Tumačenje Objave i poslanstva na način kako smo to izložili je tumačenje onih istraživača koji su zaokupljeni prirodno-materijalističkim znanostima. Oni smatraju da sve ono što se nalazi u kosmosu mora biti protumačeno na prirodno-materijalistički način. Svi događaji i rasprave o tome kod ovih istraživača završavaju u čistim prirodnim uvjetima. Otuda oni i Nebesku uputu i Poruku tumače na sociologistički način što se podudara sa njihovim pozitivističko-prirodnjačkim opredeljenjima. Na Nebesku uputu oni gledaju kao na događaje koji su se pojavili pod uticajem posebnih uzajamnih društvenih pojava.
To je, dakle, slično onim događajima u kojima su se pojavili istaknuti vladari kao Kir, Darije i Aleksandar Makedonski, pa kao što nema objašnjenja za to, ukoliko ih ne dovedemo u vezu sa Uzvišenim Allahom i nebeskim odredbama, također nema objašnjenja za djela poslanika.
Mi ovdje ne želimo istraživati ono što je metafizičko kao što se ne želimo ni pozivati se na te istraživače. Zadaća svake znanosti jeste da istražuje, ono što ulazi u domen njenih posebnih pitanja. Prirodne znanosti koje se izričito odnose na fenomene materije i osjećaj njenog djelovanja nemaju pravo, bilo poricati bilo ustanovljavati, ono što je metafizičko.
Mi to ne želimo, ali tvrdimo sljedeće:
Pomenuto tumačenje Objave i poslanstva potrebno je izložiti kur'anskim ajetima koja su oslonac Poslanikova časnog poslanstva da vidimo da li se to dvoje slažu ili ne?
Časni Kur'an je jasan u odbacivanju prethodnog tumačenja Objave i poslanstva i niti jedan njegov ajet se ni u čemu ne slaže sa prethodnim. Nije teško da ovdje uporedimo nepostojanost tog iluzornog tumačenja sa onim što Kur'an donosi.
1) Govor Uzvišenog Allaha
Prethodno tumačenje tvrdi da je Poslanik, s.a.v.a., svoja čista promišljanja koja su se upalila u njegovom duhu nazvao “Govor Božiji”.
Poruka ovog tumačenja je da su te, kao i ostale Poslanikove ideje, bile rezultat onog što je kružilo u njegovoj vječnosti, a budući da su one čiste i svete, izvedene su iz Uzvišenog Allaha, pa su povezane s Poslanikom prirodnom vezom, a sa Allahom su povezane vezom poštovanja.
Časni Kur'an u ajetima izaziva, objavljuje da njegova bit nije ni govor poslanika niti bilo kojeg drugog čovjeka:
“A oni govore: On ga izmišlja! Reci: Pa, dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena, i koga god hoćete, od onih u koje mimo Allaha vjerujete, u pomoć pozovite ako istinu govorite.” (Junus:38)
“Zar oni da govore: ‘On ga izmišlja!’ Reci: ‘Pa sačinite vi deset Kur'anu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako je istina što govorite.’” (Hud:l3)
“Reci: ‘Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur'an, oni, kao što je on, ne bi ga sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.’” (El-Isra:88)
“Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i Božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite.” (El-Bekare:23)
“A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivurječnosti.” (En-Nisa:82)
“Sasvim je jasno da ove izjave kao govor poslanika ne odgovaraju biti Kur'ana pa čak ako se Allahu pripišu iz poštovanja, nego neopozivo dokazuju da su one riječi Uzvišenog Allaha, a nikako nešto drugo.
U vezi s ovim Kur'an u mnogim ajetima navodi događaje koji su se pojavili kao mu'džize i nadnaravne pojave kod Poslanik, s.a.v.a., pomoću kojih su oni učvrstili svoje poslanstvo i preko njih pozivali uputi. Da je poslanstvo bilo taj intuitivni poziv, a da je Objava izraz tih čistih ideja kao što pomenuto tumačenje tvrdi, Kur'anu ne bi ni trebali dokazi kojima bi potvrđivao poslanstvo Poslanika navođenjem priča o neuobičajenim događajima i čudima.
Neki pisci su mu'džize (nadnaravna djela) opisali na smiješan način tako da svaki čitalac dok istražuje ono što tvrde u njihovim interpretacijama primjećuje da značenje kur'anskih ajeta ne odgovara onome što oni pogrešno tvrde.
U ovom istraživanju ne želimo utvrđivati mogućnost izvjesnosti mu'džiza i neuobičajenih pojava ili potvrditi tačnost kur'anskih kazivanja. Ovdje pokušavamo zastupati mišljenje da je Kur'an sasvim jasno potvrdio mu'džize prethodnih Božijih poslanika kao Saliha, Ibrahima, Musaa i Isaa, a.s. Ova kazivanja ne možemo drugačije uzeti nego kao neuobičajene pojave. I kao što rekosmo, za mudžize ne trebamo potvrdu intuitivnog poziva i čiste ideje.
2) Džibril i Pouzdani Duh
Prethodno materijalističko tumačenje je Poslanikov čisti duh koji ga je pokrenuo da teži k dobru i društvenoj preobrazbi nazvalo Pouzdani Duh, a ono što je taj inteligentni duh ubacilo u njegovu blagoslovljenu dušu nazvalo je Objava. Časni Kur'an ne podrzava to što oni zastupaju. On izjavljuje da se posrednik objave zove Džibril. Pomenuto tumačenje nije u potpunosti saglasno sa ovim imenovanjem.
Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Ko je neprijatelj Džibrilu? A on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an.’” (El-Bekare:97)
Ovaj ajet je objavljen židovima koji su Božijeg poslanika, s.a.v.a., pitali ko mu donosi Objavu pa im je on odgovorio da je to melek Džibril, našto su oni uzvratili: ‘To je naš neprijatelj od meleka, a da to čini Mikail, sigurno bi te slijedili.’”[1]
Uzvišeni Allah u ovom ajetu odgovara židovima i potvrđuje da je Džibril došao sa Objavom po Allahovu dopuštenju, da je Kur'an govor Uzvišenog Allaha, a ne govor Džibrilov.
Jasno je da su židovi bili neprijatelji nebeskog meleka koji je sa neba donio Objavu. Taj melek nije bio Musa ibn 'Imran ni Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., niti su njih dvojica bili taj čisti duh.
Sam je Kur'an u pomenutom ajetu izjavio da je posrednik Objave Džibril. U drugom ajetu Kur'an o “Pouzdanom Duhu” izjavljuje sljedeće:
“Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje.” (Eš-Šu'ara:193)
Na jednom drugom mjestu Uzvišeni Allah u pogled određenja posrednika Objave kaže sljedeće:
“Kur'an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog. A drug vaš nije lud, on ga je na obzorju jasnom vidio.” (Et-Takvir:19-23)
Ovi ajeti pružaju jasan dokaz da je Džibril jedan od odabranih meleka kod Uzvišenog Allaha, velike snage i visokog položaja, i onaj kome se drugi potčinjavaju.
Odabrani meleki su na jednom drugom mjestu opisani na sljedeći način:
“Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeru u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima.” (El-Mu'min:7)
Ajet upućuje da ovi meleki imaju svoju volju, razum i slobodu, jer pomenuta svojstva kao vjera u Allaha, zahvalnost Allahu i traženje oprašta za vjernike, ne sabiru se kod onoga ko nema punu slobodu, upotpunjenu moć spoznaje i vlastitu volju.
Uzvišeni Allah o odabranim melekima kaže i sljedeće:
“Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagraditi i još će im, iz obilja svoga više dati, a one koji su zazirali i oholili se – na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača.” (En-Nisa:172-173)
Mesih Isa, sin Merjeme, i odabrani meleki nisu otkazali poslušnost Allahu ni za tren oka, ali im je Allah, i pored toga zaprijetio bolnom kaznom ako bi se u to upustili. Određenje kazne na Sudnjem danu koje se temelji na zanemarivanju nekih obaveza nema nikakve svrhe ukoliko ne postoji sloboda volje.
Očigledno je iz pomenutog ajeta da je Pouzdani Duh koji se također zove Džebrail, onaj koji donosi Objavu od Boga. On ima slobodu, volju i moć spoznaje. Šta više, iz ajeta sure Et-Takvir: “Kome se drugi potčinjavaju, tamo puzdanog”, zaključujemo da on upravlja nebeskim skupom i da mu se odabrani meleki pokoravaju. Pored toga, vidimo da Objava ponekada možda dolazi i onim melekima koji rade na svoju ruku kao što na to ukazuju ajeti iz sure Abese:
“Ne čini tako! Oni su pouka – pa ko hoće, poučit će se – na listovima su cijenjenim, uzvišenim, čistim,u rukama pisara, časnih, čestitih.” (Abese:11-16)
3) Meleki i Šejtani
Prethodno navedeno materijalističko tumačenje tvrdi da meleki predstavljaju ime za prirodnu silu koja poziva k dobru i sreći, a šejtani predstavljaju ime za prirodnu silu koja poziva ka zlu i nesreći.
No, iz Časnog Kur'ana se doznaje protivuriječnost tog tumačenja. Takvo tumačenje drži da su meleki i šejtani stvorenja koja se ne spoznaju vanjskim čulima pored toga što imaju vanjsku egzistenciju i posjeduju moć spoznaje i slobodu volje.
Što se meleka tiče, iz prethodnih ajeta vidimo da su oni slobodna bića koja vjeruju i čine ona djela za koja su potrebni volja i moć spoznaje. U Kur'anu ima mnogo primjera ovih ajeta i istraživanje ih ne obuhvata sve. A kad je riječ o šejtanima, priča o Iblisu i njegovoj nepokornosti Ademu, a.s., i dijalogu koji je tekao između njega i Uzvišenog Allaha spomenuti su na nekoliko mjesta u Kur'anu. Nakon što je izašao iz redova meleka Iblis je rekao:
“Sigurno, ja ću ih sve na stranputicu navesti. Osim tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad:83)
Uzvišeni Allah na to je odgovorio:
“Sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, džehennem napuniti.” (Sad:85)
Poznato je da nagrada i kazna imaju svrhu samo za onoga ko spoznaje dobro i zlo, što znači da šejtan ima punu moć spoznaje i volju.
U drugom ajetu vidimo da Uzvišeni Allah o Iblisu govori na takav način da on posvjedočuje spoznaju:
“A Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekoliko vjernika.” (Saba:20)
Drugi ajet objavljuje da se Iblis branio od prijekora, a to se ne dešava onome ko ne spoznaje, ko ne shvata, dakle, on posjeduje punu slobodu volje. Uzvišeni Allah kaže:
“I kad bude sve riješeno, šejtan će reci: ‘Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, već sami sebe.’” (Ibrahim:22)
Ovi, a i drugi časni ajeti sasvim sigurno potvrđuju svojstva šejtanova koja se ne mogu ispoljavati bez spoznajne moći i slobode volje i ona ne odgovaraju prirodnoj sili u kojoj se ta svojstva uopće i ne nalaze.
– Džinovi
U Časnom Kur'anu je objavljeno mnogo ajeta o džinima, mnogo više nego li o melekima i šejtanima. U jednom od tih ajeta Uzvišeni Allah govori o onima koji ne slušaju poziv njihovih očeva i majki i vjeru izvode iz legendi:
“Na takvima treba da se ispuni Riječ rečena o narodima, džinovima i ljudima koji su prije njih bili i nestali, jer oni su, zaista, nastradali.” (El-Ahkaf:18)
Na jednom drugom mjestu Uzvišeni Allah kaže:
“Kad ti poslasmo nekoliko džinova da Kur'an slušaju, kad dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Pst!’ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. O narode naš, govorili su: ‘Mi smo slušali knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije njih, i koja ka istini i na pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržive zaštititi. A one koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji neće umaći i mimo njega neće zaštitnika naći. Oni su u velikoj zabludi.’” (El-Ahkaf:29-32)
Ovo kazivanje potvrđuje da džinovi kao i ljudi imaju samostalno opstojanje, volju i obaveze. I u ajetima koji govore o Sudnjem danu također nalazimo ono što potvrđuje zaključke iz prethodnih ajeta.
