Razine i stanja ljubavi

O dovi

(Prethodno: Božanska ljubav u dovama Ehli-bejta)

Ljubav u ljudskim srcima ima svoje razine i stanja.

Postoje ljubavi koje su kao makovo zrno, čovjek ih gotovo i ne osjeća, ali postoje i one ljubavi koje ispune čovjekovo srce, na način da ljubav ne ostavlja nikakvu prazninu za nešto drugo čime se ljudi zabavljaju i zbog čega su odvraćeni od spominjanja Allaha.

Ima i takvih ljubavi putem kojih čovjek se ne može zasititi spominjanja Allaha, šaputanja s Njim i stajanja pred Njim, pri čemu je žeđ njegovog srca za spominjanjem Allaha dovom, namazom i radom na Božijem putu neprestana, koliko god dugo bilo to stajanje, rad i molitva pred Njim.

U dovi Imama Sadika, mir s njim, nalaze se sljedeće riječi: “Gospodaru moj, ja sam gladan ljubavi Tvoje i zasititi se ne mogu, ja sam žedan ljubavi prema Tebi i ne mogu žeđ ugasiti. O kako je golema žudnja moja za Onim Koji me vidi a Kojeg ja ne vidim!”

Imam Ali ibn Husejn, mir s njim, u svojim munadžatima kaže: “Moju žeđ ne može ugasiti ništa doli stizanje do Tebe, moju ljubavnu bol ne može utrnuti ništa doli susret s Tobom, a moju čežnju za Tobom ne može zadovoljiti ništa doli gledanje u Tebe!”[1]

Ljubav su, također, i žudnja i zanos. Tako se u Zijaretu Eminullaha bilježi sljedeće: “Moj Allahu, srca predanih Tebi žude!”[2]

U dovi Imama Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina, mir s njim, stoji: “Moj Allahu, za Tobom žude srca zanesena (…) a srca smiraj nalaze samo u spomenu Tebe, dok duše smiraj ne nalaze dok Te ne vide!”[3]

Ovo je svojstvo zanesenih i zaljubljenih srca, koja nemaju smiraja niti pristaništa osim u spomenu Allaha Uzvišenog.

Jedna od najljepših slika ljubavi, odnosno jedna od najljepše iskazanih jeste ona koju nalazimo u riječima vođe pravovjernih, Alija ibn Ebi Taliba, mir s njim, u dovi kojoj je podučio Kumejla ibn Zijada en-Nehaija, r.a., a koja je poznata kao Kumejlova dova: “Čak i da podnesem, moj Bože, Gospodine moj, Vlasniče moj i Gospodaru moj, Tvoju kaznu, ali kako da podnesem rastanak s Tobom?! Čak i da podnesem vrelinu vatre, ali kako da podnesem uskraćenost gledanja u Tvoju plemenitost!? Ili, kako da se nastanim u Vatri, a moja nada jeste Tvoj oprost?!”[4]

Ovo je jedna od najdivnijih i najiskrenijih gesti ljubavi. Ona pretpostavlja da čovjek može podnijeti kaznu Gospodara u vatri, ali kako podnijeti kaznu činjenice da ga je On ostavio, napustio i rasrdio se na njega?!

Zaljubljeni možda može podnijeti kaznu svoga Gospodara, ali ne može podnijeti Njegovu srdžbu. Možda može podnijeti i vatru koja je najžešća kazna, ali neće podnijeti napuštanje i rastanak.

Kako da čovjek prebiva u džehennemskoj vatri, nadajući se da će se Gospodar njegov sažaliti nad njim i iz nje ga izbaviti?

Ova dva svojstva – ljubav i nada – koja ne napuštaju čovjekovo srce ni onda dok se on prži u ognju paklenom zbog Božije srdžbe na njega, spadaju u najljepše prizore ove velike dove.

Može se dogoditi i da čovjek voli svoga Gospodara i uživa u Njegovim blagodatima i dobrima, što je, posigurno, također ljubav, ali ljubav koju ne nadmašuje nijedna druga ljubav jeste ona koja, zajedno s nadom, ne napušta čovjekovo srce ni onda dok gori u ognju kazne svoga Gospodara.

Imam Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin, mir s njim, u dovi Eshar, kojoj je podučio Ebu Hamzu Sumalija, r.a., kaže: “Tako mi moći Tvoje, sve da me i otjeraš, i dalje se ne bih micao s Tvojih vrata niti bih se ustručavao da Ti se dodvoravam – sve zbog onog znanja o Tvojoj plemenitosti i o širini Tvoje milosti, kojima je nadahnuto moje srce. Jer, kome da ide rob osim svom Gospodaru? Ili, kod koga da stvorenje potraži utočište osim kod svog Stvoritelja?! Bože moj, da me i u lance okuješ i uskratiš mi milost Svoju pred svim stvorenjima, a sve moje mahane vidnim učiniš pred svim Svojim robovima, i da narediš da u vatru kročim dok između mene i onih dobrih pregrada se načini, ja i dalje ne bih gubio nadu u Tebe, niti bi se moje očekivanje oprosta Tvog prekinulo, niti bi ljubav prema Tebi izašla iz srca mog!”[5]

Ovakva ljubav jeste najiskrenija ljubav, nada i očekivanje, ali je, istovremeno, i najčišća te nepatvorena. Ona ne izlazi iz čovjeka sve da ga njegov Gospodar i u okove stavi i uskrati mu milost pred svim stvorenjima, pa čak i da njegova sramotna djela iznese na vidjelo pred robovima Svojim.

Pa da propratimo ove predivne slike ljubavi i nade, koje nam slika Imam Ali, mir s njim, u ovoj časnoj dovi:

“Pa tako mi Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ako me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću Ti među stanovnicima njegovim glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih koji glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te: Gdje si, o zaštitniče vjernika, o cilju nada onih koji su spoznali, o pomoći svih koji pomoć traže, o ljubavi srca onih koji su iskreni, o Bože svih svjetova.
Zar ćeš, Uzvišen neka si Ti, o Bože moj, tako Ti hvale tvoje, slušati glas čovjeka muslimana koji je u njoj zatvoren zbog prekršaja svog, koji je okusio gorčinu njene kazne zbog svog neposluha, koji je zarobljen među njenim slojevima zbog svog zlodjela i svog prijestupa, dok Te on dovikuje dozivanjem onog koji se nada Tvojoj milosti, i doziva Te jezikom onih koji izražavaju Tvoju jedinost, koji Te mole pozivajući se na Tvoje gospodstvo?! O Gospodaru moj, kako da ostane u patnji, a on se uzda u Tvoju pređašnju blagost; ili, kako da mu vatra nanosi bol, dok se on nada tvojoj dobroti i milosti; ili, kako da ga sagara njen plamen, dok Ti čuješ njegov glas i vidiš njegov položaj; ili, kako da ga obavija njezin huk, a Ti znaš njegovu slabost; ili, kako da bude bacan među njenim slojevima, a Ti znaš njegovu iskrenost; ili, kako da ga tjeraju njene zebanije, dok on Te doziva: ‘O Gospodaru!’; ili, kako da se nada Tvojoj dobroti u izbavljenju iz nje, a da ga Ti ostaviš u njoj?! Daleko bilo, o Tebi se tako ne misli, to nije ono što se zna o Tvojoj dobroti, niti to liči na onu dobrostivost i dobročinstvo po kojima si postupao prema robovima Jedinog Boga! Evo, izjavljujem sa sigurnošću, da nisi dosudio mučenje za poricatelje Svoje i da nisi odredio vječnu kaznu za neposlušnike Svoje, učinio bi vatru potpuno hladnom i sigurnom i niko se u njoj ne bi skrasio niti u njoj boravio!”[6]

Reče mi jedan prijatelj iz reda onih ljudi koje krase dobrota i znanje: “Svojstvo junaštva i hrabrosti kod Alija, mir s njim, izvorno je svojstvo. Ne napušta ga čak ni u dovi pred Gospodarom svjetova. Evo ga vidimo u dovi kojoj je podučio Kumejla kako zamišlja vatru koja se već rasplamsala nad čovjekom grješnim i sa svih strana ga obuzela, a on niti šuti, niti se miri, niti se patnji i kazni predaje, što bi bilo prirodno za onog kog patnja proždire a zebanije vatre progone, već on plače i glas podiže, doziva i šapuće.

Pogledaj samo kako oslikava ovo stanje u trenutku upućivanja dove Allahu!

‘Pa tako mi Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ako me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću Ti među stanovnicima njegovim glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih koji glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te: Gdje si, o zaštitniče vjernika!’”

