Na početku ćemo odgovoriti na pitanja sa našeg prethodnog druženja. Jedno pitanje je glasilo: Kako savladati ljubomoru, tj. zavist koja se zna osjetiti prema dragoj osobi zbog nekih ovosvjetskih stvari, naprimjer, boljih ocjena, povoljnijeg novčanog stanja, veće kuće, ljepše odjeće i sl? Čak ako i ne znamo da smo zaista ljubomorni, da li nam se to piše u grijeh? Ukoliko ne nastaje našom krivicom, da li ćemo zbog toga odgovarati? Ukoliko nastane, kako da je otklonimo? Posrijedi je moralno i društveno, dakle sveobuhvatno pitanje.
Odgovor:
Kada govorimo o zavisti, možemo se u načelu usredotočiti na četiri glavna činioca neposredno uključena u to stanje, od kojih neki mogu biti djelujućeg, a neki tek pokretačkog karaktera:
1. čovjek koji zavidi,
2. čovjek kome se zavidi,
3. razlog zbog kojeg se zavidi,
4. zavist.
Činjenica je da zavist, kao moralno nepoželjna osobina, nastaje u čovjeku, i da kao takva ima svoje vanjske uticaje i učinke. Kada se kaže da ima vanjski učinak, to je lahko dokaziva stvar, jer najbolji dokaz jeste upravo njeno očito postojanje među ljudima, kao i razne posljedice koje iz nje proizlaze. Što se pak tiče razloga zbog kojih je čovjek ljubomoran, oni su različiti i nije ih moguće sve ni pobrojati. Kada je riječ o zavisti, moguće joj je prići iz različitih uglova, tj. iz ugla čovjeka koji zavidi i sa stanovišta onoga kome se zavidi.
أَمْ يَحْسُدُونَالنَّاسَ عَلَى مَا آتَاهُمُ اللّهُ مِن فَضْلِهِ فَقَدْ آتَيْنَآ آلَ إِبْرَاهِيمَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَآتَيْنَاهُم مُّلْكًا عَظِيمًا
U 54. ajetu sure Nisa, Kur’an Časni govori o zavisti: “Da li oni zavide ljudima na onome što im je Allah iz Svoga obilja dao? A Mi smo porodici Ibrahimovoj dali i Knjigu i mudrost, i dali smo im ogromnu vlast.” Misli se na duhovnu vlast, poslanstvo, knjigu, mudrost, a nije riječ o samo materijalnoj vlasti.
Usredsrijedimo se na zavidnog čovjeka, na razlog zbog kojeg on mora zavidjeti. Psiholozi imaju svoje postavke u vezi sa razlozima zbog kojih se u čovjeku rađa zavist. Međutim, upitamo li Kur’an, on će nam reći da su dva razloga osnovni krivci za nastajanje zavisti:
– ne poznajemo Boga,
– ne poznajemo sami sebe.
Časni Kur’an kaže:
وَآتَاكُم مِّن كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ
“I daje vam od svega što tražite od Njega.” (Ibrahim, 34) Kada je riječ o traženju, tj. iskanju od Boga, možemo tražiti na tri načina. Prvo, jezikom, kao naprimjer: Bože, daj mi znanje, položaj, bogatstvo, ljepotu, omiljenost! Odgovor koji nam Kreacija pruža može biti ili potvrdan, ili odričan. Isto kao kada vidimo prijatelja pa mu iz navike kažemo: Hajdemo na kahvu! On može reći da hoće ili da neće. Ukoliko prihvati, u takvoj situaciji faktički nema dobra ni za jednog, ni za drugog. Onom koji je pozvao to je izletjelo, iz navike, nije bio iskren, pa u najmanju ruku dovodi u pitanje svoju društvenu iskrenost. Prijatelj koji se odazvao na neki način se ponizio zbog jedne kahve, tako da ni on ne vidi nekog velikog dobra od nje.
Vratimo se verbalnom načinu traženja od Boga. Koliko puta olahko tražimo nešto od Stvoritelja, a na to zapravo nismo spremni, poput brojnih političara, koji u predizbornim kampanjama obećavaju kule i gradove, samo da bi dobili što veći broj glasova. Ljudi glasaju za njih i oni budu izabrani. Kada stupe na tron moći, pokvare se, zaborave obećanja, jer ona su bila sredstvo stizanja do cilja. Na taj će način nauditi i ustanovi kojoj su odgovorni, ali i samom narodu. Ostvario je položaj, ali je izgubio povjerenje naroda. Dosegao je položaj, ali je ugrozio ugled dužnosti koju obavlja ili čak ugled države, ukoliko je riječ o dužnosniku visokog ranga. Dakle, čovjek prije negoli šta zatraži od Gospodara, treba sam sebe ispitati da li je dorastao traženom. Vidimo, mogućnost verbalnog traženja takve je naravi da može čovjeku donijeti nešto za šta nije spreman, nešto što može nanijeti više štete nego kada ne bi dobio traženo.
Drugi način pozivanja nekoga na kahvu jeste da u tome budemo iskreni ali nespremni. Čim pozvani uoči da je poziv iskren, spreman je prihvatiti ga mirne savjesti, a onaj koji je pozvao, ukoliko krene u kafanu, suočava se sa mukom: Kako platiti?, a ukoliko pozvanog vodi kući, znajući da tamo nema kahve, jer plaća kasni – svjesno dovodi i sebe, i ženu u neugodan položaj.
Treća vrsta traženja važi za onoga koji je u potpunosti spreman za ono što želi. Isto se može primijeniti na političara koji obećava i prihvata odgovornost, ali svjesno i savjesno, jer je spreman na izazov i teret koji predstoje. On će takav biti koristan i sebi, i ustanovi koju zastupa, i narodu.
Vratimo se ajetu: “I daje vam od svega što tražite od Njega.” Svakako, daje ukoliko se pripremite i zatražite to od Njega. Kakvu nam to poruku Gospodar šalje? Zar nam On ne kaže: O ti koji zavidiš, ako sam Ja dao tom čovjeku koji je bio pripravan za traženo, pa budi i ti pripravan. Naprimjer, zavidiš mu jer je pametan, jer ima znanje; možeš ga i ti imati, ali to ne dolazi samo od sebe, treba se pripremiti. Ima velike novce; možeš ih i ti imati. On je lijep, ali ljepota nije samo u ljepoti lica, zato ti možeš biti uljudan, ljudima ugodan, tako da svojim lijepim ponašanjem postigneš više naklonosti negoli on svojim lijepim licem. Svojim ponašanjem možeš postići puno veću razinu nego on. Koliko ima slavnih umjetnika, književnika, naučnika? Da li su svi oni bili ljepotani?
Otkud znamo da sa sigurnošću možemo kazati da čovjek može dostići sve što želi? To znamo iz ajeta u kojem Uzvišeni kaže: “I pouči Adema imenima svim…” Dakle, čovjeku je dato da može postići sve što želi. Komentatori Kur’ana kažu da se pod imenima misli na zakone koji vladaju Kreacijom.
Ako smo nekome zavidni na nečemu, a vidimo da i mi možemo postići to isto, pa čak i više ostvariti, onda nam je jasno da ne poznajemo ni sebe, ni zakone Kreacije. Kada je riječ o čovjekovom moralu, naučnici, počevši od filozofa, psihologa, arifa, etičara – posmatrajući čovjeka sa različitih stanovišta, na ograničen način prilaze tome pitanju. Međutim, Kur’an daje jedinstven prijedlog, koji je razumljiv i prihvatljiv za svakog čovjeka. Kur’an kaže da čovjek sve što radi, to čini ili da bi stigao do koristi ili da bi otklonio moguću štetu. Na niz mjesta u svojim ajetima kazuje nam da je sva moć, sve veličanstvo, sva korist kod Uzvišenog Gospodara. Na nama je da prosudimo. Ukoliko uđemo pod okrilje Uzvišenog Gospodara, imamo mogućnost ostvariti svaku korist i sačuvati se od svake štete.
Možemo s lahkoćom ustanoviti da je osnovni uzročnik zavisti neznanje o sebi i o drugima. Što se tiče onih stvari zbog kojih smo zavidni, sve su to stvari koje mi možemopostići. Međutim, usljed toga što osjećamo prazninu i zato što ne znamo i ne poznajemo stvari, nastupamo s pitanjem: “Zašto ja to nemam?” Zavist jeste pokazatelj nemanja, ali u ovom slučaju nemanja znanja. Svjedoci smo da ukoliko šetajući obalom vidimo da svi ljudi koji se nalaze na njoj po želji plivaju u morskoj vodi, mi im uopće ne zavidimo, već samo skočimo u vodu i zaplivamo. Isti slučaj je kada zimi gledamo kroz prozor: ukoliko ugledamo da je ugrijalo Sunce i da su komšije izišli vani na čist, okrepljujući vazduh, mi im nećemo zavidjeti, već ćemo se obući i izaći vani. Znači, zavidimo stoga što nekoj stvari pridajemo veliku važnost, a gledamo na nju kao da je ne možemo ostvariti.
Dijagnoza je jasna, međutim, šta je lijek? Lijek je upoznati samoga sebe, a zatim upoznati Uzvišenog Gospodara. U tom slučaju postat će nam jasno da uvijek možemo stići do svake stvari, a u takvim odnosima nema mjesta zavisti.
Zavidan čovjek – priznao to ili ne – ne poznaje samoga sebe niti poznaje Božije zakone, koji vladaju Objektivnim svijetom. Uzvišeni Allah kao da nas na neki način, kroz ajete sure Nisa pita i kritizira: Zavidite li vi to ljudima na onome što sam im Ja dao? Sve što poželite – tu je. Krenite – i stići ćete. Međutim, ima još jedan kur’anski zakon:
نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا
“Mi smo među njima sve što je potrebno za ljudski život podijelili i jedne nad drugim uzdigli po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.” (Ez-Zuhruf, 32) Ako svoj udio daš svijetu na način kako to treba učiniti, tek tada ćeš shvatiti da je zavist besmislena. Kada je čovjek fizički lijep, to ne znači da mu njegova ljepota donosi i lijepo ponašanje, i lijep karakter. Jedan od razloga zbog kojeg je nekom dato ovo, a nekom ono je radi toga da bi svi bili međusobno povezani i da bi jedni drugima koristili. Upravo ova podijeljenost i različitost darova u životu još je jedno od Božijih pravila i zakona koji vladaju Kreacijom.
Kakva je obaveza čovjeka kojem zavide?
Kur’an Časni kaže da svaki čovjek na Ovom svijetu ima svoj udio i ukoliko ga stavi na raspolaganje svijetu u kojem se nalazi na način kako to treba, taj udio će mu biti trajan. Također, na drugom mjestu Uzvišeni nam daje do znanja da ako bismo željeli izbrojati Božije blagodati, ne bismo to mogli učiniti. S druge strane, Kur’an nam ponovno govori da kazujemo ljudima o Božijim blagodatima. Šta to znači? To sigurno ne znači da treba vaziti ili napraviti spisak onoga što posjedujem, pa da budem transparentan, već da, ukoliko mi je Bog dao da budem učen – to znanje da prenosim, ako sam bogat – da dijelim, ako sam moćan – da budem svjestan da je zekat na moć opraštanje ljudima. Kada političar postupa u skladu sa ovim zakonom, tj. kada je iskren, pošten, dobronamjeran, on može biti izglasan za bezbroj mandata. Ljudi će ga uvijek voljeti. Uzmimo u obzir profesore, učitelje, koji su uvijek tačni, vedri, nasmijani, spremni, koji su razumni i tolerantni – oni su uvijek dobrodošli, uvijek su najbolji i najvoljeniji. Šta će raditi lijep čovjek da bi pričao o Božijim blagodatima? Reći će onome kod koga vidi da ga muči što mu nije data ljepota lica: “Kako imaš lijep karakter!, Kako se ti znaš ponašati u svakoj situaciji!, Hajde mi pomozi da i ja budem takav!” To je govor o Božijim blagodatima. Ukoliko profesora zapadne lijen učenik, hoće li ga kritizirati i na taj način podržati u lijenosti, ili će mu govoriti o Božijim blagodatima? Svakako da će primijetiti i reći mu da je jako nadaren, da i on ipak ima nešto što drugi nemaju. Tako se govori o Božijim blagodatima.
Šta činiti ako smo mi izvor zavisti, tj. ako imamo nešto što koristimo na način da to pričinjava bol drugim ljudima? Trebamo biti svjesni činjenice da Onaj Koji nam je to dao, može to i oduzeti.
Kur’an nam to predstavlja na psihološki, etički i naučan način. U suri Kasas, u ajetima od 76. do 83, nudi nam se poučno kazivanje u kojem možemo naći moralne i psihološke poruke i koristi pomoću kojih možemo razumjeti zakon koji vlada u Kreaciji. Karun, glavni sudionik poučnog događaja, bijaše čovjek iz Musaovog naroda, koji je sebi dozvolio da se zbog određenih razloga uzobijesti. Kur’an govoreći o njemu kaže: Toliko smo mu blaga dali da mu je ključeve od njega teško mogla nositi skupina jakih ljudi. Ljudi su mu govorili: Nemoj se radovati (misli se na uznosito radovanje, tj. ushićenost sobom, a ne na normalnu radost koja nam pomaže da ostanemo živi), jer Allah ne voli uznosite! (Nemoj se praviti važan, niti se oholiti!) I nastoji time što ti je Allah dao steći Ahiret, a ne zaboravi ni udio svoj na Ovom svijetu, i čini dobro kao što je Allah učinio tebi, a ne širi smutnju po Zemlji, jer Allah ne voli smutljivce. Zakoni koje je postavio Allah ne daju obijesnom i oholom čovjeku da nastavi živjeti. Boj se Allaha, tj. boj se zakona Božijeg, jer Bog ti može oprostiti, ali Božiji zakoni koji su uspostavljeni i vladaju prirodom nikada neće. Allah je milostiv, On sve zna, On je svjetlo Nebesa i Zemlje, a čovjek se ne plaši ni milosti, ni znanja, ni svjetlosti. Uzvišeni Gospodar posjeduje sve ljepote i zato Ga trebamo voljeti više od svega, zato i volimo Allaha, ali plašimo se Njegovih zakona jer svako naše djelo ima posljedicu. Učinimo li zlo, sigurno će nam se vratiti. Budemo li slagali, sigurno će nam lagati. Budemo li ogovarali, bit ćemo ogovarani.
Već smo navodili odgovor Lukmana mudrog na pitanje kako je naučio ponašati se tako lijepo: “Od neodgojenih.” Šta god da neodgojen čovjek uradi, reakcija društva i Božijeg zakona je takva da pametnom bude dovoljno da se takvog djela kloni.
Međutim, Karun bijaše bogat, ali ne i mudar. Na iskrene savjete koje su mu ljudi upućivali on je bezbrižno odgovorio: “Vidite, sve ovo bogatstvo, za to je zaslužna moja pamet, pustite vi zahvalnost, zaboravite dobročinstvo, ma kakav Bog!” Dalje, nije se zadovoljio time što je pokazao obijest prema Bogu, već je još htio pokazati se masi, pa je izašao u svom sjaju i raskoši među narod, ponizivši ga na taj način. Kur’an prenosi da je u tom trenutku masa bila podijeljena. Na jednoj strani su bili dunjalučari, koji uzviknuše: Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! Karun je svojim postupkom ponizio psihu društva, a takvo šta ne može ostati neprimijećeno. Zato i postoje Božiji zakoni koji registriraju ljudska djela i trenutno odgovaraju na njih. Uvijek ih imajte na umu, i uvijek budite svjesni da kada se kaže: Bog je to uradio, ili: Bog ga je kaznio, to je ustvari učinak Božijeg univerzalnog zakona, koji nikoga ne zaobilazi. Zato se u nastavku ajeta i kaže: Mi smo i njega i dvorac njegov utjerali u zemlju, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti. Možda bismo se mogli zapitati: Zašto i dvore, šta su oni učinili, zašto ne samo njega, šta je kriva stoka koja se nalazila uz njih, šta su krivi stupovi i aleje? Razlog je jasan. Poenta je u tome da ljudi shvate da je riječ o Božijoj kazni, a ne o nesretnom slučaju, što bi se moglo pomisliti u slučaju da je samo on satjeran pod zemlju. Ljudi bi pomislili da je naprosto propao u provaliju, da mu je neko načinio zamku i sl. Neprestano nam Božiji zakoni odašilju tu mudrost, taj impuls zbilje: “O, ti lijepi, ako učiniš nešto nekome nažao zbog svoje ljepote, oduzet ćemo ti je!” Ukoliko drugima pomažemo, Bog će nam očuvati to što imamo.
Da li smo se ikada zapitali zašto je Poslaniku rečeno: “Mi smo te poslali kao milost svjetovima.” (El-Enbija, 107) Da li smo ikada razmislili kakve to veze ima sa nama? Da li je ovo čisto izjavna rečenica, poput one kada se nekome kaže: “Dali smo ti sto hiljada eura”, ili: “Dali smo ti kahvu.” Kakve koristi mi od toga imamo? Poslanik će zbog toga ići u Džennet, a šta je sa mnom, šta je sa nama?
Bog nam na taj način hoće poručiti da je ispoljavanje milosti voljena pojava među svim ljudima. Lijep moral je ono što čovječanstvu treba. Lijep muhabet je ono što čovjeku treba. A svaki čovjek je takav da ono što mu treba – to i voli i čuva te uvijek drži na oku. Kada se u Kur’anu kaže: “Mi smo te poslali kao zastupnika onoga što ljudi vole i što im treba, to znači da ćeš ti, o Muhammede, ostati čuvan među ljudima dok postoji čovječanstvo.”
Francuz Gustave Le Bon (1841-1931), koji nije bio musliman, kaže u vezi sa našom svetom Knjigom: “Kur’an koji sam pročitao i zakoni koji su u njemu, neće puno vremena proći, a zavladat će svijetom. Ko god pročita Kur’an i razumije šta se htjelo reći, a da je pošten, uz to i učen, mora pokazati skrušenost prema njemu.” Ovo je potvrda poruke navedenih riječi: “Mi smo te poslali kao milost”, što znači: Ti si potreban čovječanstvu, ti si otjelovljenje milosti, dobrote i ugodnosti.
“Mi smo objavili Kur’an i zaista ćemo ga Mi čuvati.”(El-
-Hidžr, 9) Ni ovim kur’anskim ajetom ne želi se reći kako pored Kur’ana stoje dva meleka koji ga čuvaju. I ovim se riječimadaje do znanja istina da je Kur’an potreba čovječanstva. I zato što je njegova potreba sámo će ga čovječanstvo čuvati.
Dakle, ukoliko želimo opstati, moramo zadovoljavati potrebe društva i svoje porodice – inače nas nema! I to na takav način da svaki član porodice osjeti da je karika koja je potrebna i da je porodici stalo do njega. Čovjek koji ulaže u svoju djecu, ukoliko uvidi da je njegovo ulaganje pogrešno, počet će ulagati na drugu stranu, a dijete će potražiti utjehu na ulici i raspad porodice je već započeo.
Ako želimo da ne budemo od onih kojima će ljudi zavidjeti, u tom slučaju moramo koristiti ljudima onim što nam je Bog dao da posjedujemo. Da zaključimo: Čovjek koji zavidi, ne zna sebe, čovjek koji zavidi, ne poznaje Boga. Znači, mora upoznati sebe, mora upoznati Boga.
Što se tiče čovjeka kojem zavide, ukoliko je ono što mu je Bog dao – kao znanje, bogatstvo, moć, položaj – stavio na raspolaganje u okviru Božijeg zakona, to što mu je dato, i ostat će mu. Ukoliko pak bude, poput Karuna, smatrao da je to stekao stoga što je pametan i sposoban, i time bude ponižavao ljude – sigurno je da će doći na udar Božijih zakona. Dakle, zarad ličnog, porodičnog i društvenog opstanka moramo biti od onih koji otklanjaju tegobe, a ne od onih koji ih proizvode. Moramo biti od onih koji drže da je vjera došla da pomogne, a ne da nešto nametne. Moramo znati da je vjera učitelj čovječanstvu i biti svjesni da vjera ne obavlja dužnost policijske uprave. Vjera ne znači teret na plećima čovječanstva. Ukoliko se pak desi da vjeru doživimo kao lični teret, to je najbolji pokazatelj da ne poznajemo ni sebe, a kamoli vjeru.
Kur’an kaže da će islam biti univerzalna religija tek kada muslimani budu otklanjali, a ne proizvodili tegobe. Kada budemo takvi, onda ne trebaju ni topovi, ni atomska bomba, ni pritisci, ni embargo da bismo opstali u okvirima čovječanstva, već su ljubav, znanje i plemenitost ono što će nas učiniti ljudima i omiljenim među njima. Tvoje ponašanje mora biti takvo da ljudi shvate da si im od koristi. Tek tada oni neće imati ništa protiv tebe, štaviše, imat će potrebu za tobom, držat će do tebe.
(nastavak predavanja)
Postavlja se pitanje obrazlaganja razmimoilaženja koje očito postoji, kako u privatnim sferama života, tako i šire, na društvenoj ravni. Kao uzrok se nabrajaju mnogi činioci, među kojima su podozrenja i uzajamni prigovori. Međutim, nije uvijek izvor razmimoilaženja podozrivost ili prigovor, nekad je uzrok tome naša zavist, pakost i želja da nekoga ponizimo i dokažemo njegovo neznanje, a nekada je izvor naše vlastito neznanje. Sasvim je jasno, ipak, da je riječ o stvarima koje su u raskoraku sa dokazanim vrijednostima. Međutim, možemo zaključiti da su poslanici dolazili da ljudima donesu razumske dokaze o pitanjima u kojima se ljudi razilaze. Iz ajeta koji slijedi bit će jasno da se argumenti koje iznosi Božiji Poslanik nalaze zapravo u Kur’anu: “Nismo ti objavili Knjigu, osim da im objasniš ono u čemu su se razišli.” (En-Nahl, 64) Ukoliko se Kur’an ne otvori i ne objasni na odgovarajući način, njegov će primjer nalikovati isključenom televizoru. Zavirimo malo u svakodnevni život! Nabavimo li najnoviji i najsavremeniji televizor, čija je cijena veoma visoka, i držimo li ga isključenim, djeca nikad neće prići i sjesti ispred tog veoma skupog, ali ugašenog televizora. Ono štodjecu drži ispred televizije jeste zanimljiv, privlačan program, poput crtića. Zato nam Kur’an daje do znanja da on ima potrebu za razjašnjavanjem, za objašnjavanjem, a to objašnjavanje pripada prije svih Poslaniku.
U suri ‘Ankebut, u 29. ajetu, objašnjava nam se do ko je idući komentator Kur’ana. Iz njega saznajemo da je to čovjekovo znanje. “Ovo su primjeri koje mi vama navodimo da biste ih shvatili, a neće ih shvatiti, osim učeni.” Čovjekovo znanje je drugi činilac koji shvata Kur’an i komentira ga. Dakle, na drugom mjestu kao komentator Kur’ana nalazi se čovjekovo znanje. Treći činilac koji nam Kur’an predočava kao svoga komentatora jeste razum. U 44. ajetu sure Nahl kaže se: Spustili smo ti zikr. Zašto je Kur’an spušten? Prvi razlog jeste da bi objasnio ljudima šta im je to zapravo spušteno i taj razlog tiče se prve kategorije komentatora, tj. Poslanika – ne bi li ljudi razmišljali. O čemu razmišljali? Pa o tome zašto je objavljen Kur’an, šta je to u Kur’anu, jer sam tok razmišljanja o tim pojavama dovodi do pravilnog shvatanja i tumačenja Kur’ana.
U 21. ajetu sure Hašr prikazano je čovjekovo razmišljanje o Kur’anu, u kojem je on označen kao onaj ko analizira Kur’an. U ajetu se kaže:
لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ
“Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, vidio bi kako je strahopoštovanja puno i kako bi se raspršilo od straha pred Allahom.” On nas potiče da razmišljamo kako to, da li ukoliko odnesem čitav paket primjeraka Kur’ana i stavim ga na brdo – da li će se brdo raspasti? Ne moram paket staviti na brdo – ako ga stavim i na sto, vidjet ću da se on neće urušiti. U čemu je onda stvar? Odmah nam se daje odgovor, da se ne bismo mučili, te da ne nosimo Kur’an ili čitav paket bilo gdje. Treba znati da su to samo slikoviti primjeri. Primjeri koji su navedeni ljudima ne bi li razmislili o rečenom, tj. zašto bi se brdo raspršilo od straha ukoliko bi mu bio objavljen Kur’an. Sljedeći razlog dolaska svih poslanika kroz povijest čovječanstva jeste da bi doveli ljudski razum do procvata, tj. da bi ga odgojili. Zato možemo na licu mjesta zaključiti da je navođenje na razmišljanje jedan od ciljeva slanja poslanika. Stalno se postavlja pitanje: Zašto čovjek obavlja namaz, daje zekat, ide na Hadž, posti, ili bilo šta drugo radi? Upravo ovo jedno od hiljadu zaštokoje se u nama rađa dolaskom Poslanika predstavlja podsticanje naših misaonih vrlina, koje od nas mogu napraviti čovjeka kao misaono biće, ono biće koje će razmišljati o uzvišenim pojavama, i ukoliko se dogodi da svoje mogućnosti ne usmjerimo ka djelovanju, nećemo biti biće koje ima bilo kakvu vrijednost.
Obratimo sada pažnju na pitanje razlika između čovjekovog znanja i razuma, jer vidimo da Kur’an na jednom mjestu kaže da je znanje komentator Kur’ana, a na drugom da je to čovjekov razum. U vezi sa postavljenim pitanjem možemo reći da imamo dva različita pojma, jedan je sticanje znanja, a drugi je odgajanje. Stoga u islamskoj tradiciji imamo dva poglavlja, jedno poglavlje je o znanju ili poglavlje o sticanju znanja, tj. o čemu se steklo znanje i onome koji se naziva znalac, a na drugom mjestu imamo poglavlje o razumu, o onome koji ga ima, tj. o racionalnom čovjeku i njegovim razmišljanjima. Izneseno bismo najbolje mogli objasniti primjerom jednog pogona, naprimjer tekstilnog kombinata, čiji razlog postojanja je proizvodnja finih materijala za odjeću. Da bi se došlo do željenog proizvoda, u naš pogon mora doći repromaterijal, sirovine od kojih se pravi tkanina, da bi se od nje mogla napraviti odjeća. Pretočimo li ovaj primjer na funkcioniranje čovjekovog znanja i razuma, onda je razum pogon za preradu, a znanje je repromaterijal, koji prolazi kroz taj pogon. Vratimo se primjeru sa tekstilnom industrijom: ako sa raznih strana dobijemo repromaterijal, ali i pored toga pustimo da mašine rade bez ičega, tj. u prazno, uzalud trošimo struju i habamo mašine. Postoji i druga mogućnost: nemamo mašina, ali imamo puno neiskorištenog repromaterijala, koji će ležeći neiskorišten istruhnuti, vlaga će ga uništiti te nikakve koristi od njega nećemo imati, i to se onda naziva uzaludno ulaganje. Dakle, čovjek ima potrebu za materijalima, tj. ima potrebu za sticanjem znanja, za njegovim gomilanjem, ali čim je posrijedi gomilanje znanja, čovjek ima potrebu i za razumom, kojim će analizirati stanje i sticati saznanja. Obratite pažnju na sljedeći hadis: “Koliko je samo učenih ljudi koje je ubilo neznanje!?” Ovo se tiče našeg primjera, gdje je čovjek alim, tj. posjednik repromaterijala, ali nije pokrenuo mašinu u rad. Ili pak može pokrenuti mašinu, ali ukoliko nema materijala, uzalud.
Evo jedne šaljive parabole. Jednog dana unajmi čovjek radnika da mu nešto uradi. Međutim, nisu se dogovorili o dnevnici. Pošto je nastupilo veče, iscrpljeni radnik dođe kod poslodavca i obrati mu se riječima: “Završio sam posao, daj mi moju dnevnicu pa da idem kući.” Ovaj odgovori: “Tvoja današnja dnevnica je ništa.” – “Kako, bolan, ništa”, upita radnik. – “Ništa, ti si danas zaradio ništa”, potvrdi mu poslodavac. – “Pa dobro”, reče radnik, “daj mi onda to moje ništa!” Poslodavac, zbunivši se, odgovori: “Kako, bolan, da ti dam ništa?” – “Kako god znaš, ali nema ti druge!” Dogovoriše se da odu do Nasrudin-hodže, da on riješi ovaj spor. Kada su došli do Hodže, upoznaše ga sa svojim problemom. Hodža reče: “Budite bez brige, začas ćemo to riješiti!” Zatim ustade, uze jednu vreću, napuha je da oni ne vide, donese je i reče radniku da zavuče ruku i uzme ono što je unutra. Ovaj to učini i pošto izvuče ruku iz vreće, reče: “Eee, ništa!” – “Odlično”, povika Hodža, “uzmi to ništa i idi!” Dakle, i mi imamo potrebu za razumom, tj. za pogonom koji ne može raditi ukoliko nema znanja i informacija koje će analizirati.
Zahvaljujući obavijestima koje se tiču Drugog svijeta, znamo da je on poput Ovoga svijeta, ali sa određenim razlikama. U tom svijetu postoje i tjelesne i netjelesne, tj. apstraktne kazne i nevolje. Tako u 56. ajetu sure Nisa čitamo:
إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِآيَاتِنَا سَوْفَ نُصْلِيهِمْ نَارًا كُلَّمَا نَضِجَتْ جُلُودُهُمْ بَدَّلْنَاهُمْ جُلُودًا غَيْرَهَا لِيَذُوقُواْ الْعَذَابَ
“One koji ne vjeruju u dokaze Naše Mi ćemo sigurno u Vatru baciti; kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo ih drugim kožama, da osjete pravu patnju. Allah je, zaista silan i mudar.”
Ovaj nam primjer daje do znanja da je, što se tiče kažnjavanja, na Budućem svijetu prisutna i tjelesna bol. Međutim, u suri Zumer, u 55. i 56. ajetu, daju nam se prikazi mentalnih kazni:
وَاتَّبِعُوا أَحْسَنَ مَا أُنزِلَ إِلَيْكُم مِّن رَّبِّكُم مِّن قَبْلِ أَن يَأْتِيَكُمُ العَذَابُ بَغْتَةً وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ أَن تَقُولَ نَفْسٌ يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِي جَنبِ اللَّهِ وَإِن كُنتُ لَمِنَ السَّاخِرِينَ
“I slijedite ono najljepše što vam je Gospodar vaš objavio, prije negoli se na vas iznenada spusti kazna a da vi to i ne opazite, da ne bi rekla duša: ‘Teško meni zbog onoga što sam propustila, a bila sam pored Allaha’”, tj. propuštenog čovjekovog vremena. Uzmimo za primjer jednog studenta kojem su se primakli ispiti, a on tome ne pridaje pažnju, već ispija kahve i provodi se; međutim, kada iziđe na ispit, neće biti zadovoljan onim što će se naći u indeksu. Tada će se početi udarati po glavi: “Auh, šta uradih!” Ali, tada je već kasno.
Dakle, na Ahiretu postoje i tjelesne, i duševne muke, a što se tiče blagodati – i njih ima i tjelesnih, i duševnih. O tome ćemo još govoriti, da se ne bi pomislilo da je Džehennem jedna velika jaruga, u koju se bacaju krivci, kao što, s druge strane, ni Džennet nije jedna velika bašča. Ukoliko ste uočili kada smo govorili o procesu čovjekovog sagorijevanja u Džehennemu, gdje će gorjeti i opet gorjeti, nemojte se pitati gdje je tu Božija milost, to nema veze sa milošću Božijom, zato što je Uzvišeni tako milostiv da riječ milostiv ne može objasniti Njegovu milost, jer kada je riječ o Allahu i riječi milostiv, ona je tako malehna, neobuhvatna da ne može izreći pravu veličinu i obim. Kolika je Božija milost dobrano se može shvatiti iz primjera u kojem Muhammed, s.a.v.a., objašnjava šta je Gospodar rekao Davudu, a.s.: “O Davude, kada bi znali oni koji su Mi okrenuli leđa koliko ih volim, umrli bi od ushićenja!” S jedne strane, vidimo šta je Božija milost, a s druge strane 56. ajet sure Nisa, gdje se kaže: Kada god mu tijelo izgori, bude mu stvoreno drugo, i ono opet sagori. Kako ovo dvoje pomiriti: s jedne strane toliko milosti, a s druge strane strašna kazna? Na pitanja koja smo sada postavili odgovorit ćemo uz pomoć kur’anskih ajeta i kada damo odgovor i kada bacimo novi pogled na vjeru, reći ćemo: Čekaj, ovo je nešto sasvim drugo! Vidjet ćemo da je Uzvišeni prema nama i previše milostiv. Vidjet ćemo, tj. ispostavit će se da je vjera za nas neophodnost: kao što je voda neophodna da se žednom čovjeku utaži žeđ, tako je i vjera neophodnost za kojom postoji osjećaj žeđi i potrebe. Naglašavam da će se neophodnost vjere i naša potreba za njom bolje ukazati i bit će jasnija negoli naša potrebitost za vodom, za odlaskom u šetnju, za odmorom. Zašto je to tako? Zato što nam vjera osigurava snalaženje na relaciji konačnost – beskonačnost.
S perzijskog preveo Ertan Basarik
