Četiri sredstva u Kumejlovoj dovi

O dovi

(Prethodno: Sredstva kojima tražimo Allahovu milost pri dovi)

Sad ćemo govoriti o četiri sredstva navedena u Kumejlovoj dovi, a koja se nalaze u drugom poglavlju ove časne dove.

Prvo sredstvo jeste prethodno Božije dobročinstvo, plemenitost i dobrota prema čovjeku, pa ukoliko čovjekovo djelo i njegov trud budu krnjavi, te ga zastru od Allaha, tad ranija Božija dobrota i milost prema njemu bivaju zagovornici za njega kod Allaha.

Jer, prethodna Božija dobrota i milost prema čovjeku dokaz su Božije ljubavi prema njemu. A upravo ova Božija ljubav jeste ono sredstvo koje čovjek iznosi Allahu ispred svojih potreba. Ukoliko ne zaslužuje Božiju milost, onda ga Božija ljubav prema njemu čini dostojnim Njegove milosti i dobrote, i stavlja ga u položaj odaziva. O ovom sredstvu Imam kaže: “O Ti Koji si otpočeo moje stvaranje i moj spomen i moj odgoj i dobročinstvo prema meni, podari mi zbog Tvoje početne plemenitosti i Tvog prethodnog dobročinstva prema meni!”

On nas je, najprije, obasuo dobročinstvom, spomenom, stvaranjem i odgajanjem, prije negoli smo Ga i molili – neka je Uzvišen! – i prije negoli smo zaslužili to dobročinstvo i spomen, pa će nas, tako, tim prije obasuti dobrotom i počašću kad to od Njega zatražimo. Pa iako nas naši grijesi i neposlušnost zastiru od dobročinstva Njegova i Njegove milosti, Njegova ljubav prema nama bit će naš zagovornik kod Njega, i stavit će nas u položaje Njegovog dobročinstva i milosti. 

Drugo sredstvo jeste naša ljubav prema Njemu. To je jednako uspješno sredstvo zagovaranja kao što je i Njegova ljubav prema nama. Imam Ali, mir s njim, poslužio se u prvom sredstvu Božijom ljubavlju prema nama, a zatim je zagovor tražio našom ljubavlju prema Njemu, što je isto tako uspješno i učinkovito sredstvo kod Allaha, kao što je i Njegova ljubav prema nama. Jer, zaista ljubav ima veliku vrijednost s kojom se ništa što je kod zaljubljenog ne može usporediti. Ma koliko mi u nešto sumnjali, zasigurno ne sumnjamo u našu ljubav prema Allahu i Njegovim prijateljima. A ljubav je roba koju Allah ne odbija.

U kontekstu ovog sredstva pojavljuje se i naše vjerovanje u jedinost Boga i strahopoštovanje pred Njim, naš namaz, naše sedžde, naše spominjanje Allaha, naše svjedočenje, naše priznanje Njega za Gospodara, a nas za robove.

A sve to svodimo na dvije stvari: na našu ljubav prema Njemu i na naše vjerovanje u Njegovu jedinost, dok smo u isto vrijeme čvrsto uvjereni u to da su ljubav i tevhid naša roba koju Allah neće odbiti. I koliko god sumnjali u nešto, mi zasigurno ne sumnjamo niti se dvoumimo ijednog trenutka s ovim u vezi.

Imam Ali tražeći zagovor ovim sredstvom kaže: “Zar ćeš me kazniti Svojom vatrom nakon što sam potvrdio Tvoju jedinost?! I nakon što se moje srce ispunilo spoznajom Tebe, i nakon što je moj jezik progovorio spominjanjem Tebe, a moja nutrina osjetila ljubav prema Tebi, i nakon mog iskrenog priznanja i dove, pokoravajući se Tvom gospodarenju!”

U kontekstu tumačenja ovog stavka dove, na um mi pada jedna priča.

Pripovijeda se da je Jusuf, mir s njim, kad mu je Allah dao vlast i moć u Egiptu, jednog dana gledao na grad s balkona svoje kuće, a s njim na balkonu bio je i jedan dobri Božiji rob kojem je Allah darovao znanje i svjetlo. I tako ispod balkona prođe neki mladić, te onaj dobri rob upita Jusufa, a.s.: “Poznaješ li ga?” On reče: “Ne.” “To je ono dijete koje je svjedočilo da si nevin kad te je upravnikova žena optužila”, reče on.

“I posvjedoči jedan rođak njezin: “Ako je košulja njegova sprijeda razderana, ona istinu govori, a on neistinu. A ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu!” (Jusuf, 26–27)

“To dijete, koje je bilo dojenče, a koje ti je u kolijevci u prilog svjedočilo, postalo je mladić. To je on!” Jusuf, a.s., ga pozva i postavi da sjedi kraj njega, počasti ga i odjenu i što je više mogao ugosti, a ovaj dobri rob sve to vrijeme gledao je i čudio se tome šta radi Jusuf.

“Zar ti je čudno kako postupam s ovim mladićem?”, upitao ga je Jusuf, i on mu je rekao: “Ne, ali ovaj mladić nije prema tebi učinio neko veće dobročinstvo osim svjedočenja da si nevin, koje je Allah dao da kaže, dok on u tom nije imao svoje zasluge. Međutim, ti si ga i pored toga počastio na ovaj način i ugostio što bolje možeš.”

Pa kako da Allah prži vatrom lice čovjeka koji je dugo na sedždi bio pred Njim, ili da vatrom prži srce čovjeka koje sadrži ljubav prema Njemu, ili da prži jezik koji ga je tako dugo spominjao i svjedočio o Njegovoj jedinosti te odbacio pripisivanje sudruga Bogu?!

Imam Ali imajući ovo u vidu kaže: “Da mi je znati, o moj Vlasniče i Bože moj, Gospodaru moj, zar ćeš dati da vatra nadvlada lica koja padaše Tvojoj veličini na sedždu, i jezike koji iskreno izgovaraše Tvoju jedinost, i koji zahvalom Tebi hvališe, i srca koja priznaše Tvoju božanstvenost pouzdano, i duše koje su se ispunile znanjem o Tebi, pa postale bogobojazne, i udove koji su žurili u zavičaje robovanja Tebi pokorno, i ukazivali na traženje oprosta od Tebe poslušno… Ovako se o Tebi ne misli, niti smo tako dobrotom Tvojom o Tebi obaviješteni, o Plemeniti!”

Treće sredstvo jeste naša nemoć da podnesemo kaznu, tankoća naših koža, krhkost naših kostiju, naše malo strpljenje i podnošenje, a slabost je uspješno sredstvo u obraćanju Snažnom i Jakom, s tim što u svakoj slabosti ima nešto što privlači snažnog i što traži njegovo saosjećanje te priskrbljuje njegovo žaljenje i samilost.

A u slabosti ima pohranjena tajna koja uvijek traži snažnog, a u snažnom tajna koja uvijek traži slabog, pa svaka od ove dvije tajne traži onu drugu.

Nemoćno dojenče traži majčinu nježnost, baš kao što i majčina nježnost traži djetetovu slabost i nemoć.

Nema uticajnijeg oružja kod jakog od plača i nade koje je sredstvo slabog. Vođa pravovjernih u ovoj dovi je govorio: “O Ti Čije je ime lijek, a spomen iscjeljenje (…) smiluj se onom čija je glavnica nada, a oružje plač!”

Nada siromaha kod bogatog jeste siromahov glavni imetak, plač slabog kod snažnog oružje je slabog. A ko ne razumije Božije zakone u kosmosu u pogledu veze slabih s jakim i jakih sa slabim, ne može razumjeti ni ove dirljive stavke govora Imama, mir s njim, u Kumejlovoj dovi.

Rekao je Imam Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, u jednom od svojih drugih šaputanja: “Ti si Snažan, a ja sam slab, pa zar će se smilovati slabom neko drugi osim Snažnog?!”

Imam Ali u ovoj dovi Allahu se obraća pozivanjem na slabost roba Božijeg, na njegovu neznatnost sredstava, brzinu gubitka strpljivosti i podnošenja, na tankoću njegove kože i na krhkost njegovih kostiju.

On, mir s njim, kaže: “O Gospodaru, smiluj se slabosti mog tijela, tankoći moje kože i krhkosti mojih kostiju!”

Kad se mi ubodemo, ili kad žeravicu dotaknemo, ili kad nas zadesi kakva lahka bolest na Ovom svijetu, to nam pokvari san, spokoj, smiraj i mir. To je kratkotrajna lahko podnošljiva kušnja, koju je Allah učinio ispitom ljudima, i kušnjom, i to iz milosti prema njima, a kako će tek biti onda kad čovjek bude poveden ka bolnoj kazni te kad se melecima zaduženim za kaznu kaže:

“Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite!” (El-Hakka, 30-32)

Imam Ali kaže: “A Ti znaš kakva je moja slabost kad je dotakne i malo od dunjalučkih nevolja i kazni, i od onih neugodnosti koje na njemu pogađaju stanovnike njegove, iako su ta nevolja i neugodnost kratkog daha, lahkog opstojanja, kratkog trajanja. Pa kako da podnosim nevolju Ahireta i veličinu neugodnosti koje će se na njemu desiti? To je nevolja koja će se oduljiti, i čije boravište će trajati, neće biti olakšano onima koji u njoj budu, jer to će biti samo Tvoja osveta, srdžba i gnjev. To je ono što ne bi mogli podnijeti ni Nebesa ni Zemlja, Gospodaru, pa kako ću onda ja, rob Tvoj, slabi, ponizni, bijedni, siromašni i pokorni?! O moj Bože, Gospodaru moj, Gospodine i Zaštitniče moj!”

Četvrto sredstvo kojim se Imam služi u traženju zagovora u ovoj dovi jeste predano obraćanje roba u nevolji Bogu, a to je uspješno sredstvo u dovi kod Onog Kojem je čovjek iznosi, ne nalazeći ispunjenje svoje potrebe kod bilo kog drugog osim kod Njega.

Pod predanim obraćanjem u nuždi smatram stanje u kojem čovjek ne nalazi nijedno drugo mjesto za ispunjenje svoje potrebe mimo Allaha, niti neko drugo pribježište osim kod Njega, niti utočište osim kod Njega, odnosno onda kad čovjek odbjegne od Allaha, a zatim ne nađe mjesto utočišta gdje bi se sačuvao i zaštitio osim opet kod samog Allaha. Ovaj prizor jeste najprodorniji prizor koji priziva Božiju milost i blagost.

Malo dijete u svom malom svijetu vidi da ga samo njegova majka i otac štite, brane, ispunjavaju njegove potrebe i odazivaju se na njegove molbe, pružaju mu milost i nježnost te se ono veže za njih, u svom malom obzorju među njima nalazi sve svoje potrebe, nježnost, blagost i samilost. Kad ga nešto zaboli ili kad mu se nešto dogodi, kad se nečeg plaši, ono bježi svojim roditeljima, ocu i majci, kod kojih nalazi sigurnost, milost, saosjećanje, ispunjenje svojih potreba i sigurnost od onog čega se boji.

Kad počini ono zbog čega od njih zaslužuje da bude kažnjeno i uplaši ih se, pogleda lijevo i desno, ne nalazeći onog kome bi pribjeglo i utočište našlo, osim opet kod njih, odnosno ono opet njima pribjegava i baca se u njihovo krilo, moleći ih, dok ga oni žele kazniti i opomenuti.

Ovakav prizor jedan je od najčešćih prizora koji izazovu samilost roditelja i koji djetetu priskrbe roditeljski oproštaj i ljubav.

Imam, mir s njim, u ovoj časnoj dovi ukazuje na ovo značenje. On je naučio u svom širokom obzoru spoznaje da pribjegava Allahu u svemu. Kad god ga nešto zaboli, ili kad ga neka nevolja zadesi, ili nesreća iznenadi, on bježi Allahu i kod Njega traži utočište, jer za svoje potrebe i bolove ne nalazi rješenje osim kod Allaha. A evo ovdje vidi da se čovjek izložio srdžbi Boga od Kojeg se nada milosti, i kazni Boga kod Kojeg traži sigurnost.

I čovjek ne vidi – a izložio se Božijoj kazni – utočište do kod samog Boga, niti pribježište gdje bi pobjegao od Boga osim kod Boga, niti nekog ko bi ga zaštitio i od kog bi pomoć zatražio osim od Boga.

On diže glas Njemu – neka je Uzvišen! – dok ga meleci zaduženi za kaznu vode u Džehennem, i Allaha moli za sigurnost. Utječe se Njegovom milošću od Njegove kazne, pomoć od Njega traži, Njega upomoć dovikuje, i milost za sebe od Njega traži. Poput djeteta koje se izložilo ljutnji roditelja, pa od njih ne bježi nikom osim njima, niti kod nekog nalazi zaštitu od njih osim kod njih samih.

Poslušajmo Imama, mir s njim, kako u dovi nježnim riječima izražava duh Božije jedinosti i dove: “Tako Ti Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ako me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću Ti među stanovnicima glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih što glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te gdje god da bio, o Zaštitniče vjernika, o Cilju nada onih koji su spoznali, o Pomoći svih koji pomoć traže, o Ljubavi srca onih koji su iskreni, o Bože svih svjetova!”

Ovo bi bio prvi vid ovog slučaja, s tim da se i drugi vid odlikuje istom onom jednostavnošću i jasnoćom u Allahovoj vezi s čovjekom, kao i onaj prvi.

Prvi vid ovoga bio je sadržan u odnosu čovjeka s Allahom, odnosno u obraćanju u nevolji i sklanjanju u okrilje Njegove sigurnosti i Njegove milosti.

Drugi vid sadržan je u Božijem odnosu prema čovjeku kad od Njega zatraži zaštitu i sigurnost, i kad od Njega zamoli milost, i kad od Njega pobjegne Njemu, te zavapi za milost i dobrotu, a nalazi se pred Božijom kaznom i osvetom.

Da li Allah, Koji je najmilostiviji od svih milostivih, može slušati vapaje čovjeka kojeg su njegovo vlastito neznanje i lahkomislenost doveli do džehennemske vatre, pa on moli i vapi za pomoć, i doziva jezikom onih koji svjedoče Njegovu jedinost, moleći spas od vatre i vrišteći (…), a da ga On ostavi u vatri čiji bi ga plamen sagarao, huk obavijao sa svih strana, između čijih slojeva bi bivao bacan, i čije bi ga zebanije gonile, a On – neka je Uzvišen! – zna za njegovu iskrenost u ljubavi prema Njemu, za potvrđivanje Njegove jedinosti, zna za njegovo sklanjanje u okrilje Njegovo i iskreno obraćanje njegovo.

Zato poslušaj njegove riječi: “Zar ćeš, Uzvišen neka si Ti, o Bože moj, tako Ti hvale Tvoje, slušati glas čovjeka muslimana koji je u njoj zatvoren zbog prekršaja svog, koji je okusio gorčinu njene kazne zbog svog neposluha, koji je zarobljen među njenim slojevima zbog svog zlodjela i svog prijestupa, dok Te on dovikuje dozivanjem onog koji se nada Tvojoj milosti, i doziva Te jezikom onih koji izražavaju Tvoju jedinost, kao i onih koji Te mole pozivajući se na Tvoje gospodarenje?! O Gospodaru moj, kako da ostane u patnji, a on se uzda u Tvoju pređašnju blagost, ili, kako da mu vatra nanosi bol, dok se on nada Tvojoj dobroti i milosti, ili, kako da ga sagara njen plamen, dok Ti čuješ njegov glas i vidiš njegov položaj, ili, kako da ga obavija njezin huk, a Ti znaš njegovu slabost, ili, kako da bude bacan među njenim slojevima, a Ti znaš njegovu iskrenost, ili, kako da ga tjeraju njene zebanije, dok Te on doziva: ‘O Gospodaru!’, ili, kako da se nada Tvojoj dobroti u izbavljenju iz nje, a da ga Ti ostaviš u njoj?! Daleko bilo, o Tebi se tako ne misli, to nije ono što se zna o Tvojoj dobroti, niti to liči na onu dobrostivost i dobročinstvo po kojima si postupao prema robovima Jedinog Boga!” 

(Nastavak: Šta treba tražiti u dovi)

Zadnji put promjenjen: %PM, %22 %547 %2014 %12:%Jul

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT