Tri sredstva u ovoj dovi od Imama Sedžada

O dovi

(Prethodno: Najniži i najviši dio dove)

Imam Zejnul-Abidin, mir s njim, koristi na ovom putovanju tri sredstva. Uzvišeni Allah naredio nam je da iznalazimo puteve umiljavanja Njemu. Tako kaže:

“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte Mu se umiliti!” (El-Ma'ide, 35)

“Oni kojima se oni mole sami traže način kako će se što više Gospodaru svom približiti!” (El-Isra', 57)

Sredstva kojima se Imam umiljava Allahu na ovom putovanju jesu njegova “potreba”, “traženje” i “ljubav”. Divan li je on učitelj dove – znao je šta će tražiti od Allaha, kako će tražiti i gdje su mjesta spuštanja Božije milosti.

Prvo sredstvo: potreba

Potreba sama po sebi jeste mjesto za spuštanje Božije milosti. Uzvišeni Allah je plemenit i spušta Svoju milost na svakog, pa čak i na životinje i biljke, i to zbog njihove potrebe bez prethodnog traženja. Ovim govorom ne želimo zanijekati molbu i traženje, jer su to druga dvoja vrata za Božiju milost, pored same potrebe.

Kad ljudi ožedne, njihov Gospodar ih napoji, kad ogladne, On ih nahrani, a ukoliko su neodjeveni, On ih odjene.

“A kad se razbolim, On me izliječi!” (Eš-Šu‘ara, 80)

To je tako čak i ukoliko ljudi ne znaju za Allaha te ukoliko ne znaju kako bi tražili i šta bi tražili.

“O Ti Koji daješ onom koji od Tebe traži, i Koji daješ i onom koji od Tebe ne traži, i Koji daješ čak i onom koji za Tebe ne zna, iz Svoje samilosti prema njemu i milosti!”[1]

U šaputanju predvodnika pravovjernih Alija ibn Ebi Taliba, mir s njim, nailazimo na divan osvrt na ovu božansku crtu u prizivanju Božije milosti:

“Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Gospodar, a ja rob, pa hoće li se smilovati robu iko osim Gospodara? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Posjednik, a ja sam posjedovani, pa hoće li se smilovati posjedovanom iko osim Posjednika? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Moćni, a ja bijedni, pa hoće li se smilovati bijednom iko osim Moćnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Stvoritelj, a ja sam stvoreni, pa hoće li se smilovati stvorenom iko osim Stvoritelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Veličanstven, a ja sam beznačajan, pa hoće li se smilovati beznačajnom iko osim Veličanstvenog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Snažni, a ja slabi, pa hoće li se slabom smilovati iko osim Snažnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Bogati, a ja sam siromah, pa hoće li se siromahu smilovati iko osim Bogatog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Darivatelj, a ja sam prosjak, pa hoće li se smilovati prosjaku iko osim Darivatelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Živi, a ja mrtvi, pa hoće li se mrtvom smilovati iko osim Živog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Vječni, a ja prolazni, pa hoće li se prolaznom smilovati iko osim Vječnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Trajni, a ja kratkotrajni, pa hoće li se kratkotrajnom smilovati iko osim Trajnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Opskrbitelj a ja opskrbljeni, pa hoće li se opskrbljenom smilovati iko osim Opskrbitelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Darežljivi, a ja sam škrtac, pa hoće li se škrcu smilovati iko osim Darežljivog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Onaj Koji ozdravlja, a ja sam oboljeli, pa hoće li se oboljelom smilovati iko osim Ozdravitelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Veliki, a ja sam mali, pa hoće li se malom smilovati iko osim Velikog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Upućivač, a ja sam zalutali, pa hoće li se zalutalom smilovati iko osim Upućivača? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Onaj Koji prašta, a ja sam grješnik, pa hoće li se grješniku smilovati iko osim Onoga Koji prašta? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Pobjednik, a ja sam pobijeđeni, pa hoće li se pobijeđenom smilovati iko osim Pobjednika? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Gospodar, a ja sluga, pa hoće li se slugi smilovati iko osim Gospodara? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Uzvišen, a ja ponizan, pa hoće li se poniznom smilovati iko osim Uzvišenog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, smiluj mi se milošću Svojom, i budi zadovoljan mnome Svojom darežljivošću, plemenitošću i dobrotom. O Posjedniče darežljivosti, dobročinstva, obilja i dobrostivosti!”[2]

Imam, Vođa pravovjernih, u ovim prekrasnim riječima šaputanja umiljava se Allahu svojom potrebom i siromaštvom, smještajući čovjekovu potrebu i njegovo siromaštvo na mjesto prizivanja Božije milosti. Jer, stvorenje priziva milost Stvoritelja, dok bijedni priziva milost Veličanstvenog. Tako i slab priziva milost Jakog, siromah Bogatog, opskrbljivani Opskrbitelja, oboljeli Ozdravitelja, zalutali Upućivača, grješnik Onog Koji prašta, izgubljeni Vodiča, pobijeđeni Pobjednika.

Ovo bi bili božanski zakoni u svijetu, a božanski zakoni se ne mijenjaju. Pa kad god se nađe potreba i ovisnost, s njima ide i Božija milost i dobrota. Kao što se voda spušta u niske predjele, na isti način Allah spušta milost na mjesta potrebe. To je zato što je On – neka je Slavljen i Hvaljen! – plemenit i darežljiv, te zato što pazi na mjesta potrebe i za njih izdvaja Svoju milost.

Imam Zejnul-Abidin, mir s njim, u dovi Eshar, koju od njega prenosi Ebu Hamza Sumali, kaže: “Daj mi zbog mog siromaštva, i smiluj mi se zbog moje slabosti!” Tako on od svog siromaštva i slabosti čini sredstvo za približavanje Božijoj milosti.

Svakako da ovaj govor ne možemo posmatrati općenito niti možemo putem jednog činioca tražiti Božiju milost, jer postoje i mnogi drugi činioci koji uzrokuju da se spusti Božija milost, kao što, istovremeno, postoje i prepreke te zastori koji sprečavaju da se ona spusti. Usto, postoji i ono što se u Božijim zakonima naziva činiocem kušnje.

Zato, kad kažemo da potreba i ovisnost spuštaju Božiju milost, onda ovaj govor treba posmatrati u okvirima sveopćeg Božijeg poretka, a to je svakako široko polje spoznaje u koje ne želimo sad zalaziti. Nadati se da će mi Allah dati priliku da pojasnim i ovu činjenicu, jer ona zaslužuje šire pojašnjenje.

U Kur'anu Časnom nailazimo na primjere u kojima se izlaže potreba i siromaštvo radi prizivanja Božije milosti, kao i radi prizivanja Allahovog odaziva. Potreba ima svoj odaziv, baš kao što i dova i traženje imaju svoj. Iznošenje potrebe jedna je vrsta dove. Ove primjere Kur'an navodi prenoseći riječi Božijih dobrih robova:

1) Jedan od takvih primjera jeste i primjer dobrog Božijeg roba Ejjuba, a.s., koji je bio iskušan i koji je obolio, pa je zavapio Allahu u jeku kušnje i muke:

“I Ejjubu se, kad je Gospodaru svom zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” – odazvasmo, i nevolju koja ga je morila otklonismo, i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu, i uz njih još toliko, i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju!” (El-Enbija', 83–84)

U ovom stavku Kur'ana, u kojem Kur'an govori jezikom ovog dobrog čovjeka koji je bio stavljen na kušnju, nema neke posebne dove, pa ipak Allah kaže: Mi mu se odazvasmo, i nevolju koja ga je morila otklonismo (El-Enbija', 84), kao da Kur'an želi reći da je i samo iznošenje potrebe i siromaštva Allahu jedna vrsta dove.

2) Dobri Božiji rob Zun-Nun (Junus, a.s.) iznosi svoju ovisnost i potrebu Allahu, kao i svoje nasilje prema samom sebi, dok boravi u utrobi velike ribe u moru:

“I Zun-Nunu se, kad srdit ode i kad pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, Hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo, i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike!” (El-Enbija', 87–88)

Ovdje, dakle, Allahov odaziv nije došao na traženje, već na potrebu. Zun-Nun, a.s., dobri Božiji rob, nije rekao ništa više od riječi: Hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!, ali Allah mu se odazvao i iz nevolje ga izbavio: Odazvasmo mu se, i tegobe ga spasismo!

3) Susrest ćemo se u Kur'anu i s Božijim sagovornikom Musaom, sinom Imranovim, i s njegovim bratom Harunom, i to onda kad ih je Allah pozvao da prenesu Njegovu poruku faraonu:

“Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao! ‘Gospodaru naš’ – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah ne stavi na muke ili da svaku mjeru zla prekorači!’” (Ta-ha, 43–45)

Oni nisu tražili od Allaha da ih zaštiti od faraona i njegove osionosti, i da im podari sigurnost koju su trebali. Allah je spomenuo samo njihovu slabost i strah od njegove sile, tlačenja i surovosti: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah ne stavi na muke ili da svaku mjeru zla prekorači!” Allah im se odazvao zbog njihove potrebe za zaštitom, pomaganjem i podrškom. Reče: “Ne bojte se, Ja sam s vama, čujem i vidim!” (Ta-ha, 46)

4) Četvrti primjer jesu riječi dobrog roba Božijeg – poslanika Nuha, a.s., onda kad je pred Allaha iznio svoju potrebu da sina spasi potopa.

“A Nuh je bio zamolio Gospodara svog i rekao je: ‘Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje zaista je istinito i Ti si od mudrih najmudriji!’” (Hud, 45)

Ovakav način potražnje vrhunac je uljudnosti ovog dobrog Božijeg roba. On ovdje nije tražio spasenje sina, već je iznio svoju potrebu da sina spasi od potopa.

Kako god, potreba i nužda povodi su spuštanja Božije milosti, pa čak i životinje i biljke prizivaju samom potrebom i ovisnošću spuštanje Božije milosti.

Kad ožedne, Allah ih napoji, a kad ogladne, Allah ih nahrani. Govor o ovom jeste zalazak u široko područje spoznaje. Nešto od tog pojasnio sam u svojoj knjizi Rihabu-l-Kur'an u poglavlju Šerhu-s-sadr. A moliti je Allaha da podari nekog ko će obraditi cijelu ovu tematiku.

Drugo sredstvo jeste sama dova koja je, bez sumnje, jedan od ključeva Božije milosti. Uzvišeni kaže: “Pozovite Me i Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu'min, 60), kao i “Reci: ‘Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove!’” (El-Furkan, 77)

Treće sredstvo jeste ljubav: onoliko milosti koliko čovjek može prizvati ljubavlju prema Allahu ne može prizvati ničim drugim.

A sad dobro razmislite o ova tri sredstva kojima se Imam Zejnul-Abidin, mir s njim, umiljava Allahu:

“Zadovoljstvo Tvoje želja je moja, a da Te vidim, potreba je moja, kod Tebe lijek je za bolest moju, i izlječenje tegobe moje, i ublaženje boli moje, i otklanjanje nesreće moje!” Ovdje su potreba i ovisnost sredstvo.

“Tvoje okrilje jeste ono što tražim, a Tvoja blizina vrhunac je mog traženja. (…) Pa budi moj sudrug u samoći i pređi preko mog posrtaja, i budi onaj koji prašta moj grijeh, i mog pokajanja primatelj. Odazovi se mojoj molbi i moju čast zaštiti, izbavi me iz siromaštva mog!” Ovdje je dova sredstvo.

“Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moja nesanica i bdjenje. Susret s Tobom radost je moja, a povezivanje s Tobom krajnji je cilj moje duše. Moja čežnja samo Tebi pripada, i ljubavlju za Tobom ja sam zanesen. Tvoja naklonost je ljubav moja!” Ovdje je ljubav sredstvo.

A sad razmislimo o ovoj rečenici Imama, koja je biser u načinu izražavanja dove. Jer, dova ima svoje stilske ljepote, baš kao i umjetnost i književnost:

“Sve moje brige samo su Tebi usmjerene, sve moje želje samo su se Tebi zaputile. Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moja nesanica i bdjenje. Susret s Tobom radost je moja!”

U izrazu el-inkita‘ (prekidanje veze) postoji nešto što ne postoji u izrazu et-te‘alluk (vezivanje). Imam ovdje nije rekao: “Moja briga za Tebe se vezala”, jer vezanje za nešto – u ovom slučaju za Allaha – ne isključuje nužno i vezivanje za nešto drugo, pa čak i ako je čovjek iskren u svom vezivanju za Allaha. On veli: “Sve moje brige samo Tebi su usmjerene.” El-inkita‘ ili raskidanje sa svim osim s Allahom podrazumijeva u sebi i afirmaciju i negaciju. To je prekidanje sa stvorenjima i okretanje ka Allahu. Prekidanje veze sa stvorenjima jeste ona negacija koju je Imam želio izraziti u ovoj rečenici, a usmjeravanje Allahu jeste afirmacija.

Iskrenost u ljubavi predstavlja i raskidanje i povezivanje. Raskidanje sa svim mimo Allaha i povezivanje s Allahom, kao i s onima koje On voli te za koje On naređuje da ih volimo. To su dva lica jedne kovanice.

Kad ljubav postane iskrena i čista, ona u sebi nosi dva lica: el-vela' (vjernost) i el-bera' (odricanje), kao i vasl (spajanje) i fasl (razdvajanje), ali i raskid sa stvorenjima te okretanje Allahu.

Isto značenje u sebi nosi i drugi stavak: “Sve moje želje samo su se Tebi zaputile!”

Insiraf (zapućivanje) ka Allahu u isto vrijeme znači i okretanje od i okretanje prema. Dakle, okretanje od svega mimo Allaha i okretanje prema Allahu, kao i prema onom što On naređuje i voli.

Zatim dolazi treća potvrda ove istine a ona je rječitija od svih. Ona u sebi nosi značenja ljubavi, okretanja Allahu, raskidanja sa svim drugim, na način koji nije moguće oslikati nikako drukčije: “Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moje bdjenje i nesanica.” Bdjenje i nesanica suprotni su snu, s tim da je bdjenje provođenje noći u stanju druženja, dok je nesanica stanje koje obuzima čovjeka kad ga zaokupi nešto o čemu brine, pa mu ne da spavati – u ovom slučaju to su ljubav i čežnja za Allahom.

Dakle, ove dvije stvari predstavljaju dva stanja zaljubljenosti: uns (prisnost), kao i ševk (čežnja), i to prisnost sa spominjanjem Allaha i Njegovom prisutnošću kod čovjeka – pri čemu on ćuti tu prisutnost Allaha u svojoj dovi, u spominjanju Boga, u šaputanjima s Njim i u namazu – te čežnju za susretom s Allahom.

Zaljubljeni osjeća i jedno i drugo kad staje pred Allaha. A oba ova stanja remete san i drže ga budnim, dok se drugi prepuštaju snu i dok im san oduzima i svijest i osjećaje.

San je potreba, u to nema sumnje, svi ljudi ga upražnjavaju u određenoj mjeri, dobri i loši, pa čak i poslanici i odabrani Božiji robovi spavaju, međutim, velika je razlika između onog koji od sna uzima potrebno i nužno, kao što i od jela i pića uzima isto, te onog ko se predao snu na način da san njime upravlja.

Božiji bliski prijatelji ne daju snu vlast nad sobom. San je kod njih samo potreba od koje uzimaju onoliko koliko im je potrebno. Božiji poslanik, s.a.v.a., spavao je samo malo, a onda bi ustajao i pred Allaha stajao. Naređivao je da se voda ostavi odmah blizu njega, kako bi odmah po ustajanju mogao uzeti abdest i klanjati, nakon što bi uzeo udjela u ovoj ljudskoj, prirodnoj potrebi.

Nekad bi mu bio pripremljen mehak i ugodan dušek, pa bi on naredio da se ukloni, da ga san ne bi zaveo na način da mu se preda. Dakle, da ne bi utonuo u dubok san, spavao je na hasuri toliko gruboj da je ostavljala trag na njegovom boku.

Uzvišeni Allah u tišinu noći je pohranio blaga šaputanja s Njim i spominjanja Njega i Njegove blizine, koja nije dao u danu. Noć ima svoje ljude, baš kao što i dan ima svoje. Oni ustaju kad drugi spavaju, djeluju kad se drugi umire; uspinju se ka Allahu, dok se drugi snu predaju i na posteljama gotovo nepomični leže. Noć ima svoja blaga, kao što i dan ima svoja. Noć ima svoje carstvo, baš kao što i dan ima svoje. Ljudi prepoznaju carstva dana, njegove podanike i blaga, ali malo ljudi zna za carstvo noći i za njena blaga i podanike. Zato, kad čovjek uzme od oba carstva – i od noći i od dana – on je tad na Pravom putu, ispravno postupa i uravnotežen je.

Božiji poslanik, s.a.v.a., bio je ujedno i čovjek noći i čovjek dana. On je uzimao i od dana i od noći uravnoteženu mjeru. Od noći je uzimao ljubav, iskrenost i spominjanje Allaha, a od dana je uzimao snagu, moć i imetak, a sve to kako bi islamski poziv ojačao i kako bi učvrstio svoje korijene. Noćno bdjenje pomagalo mu je i jačalo ga je za podnošenje teške zadaće poslanstva. Uzvišeni kaže:

“O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela, polovinu njezinu ili malo manje od nje, ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju imaš, doista, mnogo posla.” (El-Muzzemmil, 1–7)

Čini mi se uputnim ovdje navesti jedan hadis kudsi o noći i o njenim ljudima. Naime, bilježi se da je Uzvišeni Allah objavio jednom od siddikina (onih koji Istinu svjedoče) sljedeće: “Ima među Mojim robovima onih robova koji Mene vole, pa i Ja njih volim, i koji za Mnom čeznu, pa i Ja za njima čeznem, i koji Me spominju, pa i Ja njih spominjem, i koji u Mene gledaju, pa i Ja u njih gledam. Ako kreneš njihovim putem, zavoljet ću te, a ako se od njih okreneš, prezret ću te.” “Gospodaru”, upitao je on, “koje je njihovo obilježje?” “Danju paze na sjenu”, rekao mu je On, “kao što brižljiv pastir pazi na svoje stado. Žude da Sunce zađe, kao što ptice žude za svojim gnijezdima kad Sunce zalazi, pa kad padne mrak i prekrije ih noć, i prostirke prostru i ležajeve postave, i kad svaki zaljubljenik osami se sa svojom voljenom, oni noge svoje radi Mene podižu, a lica svoja preda Me polažu, i šapuću Mi govorom Mojim, i za Me se vežu napjevima Mojim. Neki od njih vape, a neki plaču, neki ječe, a neki Mi se jadaju, neki stoje, a neki sjede, neki su na rukuu, a drugi su na sedždi. Vidim šta podnose radi Mene, i čujem izraze žala radi ljubavi prema Meni. Prvo što ću im podariti jesu tri stvari: u srca njihova ulit ću Svog svjetla, pa će biti obavještavani o Meni, kao što sam i Ja obaviješten o njima; kad bi se i Nebesa i Zemlja vagala s njima, Ja bih njih učinio lakšim; licem Svojim okrenut ću se prema njima, a misliš li da iko zna šta ću dati onom prema kome okrenem lice Svoje?!”[3]

Bilježi se od Imama Bakira, mir s njim, da je rekao: “Među onim što je Allah objavio Musau ibn Imranu nalazi se i ovo: ‘Slagao je onaj koji tvrdi da Me voli, a kad nastupi noć, ostavi Me i zaspi. Da vidiš samo, o sine Imranov, one koji ustaju radi Mene u noćnim tminama – dok sam im se pred očima prikazao – da Mi se obraćaju, a Ja sam uzvišeniji od tog da bih mogao biti očima viđen, zatim da razgovaraju sa Mnom, a Ja sam silniji od tog da bih bio u prisustvu. O sine Imranov, pokloni Mi od oka svog suzu, i od srca svog poniznost, a zatim Me pozovi u tminama noći, i vidjet ćeš da sam blizu i da se odazivam!’”[4]

U hutbi bogobojaznih u Nehdžu-l-belagi vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, opisujući Hemmamu stanje evlija u munadžatima kad ih natkrije noć, i njihovo spominjanje Allaha, i stajanje pred njihovim Gospodarom, kaže:

“Tokom noći, oni stoje na nogama svojim učeći dijelove Kur'ana i kazujući ga skladno načinom odmjerenim; rastužuju njime duše svoje i traže u njima lijek za slabost svoju. Kad naiđu na ajet koji potiče čežnju (za Džennetom), žudno se nadnose nad njim i duše njihove čežnjivo se nad njim nadnose, pa osjećaju kao da je on ispred očiju njihovih. A kad naiđu na ajet koji zastrašuje, okreću sluh srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i pucketanje njegovo dopire do ušiju njihovih. Pa se svijaju iza leđa svojih, padaju ničice na čela svoja, na dlanove svoje, na koljena svoja i na prste nožne, moleći Boga Uzvišenog za oslobođenje vratova svojih. A tokom dana blagi su, učeni, kreposni i Boga svjesni, strah ih izbrusio kao posude (...)!”[5]

(Nastavak: Drugi oblik čežnje za Allahom)


[1] Mefatihu-l-džinan, Dove mjeseca redžeba.

[2] Mefatihu-l-džinan, djela iz Kufske džamije, munadžati Predvodnika pravovjernih, a.s.

[3] Likaullah, str. 104.

[4] Likaullah, str. 101.

[5] Nehdžu-l-belaga, str. 303.

Zadnji put promjenjen: %AM, %26 %378 %2014 %08:%Jul

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT