svakom čovjeku, bez obzira kakav bio. Važi čak i za najzaostalije ljude, najzaostalije zajednice i pojedince; svi su oni i svjesni i rade u skladu sa zakonom na temelju kojeg čovjek voli korist i želi da sve što je u njegovu korist bude njegovo – jer voli samoga sebe. Ovu zbilju saznajemo i iz 20. i 21. ajeta sure Ja-sin u kojima nam se daje do znanja da čovjek voli ono što je korisno, tj. da je čovjek intereždžija. Gdje god da vidi korist – ide za njom. “O narode moj, slijedite one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a sami su upućeni!” Događaj je iz vremena prije Musaa, a.s., tj. iz vremena barbara.
“O ljudi, slijedite poslanike”, povikao im je ovaj čovjek. Postavlja se pitanje zašto im on govori da slijede ljude koji su se predstavljali kao poslanici. On im to govori iz dva razloga, koji su sasvim logični i koji sami po sebi kazuju da treba slijediti poslanike. Prvi razlog zbog kojeg ih treba slijediti jeste što oni za poziv koji ljudima upućuju ne traže nikakvu korist, nikakvu nagradu, nikakvu plaću, ama baš ništa. To znači da oni nemaju interesa, ne traže ništa i ne žele osnovati nikakvu zajednicu da bi bili na vlasti i da bi gledali ljude s visine. Jedino pozivaju na Pravi put, i to sve ljude! Drugi razlog zašto ih treba slijediti je što su oni upućeni, a to dalje znači da ono što ljudima govore – govore na temelju zdrave logike, na temelju znanja i na temelju razuma. Vidimo iz ovog kur’anskog kazivanja da su se prije toliko vremena, u doba kada su ljudi živjeli barbarskim načinom života, ipak precizirale dvije suštinske činjenice: ako je riječ o nečemu što je u korist svih, ako je riječ o nečemu što je sasvim logično, to trebamo slijediti.
Sada nam se nameće novo pitanje. Ako je vjera takva kakvom je opisao čovjek iz onoga vremena, koja je, unatoč tome što nije bilo napretka, razvoja, tehnologije, industrije i ničeg tome sličnog, ipak u korist svih ljudi, onda je ona sasvim logična i prirodna stvar. Kako to da se danas ista ta vjera, koja dolazi iz istog izvora, nalazi u stanju u kojem se nalazi? Kako to da bude vjera koju prihvataju neki ljudi, ali veliki broj modernih, civiliziranih, tehnološki moćnih neće da je prihvati? Htjeli ili ne, ponovo se vraćamo na prve dvije mogućnosti. Da li to današnja vjera nema program koji može biti argument za njeno prihvatanje, odnosno program koji jamči da će ljudima biti korisna, kao što Auguste Comte kaže: “Čovjek živi kroz tri etape; dvije je ostavio iza sebe, a sada se nalazi u posljednjoj etapi. Prva etapa je bila doba vjerovanja, druga doba filozofije, a došla je etapa napretka i tehnologije, u kojoj trenutno živimo.” Zatim svoju tezu malo razrađuje: Vjera je fenomen iz vremena kada je bila potrebna čovjeku, kada čovjek nije bio napredno i civilizirano biće. Ona je u tom dobu odigrala svoju ulogu na najbolji način, zaslužuje svaku pohvalu jer je sačuvala ljude i cijelo čovječanstvo barbarstva, krvoprolića, ali smo mi sada prešli u novu fazu odrastanja, a u njoj nam vjera nije potrebna. Gdje god da je sada vjera, svaka joj čast, neka je tamo, ali nama više ne treba.
Moguće da postoji neka stvar koja je u svoje vrijeme sasvim vrijedna i dobra i zbog toga je svi u tom vremenu i prihvataju. Naprimjer, predsjednik je 1957. vozio u to doba najmoderniji i najsigurniji auto. Međutim, kada bismo danas taj auto dali tinejdžeru, on bi rekao da je on strašno loš i da ni ne liči na današnja, moderna vozila. Kada već govorimo o vrijednostima koje su samo za određeno vrijeme, pogledajmo i Poslanikov život. U hadisima vidimo da je Poslanikov metod odisao skromnošću pa je, između ostalog, u vrijeme u kojem je živio jahao na magarcu. Ko god bi ga vidio, rekao bi da je Poslanik veoma skroman. Na taj način je, osim riječima, i praktično pozivao da čovjek treba biti skroman. Ako u naše vrijeme uzmemo u obzir predsjednika države ili nekog ko je predvodnik u društvu i zamislimo ga kako jaše na magarcu auto-putem, svi bi mu se smijali. On kao takav ne da ne bi bio primjer lijepoga ponašanja i skromnosti, već bi bio primjer i oličenje zaostalosti.
Nakon što smo naveli nekoliko primjera postavlja se pitanje da li je islam takav, da li je u jedno vrijeme bio aktuelan, moderan i koristan, ali sada više nije? Ukoliko nije takav, a sigurno nije, onda se moramo posvetiti drugoj mogućnosti i pogledati sami sebe, pogledati kakvi smo muslimani. Da li možda nismo radili i ne radimo u skladu sa islamom? Ispostavilo se da su prve dvije opcije najbitnije tako da ih moramo razmotriti jer je neko kriv – ili mi ili vjera.
Trebamo se obratiti vjeri koja se naziva islam i vidjeti njena načela i programe. Da li je taj program zaista univerzalan, dakle da li je za sve ljude i za sva vremena, ili je dobar još samo za naše vrijeme, za nas koji se smatramo jako modernim i savremenim, a možda će za 1.000 godina ljudi biti mnogo moderniji pa za njih neće biti tako aktuelan i neće pružati odgovore za njihove uvjete života? Nakon što dokažemo da islam nosi najveće epitete i standarde te zaslužuje sve pohvale zato što je vjera koja čovjeka stvarno podstiče na rad i pomak, ali pozitivan rad, pozitivan pomak i napredak, te na to da u svakom vremenu muslimani trebaju biti vodiči čovječanstva, neće nam preostati ništa drugo nego da se okrenemo samima sebi i vidimo šta nas je dovelo u stanje u kojem se nalazimo.
Svim ljudima na Ovom svijetu potrebno je znanje. Slobodno možemo reći, i to je istina, da je znanje svjetski miljenik. Nema čovjeka da ne voli znanje. Čak i neznalice mrze da im se kaže da su neznalice, ne vole kada ih smatraju odvojenim od znanja i to ih vrijeđa. Hazreti Ali u vezi sa ovom činjenicom kaže: “Dovoljno je pohvale znanju to što ga prisvaja i onaj koji ga nema, a dovoljno je bruke neznanju to što ga se odriče čak i neznalica.” Pogledamo li kakvo je stanje u našem, modernom dobu vidimo da ga i moderni čovjek prihvata. Znanje je danas, kao uostalom i uvijek, objeručke prihvaćeno od strane svih ljudi. U 9. ajetu sure Zumer govori se o znanju i kazuje nam se, ali ne našim umovima, već našoj prirodi, da ako budemo imali nešto, onda ćemo moći napraviti razliku. U ajetu se prvo poredi čovjek koji vjeruje u Boga i proživljenje sa čovjekom koji u to ne vjeruje. “Da li je isti onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od Onog svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…?” Kada se kaže onaj koji noću čini kijam, onaj koji noću čini sedždu, ne misli se samo na ova dva stanja u namazu, već je značenje puno šire. Kur’an opširno objašnjava šta to znači. U nastavku ajeta se kaže: “Reci: ‘Da li su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’” Vidimo da je jedna od prvih poruka vjere, ona koja je potcrtana, poruka o naklonosti prema znanju. A to znači da je znanje njena temeljna i primarna poruka.