Rekoh mu: “Nisi pravilno osjetio govor Imama Alija, mir s njim Da je Imam Ali baš tako mislio, ne bi rekao na početku svog govora: Ako me ostaviš da govorim. Što se mene tiče, ja vidim ovo Alijevo duhovno stanje u ovim riječima pred Allahom kao stanje malog djeteta koje u životu ne zna za drugo pribježište i utočište osim majčine naklonosti, brige, ljubavi i blagosti. Svaki put kad ga neka stvar uplaši ili mu bol nanese, ono utjehu u majci traži, od nje traži pomoć i ohrabrenje. A kad učini nešto što mu se zabranjuje i kad zasluži kaznu od majke, pogleda gdje bi to moglo pobjeći i zaštitu od njene kazne naći i tad postane svjesno da nema drugog pribježišta osim kod majke i sklanja se kod nje, kod nje traži pomoć i utočište, kao što bi uradilo i da bježi od nekog drugog.”

To je stanje Alija u ovoj dovi. On je naučio putem svog velikog, prostranog i širokog srca da pribjegava samo Allahu, i od Njega pomoć traži, i u Njemu zaštitu nalazi, jer on ne poznaje nikog drugog ko bi mu bio sklonište i utočište.

Uzvišeni je jedino pribježište i utočište za njega. On za drugo ne zna. Zato, kad zamisli da ga je Allah sa svih strana obavio Svojom kaznom i patnjom[7], on nijednog trena ne dvoji već opet samo Njemu pribjegne i od Njega potraži zaštitu i pomoć, kao što je to uvijek i činio.

Jer, zar nije On – neka je Uzvišen! – jedino njegovo pribježište? Pa zašto da se ustručava da i ovaj put Njega u pomoć zazove i Njime se pomogne?

Imam Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn, mir s njim, očitavajući ovo značenje u svojim munadžatima, kaže: “Ako me Ti sa vrata Svojih vratiš, pa od koga pomoć onda da tražim ja? Ako me Ti od Svoje visosti udaljiš, od koga zaštitu da tražim? Bože moj, zar preostaje odbjeglom robu nešto drugo doli da se vrati svom Vlasniku? Može li ga od Njegove srdžbe zaštititi iko drugi osim On sam?”[8]

U dovi, pak, kojoj je podučio Ebu Hamzu Sumalija kaže: “A ja se, o Gospodaru, utječem Tvojoj dobroti i bježim od Tebe Tebi!”[9]

Također, u istoj dovi kaže Imam Ali ibn Husejn: “Gdje da ide rob osim svom Gospodaru i kome da ide stvorenje osim svom Stvoritelju?”[10]

Bježanje od Allaha Allahu ubraja se u najljepše pojmove i misli u vezi s odnosom između čovjeka i Boga.

Osjećaji koje oslikava Imam Ali u vezi s odnosom između čovjeka i Boga mogu se svrstati u najljepše osjećaje ljubavi i nade, ali i one najiskrenije u dušama zaljubljenih.

Imam Ali, mir s njim, ne oponaša pjesnike u ovom stavku dove posuđujući slike iz mašte kako bi se upotpunila ova blistava slika značenja dove, već je on krajnje iskren u svojim riječima koje oslikavaju njegove osjećaje pred Allahom.

Stoga on ovu sliku u kojoj čovjek traži pomoć i spas od Allaha popraćuje drugom u kojoj se Allah stavlja u ispomoć čovjeku.

Nije moguće – onoliko koliko naše znanje obuhvata Božiju milost i dobrotu – da Allah iznevjeri ova iskrena i čista osjećanja čovjeka u kojima on iskazuje ljubav i nadu, pa da ne uzvrati ljubav i ne ispuni nadu.

Imam, mir s njim, kaže:

“...Kako da ostane u patnji, a on se uzda u Tvoju pređašnju blagost; ili, kako da mu vatra nanosi bol, dok se on nada tvojoj dobroti i milosti; ili, kako da ga sagara njen plamen, dok Ti čuješ njegov glas i vidiš njegov položaj; ili, kako da ga obavija njen huk, a Ti znaš njegovu slabost; ili, kako da bude bacan među njenim slojevima, a Ti znaš njegovu iskrenost; ili, kako da ga tjeraju njene zebanije, dok on te doziva: ‘O Gospodaru!’” Zar je moguće da zebanije povedu roba u vatru i da ga sa svih strana tjeraju, a on doziva svoga Gospodara, moli ga i traži od njega zaštitu jezikom onih koji svjedoče Njegovu Jedinost?

Ono što je prethodilo u našem životu od Njegove blagosti i dobrote odlučno i u potpunosti niječe takvu mogućnost. Imam, mir s njim, zapravo, kao dokaz za Božiju blagost koristi Božiju blagost i Njegovu dobrotu za Njegovu ponovnu dobrotu. “Jer on se nada dobroti koja je prethodila od Tebe!”

Imam, mir s njim, izričit je u ovoj strani slučaja “linije spuštanja” u vezi s odnosom između Allaha i čovjeka, kao što je izričit i jasan i u obratnom smjeru, odnosno uzlaznoj liniji odnosa čovjeka s Bogom.

Pa tako vidimo da kao što je izričit i jasan u tvrdnji da srca koja su okusila slast Božije ljubavi i nade više ne napušta taj osjećaj i za njih nema zamjenske ljubavi i osjećaja, pa čak i da ih obuhvate Allahova kazna i patnja, isto tako jasan je i izričit u tvrdnji da Allah neće iznevjeriti ovu ljubav i ovu nadu, iskrene u srcu Božijeg roba.

Razmislite o ovoj izričitosti i odlučnosti Imama u riječima:

“Daleko bilo, o Tebi se tako ne misli, to nije ono što se zna o Tvojoj dobroti niti to liči na onu dobrostivost i dobročinstvo po kojima si postupao prema robovima Jedinog Boga! Evo, izjavljujem sa sigurnošću, da nisi dosudio mučenje za poricatelje Svoje i da nisi odredio vječnu kaznu za neposlušnike Svoje, učinio bi vatru potpuno hladnom i sigurnom i niko se u njoj ne bi skrasio niti bi u njoj boravio!”[11]

Ova odlučnost i izričitost u vezi s odnosom između čovjeka i Gospodara Kojeg je zavolio predstavlja uzlaznu liniju, dok je veza između Gospodara i čovjeka silazna linija koju možemo naći na drugim mjestima u dovama Imama Alija, mir s njim Tako, naprimjer, on se obraća Allahu u svojim poznatim šaputanjima riječima: “Bože moj, tako mi moći Tvoje i uzvišenosti Tvoje, zavolio sam Te ljubavlju čija se slast u mom srcu zastalno nastanila, a nutrine onih koji svjedoče jedinost Tvoju nikako ne vjeruju da bi Ti ikako prezirao one koji Te vole!”[12]

U Munadžatima Imama Alija ibn Husejna, mir s njim, stoji i ovo: “Bože moj, kako bi dušu koju si uzvisio izražavanjem jedinosti Tvoje mogao poniziti poniženjem napuštanja Svog?! I kako bi nutrinu prepunu ljubavi prema Tebi mogao sagorijevati vrelinom Svoje vatre?!”[13] 

Isto tako, on, mir s njim, u jednoj od dova mjeseca ramazana koje je prenio i kojima je podučio Ebu Hamzu Sumalija, r.a., kaže: “Zar bi, o Gospodaru, naša uvjerenja iznevjerio, i nade naše neispunjenim ostavio? Nikako, o Plemeniti, mi tako o Tebi ne mislimo niti takvo šta od Tebe očekujemo. Gospodaru, mi u Tebe polažemo veliku i dugu nadu, i mi od Tebe mnogo očekujemo…”[14]

(Nastavak: Stanje čežnje i bliskosti u ljubavi)


[1] Biharu-l-envar, 94/149.

[2] Mefatihu-l-džinan, dova Ebu Hamze Sumalija.

[3] Biharu-l-envar, 94/151.

[4] Mefatihu-l-džinan.

[5] Mefatihu-l-džinan, dova Ebu Hamze Sumalija.

[6] Mefatihu-l-džinan, Kumejlova dova.

[7] Mi na ovom mjestu posuđujemo Alijeve riječi, a da on nije rekao kako je rekao, ne bismo se usudili govoriti o odnosu između njega i Allaha na ovaj način. (Prim. autora)

[8] Biharu-l-envar, 94/142.

[9] Biharu-l-envar, 94/84.

[10] Biharu-l-envar, 98/88.

[11] Mefatihu-l-džinan, Kumejlova dova.

[12] Munadžatu Ehli-l-bejt, 68-69.

[13] Biharu-l-envar, 94/143.

[14] Mefatihu-l-džinan, dova Ebu Hamze Sumalija.

Zadnji put promjenjen: %AM, %24 %541 %2014 %11:%Jul

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT