Ko je vjerovjesnik, poslanik, poslanici ulul-azm?

Tekstovi iz islamske teologije

Vjerovjesništvo i poslanstvo

Riječ resūl ima značenje “donosilac poruke”, a riječ nebijj, ako je nastala iz korijena nebe'e ima značenje “posjednik važne vijesti”, a ako je pak iz korijena nebeve, u tom slučaju znači “onaj koji ima uzvišen i odabran položaj”. Neki su pretpostavili da riječ nebijj ima općenitije značenje od resūla, s objašnjenjem da je nebijj onaj kome je stigla Objava od strane Boga, bilo da je dužan dostaviti je drugima ili da to nije to dužan, dok resūl označava onu osobu koja je imala dužnost dostavljanja Objave.

Međutim, ova tvrdnja nije ispravna zbog toga što u nekim kur'anskim ajetima atribut nebijj dolazi nakon atributa resūl.[1] Ipak, na osnovu navedenog objašnjenja, prvo bi trebalo spomenuti atribut koji je općenitiji, tj. nebijj, pa tek zatim resūl. Pored toga, nemamo argumenta da je samo resūlima pripadala dužnost dostavljanja Objave.

U nekim predajama kaže se da položaj nubuvveta iziskuje da nebijj u snu vidi meleka Objave, a da mu u budnom stanju samo čuje glas, dok je posjednik položaja risāleta mogao vidjeti meleka Objave i u budnom stanju.[2]

Međutim, ovu razliku ne možemo temeljiti na pojmovnom značenju ove riječi, a u svakom slučaju ono što se može prihvatiti jeste to da je nebijj sa stanovišta primjera (ne sa stanovišta pojma) općenitiji od resūla. To znači da su svi poslanici imali položaj vjerovjesništva (nubuvveta), a položaj poslanstva (risāleta) pripadao je samo jednoj skupini, a u skladu sa već spomenutom predajom, njihov broj iznosi 313. Prirodno je da im je položaj veći od položaja ostalih nebijja, isto kao što i sami poslanici (resūli) u pogledu položaja i vrline nisu bili jednaki,[3] naime, neki od njih bili su počastvovani i položajem imameta.[4]

Poslanici ulu-l-‘azm

U časnom Kur'anu jedna skupina Božijih poslanika predstavljena je imenom ulu-l-‘azm,[5] ali nisu označene njihove odlike. Na osnovu onoga što je do nas stiglo u predajama od Ehli-bejta, poslanika ulu-l-‘azm ima pet, i to sljedećim redoslijedom: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s.[6] Njihova osobenost, pored istaknute strpljivosti i postojanosti, na šta je ukazano i u Kur'anu, jeste to da je svaki od njih imao posebnu Knjigu i šerijat, a poslanici koji su im bili savremenici ili bi dolazili nakon njih slijedili bi njihov šerijat, sve dok sljedeći od ulu-l-‘azma ne bi došao kao poslanik donoseći sa sobom novu Knjigu i šerijat.

Tragom ovih objašnjenja, postaje jasno da je moguće da u isto vrijeme budu dva poslanika, kao što je hazreti Lut bio savremenik hazreti Ibrahima, ili kao što je hazreti Harun sa hazreti Musaom postao poslanik, te kao što je hazreti Jahja živio za vrijeme hazreti Isaa.

Nekoliko napomena

Na kraju ovog poglavlja ukazat ćemo na nekoliko činjenica vezanih za poslanstvo:

a) Božiji poslanici su potvrđivali jedan drugog i ukazivali su na dolazak sljedećeg poslanika.[7] U skladu s tim, ukoliko bi neko tvrdio da je poslanik, a poricao bi poslanstvo prethodnog ili savremenog poslanika, on bi kao takav bio lažac.

b) Božiji poslanici nisu tražili od naroda nagradu ili plaću za obavljanje svojih poslaničkih dužnosti,[8] jedino je poslanik islama, Muhammed, s.a.v.a., svome ummetu kao nagradu za poslanstvo preporučio ljubav prema Ehli-bejtu,[9] kako bi to bila potvrda njihovoga slijeđenja, a ustvari korist od toga pripada samom ummetu.[10]

c) Neki od Božijih poslanika imali su i druge od Boga date položaje, poput sudstva i vlasti. Mogu se kao primjer spomenuti hazreti Davud i Sulejman, a.s. Iz 64. ajeta sure Nisa', gdje se čini obaveznim pokoravanje svakom resūlu, može se zaključiti da su svi resūli imali takav položaj.

b) Džini, kao jedna vrsta stvorenja koja imaju slobodnu volju, odgovornost i obaveze, a koje u običnim uvjetima ljudi ne mogu vidjeti, znaju za poziv nekih poslanika, tako da su oni od njih koji su bili dobri i pobožni prihvatali vjeru. Među njima postoje sljedbenici hazreti Musaa i sljedbenici hazreti Muhammeda,[11] kao što neki od njih slijede Iblisa i izražavaju nevjerovanje u poslanike.[12]


[1] Pogledati: Merjem, 51 i 54.

[2] Usuli Kafi, sv.1, str. 176.

[3] Pogledati: El-Bekare, 253; El-Isra, 55.

[4] Pogledati sljedeće ajete: El-Bekare, 124; El-Enbija', 73; Es-Sedžde, 24.

[5] Pogledati: El-Ahkaf, 35.

[6] Pogledati: Biharu-l-envar, sv.11, str. 33; Me‘alimun-nubuvveh, str. 113.

[7] Pogledati: Ali ‘Imran, 81.

[8] Pogledati: El-En‘am, 90; Ja-Sin, 21; Et-Tur, 40; El-Kalem, 46; Junus, 72; Hud, 29–51; El-Furkan, 57; Eš-Šu‘ara', 109, 127, 145, 164, 180; Jusuf, 104.

[9] Pogledati: Eš-Šura, 23.

[10] Pogledati: Sebe', 47.

[11] Pogledati: El-Ahkaf, 29–32.

[12] Pogledati: El-Džinn, 1–14.

Zadnji put promjenjen: %PM, %23 %630 %2015 %14:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT