Etimološko značenje riječi tevhīd jeste držati jednim, smatrati jedinim. U teološkoj, filozofskoj, etičkoj i irfanskoj terminologiji upotrebljava se u različitim značenjima, a u svakom od njih na poseban način u obzir se uzima jednoća Božija. Nekada se o tome govori kao o kategorijama ili stepenima tevhīda. Posvećivanje pažnje svakom od njih nije u skladu sa metodom ove knjige. Stoga, zadovoljit ćemo se ukazivanjem na najpoznatije termine, koji najviše odgovaraju tematici ove knjige.
1. Nijekanje brojnosti
Prvo poznato terminološko značenje tevhīda jeste vjerovanje u Božiju jednoću i nijekanje brojnosti i mnoštva izvan Biti Njegove, što je nasuprot očitom mnogoboštvu, to jest vjerovanju u dva ili više bogova, po kojem svaki ima svoje posebno biće, odvojeno od drugih bogova.
2. Nijekanje složenosti
Drugo terminološko značenje je vjerovanje u jednoću i elementarnost unutar Biti, to jest vjerovanje u nesloženost Božije Biti od aktualiziranih ili pak potencijalnih dijelova.
Ovo značenje pretežno objašnjavamo kao odrečeno svojstvo (nijekanje složenosti), kao što je u jednom od prethodnih poglavlja ukazano, usljed toga što naš um bolje poznaje pojam složenosti i njeno odricanje negoli pojam elementarnosti.
3. Nijekanje svojstava dodatih Biti
Treće terminološko značenje tevhīda je vjerovanje da su svojstva isto što i Bit Božija. Nijekanje svojstava kao dodataka Biti Božijoj još se naziva i tevhīd u svojstvima, a jezikom predaja naziva se odrečenost svojstava (nafje sifāt), što je suprotno onome kako su neki (poput eš‘arija) Božija svojstva zamislili kao dodatke Biti Božijoj, vjerujući u osam vječnih stvari.
Dokaz jednoće Božijih svojstava je to da ukoliko bi svako svojstvo imalo odvojene objektivne primjere, u tom slučaju moglo bi se pretpostaviti samo nekoliko stanja: ili bi se moglo pretpostaviti da se ti objektivni primjeri nalaze unutar Biti Božije, što bi značilo da je Bit Božija sastavljena iz dijelova, a već je dokazano da je takvo šta nemoguće; ili da su objektivni primjeri svojstava izvan stvaralačke Biti Božije; ili da se uzmu u obzir kao Božija stvorenja, to jest moguće postojeća bića.
Pretpostavka da je svako od njih nužno postojeće biće znači vjerovanje u više bogova, što je očito mnogoboštvo, i teško da ijedan musliman vjeruje u takvo šta.
Što se tiče pretpostavke o tome da su posrijedi moguće postojeća bića, to bi značilo da Bog u Svojoj Biti prvo nema takva svojstva, a zatim ih stvori i pripoji Sebi. Naprimjer, i pored toga što u Biti nema svojstvo života, stvori “biće” po imenu život i pomoću njega i on postane posjednik života, a isto tako kada je riječ o znanju i moći. A nemoguće je da Uzrok Koji daruje egzistenciju u Svojoj Biti ne posjeduje savršenstva Svojih stvorenja. Od toga bi još sramotnije bilo to što bi On u ovom slučaju zahvaljujući Svojim stvorenjima postao posjednik života, znanja, moći i drugih svojstava.
Dokazivanjem neispravnosti ovih pretpostavki postaje jasno da Božija svojstva nemaju međusobno ni od Biti Božije odvojene objektivne primjere, već sve su to pojmovi koje razum apstrahira iz jedne i elementarne Svete Biti Božije.
4. Djelatni tevhīd
Sljedeći termin koji se koristi u filozofiji i teologiji jeste termin djelatni tevhīd (tevhīde ef‘āli). Riječ je o tome da Uzvišeni Bog u činjenju djela nema potrebu ni za kim i ni za čim, i nijedno Mu biće ni na kakav način ne može pružiti pomoć.
Ovakav nam pristup, uzevši u obzir odliku uzročnosti darivanja egzistencije, dokazuje Njegovo skrbništvo nad svim Njegovim posljedicama, jer je posljedica takvog uzroka cijelim svojim bićem ovisna o uzroku, ili kako to filozofi kažu: “Posljedica je zapravo čista veza i ovisnost” o Njemu, bez ikakve neovisnosti od sebe.
Drugim riječima, sve što bilo ko posjeduje – to posjeduje od Njega i unutar okvira Njegove moći, prevlasti, stvaralačke i istinske vlasti, a moć i vlast drugih na vertikali je ispod Njegove moći i predstavlja ogranak te moći. Dakle, te moći ne mogu predstavljati nikakvu smetnju Njegovoj moći. Tako se konvencionalno posjedovanje imetka koji je rob stekao nalazi u vertikali konvencionalnog posjedovanja njegovog vlasnika (rob i ono što on posjeduje pripadaju vlasniku roba). Kako je onda moguće da Uzvišeni Bog ima potrebu za pomoći onih bića čija su cjelokupna egzistencija i svi aspekti egzistencije od Njega i opstoje o Njemu!
5. Neovisnost u vršenju uticaja
Sljedeće terminološko značenje tevhīda jeste neovisnost u uticanju.[1] To znači da Božija stvorenja u svojim djelima također nisu neovisna o Božijoj pomoći. Uticaji koji se među njima ostvaruju dešavaju se Božijom dozvolom i pod okriljem moći koju im je Allah dao. Ustvari, jedino što može neovisno, bez potrebe za drugim, na svim mjestima i u svemu vršiti uticaj jeste upravo Sveta Bit Božija. Djelatnost i uticaj drugih dešavaju se u produžetku Njegove djelatnosti i uticaja, u Njegovom okrilju.
Na temelju ovoga, Kur'an časni učinke prirodnih i ostalih činilaca (poput meleka, džina i ljudi) pripisuje Uzvišenom Bogu pa, naprimjer, padanje kiše, nicanje biljaka, rađanje voćki na drveću pripisuje Bogu, naglašavajući da ljudi trebaju shvatiti i prihvatiti ovo vezivanje za Boga, koje se u produžetku vezuje za bliske uzroke, te Ga uvijek trebaju biti svjesni.
Da bismo ovo približili shvatanju, navest ćemo primjer iz svakodnevnog života: Ukoliko šef nekog ureda svom radniku ili službeniku zapovjedi da učini neki posao, iako taj posao obavlja radnik, u isto vrijeme to se djelo na višem stepenu pripisuje šefu; štaviše, učeni ljudi vezanje ovog posla za šefa smatraju jačim i podobnijim.
Stvaralačka djelatnost (fā‘ilijjete tekvīni) također ima svoju lančanu stepenitost, pa pošto svi činioco opstoje po volji Božijoj, te su s jedne strane poput umnih slika koje ovise o onome ko ih zamišlja – a Allahov primjer je najuzvišeniji – otuda i svi učinci egzistenata koji nastaju od bilo kojeg činioca na višoj razini ovise o stvaralačkoj volji i dozvoli Božijoj i pripadaju Bogu, jer “nema moći i nema snage, osim kod Allaha, Uzvišenog i Svevišnjeg”.
Dva važna zaključka
Učinak djelatnog tevhīda je taj da čovjek nikoga i ništa ne smatra dostojnim ni zaslužnim da bude obožavano, osim Allaha, jer kako je već prije objašnjeno, niko ne zaslužuje da bude obožavan, osim Onoga Ko je Stvoritelj i Gospodar čovjekov. Drugim riječima, bivanje božanstvom (ulūhijjet) je nužnost stvoriteljstva (hālikijjet) i gospodarenja (rubūbijjet).
S druge strane, učinak tevhīda u posljednjem obliku je i to da sva čovjekova nada bude položena u Boga. Čovjek će u svim poslovima biti oslonjen na Boga. Jedino od Njega će tražiti pomoć. Samo Njega će se plašiti i u Njega nadu polagati. Čak i u slučaju kada za ostvarenje svojih težnji čovjek ne bude imao osigurane sve uobičajene činioce, on neće izgubiti nadu, jer Bog može i drugim putevima, a ne samo običnim, osigurati njegove potrebe.
Takav čovjek nalazi mjesto pod posebnim Božijim skrbništvom i posjeduje potpunu duševnu smirenost:
أَلَا إِنَّ أَوْلِيَاءَ اللهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ
“Znajte, zaista za štićenike Božije nema straha i oni nisu tužni.”[2]
Ova dva zaključka nalaze se ajetu koji svaki musliman više puta dnevno ponavlja:
إِيَّاكَ نَعْبُدُ وَ إِيَّاكَ نَسْتَعِينُ
“Samo Tebe obožavamo, i samo od Tebe pomoć tražimo.”[3]
[1] Arifi izraz tevhīde ef‘ali uzimaju u ovom značenju.
