Uvod
Dvije neodložno važne stvari – teška obaveza i veoma mukotrpna zadaća – pale su na pleća ljudi označenih dvjema osobinama: intelektualnim impulsom i naklonjenošću islamu.
Prva: Neophodnost prepoznavanja stvarnoga islama.
Druga: Prepoznavanje uvjeta i stanja vremena u kojem se živi.
Pod pojmom islam misli se na vjeru koja ima društvenu filozofiju, Božansku ideologiju i monoteistički pogled na svijet. Misli se na školu koja ima konstruktivnu aparaturu svestranih mišljenja i uvjerenja, koji čovjeku jamče sreću u svim aspektima. Misli se na vjeru u čijem poslaničkom opusu, između ostalog, stoji obaveza dovođenja uma i intelektualnih kapaciteta do stadija procvata, ili filozofski rečeno, pravljenje spomenutog egzistencijalnog iskoraka iz potencijala u aktuelnost. Misli se na školu čija ideologija je utemeljena na uvjerenju da je čovjekov život racionalan i znanstven, što upravo predstavlja čovjekovu temeljnu razliku u odnosu na ostale žive oblike, a u isto vrijeme dok važi za jedinog činioca sreće i savršenstva, predstavlja također jedino sredstvo devijacije i stagniranja.
Zaljubljen sam u Njegovu ljupkost i silu,
začuđujuće, ljubim nepomirljivosti dvije.
Dakle, čovjek je biće čije je i savršenstvo u znanju i obaviještenosti, a i pad je u istim rukama.
Misli se na školu koja je došla reći čovjeku: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra, 36) S ciljem ga na taj način, obraćajući se njegovoj iskonskoj prirodi (fitretu), navodi na prepoznavanje i razumijevanje činilaca sreće i priprema za poželjni model života. S druge strane, kaže mu: Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer je ne možeš probiti ni dostići visinu brda. (El-Isra, 37) Drugim riječima, daje čovjeku do znanja da ne smije dozvoliti da ga njegova učenost učini nadmenim i oholim, jer koliko god da stekne, to je u okvirima zakonitosti Ovog materijalnog svijeta, obuhvaćenog zakonima koji vladaju Kreacijom.
Pod stanjima vremena misli se na sljedeće:
Prepoznavanje različitih stanja vremena u kojem se živi neophodno je zato što su ona nekad proizvod znanstvenog i industrijskog napretka, te civilizacijskih iskoraka, a nekad posljedica različitih činilaca moralne i dehumanizirane izopačenosti, koji izazivaju želje za nezasitnim upražnjavanjem ljudskih putenih nastranosti.
Neophodnost orijentacije
Da bi lađa mogla preploviti veliku udaljenost, s obale jednog do zaljeva drugoga kontinenta naprimjer, njen kapetan mora posjedovati nekoliko stvari ili nema ništa od putovanja.
Prva stvar je kompas. Kapetan mora osigurati navigacijsko sredstvo kojim će raspoznavati željeni pravac kretanja, u suprotnom će u morskom bespuću začas odstupiti od pravca kojim se mora kretati, te će svoje kretanje usmjeravati krećući se na sreću iz jedne u drugu stranu, iz nepoznatog u neispitano, a u svemu tome nesreći nikada kraja, životne namirnice iscrpljene, voda za piće potrošena i smrt će biti najbliža obala.
Druga stvar je potreba za zaštitom i čvrstim zaklonom. Ne bude li konstrukcija lađe čvrsta i ne bude li pružala sigurnu zaštitu svojim putnicima, oni su izgubljeni u prvom naletu oluje, kada je veliki morski talasi počnu bacati na sve strane.[1] Ova dva uvjeta predstavljaju unutrašnje potrebitosti lađe, bez kojih lađa zapravo i nije lađa.
Treće: Poznavanje voda kojima treba ploviti. Ukoliko kapetan ne bude poznavao geografski položaj i reljef podmorja, tj. morskog dna, postoji mogućnost, zato što ne zna gdje mu prijeti opasnost, da je ne bude mogao izbjeći, i na mjestu gdje bude morao proći velikom brzinom, to ne učini, već se usidri,štoopetmože biti pogubno za lađu, a samim tim i za posadu, tj. za njihove živote. Također je opasno ako propusti obnoviti zalihe hrane i vode, a nakon zastanka nastavi plovidbu.
Čovjek i život
Čovjek iznenada otvori oči i ugleda sebe u prostranom svijetu o kojem nema nikakvoga znanja.
وَاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili.” (En-Nahl, 78)
Danonoćno misao zaokuplja mi razum,
zašto pomisao o sebi ne pada mi naum?
Od kuda dođoh i zbog čega stigoh,
kamo se krećem, ognjište moje gdje je?
Od sebe doš'o nisam da bi se vratio po sebi,
Onaj što dovede me na ognjište, vratit će me.
Na temelju ovih razmišljanja, vođenih u dubinama svojim, rečeno je: “Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, i izmjeni noći i dana, znaci su za posjednike suštine znanja, kao i: Oni koji spominju Allaha stojeći, sjedeći i na stranama ispruženi”, zbog činjenice da ih razmišljanja o Iskonu i Stvoritelju Kreacije ne napuštaju ni na tren i zbog činjenice da im je jasno da izmjena noći i dana i raznolikost Nebesa i Zemlje najbolje svjedoče o njihovoj vlastitoj potrebitosti, jer ukoliko ne bi bili u potrebi, ne bi potpadali pod uticaj dešavanja i stanja drugih fenomena. Upravo zato je svoj fitret usmjerio ka Stvoritelju: “Gospodaru naš, nisi ovo uzalud stvorio”, jer prožet je zakonom sklada i obuhvaćen svrsishodnošću i suvislom usmjerenošću. Dakle, svijet ima cilj, a sve što ima cilj prema kojem se kreće, to ne luta, to nije izgubljeno i uzalud se ne giba. “Zato sačuvaj nas boli vatrene, neprolazne, o Stvoritelju svrhe stvaranja, pomozi nam da shvatimo svoje ciljeve i na taj način nas izbavi od besciljnog lutanja i vječne kazne, i budi nam na pomoći vodeći nas kroz život!”