4) Zov savjesti
Iz prethodnog materijalističkog tumačenja se zaključuje da su poslanstvo i Objava zov savjesti za opću i cjelovitu društvenu preobrazbu i zalaganje za uspostavu društvene jednakosti koja bi u društvu garantirala sreću i blagostanje. No, iz Časnog Kur'ana se uočava protivuriječnost ovakvog shvatanja.
“Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.” (Eš-Šems:7-8)
To znači da svaki čovjek zna svoja dobra i ružna djela posredstvom onoga što mu je dato u čistoj savjesti pa njime spoznaje intuitivni zov ka preobrazbi, s tim što postoje oni do kojih dopire ovaj zov pa postaju sretni, dok oni koji se ogluše ostaju u bijedi i nesreći.
Uzvišeni Allah kaže:
“Uspjet će samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede.” (Eš-Šems:9-10)
Da su vjerovjesništvo i poslanstvo bili rezultat uticaja tog zova savjesti, većina ljudi bi bili u potpunosti savjesni i svi bi bili vjerovjesnici i poslanici. Trebamo imati na umu da Uzvišeni Allah ljude odlikuje jedne nad drugima kao što se to vidi iz sljedećeg ajeta:
“A kad njima dokaz dolazi, oni govore: "Mi nećemo vjerovati sve dok se i nama ne da nešto slično onome što je Allahovim poslanicima dato.” (El-En'am:124)
Časni ajet iznosi da su nevjernici svoje vjerovanje uslovljavali poopćavanjem Objave kako bi imali udjela u njoj pa im je Allah odgovorio da je Objava odlika samo nekolicine odabranih.
5) O drugom tumačenju
Zaključili smo, dakle, da u ovom sažetom izlaganju ne pokušavamo dokazivati da je islam istina, a Poslanikov, s.a.v.a., poziv njeno ozbiljenje, nego želimo napomenuti da je tumačenje Objave, vjerovjesništva i poslanstva na način kako to čine ovi materijalistički istrazivači pogrešno i da ne odgovara onome što je došlo u Uzvišenom Kur'anu. U pogledu ovog drugog tumačenja kažemo sljedeće:
Drugo materijalističko tumačenje pokušava razjasniti osnovne principe vjerovanja koje je donio Poslanik razumijevajući ih kao skup praznovjerica koje su ljudima prikazane u obliku nebeske vjere zato što su oni bili u neznanju i slijepilu da bi se među njima proširila kultura i znanost Nije bilo drugog puta za njihovu preobrazbu. Ovakvo praznovjerno poučavanje bilo je u interesu ljudi i bilo je nužno da im bude ukazano na takav način koji ih je plašio strahom od Boga, odgovornošću na drugom svijetu, džennetom i džehennemom i polaganjem računa.
Da to nije učinjeno kroz praznovjerje, preobrazba i njihov izlazak iz bolnog stanja nikako ne bi bili mogući.
Mi tvrdimo da ne znamo mnogo o životu prethodnih poslanika, a.s., osim poslanika Muhammeda, s.a.v.a., čiji je život do kraja jasno proučen. Iz sasvim preciznih izvora jasno se raspoznaje da je Muhammed, s.a.v.a., čvrsto vjerovao u svoju misiju i da je u potpunosti bio siguran u njenu ispravnost. Da je islamsko vjerovanje praznovjerno, kao što neki tvrde, ne bi bilo nikakve potrebe za mnogim dokazima na kojima se Časni Kur'an bazira, a među kojima su dokazi o Jednom Jedinom Tvorcu, Uzvišenom, o Božanskim svojstvima i cjelovite doktrine koje se odnose na pitanja poslanstva, vječnog života i drugog.
[1]Ed-Dur el-Mansur, 1/90;Nur es-Seqalejn, 1/87-89.
