(Prethodno: Tri zakonitosti u odnosu između dove i uslišenja)
Čovjekova svijest o ovisnosti o Allahu u dovi ima svoje znakove i obilježja, pa što god je čovjekova svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu veća, ovi se znakovi jasnije očituju u njegovoj dovi.
Najznačajnija od ovih obilježja jesu poniznost, pokornost, plač, skrušenost, predano obraćanje Allahu svim bićem te stanje traženja izlaza iz nevolje i utočišta u dovi Allahu.
U islamskim tekstovima prenose se potvrde za ovakva stanja i obilježja pri dovi te potvrda njihove uloge pri uslišenju dove.
Zapravo ova obilježja otkrivaju ustaljenost drugog i trećeg činioca u dovi, a ta dva činioca su “svijest o ovisnosti” i “traženje i iskanje”. Zato, kad god su čovjekova skrušenost i poniznost te predanost u dovi izraženiji, čvršći je dokaz o postojanju veće dubine za iskanje i traženje, kao prvo, ali i postojanje veće svijesti roba o svojoj potrebi i ovisnosti o Allahu, kao drugo.
A te dvije okolnosti razlog su potvrdi da će dova biti uslišana u ovakvim prilikama. U Kur'anu se spominje naredba i podsticaj za ovakva stanja, pa da spomenemo nešto od tog:
Uzvišeni Allah kaže:
1. “…Njega skrušeno i tiho molite!” (El-En‘am, 63)
2. “A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine!” (El-A‘raf, 56)
A skrušenost تضرع)) i strah (خوف) dva su stanja koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu, kao i potrebu za sigurnošću kod Njega. Izraz spomenut u ovom ajetu – nada (طمع) potvrđuje čovjekovu svijest da žudi za onim što je kod Allaha.
Dok tiho obraćanje (خفية) dovom omogućava čovjeku predano obraćanje Allahu.
3. “I Zun-Nunu se, kad srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike!” (El-Enbija’, 87–88)
U ajetu je sadržano čovjekovo priznanje i potvrda činjenice njegova nasilja pred Allahom Uzvišenim.
“Hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!”
Jer, priznanje nepravde dolazi iz svijesti o nepravdi, a to produbljuje stanje traženja oprosta i utočišta kod Allaha u duši grješnog roba. Stoga, sve što je čovjek svjesniji svog nasilja i grijeha, njegovo obraćanje i traženje utočišta i oprosta od Allaha biva iskrenije.
4. “I molili su Nam se u nadi i u strahu, i bili su prema Nama ponizni!” (El-Enbija’, 90)
Nada, strah i poniznost stanja su koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu i strahu od Njegove kazne te žudnju za lijepom opskrbom i nagradom koje su kod Njega.
5. “Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)
Predanost u nevolji jeste psihičko stanje koje potvrđuje čovjekovu svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu, te njegovu svijest o prekinutosti veze sa svakim sredstvom za spas i pomoć osim onim od Allaha.
6. “I oni se Gospodaru svom iz straha i želje klanjaju!” (Es-Sedžde, 16)
S druge strane, odaziv od Allaha dolazi u mjeri svijesti čovjeka o njegovoj ovisnosti i mjeri njegove predanosti u nevolji Allahu, kao i u mjeri potrebe u iskanju i dovi. Uzvišeni kaže:
“A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova zaista je blizu onih koji dobra djela čine!” (El-A‘raf, 55)
Blizina Božije milosti čovjeku potpuno je u skladu s onim što je u duši čovjekovoj, kako strahovanju od Božije kazne, tako i želji za Božijim dobročinstvom.
Svaki put kad strah u duši Božijeg roba bude jači i njegovo traženje utočišta u duši kod Boga bude snažnije, njegova dova Allahu postaje bliža odazivu.
Kad god je njegova čežnja veća za onim što je kod Allaha od lijepe opskrbe i nagrade, njegova dova bliža je Božijem odazivu.
Treća zakonitost u vezi je između dove i odaziva, i to je ona koju čovjek najjasnije osjeća po svojoj iskonskoj prirodi. O njoj govori i plemeniti ajet:
“Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu'min, 60)
Jer, svaki poziv ima svoju vrstu odgovora. To je značenje Božijih riječi: “Pozovite me, Ja ću vam se odazvati!” To je jedno jasno iskonsko pravilo, ono što je čovjeku prirođeno i jasno po sebi. To je opći zakon, izuzev da nešto spriječi odaziv.
Prepreke koje sprečavaju odaziv očituju se na dva načina: jedne se tiču tražitoca, a druge onog od kojeg se traži.
One koje se odnose na onog od kog se traži jesu ili takve da potiču iz nemoći ili predstavljaju škrtost i tvrdičluk pri odazivu, a mogu se ticati i onog koji išće, kao u slučaju kad odaziv nije u njegovom interesu, iako on toga nije svjestan, ali Allah to zna.
Što se prve vrste prepreka tiče, one ne postoje kod Allaha i u okrilju Njegovih svojstava. Njegova moć i vlast bezuvjetna je i neograničena, odnosno nema toga što On ne može, niti Mu išta izmiče, i ništa ne izlazi izvan okvira Njegove vlasti i moći. Njegova darežljivost i plemenitost bezgranične su, Njegove riznice ne mogu se umanjiti, a mnoštvo darivanja samo Mu povećava darežljivost i plemenitost.
Stoga, ne možemo zamisliti ovu vrstu prepreke za odazivanje.
Što se prepreka koje se odnose na onog koji traži tiče, one su moguće. Mnogo puta dogodi se da Allah odgodi odaziv ljudima, ne zbog škrtosti, niti zbog tvrdičluka s Njegove strane, niti zbog nemoći, već zbog Njegovog znanja da je odgađanje bolje za njih. I mnogo puta desi se to da bi odgovor bio štetan po čovjeka, pa se Allah i ne odazove molbi Svog roba, ali mu nadomjesti zbog dove mnoga dunjalučka dobra, ili mu oprosti grijehe, ili podigne visoko stepene na Ahiretu, ili sve to zajedno.
Mi ćemo najprije govoriti o prvoj vrsti prepreka, potom ćemo govoriti i o drugoj vrsti, a zatim o vezi između dove i Božijeg odgovora.
(Nastavak: Dvije vrste prepreka kod uslišenja dove)
