Zbog posebne važnosti teme istaknute u naslovi, a koja predstavlja temelje islamskog učenja i ono što islam ističe i izdvaja u odnosu na sve ostale vjere u svijetu, navodimo jedno poglavlje iz knjige koju Allame Teherani posvećuje svom učitelju Allame Tabatabaiju pod naslovom “Blistajuće sunce” (Mehre taban).

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

 

 

 

Allame Teherani kaže:

Svaki čovjek nalazi u sebi dva područja poimanja i razumijevanja. Jedno se naziva razum i intelekt, a drugo srce i intuicija.

Snagom razuma čovjek shvata svoje dobrobiti i štete, razlučuje između po­hvaljenog i pokuđenog, istine i laži. Srcem i intuicijom, koje se još na­zi­va priroda, narav, nagon, instikt, krajnji osjećaj i skriveno poimanje, do­ku­čuje pitanja kao što su njegova veza sa svijetom postojanja, razlog do­las­ka na Ovaj svijet, uzajamno privlačenje između njega i prvotnog isho­diš­ta, tj. Uzvišenog Boga.

Naravno, ova dva važna činioca spoznaje postoje u čovjeku uporedo i sva­ki ispunjava zadaću na svom obzorju spoznaje i osobenosti ra­zu­mi­­­je­­va­nja. Međutim, nijedan nije neovisan od drugog i lišavanjem bilo ko­­­jeg čo­vje­ku se zatvaraju vrata jednog cijelog svijeta percepcija. O ne­­op­hod­­nos­ti snage razuma i ovisnosti čovjeka o njemu kazuju mnogi aje­­ti i pre­­da­je. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti sa nekoliko primjera. A što se tiče aje­ta: “Teško vama i onima kojima se umjesto Allahu klanjate! Za­što ne raz­mi­sl­i­te?”[1] – onobjašnjava pojavu kod mnogobožaca da su slje­deći srce i in­­tui­ciju u svom činu obožavanja prihvatili nekog drugog mimo Boga, sma­­tra­jući istovremeno da su upravo na taj način povezali sa Go­spo­­da­rem. Zbog neprihvatanja razuma nisu mogli izbjeći pad u za­­stra­njenje kod pre­po­znavanja i određivanja Boga, smatrajući ga og­ra­ni­če­nim, uv­je­­to­va­nim, vi­deći ga u različitim gospodarima, čije su ma­ni­fes­ta­cije ki­po­vi.

“Oni su gluhi, nijemi i slijepi, i oni ne razmišljaju.”[2]Drugim riječima: Zato što ne koriste razum, oni kao da nemaju vid, sluh i govor.

“A možeš li ti /Poslaniče/ učiniti da te gluhi čuju, ako oni ne budu raz­mi­šljali?”[3]

“Pa, ti obraduj robove Moje, koji govor pomno slušaju i ono naj­ljep­še u nje­mu slijede, to su oni koje je Allah uputio i oni su, zbilja, umni ljudi.”[4]

Jasno je da pažljivo slušanje i poslije toga razlučivanje između istine i laži, lijepoga i ljepšega, zadaća snage razuma. Upravo zbog toga, na kraju ajeta naglašava se da su oni umni ljudi.

“Primjer onih koji ne vjeruju je primjer stoke na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Oni su gluhi, nijemi i slijepi, oni ne razmišljaju.”[5]

Nevjernici su prihvatili vjeru odazivajući se pozivu nagona. Slijedeći taj nagon oni prakticiraju čin obožavanja, bilo to čak i kipovima, ali zato što nisu pomoć tražili od razuma, svoje unutarnje nagone i osjećaje stalno is­krivljavaju u uobrazilje i imaginacije bez ikakve čvrste osnove u do­kazu. Oni nisu mogli time zadovoljiti savjest. Postali su oličenje osobe koja ne poima od govora ništa, osim zvuka. Do ušiju njihovih ne dopire is­tina niti govor tevhida, osim nekih pojmova, ne shvataju zbilju, duša je ne prihvata, i oni su zaista nijemi i slijepi, i ne shvataju.

A što se tiče predaja, u zbirci hadisa Kâfîprenosi se od Imama Sadika: “Re­kao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Kada vidite čovjeka da obavlja mno­go namaza i mnogo posti, ne smatrajte ga velikim, sve dok se ne uvje­rite ko­jeg mu je stepena razum.’”[6]

U istoj knjizi istim senedom prenosi se od Imama Sadika: “Temelj i stup čovjeka je razum.”[7]Također, na istom mjestu zabilježeno je od Ima­­ma Sadika: “Razum je vodič vjernika.”[8]

O neophodnosti srčanog i intuitivnog puta govori više ajeta i predaja. A to se tiče ajeta: “Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shva­te ono što treba shvatiti, i da uši njihove čuju ono što treba čuti, ali nisu oči slijepe, već srca u grudima.”[9]

Ajet se obraća razumnim osobama; međutim, slijeđenjem i pokorava­njem željama duše koja navodi na zlo, oni su svoju savjest pokrili ko­pre­na­ma grijeha, a srca su oslijepili.

“Ti ne možeš mrtve dozvati niti gluhe dovikati kada se leđima okrenu.”[10]

U ovom ajetu Gospodar je osobe koje su iskvarile savjest i unutarnje svjet­lo, uporedio sa mrtvacima, štaviše, predstavio ih je kao stvarne mrtva­­ce, osobe gluhe, u stalnom bijegu, dok riječi istine ne ostavljaju ni­kak­va traga na njih.

“Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš dozvati one u gro­bovima.”[11]

“Zaista oni nemaju nadu u Onaj svijet, isto kao što su nevjernici, koji su su­druzi kaburova, bez nade.”[12]

“Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvo­ga kao onaj koji je slijep.”[13]

U ovim ajetima Uzvišeni Gospodar je potpuno jasno obznanio stanje onih koji su unutrašnjost svoju učinili tamom i sebi zatvorili put ka dru­go­me svijetu, uporedivši ih sa mrtvacem koji živi među kaburovima ili kao što je u drugom ajetu rečeno da su oni kao slijepci.

Ovi ajeti govore o nepostojanju prosvijetljenog srca, a ne o ne­koriš­te­nju snage razuma.

Predaja na ovu temu ima toliko mnogo da se ne mogu niti prebrojati, a ovom prilikom navest ćemo samo nekoliko njih:

U knjizi Kâfî od Ali ibn Ibrahima od njegovog oca Ibn Faddâla od nje­go­vog oca Ibn Ebi Džumejla od Muhammed Halebija preneseno je da su pitali Imama Sadika za tumačenje ajeta “Božija priroda na osnovu koje je ljude stvorio”, u odgovoru je rekao: “Stvorio ih je u tevhidu.”[14]

Također, u istoj knjizi prenosi se od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa ibn Ubejde od Junusa od Džamila ibn Darrâdža da je rekao:

“Pitao sam Imama Sadika o Božijim riječima: ‘On je onaj koji spušta smi­renost na srca vjernika.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Upitao sam ga za ajet: ‘i ruhom Svojim ih osnažio.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Pitao sam ga za zna­če­nje: ‘i obavezao ih bogobojaznošću.’ Rekao je: ‘To je iman.’”

Također, preneseno je od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa od Junusa od Abdullah ibn Muskana da je pitao Imama Sadika o Božijem govoru:

“‘On (Ibrahim) je bio prave vjere musliman.’ U odgovoru je rekao: ‘Ono srce koje je iskreno i u njemu nema ni traga od ibadeta kipova.’”[15]

Možemo primijetiti kod ovih predaja da očišćenje srca od naslaga tame prirode i nefsanskih želja, kao i vjerovanje u Boga i tevhidski fitret, jeste unu­tarnje svjetlo, koje je izvor srčane spoznaje i naklonjenosti duše ka svje­­tovima Melekuta, Džeberuta i Lahuta.

Poslije svega što je rečeno, može se izvesti zaključak da oba oblika per­cepcije i spoznaje, umna i srčana, postoje u čovjeku, i da su oba neophod­na čovjeku u njegovom kretanju.

