Davno prije mene i daleko odavde, drugi su smisli i zapisali da se napredne civilizacije grade, čvrsto oslanjaju i traju na četiri stuba: pravdi vladajućih, hrabrosti vojujućih, znanja učenih i pobožnosti vjerujućih. U nekim od članova Ehlu-l-Bejta nalazimo sve ovo objedinjeno, a u drugima nešto od rečenog posebno izraženog. Bošnjaci su to, ugledajući se u njih, i sami poželjeli postići. Biti pravedni kao jedan od râšidîna, biti hrabri poput Hajdera, vješto baratati Zulfikarom pred dušmanima, uporno kucati na vrata znanja koja simbolizira Hazreti Alija, familiju zasnovati na ljubavi poput one kakvu je pokazivala Fatima ez-Zehra, imati porod kakav su bili Hasan i Husejn, ali živjeti pobožno kako je živio Zejnu-l-Abidin.
U bošnjačkoj toponomastici zabilježena su dva vrlo intresantna primjera odnosa prema članovima Ehlu-l-Bejta: turbe jednog šehida po imenu Alija stanovnici Sanskog Mosta i okoline vremenom su počeli nazivati turetom Hazreti Alije,[1] a jedan kamen u obliku stećka kod Gornjeg Vakufa nazvan je Hazreti Fatiminim kamenom. Kod njega su se ranije održavale kišne dove.[2]
Nisu manje zanimljivi ni primjeri u bošnjačkoj sfragistici: sarajevski kadija i bosanski munla Mustafa Fevzi-efendija imao je u svom pečatu urezanu sentencu: “Prah na putu članova Obitelji Vjerovjesnikove – Mustafa”[3]; dok je na pečatu sarajevskog kadije i bosanskog munle Sajjida Mustafa-efendije, sina Mehmeda Salihefendića pisalo: “Prah pod nogama Hulefa-a Rašidina – Mustafa – sluga Roda Muhammedova”.[4]
Među autorima čija su djela vjekovima prisutna i posebno cijenjena u Bosni i Hercegovini nalaze se imena pripadnika Ehlu-l-Bejta iz generacije u generaciju. Kako se više referata i saopćenja, direktno ili indirektno, bavi pripadnicima prve i druge generacije, ja sam se opredjelio da kažem nekoliko riječi o najznačajnijem predstavniku treće generacije Ehlu-l-Bejta.
Riječ je o praunuku Allahova Poslanika, unuku Hazreti Alije i Hazreti Fatime, a sina Hazreti Husejna, četvrtom imamu Aliji, Ebu Muhammedu, poznatom kako Sejjidu-s-Sejjidin, i zbog svoje naglašene pobožnosti prozvanom Sedždžad i Zejnu-l-‘Âbidîn, rođenom 38/659 godine, a umrlom 95/713. (po nekima 92/710).
Njegovo ime prvi su donijeli na ove prostore sufije Fatihovih prethodnica, a njegov lik unijeli u tradiciju Bošnjaka šejhovi prvih tekija/zavija – urbanog nukleusa i duhovnog središta (Sarajeva, Visokog, Rogatice itd.)
Njegova djela stigla su u Bosnu kada i islam i uporedo sa njima osvajala srca Bošnjaka i dijelila sudbinu Bošnjaka. Mogla su se naći u različitim mjestima i kod osoba različitog zanimanja i nivoa obrazovanja, što dovoljno govori o njihovoj širokoj rasprostranjenosti i općoj popularnosti.
Unatoč tome, malo je proznih i poetskih radova Zejnu-l-Abidina identificirano u sačuvanim bošnjačkim kolekcijama islamskih rukopisa. To se može lahko objasniti trošnoću materijala kakav je papir i trusnošću prostora kakav je Bosna i Hercegovina. Stoga se mnogo češće susrećemo sa fragmentima njegovog književnog djela, ili samo sa vijestima i ragovima o njegovom prisustvu na ovim prostorima, a veoma rijetko sa cjelovitim primjercima.
Tako znamo da je u Orijentalnom institutu u Sarajevu, čiji je kompletan rukopisni fond spaljen 17. Maja 1992. godine, bila i jedna Medžmu‘a u kojoj je bilo kraćih pjesama koje se pripisuju Hazreti Aliji (prva generacija) i Zejnu-l-Abidina (treća generacija Ehlu-l-Bejta).[5]
Orijentalni institut je posjedova još jedan rukopis sa jednim njegovim radom u stihu, naslovljen Zeynul-‘Âbidîn manzûmesi, prepisan rukom našeg derviša/pjesnika Ilhamije Žepčaka, koji je doživio istu sudbinu kao i prethodni.[6]
Među sačuvanim fragmentima možemo spomenuti “Dovu dvanesterice imama” sadržana u jednom En’amu koji je prepisan na samoj granici Bosne u Izačiću 1169/1756. godine, a prepisao ga je Munla Veli, sin Salihov. U istom rukopisu nalazi se posebna dova drugo i trećeg imama – “Dova Hasana i Husejna”.[7]
Poema Tadkira ili Kitâb al-muhammasât prvi je cjelovit Zejnu-l-Âbidînov književni rad sačuvan u Bosni i Hercegovini. Nalazi se u kodeksu (kao osmo djelo) od dvanaest kraćih djela u stihu i njihovih komentara u prozi. Kodeks je prepisivalo više anonimnih kaligrafa, a samo jedan prepis datira početkom muharrema 1000. godine (oktobar 1591.).[8] U istom kodeksu (kao deseto djelo) nalazi se komentar na prethodnu kasidu Šarh Kitâb al-muhammesât – Šarh Tadkira, ali ime komentatora nije navedeno.[9]
Najvažnije Zejnu-l-Abidinovo djelo, srećom nedavno prevedeno i na bosanski jezik, zbirka prigodnih dova as-Sahifa al-Kâmila, poznata i pod naslovom Sahifat as-Saggâd ili Indžil Ahl al-Bayt i Zabûr Âli Muhammad, također je rano stiglo među Bošnjake. Ko i kada ga je prvi donio u Bosnu još nije utvrđeno.[10]
Djelo je, poput drugih djela pripadnika Ehlu-l-Bejta, prenošeno sigurnim senedom usmeno kao poseban emanet, a potom zapisivano prema rivajetu Mutevekkila b. Haruna. Kako mu autor nije dao nikakav naslov učinili su to oni koji koji su ga prenosili i njime se koristili, pa je nazivano as-Sahifa al-Kâmila, Sahifat as-Saggâd, a ponegdje i ponekad, zbog svoje česte upotrebe i široke rasprostranjenosti i Ingîl Ahl al-Bayt i Zabûr Âli Muhammada.
Djelo predstavlja zbornik prigodnih dova za različite životne prilike i okolnosti. Poštovanje prema njemu i njegovome autoru Bošnjaci su iskazivali formalno i suštinski. Tekst su kaligrafski lijepo ispisivali, višebojno i bogato iluminirali i luksuzno povezivali. Od ove knjige (oni koji su je imali) nisu se odvajali. Nosili su je u različitim kesama od mušemali platna ili kože sahtijana, a često i u posebno kovanim srebrenim enamlucima. No što je najvažnije, dove sadržane u njoj bile su u njihovim srcima, u svijesti i često, u raznim životnim kolopletima, na bošnjačkim usnama. Ta tradicija, donekle, živi i danas.
Potvrdu tome nalazimo u slijedećim stihovima jedne pobožne pjesme, koju je 1298/1881. godine sastavio i vlastitom rukom ispisao, mlađi sin šejha Abdurrahmana Sirrije (umro 1263/1847), šejh Šakir Sikirić(umro 1307/1890):
“Bože, ispuni želju ovom bijednom robu,
Svojom dobrotom oprosti grijehe mi grijehe, smiluj mi se!
* * *
U ime počela egzistencije, prostora i svjetla – odabranog Muhammeda,
U čast njegova stida, njegove ljubavi i blizine.
U ime četiri njegova druga, njegova potomstva, porodice, te deset blaženi.
U čast strašnog mača Božijeg lava, vladara prijestolja bogougodnika,
Velikoga Alije, koji se smatra pravim vratima naseobine znanja.
U čast miljenika Božijeg poslanika, prvaka bogougodnika,
Husejna, koji je izgubio život i umro žedan mučeničkom smrću.
U ime najodličnijeg pobožnjaka i askete, prvaka Božijih ugodnika
U čast dičnog Zejnu-l-Abidina[11]
U ime crvene ruže ružičnjaka bogobojaznosti,
U čast prvaka Muhammed Bakira.[12]
U ime jedinstvenog bisera iskrenosti i dragulja iz rudnika Božije blizine,
U čast iskrenosti prvaka Džafera Sadika.[13]
U čast očevidca Božije pojave i Božije riječi na Sinajskog gori srca Božije blagodati, prvaka Musa Kjazima.[14]
Radi časti prvaka Ali Riza-a,[15]
Čija je odora Božije zadovoljstvo, a kruna Božja blizina.
U čast prvaka i ponosa pobožnjaka, kome je ime Muhammed Tekij.[16]
U ime bisera iz mora čistoće, dragulja iz okeana saznanja,
U čast prvaka, koji nosi ime Ali Nekij.[17]
Radi ukrasa ružičnjaka istine i zrake vječnog svjetla,
Prvaka Hasan Askeri.[18]
U ime kraja niza prvaka, koji istinom sja kao pun mjesec,
U čast vođe Muhammed Mehdije.[19]
* * *
Ne obaziri se na grijehe svoga roba Šakira,
Ti, koji si darežljiv, plemenit i koji možeš udovoljiti mojoj molbi.
Podijeli svoju blaodat i spas čistoj duši Muhammedovoj,
Njegovoj posrodici i drugovima, a svoju milost vjernima.[20]
Preuzeto iz knjige “Studij o sljedbenicima knjige”, Ismet Bušatlić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 1428/2007 god., str. 82-88.
[1]Petar Mirković, “Das ‘Turbe’ hazreti Alija’s, Bosnische post, VII (14. 5. 1890.) 39, str. 1; Isti, “Turbe Hazreti Alije”, Bosansko-hercegovačke novine, XIII (25. 4. 1890.), 44, str. 1-2.
[2]Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika, knjiga II, drugo izdanje, Sarajevo, 1998., str 324.
[3]Salih Sidki, Hadžihusejnović Muvekkit, Povijest Bosne; El-Kalem, Sarajevo, 1999., str. 431 i 481.
[4]Muvekkit, Povijest Bosne, str. 976.
[5]Rukopis je bio zaveden pod brojem 4432 (L 86b-89). Vidi: Salih Trako – Lejla Gazić; Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – Lijepa književnost, Sarajevo, 1997., str. 283.
[6]Rukopis je bio zaveden pod brojem 3993/3. Vidi: Muhammed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988., str. 261.
[7]Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu R-1100. Vidi: Kasim Dobrač, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak I, Sarajevo, 1963., str. 539.
[8]Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu R-4136,8. Vidi: Fehim nametak, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak IV, Sarajevo, 1998., str. 87-88.
[9]GHB R-4136,10. F. Nametak, Katalog…, str. 88.
[10]Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu R-1100. Vidi: K. Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak I, Sarajevo, 1963., str. 519.
[11]Četvrti imam – Husejn sin Alije, Ebu Muhammed, Zejnu-l-Abdin, Sejjidu-s-Sejjidin (38/659 – 95/713).
[12]Peti imam – Muhammed sin Alije, Ebu Džafer I, el-Bakir (57/676 – 114/733).
[13]Šesti imam – Džafer sin Muhammeda, Ebu Abdullah, Ebu Musa, es-Sadik (83/702 – 148/765).
[14]Sedmi imam – Musa sin Džafera, Ebu-l-Hasan I, Ebu Ibrahim, el-Kazim, el-Alim (129/746 – 183/79).
[15]Osmi imam – Ali sin Musaa, Ebu-l-Hasan II, er-Rida (148/765 – 203/818).
[16]Deveti imam – Muhammed sin Alije, Ebu Džafer II, et-Teki, el-Džavid, (195/811 – 220/835).
[17]Deseti imam – Ali sin Muhammeda, Ebu-l-Hasan III, en-Naki, el-Hadi (212/827 – 254/868).
[18]Jedanaesti imam – Hasan sin Alije, Ebu Muhammed, el-Askeri, (232/846 – 260/874).
[19]Dvanaesti imam – Muhammed sin Hasana, Ebu-l-Kasim, el-Mehdi, el-Kaim, el-Hudždže, el-Gaib, Sahibu-z-Zeman, Sahibu-l-Eme (255/869 – živ skriven).
[20]Tekst i prijevod pjesme objavio je Šaćir Sikirić, “Jedna pobožna pjesma šejha Šakira, sina šejha Abdurrahmana Sirrije”, Glasnik Islamske vjerske zajednice, XI/1943, br. 4., str. 85-86.