Providnost Stvoriteljeva
Iznenadno, u toku samoga vapaja izraslog iz osjećaja tjeskobe u izgubljenosti u ničemu, začu se poziv izaslanstva: “O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku!”O vi što za istinom vapite i brinete za vlastite duše, tragajući za osloncem, odazovite se, dajte potvrdan odgovor na Božiji i Poslanikov poziv, kada vas pozivaju onome što vam život daruje. (El-
-Enfal, 24) Pozivaju vas zbilji, tj. onome u čemu je vaš stvarni život i u čemu ćete imati ugodnu završnicu.
Gospodaru naš, zbilja smo čuli zov pozivača u vjerovanje! Čuli smo poziv na razmišljanje, na kretanje ka Tebi. Taj poziv bio je: Da vjerujete u Gospodara svoga. Našli smo Te i shvatili da nas Onaj Koji nas je doveo zove Sebi, da bismo Ga spoznali, te povjerovasmo. O Gospodaru, odazvasmo se, o veliki Bože, dali smo potvrdan odgovor, vjerujemo u Tebe, Tvoje zakone, poruku i poslanike. Ali, Bože, odmah na početku tražimo zauzvrat tri stvari. Ne budeš li nam ih dao, naše vjerovanje neće vrijediti i naše poznavanje gubi vjerodostojnost. Zato, Oprosti nam grijehe! Prvo je da milosnim pogledom pređeš preko naših grijeha. Pokrij naše loše postupke! Drugo, mi imamo loših postupaka, pa pređi preko njih i sve ih pokrij svjetlom milosti, i Usmrti nas s dobrima! U trenutku kada budemo napustili Ovaj svijet, uvedi nas u karavanu dobrih. Jedino Ti opraštaš grijehe. A udijeli nam sreću i vječni život koji si obećao preko poslanika. I Bože, na Sudnjem danu nemoj nas poniziti, jer toga Dana jedino čemu se možemo nadati, ukoliko Tvoje milosti ne bude, jeste sram i kazna. Jer Bog, u svijetu koji stvori, nikada ne krši obećanje; Zaista Ti ne kršiš obećanje.
Islam putovođa
Čovjek na Ovom svijetu mora imati navigacijski sistem, kojim će pronaći smjer svoga kretanja. Vjera ima ulogu busole i moćnog sistema zaštite, koji čovjeka štiti od svega materijalnog što po njega može biti štetno. A prepreke morskog bespuća leže upravo u nepoznavanju putanje i uvjeta putovanja. Upravo zbog toga čovjek bira vjeru za svoga sigurnog putovođu, kako bi se mogao okoristiti ogromnim kapitalom koji mu je na raspolaganju i na taj način privesti svoj život sretnom završetku.
Početna teškoća
Nakon ovog prijatnog dijaloga između čovjeka i Boga, s jedne, te obećanja i prijetnji, s druge strane, nakon potvrdnog odgovora i odazivanja, u jednom iznenadnom i čudnom događaju javiše se teškoće:
Hej krčmaru, natoči pehar vinom onim dobrim,
što vazda olakša ljubav, al’ glavobolje stvori.
Hafiz, u svom doživljaju prenosi događaj obraćajući se krčmaru da mu napuni pehar vinom, zbog kojeg se prevari pa se zaljubi. On je, zahvaljujući ljubavi koju je imao, olakšao sebi sve poslove, ali, opijenost ispari iz glave, i tek tada uviđa u kakvu se glavobolju uvukao. Zato traži da mu se naspe još jedan pehar istog vina, da opijen zaboravi jade racionalnog proračuna.
K mirisu mošusa[2] što ga jutarnji povjetarac raspiri,
zbog uzavrele krvi što je u srcu crna lokna uznemiri.
Prvo, prevarih se na miris što ga vade iz žlijezde jelena, a što ga jutarnji povjetarac vazduhom širi, pa i ja krenuh za mirisom njegova bića, kad iznenada, na trenutak pokaza mi kovrčavu crnu loknicu, te je brzo sakri. To je bio trenutak u kojem je krv kao luda počela vriti u srcu. Jah, srce imamo, al’ je i dilber otišao i srce odnio. Ostah sam, nit imam srca, nit dilbera; izgubih i Dunjaluk, i Ahiret.
Poštenogovoreći, ovaj umjetnički doživljaj odslikava stanjenasmuslimana:niti dosežemo zbilju vjere, niti nam je stanje nadruštvenom, političkom, privrednom, kulturnom, znanstvenom polju na zavidnoj razini; štaviše, kaskamo za svijetom.
Pitanje:
Kakav je to problem koji iznenada iskrsnu, i zabavi nas sobom?
Odgovor:
Islam, zato što je vjera, a uz to konačna vjera, ima općevažeće, tj. trajne zakone, koji od prvog dana pojave do potonjega dana ovosvjetskog života važe kao aktualni i punosnažni. Možemo zaključiti da je vjera postojana i neizmjenljiva zbilja. Ono što je Muhammed dozvolio, dozvoljeno je do Dana suda, ono što je on zabranio, zabranjeno je do Sudnjega dana.
Međutim, vrijeme
Vrijeme u svojoj ćudi važi za promjenljivu zbilju, koja stalno sa sebe zbacuje staru iznošenu odjeću, oblačeći novu, bolju. Priroda vremena nalaže stanje promjenljivosti, svakodnevno predlažući nova stanja i uvjete, različite od jučerašnjih.
Pitanje:
Kakve ovo ima veze s našim problemom? Riječ je o dvjema realnostima, od kojih jedna, dakle islam, predstavlja postojanu zbilju, a druga, vrijeme, simbol je promjenljivosti.
Odgovor:
Problem je u tome što su ove dvije pojave nespojive i nemaju nikakvu vrstu usklađenosti i međusobnog razumijevanja, a mi – s obzirom na okolnost da smo predstavnici ljudskoga roda – moramo odabrati jednu od ovih dviju mogućnosti, tj. ili da budemo muslimani, ali zaostali iza karavane civiliziranosti, iza zahuktalog industrijskog zamaha, tehnološkog rasta, slobodnog života, ili pak da se pozdravimo sa islamom, odbacimo nastranu vjerovanje, vjersku etiku, odreknemo se poštivanja propisa, te se okoristimo modernim naučnim blagodatima koje nam nudi napredni dio svijeta.
Primjer:
Ako bismo željeli uporediti vjeru i znanost, mogli bismo kazati: Vjera u svojoj suštini predstavlja postojanu zbilju, poput drveća izraslog pokraj veoma prometnog autoputa, poput jedne lijepe bašče, pune krasnog drveća s raznovrsnim plodovima i prekrasnim slapovima, ali statične i monotone. S druge strane, vrijeme je poput automobila, koji ogromnom brzinom prolaze pokraj ove bašče, ostavljajući za sobom i bašču, i drveće u njoj. Svakog dana sve veći broj auta, sve većom brzinom, prolazi pored statične bašče, stižući tako do novih perivoja, sa sve višim slapovima. U svemu tome mi ili moramo ostati u hladovini drveća, koje, bez obzira koliko je lijepo i blagorodno, ipak je statično i jednolično, ili pak trebamo sjesti u brzi auto i zauvijek proći pored bašče i ostaviti je za sobom. Bez obzira koliko zakoni vjere bili lijepi, uzvišeni, korisni, oni ipak predstavljaju košulju šivenu za dvogodišnje dijete, za koju se ne može kazati kako je može obući dvadesetogodišnji mladić, odrastao i zahvaljujući vježbama lijepo razvijen, samo zato što je, eto, lijepa uspomena na vrijeme bliskosti s majkom i na sretno djetinjstvo.
Odnos između postojanih i nepostojanih stvari
Pitanje povezanosti i odnosa između postojanog i promjenljivog u stvorenom svijetu spada u red zamršenih i važnih filozofskih tema. Filozofi otvaraju poglavlje pod naslovom Veza promjenljivog sa postojanim, ili pak Odnos stvorenog sa Vječnim, nudeći rješenje iznošenjem argumenata.
Kakva ih je nevolja natjerala da se posvete ovom pitanju i da mu osiguraju poseban prostor za raspravu?
Problem je u tome što sa stanovišta filozofskog poimanja uzrok promjenljive pojave mora i sam biti promjenljiv, dok uzrok postojane pojave mora i sam biti postojan. Biće koje stvara stvoreno biće i samo mora biti stvoreno, dok Biće koje stvara vječno i samo mora biti vječno. Na temelju ove razumske postavke javlja se poteškoća: Kako riješiti odnos cijeloga lancastvorenihstvarisaVječnimBićem na početku toga lanca?
Rješenje
Filozofi su u rješavanju ovog pitanja relacije otkrili da između Vječnog i Postojanog Bića te cijeloga lanca stvorenih promjenljivih bića postoji zbilja koja ima dva lica, jedno Vječno i Postojano, i drugo promjenljivo i stvoreno, poput ogledala koje se nalazi pred dešavanjima i koje u isto vrijeme kada ih odslikava u sebi, ne unosi nikakvu promjenu u lik koji se odslikao, te u isto vrijeme kada je s jednog stanovišta odslikano isto što i ono što se odslikava, sa drugog stanovišta različito je od toga, zbog čega su slike bića s dva lica, a ono što predstavlja kariku povezanosti između slike i odslikanog jeste ogledalo.
Pitanje:
Želimo saznati da li postoji karika koja povezuje vjeru, kao postojanu i neizmjenljivu zbilju, s jedne, i vremena kao promjenljivog i temporalnog realiteta, s druge strane. Ukoliko postoji, o čemu je riječ i kako doći do nje?
Dogmatičnost i monotonost, uzročnik zalutalosti
Islam, vjera koja sadržava dogmatska i jednolična pravila – ovako bi glasio stav, ili teza koja je zaslužna da velik broj svjetskih intelektualaca zaluta i da oni budu nemoćni riješiti nametnuti problem. S druge strane, bili su suočeni sa društvenom svakodnevicom i zbivanjima, tako da su sebe vidjeli na raskrsnici na kojoj im se nudi mogućnost izbora. Postupili su u skladu s tim kako situacija nalaže i odrekli se vjere.
Primjer iz života
Jawaharlal Nehru (1889-1964), indijski premijer u periodu 1947-1964, bio je opredijeljeni ateista i praktični sekularista, što znači da nije vjerovao ni u šta. Iz njegovih kazivanja možemo saznati da je upravo dogmatičnost i jednoličnost vjere krivac zbog kojeg je vjeru anatemizirao.
Pred kraj života osjetio je cijelim svojim bićem nepopunjivu prazninu i nedostatak u sebi, za koji kaže da ga jedino neka duhovna moć i sila može ispuniti i nadoknaditi. Međutim, u istom tom stanju raspoloženja i simpatije prema vjeri, on je zadržao odbojnost i strah od nje. Indijski novinar Karanji, napravio je intervju s Nehruom pred kraj njegovog života. Zamislio je da razgovor bude vođen u znaku liderove posljednje poruke o krupnim globalnim pitanjima.
Jedno je pitanje glasilo: “Neki intelektualci i napredne ličnosti vjeruju da su Gandijevo emocionalno stanovište i duhovni pristup uticali na Vas na takav način da su uzdrmali i oslabili Vaš stav i naklonost koje gajite prema naučnom socijalizmu.” Nehru je u odgovoru kazao: “Potrebno, a i dobro je koristiti se duhovnim metodama, i ja se s jednoga stanovišta slažem sa Gandijevim uvjerenjima. I potrebu za tom metodom danas svakako vidim većom negoli ikada, jer duhovna praznina koja se nadvila nad modernim svijetom više nego u prošlosti ima potrebu za duhovnim odgovorima.”
Novinar zatim postavlja niz pitanja u vezi sa marksističkim učenjem. Nehru u svojim odgovorima ukazuje na neke nedostatke svojstvene ovom učenju, dajući do znanja da rješenja treba potražiti isključivo u duhovnosti. U tom trenutku Karanji postavlja pitanje: “Gospodine Nehru, s obzirom na vaše današnje stavove koje iznosite u vezi sa etikom i duhovnošću, stičem dojam da ste došli u konfrontaciju sa samim sobom iz razdoblja Vaše mladosti. Počinjem vjerovati da ste jesen života ipak odlučili provesti u traganju za Bogom?” Nehru odgovara: “Upravo tako, došlo je do promjene i sasvim svjesno istrajavam na iznalaženju etičkih i duhovnih rješenja. Međutim, postavlja se pitanje: Kako moralnost i duhovnost uzdići na uzvišeniju razinu? Jasno je, za takvo šta postoji vjera. Ona, nažalost, zbog kratkovidosti pojedinaca slijedi suhoparnu dogmu, koja kao da je sišla samo zarad izvršenja određenih ceremonija. Od nje je ostala samo forma i ljuštura, a suština i zbiljsko značenje su iščezli.”[3]
Gdje je istina?
Na početku iznosim mišljenja nekoliko svjetski poznatih ličnosti. Nakon toga analizirat ćemo islamske zakone u poređenju sa potrebama koje nalaže vrijeme.
George Bernard Shaw (1856-1950) spada u red poznatih, slobodoumnih britanskih spisatelja, a u vezi sa islamom primjećuje: “Uvijek imam veliku dozu poštovanja prema Muhamedovoj vjeri, zahvaljujući njenoj posebnoj odlici umijeća bivanja živom. Po mom mišljenju, islam je jedina religija koja kroz sva stoljeća ima sposobnost kompromisa i dominacije nad raznim životnim stanjima i promjenljivim licem svakodnevnice. Predviđam, i već sada se mogu vidjeti naznake toga, da će jučerašnja vjera Muhamedova biti prihvaćena u sutrašnjoj Evropi.
Srednjovjekovni klerici, primjereno njihovom neznanju i pristranosti, slikali su i predstavljali veoma otužnim lice Muhamedove vjere, prikazavši ga, iz svoje mržnje i neobaviještenosti, Isusovim protivnikom. Ja sam u vezi s tim velikim čovjekom istraživao i stigao sam do zaključka da on ne samo da nije bio protiv Isusa, nego da ga je izvanredno uvažavao. Tog čovjeka treba nazvati spasiteljem svijeta, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti. Po mome vjerovanju, ukoliko bi čovjek poput njega zagospodario novim svijetom, imao bi takav uspjeh u rješavanju svjetskih pitanja i poteškoća da bi mogao osigurati blagostanje koje je želja svih ljudi.”
Ali, na svu žalost…
Kada čuje ovakvo priznanje od autoriteta koji se stoljećima nakon dolaska islama upoznao sa Kur’anom koji je donio Muhammed, s.a.v.a., a sasvim je sigurno da nije dokučio ni hiljaditi dio uzvišene kur’anske poruke i Poslanikove ličnosti, htio – ne htio čovjek se sjeti sljedećih ajeta:
وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلاً قُلْ آمِنُواْ بِهِ أَوْ لاَ تُؤْمِنُواْ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُواْ الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَى عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ سُجَّدًا وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولاً
“I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i spustili smo ga postepeno. Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tlo kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’” (El-Isra, 106-108)
Kada uporedimo ove ajete s gornjim priznanjima, vidimo da je Kur’an spojio i prošlost i budućnost, učinivši zdravu i očuvanu prirodu (fitret) domaćinom primanja svoje zbilje.
Tuga i veselje
Jedna pojava na polju vjere za nas muslimane predstavlja razlog radosti, ali i tuge. Riječ je o činjenici da kada pogledamo simpatizere islama kao vjere širom svijeta, to su uglavnom intelektualci. A neprijatelji islama većinom su ili neznalice, ili pristrani fanatici. Ovo je povod za radost i ponos, jer naša vjera ima veoma veliku naučnu i duhovnu moć djelovanja. Upravo stoga danas, u svijetu nauke i naučnih dostignuća, možemo uspješno i s ponosom braniti vjerska načela i ideale. Međutim, sa drugog stanovišta posmatrano, isti ovaj uzrok biva razlogom naše tuge i postiđenosti. Kada samo pomislimo šta smo uradili od tako svijetle i jasne vjere, pa danas moramo tragati za razlozima propadanja muslimana. U tom smislu znakovite su riječi onog filozofa koji je – primivši islam i započinjući pisanje knjige pod naslovom Islam pod plaštom muslimana – izjavio: “Hvala Allahu, Koji me je prije upoznao sa islamom, nego s muslimanima.”
Dr. Šibli Šumejl – kako smo rekli, pristalica materijalističkog ideološkog pravca – prvi je na arapski preveo Darvinov Nastanak vrsta, uz komentar njemačkog učenjaka Ludwiga Büchnera, kao mjeru usmjerenu protiv religijskih uvjerenja, ponudivši ga čitateljstvu arapskog jezičkog područja. Iako materijalista, ne ustručava se hvaliti i veličati islam i njegovog donosioca. Islam dosljedno naziva “živućim faktorom”, koji je uvijek ukorak s vremenom. U drugom svesku njegove knjige Felsefetun-nušûi vel-irtikâ’ nalazi se poglavlje pod naslovom El-Kur’an vel-‘umrân (Kur’an i napredak), u kojem daje odgovore nekim pojedincima sa Zapada, koji putujući po muslimanskim zemljama napadaju islam kao krivca za propadanje i zaostalost muslimanskog stanovništva. Šibli se trudi dokazati da je razlog zaostalosti muslimana upravo odustajanje od slijeđenja islamskog društvenog nauka, a ne provođenje islamskih propisa. On za određeni broj Zapadnjaka kaže da ili uopće nisu razumjeli islam, misleći da je islam samo ono kako ga predstavljaju oni koji za sebe tvrde da su muslimani, ili pak imaju lošu namjeru, kojom žele kod Istočnjaka probuditi odbojnost prema zakonima koji su izrasli iz njihove sredine i zatim im nametnuti okove zapadnjačkog robovlasništva. Zar ima većeg ponosa i časti, ali i veće sramote od toga da jedan materijalista, dakle čovjek koji ne prihvata vjeru, brani nebesku vjeru islam od neprijatelja, i da ne smatra da je vjera razlog zaostalosti muslimana, već da za to okrivljuje odstupanje muslimana od islamskog društvenog programa?
Sačuvana je narodna poslovica koja kaže: “Vrijednost je ono što priznaju neprijatelji.” Drugim riječima, vrijednost dostiže svoj puni kapacitet tek kada je neprijatelj prizna i prihvati. Značenje ove izreke dobija na upečatljivosti kada se postavi naspram hadisa: “Ljubav prema nečemu oslijepi i učini gluhim”, tj. ljubav je krivac što zaljubljeni niti hoće čuti nešto protiv ljubljene, niti u njoj vidi kakvog nedostatka. Također, od hazreti Alije se prenosi da je rekao: “Kada neko zavoli nešto, to mu onesposobi oko i srce mu učini bolesnim.” Štaviše, bude gore i od toga. Ne samo da u tom stanju oko ne vidi nedostatak, ono ga čak vidi kao nešto lijepo, svijeću vidi Suncem, crno vidi bijelim.
Kada bi mi iz očne duplje vidjeti mogao,
kod Lejle, osim ljepote, ništa ne bi vidio.