Srčano osvjedočenjedonosi iman i uspostavlja odnos između zbilje čo­vjeka sa UzvišenomBiti Stvaraoca. Da nema srčanog uvjerenja, hiljade in­telektualnih, filozofskih i umnih razmišljanja ne bi učinila čovjeka skru­šenim i pokornim. Ni nakon niza tačnih dokaza, utemeljenih na čvrstim os­novama, uznemirena duša i savjest ne pronalaze svoj mir i sigurnost.

Umno promišljanje uspostavlja ravnotežu unutarnjih osjećaja, sprje­ča­va razvijanje sklonosti ka imaginaciji i mašti, vodi i upravlja dušu na is­prav­ni put.

Ako ne bi bilo umnog razmišljanja, unutarnji doživljaj bi skrenuo sa is­prav­nog puta, a iman bi prešao u imaginacije i uobrazilje, te pod uti­ca­jem suočenja sa običnom stvari koja privlači srce, sam bi bio privučen, a ti­jelo bi stalno bilo izloženo nedaćama.

Iz priloženog se može jasno razumjeti spor između razuma i srca, i da­va­nje prednosti jednom nad drugim. Ustvari, ova prepirka je bez osnove. Lju­bav i razum ispunjavaju dvije sasvim različite zadaće. Svaka od njih se nalazi u svom posebnom području percepcije. Postojanje oba je neop­hod­no i u slučaju da se jedan zanemari, neizbježno nanosi štetu drugome.

Šerijattakođer ojačava oba stajališta i pristiže u pomoć svakom od njih koji oslabi, jer sve troje, razum, srce i Šerijat, govore o jednoj zbilju i tri su prevodioca jednog značenja.

Prema tome, nemoguće je da vjerski propis bude u suprotnosti sa su­dom razuma i fitreta, ili da sud razuma bude u suprotnosti sa propisom Še­rijata i fitreta, ili da sud fitreta bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i ra­zuma.

Razum, Šerijat i srce se stalno potpomažu i međusobno se čuvaju

“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što ob­jav­ljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vje­ru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.’”[16]

“A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objav­lje­ne i da nad njima bdije. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti do­lazi, svima vama smo zakon i pravac propisali.”[17]

“A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga sli­jedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.”[18]

U knjizi Kâfî od Ebu Abdullah Ašari od Hišam ibn Hakam prenosi se: “Go­vorio mi je Imam Musa ibn Džafer dok nije stigao do sljedećeg: ‘O Hiša­me! Bog posjeduje dva dokaza spram ljudi, spoljnji i unutarnji, spolj­nji su poslanici, vjerovjesnici i imami, mir neka s njima, a unutarnji to je ra­zum.’”

Također u knjizi Kâfî preneseno je od Muhammed ibn Jahja: “Rekao je Imam Ali: ‘Osoba o kojoj se sa sigurnošću osvjedočim da u njoj postoji jedna od dobrih vrlina, smatrat ću sve druge vrline postojećim, a preći ću pre­ko nedostatka drugih vrlina. Međutim, ne mogu preći preko nedostat­ka razuma i vjere, jer gdje god ne postoji vjera ne postoji i sigurnost. Ne­ma mirnog i uspješnog života sa postojanjem straha i uznemirenja. Nedos­ta­tak razuma je nedostatak života. Ovakve osobe se ne mogu uporediti ni­sa­čim, osim sa mrtvacima.”

U kur’anskim ajetima, predajama Poslanika i Imama naglašena su sva tri aspekta, jačanje razuma i srca i obavezno slijeđenje Šerijata. Božiji lju­di su u svojim dovama od Uzvišenog Boga tražili upotpunjenje sva tri as­pek­ta.

U Stazi rječitosti čitamo dovu Imama Alija: “Hvala Bogu Koji nije dao da osvanem mrtav, niti da sam bolestan, niti da su žile moje zlom iskva­re­ne, niti da sam kažnjen za djela zla, niti da sam bez potomstva, niti da sam napustio vjeru svoju, niti da poričem Gospodara svoga, niti da osje­ćam odbojnost prema vjerovanju svome, nit da mi je razum oslabio, niti da sam kažnjen kaznom naroda prije mene.”[19]

Naš učitelj Allame Tabatabai, neka mu Allah posveti djelo, u sva tri po­dručja je dostigao savršenstvo, štaviše, kroz stoljeća je bio bez uzora.

A što se tiče savršenstva snage uma i spekulativne znanosti, da je bio bez uzora u svijetu islama složili su se u tome i prijatelji, i neprijatelji.

A što se tiče savršenstva u svom praktičnom metodu i unutarnjem pu­to­vanju kroz skrivene svjetove i melekut, dostizanje stepena bliskih i is­kre­nih, njegova šutnja za života i skrivanje tajni koje je smatrao jednom od najvećih obaveza, ne dozvoljava mi da čak i nakon njegove smrti na ovom mjestu otkrijem više od ovoga. Pored već rečenog, na kraju samo da ka­žem: Allame je na ovome svijetu bio skriven, skriven je došao i skriven je otišao.

/…/ Ovdje, kada želim privesti kraju ovu knjigu, koliko je samo pri­god­no da navedem govor Imama Alija,koji je izrekao kada je proučio ajet Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Boga budu svjesni,opisavši sta­nja i odlike Božijih ljudi i Njegovih prijatelja, da bi uz berićet ovog go­vora završila ova biografija, i ujedno da bi se ukazalo na činjenicu da su sve ove osobine bile oživljenje u našem učitelju Allame Tabatabaiju. Kao da je Amirul-mu’minin imao njega na umu i učenike škole tevhida ka­­da je rekao:

“U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je lju­di kojima je Allah, uzvišeni su darovi Njegovi, nadahnjivao umove nji­ho­ve i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pusti­nja­ma, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Božije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obavijestili izbavljenjem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim.

Zaista sjećanje na Boga ima sljedbenike svoje, koji su to odabrali umjes­to svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od tog. Oni govore u uši nemarnih, odvraćaju ih od zabrana Božijih, upu­ću­ju­ći ih na pravičnost koju i sami čine i odvraćaju od zla od kojeg se i sami us­te­žu. Zato kao da su otputovali sa svijeta ovoga na svijet drugi, iako su još uvi­jek na ovome, i kao da su se osvjedočili u ono što je poslije nje­ga. Kao da su otkrili tajne stanovnika iza zavjese ovosvjetske tokom du­gog bo­ravka nji­hovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svo­je za njih! Oni su zato za stanovnike svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vi­dješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne čuše ono što ljudi nisu čulu.

Kad bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i časnim skupovima nji­ho­vim, kako su razvili svitke zapisa djela svojih, pripravili se i spremili za po­laganje računa za svako malo i veliko djelo koje im je bilo naređeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leđa svoja natovarili težinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaču i međusobno se u njemu podržavaju dok još podižu glas Gospodaru svome u kajanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruženi su melekima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije nebesa i za njih su pripremljeni položaji čas­ti na mjestu o kojem ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zado­vo­ljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni udi­šu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Njegova i ponizni su sužnji veličine Nje­gove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plač du­go­traj­ni zakrvario oči njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji težnje ka Bogu. Mole Onoga Čija darežljivost nije uskraćena i u Kojega se neće ra­zo­čarati oni koji Mu teže.

Obračunaj zato sebe radi sebe, jer drugi zaista imaju onoga koji će svi­dje­ti račun s njima, a ne ti.”[20]

[1]  Enbijâ, 67.

[2]  Bekare, 171.

[3]  Junus, 42.

[4]  Zumer, 17-18.

[5]  Bekare, 171.

[6]  Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 26.

[7]  Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 25.

[8]  Ibid.

[8]  Hadž, 46.

[9]  Naml, 80.

[10]Naml, 80.

[11]Fâtir, 22.

[12]Mumtahine, 13.

[13]R’ad, 19.

[14]UsûliKâfî, sv. 1, str. 13.

[15]Ibid., str. 15.

[16]Šura, 13.

[17]Ma’ide, 48.

[18]Džâsije, 18.

[19]Vidi: Staza rječitosti, govor 214, str. 172.

[20]Vidi: Staza rječitosti, govor 220, str. 176.