Druga činjenica podrazumijeva da je znanje omiljena stvarsvakog čovjeka, kako naprednog, tako i zaostalog. Kojeg bistudenta oni koji studiraju voljeli imati za svoga prijatelja? Da li onoga koji je najpametniji u društvu ili onoga koji je glup? Kada se neko upoznaje s nekim pa počne predstavljati svoje roditelje, šta mu je draže reći, da mu je otac dobar specijalista, hirurg, doktor ili da je nepismen i radi neki težak fizički posao? Čime se čovjek ponosi, njihovim znanjem ili njihovim neznanjem? Zar za nas nije ponos da nam učitelj, nastavnik ili profesor bude vrlo stručan, a ne nepismen čovjek? Naveli smo nekoliko primjera radi toga da osvježimo ono što je svima jasno – znanje je svim ljudima srcu milo.
Spojimo navedene činjenice, prvu da je poruka vjere znanje, i drugu da svi ljudi vole znanje! 11. ajet sure Mudžadele pravi poređenje između vjernika koji je učen i vjernika koji nije učen. Ovaj je ajet istovremeno i ponos Kur’ana i islama, a i zapostavljen od strane muslimana. Riječ je o ajetu koji je pun svjetla, koji je takav da bi se svaki musliman trebao njime ponositi, ali se, na našu veliku žalost, njegova poruka ne vidi često u životima muslimana danas. U ajetu se kaže: “O vi koji vjerujete, kada vam se kaže: ‘Načinite nekom mjesto’, vi ga načinite, i vama će Allah mjesto načiniti, a kada vam se kaže: ‘Ustanite’, vi ustanite.” Ovaj ajet ukazuje na preciznost vjere. U njemu je spomenut samo jedan primjer koji nam osvjetljava univerzalni zakon, kojim vjera one koji su je prihvatili za svoj način života poziva da budu uređeni i da vode isplaniran život. Ovo je samo jedan primjer koji u našem vremenu ima milion mogućnosti primjene. Naprimjer, kada se voze prijevozna sredstva, treba se pomjeriti i parkirati tako da i drugi mogu imati mjesta da se parkiraju. Kada neko hoće praviti kuću, neka to čini planski pa da se svi mogu koristiti Suncem i ostalim prirodnim pogodnostima, a ne misliti samo na sebe. Bezbroj je drugih primjera kojima nam se daje do znanja da islam naglašava uređenost života. U ajetu nam se govori i o ljudskim pravima. Ako je na nekom mjestu predviđeno da sjedi deset ljudi, ne smije osmero doći i zauzeti sva mjesta tako da niko više ne može sjesti. Govori nam se i o društvenoj saradnji i ukazuje da čak i kada je riječ o sjedenju trebamo izlaziti jedni drugima u susret, činiti drugima usluge, biti korisni i drugima. Zatim nam se ističe da to nije samo običaj prolaznog karaktera, već se povezuje i sa Budućim svijetom jer se kaže da će nam, ukoliko tako postupamo, Allah načiniti mjesto u Džennetu. Drugim riječima, stvaranje i zakoni stvaranja idu naruku i pomažu čovjeku koji živi uređenim načinom života, čovjeku koji je spreman pomagati drugima, činiti drugima ustupke i pomagati im. Iz ovoga se dolazi do zaključka da Ahiret ne znači lijepo sjesti negdje u ugao svoje sobe, uzeti tespih, učiti i klanjati, već vidimo da se Ahiret stiče na polju društvenog života. Na jednom mjestu u Kur’anu, kada se govori o dobrim ljudima, kaže se da su to: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju od sjećanja na Allaha.”(En-Nur, 37) U skladu sa ovim ajetom, nije tačno da je na jednoj strani Dunjaluk, a na drugoj Ahiret, već su oni isprepleteni. Zato nam se u ajetu i kaže ako se nađemo negdje gdje su popunjena sva mjesta, pa uđe neki učen čovjek, pa nam se kaže da mu ustupimo mjesto, mi mu ga trebamo ustupiti. Šta se ovdje, zapravo, iskazuje? Iskazuje se poštovanje prema učenom čovjeku, odnosno prema znanju, a ajet sure Mudžadele daljekazuje: “Allah će uzdići one od vas koji vjeruju (za jedan stepen), a one kojima je dato znanje uzdići će na visoke stepene.”
Vidimo kako nam vjera objašnjava da vjernik koji nije učen nije jednak vjerniku koji je učen. Pretočimo ove činjenice u svakodnevni život! Dođu u džamiju jedan učen i jedan neuk vjernik. Obojica zanijete isti namaz, isti broj rekata, klanjaju na isti način, ali je namaz vjernika koji je učen neuporedivo veći i vrjedniji negoli namaz neukoga. Šta ovo znači? Vjera nas poziva da svoje vjerovanje pojačamo i obogatimo znanjem, te da svoj Ahiret izvučemo iz suštine Dunjaluka. Naprimjer, jedno od djela koja činimo na Ovom svijetu, a koje nam koristi na Ahiretu jeste da pomažemo ljudima. Da bi neko pomogao, mora imati ono čime će pomoći. Ako je riječ o naučnom pomaganju, moramo biti učeni da bismo mogli nekoga naučiti, ako je riječ o moralnom pomaganju, moramo biti moralno odgojeni i znati druge uputiti, a ako je riječ o materijalnom pomaganju, moramo nešto posjedovati da bismo mogli pomoći. Čovjek u svim segmentima može imati tek onda kada se zalaže, trudi i radi.
Prvo načelo smo već objasnili, a drugo načelo ili poruka je da vjera od svojih pripadnika traži naučno zalaganje i nastojanje, te da ono što rade bude utemeljeno na znanju. Vratimo se u naše moderno doba. Civilizirani i kulturni ljudi cijene naučni napor. Zamislimo da na vijestima čujemo kako je neki musliman ostvario izvanredno naučno otkriće. Da li će se desiti da današnji svijet kaže da ono ništa ne vrijedi i da se taj naučnik uzalud mučio i trudio jer je musliman? To se sigurno neće dogoditi. Neće se desiti da musliman pronađe neki lijek koji liječi do sada neizlječive bolesti, a da moderni svijet kaže kako on ne vrijedi zato što ga je musliman izmislio. Da li su ljudi ustrojeni na ovakav način? Naravno da nisu. Iz ovoga možemo zaključiti da ako sebe potaknemo na zalaganje i na rad, ali na normalan naučni angažman, čovječanstvo će nas prihvatiti. Evo jedne predaje u kojoj Poslanik, s.a.v.a., govori o znanju: “Znanje je ono što uzdiže i čini poznatim one ljude koji su do jučer bili nepoznati, a ukoliko se napusti, čini da oni ljudi koji su do danas bili poznati budu niko i ništa.” Na drugom mjestu kaže: “Znanje je vođa svijeta, razum je onaj kojeg znanje vodi naprijed, a nefs je lijenčina koji nije spreman ići ni za razumom ni za znanjem.” Poslanik lijepo dijeli čovječanstvo na dvije skupine, na znalce i na lijenčine. Ljudi koji su otišli naprijed i koji su se uzdigli na polju otkrića mogu se zahvaliti znanju. Da kojim slučajem budemo muslimani koji proizvode avione, koji proizvode najsavršenija tehnička pomagala, da li bi se desilo da oni koji nisu muslimani kažu da neće putovati našim avionima ni koristiti druga naša otkrića samo zato što smo muslimani? Iz ovoga možemo izvesti zaključak da je naučni napor vjerska poruka. Poslanik nam dalje kaže: “Nijedan narod nije doživio poniženje i nije zaostao, osim ako je bio lišen znanja.” On također kaže: “Srce u kojem nema ništa od znanja poput je razrušene kuće. Zato učite, stičite znanje, poučavajte druge znanju i idite duboko u znanje. Nemojte umirati kao neznalice jer zaista Allah ne prihvata izgovor neznalice.” Poruka koju nam šalje vjera prihvaćena je u cijelom svijetu, a druga je stvar to što je mi ne provodimo u djelo.
Na kraju, možemo izvući zaključak da vjera od nas traži napor i zalaganje, ali ne bilo kakav napor, nego naučni napor, koji je omiljen kod svih ljudi. Muslimani su jedno vrijeme u svojoj povijesti osjetili slast takvog napora. Zašto smo prestali i dalje kušati nešto što smo okusili i vidjeli da je slatko i lijepo?!
Sa perzijskog jezika: Ertan Basarik
