“A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i očigledan grijeh.” (Ahzab, 58)
Božiji poslanik, s.a.v.a.: “Ko ražalosti vjernika pa mu potom pokloni cijeli svijet to mu neće biti otkup od grijeha niti će biti za to nagrađen.” (El-Bihar, 75/150/13)
Hazreti Sadik: “Ko se uzdrži od uznemiravanja ljudi, zaista, jednu je ruku uzdržao od uznemiravanja ljudi, a od njega je uzdržano mnoštvo ruku naroda.” (El-Hisal, 17/60)
Poslanik s.a.v.a.: “Čuvaj se onoga zbog čega se moraš izvinjavati, jer u tome je skriveni širk.”
Hazreti Sadik: “Vjerniku ne dolikuje da se ponižava.” Rekoh: “Čime ponižava sebe?” Reče: “Da učini nešto zbog čega se mora izvinjavati.”
Hmm, ove riječi kao da nam indirektno aludiraju hej ljudi nemojte se izvinjavati, niti prihvatajte izvinjenje, to je ljigavo, to te čini dvoličnjakom?
Da li je to tako? Odgovor tražimo od Poslanika, a on kaže:
“Ko ne prihvati izvinjenje bilo da je ono opravdano ili ne, neće biti kod mene pored izvora Havda na Sudnjem danu.”
Hazreti Alija: “Prihvati izvinjenje svoga brata, ukoliko pak ne bude imao opravdanja sam ga izmisli.”
Imam Alija: “Najrazboritiji ljudi jesu oni koji najviše prihvataju izvinjenja.”
U dovi naslovljenoj kao Munadžate ša'banije, tj. šaptanja u šabanu, između sveg tako divnog i tako duhom ispunjenog obraćanja poniznog roba svome Gospodaru nailazimo i na sljedeće riječi:
“Bože, moje izvinjenje Tebi je izvinjenje onog ko ima potrebu da mu izvinjenje bude prihvaćeno. Bože, pa prihvati moje izvinjenje o najplemenitiji kome se griješni izvinjavaju.”
Pretpostavimo, zamjerili smo se nešto svome prijatelju usljed nekog kratkog spoja. Nismo razmišljali na isti način, bilo nam je veoma bitno da naša riječ bude ispravna. Jednostavno iz nekog od milijarde razloga koje mi uzimamo za razloge da se zakačimo jedni s drugima, desilo se to nepoželjno i napeto stanje.
Uzgred između ostalog budimo svjesni onog što nazivamo mudrostima a što je produkt nagomilanog iskustva pod pritiskom bremena kojim nas stišće vrijeme i na taj način čini da iz ljudi iskapaju kapi poput sljedećih:
“kad god se svađaš s glupim čovjekom budi svjestan da i on to čini.”
“Ako želiš potkopati svoj autoritet onda se često i bez potrebe služi njime. Kada bi gromovi neprestano udarali niko na njih ne bi obraćao pažnju.”
“Ljudi lakše uzvraćaju uvredu nego li uslugu.”
Dakle, nešto smo kazali, prijatelja je zaboljelo a mi smo se pokajali. Donosimo odluku da mu se izvinemo.
Izvinjenje ne znači: vidiš nisam ništa loše učinio.
Značenje izvinjenja je priznanje pa izvinjenje. Predstaviti se malim, kako bi (ne)djelo ispalo neprimjećeno. Desi se da u trenucima izvinjenja neki pomisle kako je izvinjenje pokazatelj savršenstva, pa im je važno da u tom trenutku izgleda kulturno, da se izvini i to je sve. Ne očekuje da sagovornik prihvati izvinjenje. Važno mu je da je on obavio svoju moralnu obavezu i ništa drugo nije važno. Ovakvo izvinjenje obavlja čovjek koji nema potrebu da isto bude prihvaćeno.
Međutim, šta kada se dogodi pravo teško nedjelo, šta kada neko počini ubistvo. U šerijatskom sistemu, porodica ubijenog može mu oprostiti krv člana svoje porodice. Može biti osuđen na smrt. Situacija je teška za slabe nerve. Dok oni koji imaju pravo ne budu udobrovoljeni, smrt mu ne gine. U ovom slučaju, ubica, koji odlazi porodici ubijenog na izvinjenje uopće nije svejedno da li će njegovo izvinjenje biti prihvaćeno ili neće. Zašto. Njegov život, i smrt zavise od prihvatanja ili neprihvatanja njegovog izvinjenja. Usljed toga, on je toliko skrušen, ponizan, razočaran svojim postupkom, toliko moli i preklinje za milost, za priliku da se popravi. On to mora činiti jer nema drugog puta, drugog načina.
U maločas pročitanom fragmentu iz dove munadžate šabanije nailazimo na ovakav vid izvinjenja.
Prihvatanje isprike također, može biti na različite načine.
Nekada se izvinjenje samo prihvati. Nekada se čak i osmisli i izgradi, izmisli, pa se kaže: Ma poznajem ta ja dobro, brate mili, znam da ti nisi od ljudi koji bi namjerno učinili tako ružnu stvar.
Nekada pored toga što prihvata izvinjenje, on ga uči, kako da se izvine na pravi način. Nekada čovjek traži izvinjenje ali i nudi tješenje i pruža moralnu satisfakciju.
Dakle, običan čovjek u najveću ruku prihvata izvinjenje, čovjek ponad njega uči kako se treba izvinuti, a još bolji čovjek ide korak naprijed pa nudi i utjehu i samopouzdanje.
Nije loše osvrnuti se na poticaje među ljudima da izvinjenje bude prihvaćeno.
– nekada prihvatanje predstavlja džoker u ruci za crne dane, u slučaju da mu zatreba ima adut i osnovu da se nada pomoći i usluzi,
– isto tako neki prihvataju izvinjenje kako bi i njihovo izvinjenje bilo prihvaćeno
– nekada se izvinjenje prihvata jer najzad imam i ja grijeha koje mi treba Bog oprostiti, a jedan od načina da ti bude oprošteno jeste da oprostiš.
Vidimo u svim slučajevima na kraju krajeva ono što je težnja jeste interes, bilo da se očekuje od čovjeka bilo od Boga.
Šta reći u tom slučaju o Bogu i povodima Njegovog opraštanja ili prihvatanja izvinjenja? Bog oprašta, ali ne nada se nikakvoj nagradi, niti u tome ima kakvog interesa. Svakako te stvari ne dolaze u obzir kada je riječ o Bogu kao Onome koji oprašta. U fragmentu iz dove rečeno je da je On najplemenitiji od onih od kojih griješni traže oprost. Bog ne samo da oprašta, On uči čovjeka kako da na najbolji način pristupi aktu izvinjenja.
Na drugom mjestu kaže se u dovu: “Bože, da si me htio poniziti, ne bi me uputio.”
Drugim riječima, to što se nisam obrukao, i nisam ponižen uzimam za argument da Ti Bože ne želiš da se obrukam, već me želiš na putu pravom, kako bih imao dobar svršetak.
Dakle, Bože, i pored toga što stojim na obali beskrajnog okeana Tvoje opće milosti, i pored toga što se nadam toj milosti koja miluje lica svih stvorenja, imam još nešto i posebno, a to je da zato što me nisi obrukao i prema meni si se ponio još milostivije usljed toga je moja nada u Tebe još veća i jača.
Dalje se kaže u dovi: Bože, nemam takvu sumnju u Tebe da ćeš me lišiti moje potrebe za čije traženje sam uložio cijeli svoj život.
Kada se neko ko ima potrebu obrati na adresu bilo koga, svak će u visini položaja i mogućnosti da se odazove i da iziđe u susret tom čovjeku. Ukoliko čovjek umjesto jedanput svoju ruku potrebe pruži deset ili stotinu puta, jasno je da ga plemenit čovjek ni prvoga puta neće vratiti prazne ruke. A da ne govorimo o tome da mu dođe na vrata kuće, sasvim sigurno je da ga neće ostaviti beznadežnog. Posebno ukoliko mu neko na vrata dođe desetine puta, o beznadežnosti nema govora, a da ne pričamo o tome da cijeli svoj život potroši na tome da nešto uzme od njega.
Čovjek ima brojne želje od Boga, šta više bezbrojne. U toku života upućuje bezbrojne dove svome Gospodaru.
Čovjek vjernik od vremena punoljetnosti kada se grijesi počnu evidentirati, ima novu potrebu, potrebu za oprostom grijeha, zato on traži od Boga da mu oprosti. Nakon ikindije ili nakon noćnog namaza po 70 puta uči istigfar, stalno moli za oprost. Sa svim tim on jednostavno i ne pomišlja da bi se moglo dogoditi, već je potpuno siguran da će ga s takvim ponašanjem obuhvatiti milost Božija.
Bože, ako mi grijehe spominješ, spominjat ću Tvoje opraštanje. Bože, gospodaru moje, tako mi Tvoje veličine i uzvišenosti, ukoliko me budeš prozivao po grijehu dozivat ću te po oprostu, ukoliko me budeš prozivao po niskosti, ja ću Te dozivati po plemenitosti, ukoliko me u vatru baciš obavjestit ću džehenemlije o tome koliko Te volim.
Bože, ukoliko je u Tvome prisustvu oskudno moje djelo ipak velika je moja nada u Tebe. Bože, kako da se vratim od Tebe, lišen i praznih ruku?
Nakon tolikih mojih nada koje sam položio na Tebe Bože, kako bih se mogao vratiti praznih ruku i lišen Tvoje milosti i davanja. Nije u skladu sa Tvojom plemenitošću i dobrotom da budem lišen. Tačno je da su mi djela neznatna, ali na koncu, sve moje nade uprte su u Tebe.
Bože, upropastih život u zaboravu od Tebe i neispravnostima, svoju mladost uništih opijen udaljenošću od Tebe.