Rekli su da je razlika između ljubavi i znanja u činjenici da se znanje povodi za shvaćenim, tako da u mjeri u kojoj je shvaćeno, znanje ga i pokazuje, poput ogledala koje se nalazi pred licem. Ogledalo ne može pokazati drugačije od onoga što se nalazi pred njim. Ljubav, međutim, izvire iz unutrašnjih aspekata zaljubljenog. Mjera ljubavi ne vodi se za mjerom ljepote vanjskog predmeta, već za mjerom unutrašnjih sposobnosti onoga koji voli. Ustvari, zaljubljeni u sebi ima oganj prekriven pepelom, koji se jednoga dana mora ugasiti. Kada zapiri vjetrić, pepeo bude raznesen i ukaže se žar, koji se rasplamsa, sagorijevajući sve oko sebe, a to sagorijevanje sebe znači u isti mah i sagorijevanje drugih. To je uzrok da se onome koji je zaljubljen, kada naiđe na nešto što je slično njegovoj nutrini, žar rasplamsa. Međutim, šta znači ovo slaganje? Tajna mu još uvijek nije otkrivena. Zato kažu da je ljubav bezrazložna.
Udaljenost od cilja
Kada već neprijatelj prizna prednost i vrijednost – islamu u našem slučaju – to znači da je ljepota stigla do krajnje granice da čak i neprijatelj shvata da će biti osuđen ukoliko je porekne. Može se ponuditi veliki broj primjera, a ukazujemo samo na neke:
Gustave Le Bon (1841-1931) spada u učenjake koji su govorili “bez dlake na jeziku”. Dio onoga što je rekao u vezi sa islamom nije tačno. Međutim, općenito je o islamu i muslimanima govorio pošteno. “Neki Evropljani”, kaže on, “smatraju poniženjem činjenicu da jedan paganski narod (tj. muslimani) bude uzrok da kršćanska Evropa izađe iz stanja divljaštva i neznanja, i baš zato prikrivaju tu historijsku činjenicu. Međutim, ovakav stav je do te mjere neosnovan i poražavajući da se s lahkoćom može dokazati njegova neutemeljenost… Moralni prodor upravo tih beduina muslimana, među divlji evropski narod koji je carevanje Rima izmučilo, doveo ga je na stazu civiliziranog čovječanstva. Također, islamski naučni prodor otvorio je nove horizonte filozofije i drugih disciplina, o čemu su bili dokraja neobaviješteni i šest stotina godina muslimani su bili učitelji nama Evropljanima.”[4]
Dakle, sa stanovišta ovog mislioca, muslimani su u okrilju islama dobili snagu da, kao prvo, dovedu na stazu civiliziranosti neke narode koji su bili udaljeni od svega što je moralno i naučno; drugo, uspjeli su kod tih naroda djelovati na uspostavljanje i poticanje moralnih vrednota, i treće, uspjeli su izvući u prvi plan razum, kojem će 600 godina biti propagatori.
Jasno je da Arapi sami od sebe nisu imali ništa. Sve ono što su imali izviralo je iz blagodati vjere i govora Objave. I da su čuvali to što su imali, bili bi vodiči svijetu do kraja Svijeta. Ali, nažalost, po riječima hazreti Alije, opijenost snagom i položajem čovjeka zna opiti i učiniti dalekim od realnosti više i od opijenosti alkoholom, a ta vrsta opijenosti jedino može nestati kada se osjeti udarac neprijateljske noge u slabinu i iskričavi drski pogled nad svojom glavom.
Will Durant (1885-1981) je američki historičar i filozof čija se djela objavljuju u milionskim tiražima, a prevedena su na desetke jezika. U svom poznatom djelu The Story of Civilization obrađuje veći broj pitanja vezanih za islam i islamsku civilizaciju. Na jednom mjestu kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja. Islam je pet stoljeća (od 81. do 597. po Hidžri.) na polju moći, uređenosti i širine polja svoga prisustva, etike, poboljšanja životnog standarda, poštenih i čovječnih zakona, vjerske tolerancije, književnosti, naučnih projekata, medicinskih dostignuća, filozofije bio na čelu Svijeta.” (Navedeno prema perzijskom izdanju, sv. XI, str. 317.)
Isti autor također primjećuje: “Islamski svijet imao je različitih uticaja u kršćanskom svijetu. Evropa je uglavnom učila i tehnike, a i prisvajala izraze iz islamskog područja koji su se ticali hrane, napitaka, lijekova, porodičnih znamenja, umjetničkih tehnika i pomagala, industrijskih sredstava, trgovine, moreplovačkih umijeća. Muslimanski učenjaci sačuvali su i modernizirali grčku matematiku, prirodoslovlje, hemiju, medicinu, astronomiju, uručujući na taj način grčku, jako obogaćenu zaostavštinu, Evropljanima. Muslimanski filozofi sačuvali su Aristotelova djela za kršćanske Evropljane. Ibn Sina i Ibn Rušd sa Istoka zasjenili su evropske filozofe i uživali su povjerenje poput Grka. Islamski uticaj širio se posredstvom trgovačkih poslova, križarskih ratova i prevođenjem hiljada arapsko-muslimanskih knjiga na latinski jezik, te kroz naučna putovanja koja su preduzimali pojedinci poput Michaela Scotta i Edwarda Batha, koji su putovali u islamsku Andaluziju.” (Isto, str. 319.)
Na drugom mjestu isti autor kaže: “Samo u zlatnim vremenima povijesti jednoga društva mogao je u tako kratkom razdoblju izrasti tako velik broj jakih pojedinaca na polju politike, edukacije, književnosti, lingvistike, geografije, povijesti, matematike, hemije, filozofije, medicine i sl., što je islam uspio u stoljećima od Haruna Er-Rešida do Ibn Rušda. Dio ovih sjajnih ostvarenja preuzet je iz grčkog naslijeđa; međutim, neuporedivo veći dio, posebno u politici, književnosti i umjetnosti općenito, spada u neprocjenjive doprinose muslimana.” (Isto, str. 322.)
Pitanje:
Zašto činioci koji su im uspjeli u razdoblju neznanja podariti stvaralački ponos i moć časne nacije u svim aspektima nemaju tu istu moć i u doba industrijskog napretka? Da li je to možda um mladoga muslimana zakržljao, pa ne može napredovati u različitim naučnim granama? Da li je to inicijativa za stvaralačkim aktivnostima i suptilnim umjetničkim tvorevinama ishlapila iz mlade muslimanke, pa ne može odgajati, uobličavati lijepe stihove, izrađivati umjetnička djela? Šta je sa političkim, naučnim i ostalim sposobnostima?
Kur’anska naredba
Časni Kur’an jednom od temeljnih čovjekovih obaveza vidi čuvanje i uređenje prirode. Čovjek, zbog činjenice da je biće koje se nalazi pod izravnim Božijim nadzorom i okolnosti da je biće koje je opskrbljeno razumom, ima obavezu da upoznaje i otkriva svijet prirode, da bi na taj način mogao da se sačuva od prijetnji i opasnosti, kao i da bi sebi priuštio koristi koje leže u njoj, a njemu su na raspolaganju. Također, da bi na kraju upravo tako iskazao zahvalnost Svevišnjem na blagodatima. U suri Hud, u 61. ajetu, čitamo: “O ljudi… On vas od Zemlje stvara i daje vam zapovijed da gradite na njoj! Zato Ga molite za oprost, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.”
Riječ ‘imaret
Nasuprot riječi harb (خرب), koja znači razoriti, razrušiti, izbrisati trag postojanja, ova riječ znači izgraditi nešto da bi to dalo željeni učinak. Upravo zato – kada Kur’an Časni navodi sudbinu naroda iz prošlosti, nama za opomenu – kaže:
أَوَلَمْ يَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَيَنظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ كَانُوا أَشَدَّ مِنْهُمْ قُوَّةً وَأَثَارُوا الْأَرْضَ وَعَمَرُوهَا أَكْثَرَ مِمَّا عَمَرُوهَا وَجَاءَتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَمَا كَانَ اللَّهُ لِيَظْلِمَهُمْ وَلَكِن كَانُوا أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ
“Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su koristili i gradili više nego što je izgrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Er-Rum, 9)
Kada Arap želi nešto graditi, to izražava na sljedeći način: “Dao sam zemlju nekom da bi je izgradio (استعمرت الارض).” Dakle, razlog davanja zemlje jeste izgradnja i korištenje radi veće koristi. Pa kada Kur’an kaže: I daje vam zapovijed da gradite na njoj, to znači da je zemlja data na raspolaganje da bude izvedena iz prirodnog stanja, te da se – poznavanjem zakona koji njome vladaju – iz nje u kontinuitetu izvlači korist.
Napomena
Stiče se dojam da je razlog što je u navedenom ajetu iz sure Hud najprije spomenuto stvaranje čovjeka od zemlje, tj. njenih elemenata, vjerovatno sa namjerom da se ukaže da je potencijal zemlje puno veći od onoga što ljudi pretpostavljaju. Dakle, vi ljudi ste bića koja trenutno imaju veliku moć, znanje, misao, nadarenost, izume, otkrića zakona, smisao za umjetnost, ali nastali ste postepenim kretanjem elemenata upravo ove, naoko bezvrijedne materije. Dakle, vi koji imate titulu Božijeg namjesnika na Zemlji i mogućnost stizanja do stepena na kojem vam meleci čine sedždu, vaši životni elementi potiču upravo iz zemlje. To znači da zemlja i priroda imaju neslućene kapacitete neizbrojnih dobara, a u isto vrijeme potencijal nesagledivih šteta.
Razlike ljudi u okorištavanju
Jasna je činjenica da su u svrhu korištenja nekom stvari ili bićem potrebna dva uvjeta: prvo, stvar ili biće koje će se koristiti, i drugo, stvar ili biće koje će biti korisnik. Oba uvjeta moraju posjedovati sposobnost davanja koristi i njihovog korištenja. Filozofi ova dva uvjeta nazivaju djelotvornost izvršioca (فاعلية فاعل) i podesnost primatelja (قابلية قابل). Nekada je izvršilac u davanju potpun, ali primalac ima mali kapacitet. Naprimjer, sjedite na obali mora i želite se njime koristiti. Ukoliko niste plivač, možete se odvažiti uz hiljadu strahova da uđete u vodu, ali se držite obale. Ukoliko ste plivač, više se koristite morem, a imate li na raspolaganju čamac, idete još dalje i užitak je veći. Ako ste sretnik pa imate ribolovačku opremu, imat ćete još veću korist. Jeste li vlasnik broda, pa ste uz to opremljeni ronilačkom opremom, a u društvu ste s prijateljima, kakve vam se tek tada mogućnosti otvaraju! Prema tome, more u davanju ne predstavlja problem, ono od sebe sve nudi, a ako postoje ograničenja, ona su u ovom slučaju kod korisnika i sve zavisi od njegovih kapaciteta. Isto pravilo važi i za zemlju. Ona ima velikih potencijala za pružanje koristi, ali ljudi se njome koriste u mjeri svojih sposobnosti i razumijevanja svijeta.
Jedina korist koju jedna skupina ljudi ima od zemlje jeste da hodi po njoj i svoj život troši uzalud. Druga skupina gradi na zemlji mjesto za odmor i stanovanje. Treća skupina opet, pored kuće, ima veće ambicije, pa uređuje divne bašče i poljoprivredna dobra, te na taj način dolazi do većih koristi. Neki, zahvaljujući stečenom znanju, prodiru ispod zemljine površine i crpe različite rude, otkrivaju zlato, platinu, naftu, ugalj… Ima ih koji proučavaju Zemljin zakon gravitacije, centripetalnu i centrifugalnu silu i slično.
Ima ih koji idu i korak dalje, pa poput Isaa, a.s., od zemlje stvaraju živa bića: “Napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica.” (Ali ‘Imran, 49) Dakle, Isa, a.s., poteže pitanje stvaralačkih sposobnosti i na taj način dokazuje svoj položaj Božijeg namjesnika na Zemlji. Ima i onih koji Zemlju koriste kao odskočnu dasku za uspinjanje ka Bogu: “Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra, 1) Na taj način oni pozivaju prema čovječnosti i vode čovjeka prema svijetu uzvišenijem od svijeta materije.
Prema tome, sa kur’anskog stanovišta, priroda je neiscrpan objekt za razmišljanje. Priroda je kolijevka čovjekovog odgajanja, a ne mjesto stalnog boravka. Kolijevka ima vrijednost smiraja samo u razdoblju djetinjstva i nezrelosti te nikad ne predstavlja mjesto čovjekovog stalnog boravka.
Kada Will Durant kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja” – nije rekao ništa nesuvislo. Istini za volju, ima mjesta za razmišljanje o pitanju kako to da je jedan narod u razdoblju od pet stoljeća, sa stanovišta moći, uređenosti sistema, širine granica, životnog standarda, savršenih ljudskih prava, tolerancije i poštovanja tuđih ideologija, naučnih istraživanja, medicine, filozofije, astronomije, bio vodeća sila svijeta, a da onda odjednom doživljava takav pad da čovjek, materijalista, poput dr. Šiblija Šumejla, mora braniti islam, pojašnjavajući da vjera nije uzrok zaostalosti muslimana.
Sjećanje na Muhammeda Abduhua
Zar tvrdnja dr. Šiblija Šumejla nije podsjećanje na riječi Muhammeda Abduhua, islamskog mislioca, koji je na pitanje o razlogu propadanja muslimana kratko odgovorio: “Napuštanje vrijednih islamskih propisa.”
Sjećanje na Sejjida Džemaluddina Afganija
Zar te riječi ne podsjećaju na logičan stav Sejjida Džemaluddina Afganija, poznatog i kao Esed Abadi, koji je rekao: “Odoh na Zapad i vidjeh islam, ali ne i muslimane, dođoh na Istok, vidjeh muslimane, ali ne i islam!”
Dokaz spomenutim tvrdnjama
Svakako da odgovor na pitanje o tome šta je dovelo do propadanja muslimana treba potražiti ispitivanjem triju segmenata. Prvi se tiče vjerskih propisa i zakona, drugi djelotvornosti samih muslimana i treći vanjskih činilaca. Prema prvom izlazi da su zakoni progresivni i aktuelni u svakom vremenu, a prema drugom da su upravo vjera i njeni jasni zakoni zaslužni za petostoljetni napredak i zauzimanje vodećeg mjesta u karavani čovječanstva. Također, neupitno je da je islam uspostavio veliku civilizaciju, čije tekovine i nakon 14. stoljeća blješte punim sjajem.
Logični i lokalni islam
Nažalost, rasprostranjena je navika da kada želimo nekog obilježiti da je izvan kruga muslimana ili nekog svrstati u njega, ne pazimo dovoljno na smisao vjere i nevjerstva, već po sudu populacijskoga atlasa i lokacije na kojoj živimo, kao i po sudu slijeđenja i naslijeđa preuzetog od roditelja, ljude dijelimo na muslimane i nemuslimane, iako ovakva podjele ni u kom pogledu nema vrijednosti i sasvim je u suprotnosti sa islamskom logikom.
Ono što se da razumjeti iz islamskog poimanja vrijednosti jeste činjenica da označavanje nekoga muslimanom zavisi od određenog broja uvjeta, kao što je, s druge strane, izjava da je neko nevjernik također omeđena nekim uvjetima.
Napomena
Treba imati na umu da se pojmovima kao što su musliman i nemusliman ne pristupa sa fikhskog, tj. vjersko-pravnog stanovišta, jer se aspekt pravnog tretiranja razlikuje od aspekta stvarnosti. Naprimjer, kada čujemo Poslanika da kaže: “Ko osvane, a ne pridaje pažnju pitanjima muslimana, on nije musliman.” Sasvim smo sigurni da Poslanik nije mislio na fikhski aspekt islama, drugim riječima, ne možemo za onog koga obuhvata sud ove predaje u tom slučaju reći: Njegova žena ga mora napustiti jer mu je zabranjena, njegov imetak se mora podijeliti među njegovim nasljednicima, a kada umre, nećemo ga kopati u muslimanskom groblju. Misli se zapravo da se islam tog čovjeka – iz aspekta individualnih osobina i psihološkog djelovanja – ne smatra vrijednim. On je sličan učeniku koji ne podliježe obrazovno-odgojnom uticaju profesora i škole, iako je svakodnevno prisutan na časovima, jer je – psihički odsutan – lišio sebe mogućnosti usvajanja nastavnog gradiva, tako da nema nikakvog napretka ni usavršavanja – ni psihičkog, ni obrazovnog, ni odgojnog.
Vrijednost islama
Vrijednost islama postaje očita tek kada bude prihvaćen od strane vjernika muslimana na temelju razboritog razmišljanja, i to na takav način da se on suprotstavi kad god se suoči sa nečim što mu je zabranjeno i da izabrano učini zalogom i zbiljom svoga bića. U suri Hadž, u 11. ajetu čitamo: “Ima ljudi koji Allaha obožavaju samo riječju; ako ga zadesi sreća, osjeća se sigurnim, a ako zapadne u iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i Ovaj i Onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.” Dakle, spomenuta gospoda ne obožava Allaha na pravi način, već čisto zbog očitih koristi do kojih dolaze obavljajući ibadete. Ako budu stavljeni u neko iskušenje u kojem bi – ako bi željeli sačuvati vjeru – izgubili ovosvjetske koristi, bez razmišljanja napuštaju vjeru i vraćaju se prijašnjem putu. Takvi gube i Dunjaluk, i Ahiret, i doživljavaju posvemašnji bankrot.
Razlika između mjerila kojim se biralo i izabranog
U ovom slučaju očita je razlika između mjerila koja važe prilikom izbora (riječ je o stizanju do materijalnih koristi) i izabranog, tj. vjere. Mjerilo izbora je materijalna stvar, privremena, promjenjiva, dok je izabrano stvar duhovne naravi, vječno, postojano. Ovo dvoje ne može uporedo trajati, jer su promjenjivost i prolaznost osobine materije, koja ne može opstati pokraj onog što je vječno. Moguće je da sticajem određenih prilika nekada budu zajedno, a nekad udaljeni jedno od drugog. Stoga, ukoliko obožavanje Boga ne bi bilo utemeljeno na oštroumnosti i razumijevanju, te ljubavi prema vjeri, ono u tom slučaju ne bi imalo vrijednosti. Jer na kraju, takvo vjerovanje odvaja čovjeka od Uzvišenog, štaviše, dovodi ga u situaciju da postane od onih koji Ga poriču.
