Zaključak i jedno pitanje
S obzirom na ono što je rečeno, važno pitanje sa pravnog stanovišta glasi: Da li životni uvjeti i društveni odnosi trebaju biti zdravi u svakom smislu? Tako bi se pripremila pravedna osnova za procvat i razvoj ljudskih potencijala, a svi bi mogli djelovati u skladu sa svojim sposobnostima, iskoristiti svoje mogućnosti, i shodno sposobnostima i uloženom trudu, koristiti se darovima prirode (naravno, onima koji ne mogu raditi ili su u neimaštini iz bilo kojih razloga država i ljudi trebaju osigurati prosječne životne troškove).
Ali, ovdje se može postaviti i sljedeće pitanje: Ako je opskrba svim ljudima zajamčena i osigurana od Gospodara svijeta, pa zašto onda neki ljudi, iako se mnogo trude, ne postižu uspjeh i rijetko dosežu željeni način življenja?
Odgovor na ovo pitanje je posve jasan i proističe iz onoga što je ranije rečeno, ali radi otklanjanja svake vrste nejasnoće obratite pažnju na objašnjenja koja slijede.
Prvo, brojni primjeri oskudice posljedica su nasilja i oduzimanja tuđih prava i u vezi s tim grješni su i onaj ko čini nasilje i onaj kome se čini nasilje. Nasilnik zbog svog nasilja i zadiranja u prava drugih, a potlačeni zbog prihvatanja nasilja i propusta u otklanjanju napada i nasilja, jer ako nema moći da se brani, može se u najmanju ruku izbaviti iseljavanjem u mjesto sigurnosti i bježanjem od mjesta nasilja i pokvarenosti te svoje obaveze izvršiti onoliko koliko je moguće, kao što Bog Uzvišeni kaže:
إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِى أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى الْأَرْضِ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا
“Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: “Šta je bilo s vama?”– “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. – “Zar Zemlja Božija nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – upitat će meleki…” (En-Nisa, 97)
Drugo, pod pretpostavkom da se iz svijeta uklone uzroci nasilja, opet ishod ljudskog truda ne bi bio jednak, jer su za trud i napor potrebni uvjeti, ali nisu dovoljni. Drugim riječima, iako su trud i napor neizbježni činioci uspjeha, a i Kur'an Časni stavlja na to naglasak jer:
وَ أَنْ لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى
“I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.” (En-Nedžm, 39)
Ipak ne treba previdjeti i druge činioce koji su katkad izvan raspona moći i nadzora čovjeka. Jer, trud i napor u okviru ukupnosti uzroka i činilaca i u granicama posebnih uvjeta Ovoga svijeta ne mogu biti neograničeno djelotvorni tako da, šta god čovjek da poželi da to i bude, bez ikakvih ograničenja i uslova.
Treće, nema nikakve sumnje da Bog Uzvišeni bolje zna šta je dobro za njegove robove od njih samih. Koliko je samo onih koji žele da žive u izobilju, ali Gospodar Uzvišeni ne vidi njihovu sreću u tome, upravo kao što Kur'an kaže:
وَ عَسَى أَن تَكْرَهُواْ شَيْئًا وَ هُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَ عَسَى أَن تُحِبُّواْ شَيْئًا وَ هُوَ شَرٌّ لَّكُمْ وَ اللهُ يَعْلَمُ وَ أَنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ
“…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas! – A Bog zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)
Pitanje opskrbe, koje je također u Božijoj ruci, nije izuzetak od predočenog pravila, jer mnogo je onih koji kada bi čovjek poredio njihove prilike i stanje u vrijeme siromaštva i oskudice sa vremenom kada su u živjeli u bogatstvu, vidjela bi se velika razlika. Koliko je onih koji su se u vrijeme siromaštva i oskudice uvijek sjećali Boga i koji su izvršavali vjerske, društvene i moralne obaveze i dužnosti te nisu ništa zanemarivali, ali kada su postali bogati, zaboravili su na Boga! Zato Kur'an Časni kaže:
وَ لَوْ بَسَطَ اللهُ الرِّزْقَ لِعِبَادِهِ لَبَغَوْا فِى الْأَرْضِ وَلَكِن يُنَزِّلُ بِقَدَرٍ مَّا يَشَاءُ إِنَّهُ بِعِبَادِهِ خَبِيرٌ بَصِيرٌ
“Kad bi Bog svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje.” (Eš-Šura, 27)
I na drugom mjestu kaže:
إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى
“…Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6–7)
Primjer iz života Sa‘lebe Ensarija
Poznati primjer ovakvog čovjeka bio je Sa‘lebe ibn Hatab, jedan od Ensarija, pomagača Poslanika Božijeg, s.a.v.a., o kojem su objavljeni sljedeći ajeti:
وَ مِنْهُم مَّنْ عَاهَدَ اللهَ لَئِنْ آتَانَا مِن فَضْلِهِ لَنَصَّدَّقَنَّ وَ لَنَكُونَنَّ مِنَ الصَّالِحِينَ فَلَمَّا آتَاهُم مِّن فَضْلِهِ بَخِلُواْ بِهِ وَ تَوَلَّواْ وَ هُم مُّعْرِضُونَ فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِى قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُواْ اللهَ مَا وَعَدُوهُ وَ بِمَا كَانُواْ يَكْذِبُونَ أَلَمْ يَعْلَمُواْ أَنَّ اللهَ يَعْلَمُ سِرَّهُمْ وَ نَجْوَاهُمْ وَ أَنَّ اللهَ عَلاَّمُ الْغُيُوبِ
Ima ih koji su se obavezali Bogu: “Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, zaista, dobri!” A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni škrti postadoše i uzmakoše glave okrećući. I nadovezao im je On na to dvoličnost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Bogu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu. Zar oni ne znaju da Bog zna ono što oni taje i ono o čemu se sašaptavaju i da je Bog znalac svega skrivenog? (En-Nisa, 97)
Sa‘lebe je redovno dolazio u mesdžid Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i s njim klanjao namaz. Budući da je bio siromašan čovjek, molio bi Poslanika Božijeg da uči dovu i da od Boga traži da ga izbavi iz siromaštva i oskudice. Tako je jednoga dana rekao Poslaniku Božijem, s.a.v.a.: “O Poslaniče Božiji, traži od Boga da mi pokloni veliko bogatstvo!” Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: “Mali imetak, čije obaveze možeš izvršavati, bolji je od velikog imetka, čije obaveze ne možeš izvršavati. Zar nije bolje da ti slijediš Božijeg Poslanika i izabereš u svom životu njegov način življenja i da se zadovoljiš onim što je dostatno?”
Ali, on nije prihvatio riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i opet je došao kod njega i bio je veoma uporan, govoreći: “O Poslaniče Božiji! Moli Boga da mi dade bogatstvo. Tako mi Boga, Koji je tebe poslao s Istinom, ako mi Bog pokloni bogatstvo, izvršavat ću sve svoje obaveze i svakome ću dati pravo koje mu pripada.”
Poslanik, s.a.v.a., je molio za njega. Sa‘lebe je kupio jednu ovcu koja se toliko razmnožila da se broj njegovih ovaca toliko uvećao da ih nije mogao čuvati u Medini. Nije bilo drugog načina, osim da ode izvan Medine. Naselio se konačno u jednom od naselja u okolini ovog grada. Bio je toliko zauzet da uopće nije učestvovao na džuma namazu i u zajedničkim namazima.
Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poslao kod Sa‘lebe čovjeka radi prikupljanja zekata na njegov imetak, on ne samo da nije platio zekat, već se i usprotivio govoreći: “Ova odredba je slična davanju džizje – vi na ime zekata uzimate džizju, a džizju daju kitabije[1] – i ja nisam spreman da platim ovakav zekat!” Čovjek kojeg je Vjerovjesnik, s.a.v.a., poslao vratio se kod njega i izvijestio ga o ishodu posjete. Vjerovjesnik, s.a.v.a., je tada rekao: “Teško Sa‘lebeu, teško Sa‘lebeu!” Potom su objavljeni spomenuti ajeti.[2]
Najkraće, Bog Uzvišeni najbolje zna šta je dobro za Njegove robove i svakome daje ono što je dobro za njega.
Kada bi opskrba bila prema pameti,
Svi pametni karuni bi bili!
Ali opskrba je u mjeri jednakoj
Ne obazire se ni na razumnog, ni na ludog![3]
[1] Sljedbenici ranije objavljenih nebeskih knjiga Tevrata i Indžila, jevreji i kršćani. (Op. prev.)
[2] Tefsir Medžme‘u-l-bejan, bejrutsko izdanje, sv. 5, str. 53.
[3] Kulijate divan od profesora Šahrijara, sv. 5, str. 338.