Znanje o Božijoj Jednoći također nije islam
Ako neko priznaje postojanje Boga, neminovnost Sudnjega dana, čak ako priznaje i prihvata Božiju moć upravljanja – ne znači obavezno da je musliman. Čak i u slučaju da priznaje poslanstvo. Najbolji dokaz za rečeno je šejtan. On se obratio Uzvišenom riječima: “Stvorio si me od vatre, a njega od gline. (El-A‘raf, 12) Daj mi prilike do Sudnjega dana. (El-A‘raf, 14) I tako mi veličanstva Tvoga, sve ću ih zavesti, osim od njih Tvojih pročišćenih robova.” (Sad, 82) Šejtan u ovim ajetima, vidimo, priznaje i Boga, kao stvoritelja, i Sudnji dan, i poslanstvo. Bez puno objašnjavanja, on je pričao s Bogom, znači ne samo da vjeruje, već zna da je Bog Bog, da je poslanik poslanik i da je Sudnji dan Sudnji dan, ali – usprkos svemu – nije se pokorio, tj. nije postao musliman (onaj koji se pokorio, potčinio, predao). Zato ga Kur’an – u isti mah kada ga prikazuje kao onog koji ove stvari i zna, i prihvata – označava kao nevjernika (kafira). Prema tome, verbalna izjava i geografska pripadnost vjeri ne predstavljaju islam. Također, ni samo razumsko prihvatanje nije islam. Islam znači pokoravanje srcem, koje čini da cijelo čovjekovo biće bude ispunjeno služenjem islamu. U vezi sa onima koji su preko nekog poslanika primili vjeru, ali nisu prihvatali poslanstvo onih koji su kasnije dolazili, Kur’an kaže da su kafiri. U 145. ajetu sure Nisa stoji: “Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.”
Sdrugestrane,nevjerstvo,kojesenalazinasuprot islamu, također ima dvije kategorije, a to su geografsko i logičko nevjerstvo. Geografsko se ogleda u podložnosti okruženju u kojem- se živi, ali ukoliko bi takvom pojedincu istina bila prikazana, sigurno bi je prihvatio i ne bi joj se suprotstavio. Iako je pravno, tj. šerijatski gledano, nevjernik – nije nevjernik u fitretu.
Sjetimo se i Descartesa
René Descartes (1596-1650) je francuski filozof, naučnik i matematičar, a ponekad ga nazivaju i ocem moderne filozofije. Bio je filozof čije razmišljanje je zgusnuto stalo u rečenicu: “Mislim, dakle, postojim” (Cogito, ergo sum).[5]
Nakon dokazivanja svoga postojanja, Descartes dokazuje dušu, tijelo. Za njega postojanje Boga postaje bjelodano, a zatim se posvećuje pitanju vjere i kršćanstvo odabire kao najbolju vjeru. U vezi sa tim iznosi zanimljivo gledište: “Ne kažem: kršćanstvo je sigurno najbolja vjera na svijetu. Kažem samo da je između vjera koje sam ja upoznao i koje sam imao prilike istražiti kršćanstvo najbolja vjera. Ja ne želim rat s istinom. Ukoliko bi bilo gdje na svijetu postojala vjera koja bi se nakon istraživanja pokazala boljom od kršćanstva, ja bih je sigurno prihvatio.” (Božija pravda, str. 295)
Da li ovu misao, kojom Descartes očito daje do znanja da ne želi rat s istinom, možemo smatrati nevjerničkom? I njenog govornika nevjernikom? I zbog toga što nije musliman smatrati ga vječnim Džehenemlijom? Zar nam Kur’an jasno i glasno ne kaže: I mi ne kažnjavamo sve dok ne pošaljemo poslanika tj. dok ne upotpunimo argumentaciju. (El-Isra, 15)
Riječ je o važnoj kur’anskoj temi, na što ukazuje veći broj ajeta, da dok se čovjeku ne zaokruži argumentacija, kazna ne dolazi na red. Kazna dolazi tamo gdje je prkos prevladavajući, tj. kod onih ljudi koji shvate istinu, ali je iz tvrdoglavosti i inada poreknu, i to u skladu s kur’anskim stavom: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (En-Neml, 14)
S obzirom na izneseno, važno je imati na u umu da lingvistički posmatrano riječ džahd znači osporavanje nečega čija postojanost je očigledna u srcu čovjeka, ili prihvatanje nečeg čije poricanje je očito u srcu.
Zaključak
Kada govorimo o islamu s namjerom da shvatimo svoju islamsku obavezu, moramo na prvom mjestu riješiti svoj odnos prema vjeri, tj. vidjeti kada kažemo islam na koji to islam mislimo. Da li na islam koji smo primili kao nasljedstvo, i o kojem jedino što znamo jeste ime, a od propisa važne su nam samo formalnosti. Ili mislimo na logični islam, protkan argumentacijom, čije zakone i propise smo oštroumno uočili i zaljubljeno prihvaliti. Dakle, u ovom odsudnom pitanju od prvorazredne važnosti je prepoznavanje islama.
Zlatna predaja
U jednoj predaji se kaže: “Koliko je samo učenih koje je ubilo neznanje!” Prenosi se od hazreti Alije i premda se na prvi pogled doima protivrječnom, zamislimo li se malo šta nam se želi dati do znanja, shvatit ćemo da je uzeo u obzir najosnovniji društveni problem i vjerskog i naučnog okvira. Upravo sa ovog aspekta u hadiskim knjigama nailazimo na dva različita poglavlja, jedno s naslovom obrazovanje i odgoj, drugo razum i promišljanje. Svako ovo poglavlje tiče se različitih vidova čovjekove intelektualne suštine. Poglavlje obrazovanja tiče se znanja i obavještavanja o zakonima, a poglavlje razuma odnosi se na analizu stečenih saznanja, tj. da ono što smo primili putem vanjskih opažajnih moći razmotrimo, ispitamo i pohranimo u svoje pamćenje.
[1] Hazreti Sadik kaže: “Ko uzme svoju vjeru iz Božije knjige i sunneta Poslanikovog, prije će nestati planine nego što će on nestati, a ko je uzme iz ljudskih usta, ljudi će ga vratiti u ranije stanje.”
[2] Misli se na vrstu malog planinskog jelena centralne Azije od Tibeta do Sibira, čiji mužjak ima na trbuhu žlijezdu koja luči mirišljavu mast od koje se spravlja miris istoga imena, mošus.
[3] Preneseno iz knjige: Pravo žene u islamu, str. 87.
[4] Islamska i arapska civilizacija, str. 751.
[5] Muslimanski filozof Ibn Sina, 700 godina prije Descartesovog rođenja, iznosi kao hipotetičku mogućnost da ovaj stav bude od nekoga izrečen, a zatim ga pobija, navodeći nekoliko preciznih filozofskih primjedbi. Zbog toga mnogi zauzimaju stav da je Descartes načela svoje filozofije preuzeo od Ibn Sine i da velik broj argumenta vodi zapravo porijeklo od Ibn Sine.