Smisao i cilj stvaranja čovjeka je dosezanje položaja robovanja (ubudijeta) tako da čovjek sebe vidi apsolutnim robom Božijim i da se kreće stazom robovanja. To podrazumjeva da sve što čovjek posjeduje na Ovom svijetu od svog bića, života, snage, znanja…, sve baš sve, preda i potčini Uzvišenom Bogu i prizna da to pripada Njemu, a svo siromaštvo, neznanje, nemoć, nepostojanje pripada njemu samom. Čovjek je apsolutni rob Božiji i u aspektu svog postojanja i u položaju djelovanja i obaveze (taklifa). Ovo je položaj savršenog čovjeka i najveći stepen koju mu je Uzvišeni Gospodar podario. Ljudi koji žive u Ovom svijetu slijede neki vjerski zakon i pripadaju nekom pravcu, kao što je to slučaj sa većinom ljudi. Svi oni trebaju krenuti i stići do ovog položaja. Božiji poslanici su došli da nas pozovu ka ovom položaju. Kur'an nas, također, poziva ka ovom položaju. Ako budemo djelovali u skladu sa Kur'anom, Poslanikovim sunetom i praksom Imama, ali ispravno, da ništa od sebe ne dodajemo i ništa ne umanjujemo kretajući se stazom robovanja, stići ćemo do tog položaja. Razlog zbog čega vidimo da neki ljudi ni sa pedeset, šezdeset, sedamdeset godina ne ostvaruju ovaj cilj je zbog toga što ne djeluju. Oni se informišu o Kur'anu, hadisu i to znanje koriste za ostvarenje ovosvjetskih stvari, bilo da se radi o imetku, položaju, moći, ljubavi prema upraviteljstvu i sl. Dakle, to znanje o Kur'anu, tefsiru, hadisu i šerijatu žrtvovali su da bi dobili ovosvjetske položaje. Ali ovo je izuzetno, izuzetno mala korist.

فَأَعْرِضْ عَنْهُمْ وَانتَظِرْ إِنَّهُم مُّنتَظِرُونَ

“Zato se ti okreni od njih i čekaj, i oni doista čekaju!”

Ovo su osobe koje ne razumiju ništa više od ovosvjetskog niskog života i ne vjeruju u drugi život. Krajnji domet njihovog znanja svodi se na znanje o strasti i osjetilnom.

Pred nama je da izaberemo ili uzvišeni život ili niski život.

Uzvišeni život je život praćen znanjem, sviješću o Bogu, robovanjem, iskrenošću, požrtvovanošću itd. Uzvišeni život je onaj život u kome čovjek uništava želje duše koja na zlo navodi. Dakle, mi moramo krenuti ovom stazom da bi stigli do cilja, da bi došli do vjere i šerijata i da bi se upaznali sa zbiljom vjere. Smisao i cilj dolaska Božijih poslanika i spuštanja nebeskih knjiga je ta da se njihov sadržaj primjeni na nama, da se sprovede u djelo, da Božija volja bude sprovedena, i na nivou stvaranja i na nivou zakona (šeriata), a sve kako bismo se kretali stazom napretka i uzdizanja, a ne stazom zablude, neznanja, propasti i želja duše koja na zlo navodi. Međutim, s druge strane, ukoliko se udaljimo koliko i vrh jedne igle sa te staze pogriješit ćemo.

Mi smo vjerovanja da je najuzvišeniji učitelj i odgajatelj čovječanstva hazreti Muhammed i njegovi potomci. Da je bilo boljih od njih mi bi išli za njima, ali boljih nema i zasigurno put kojim su oni išli je najbolji i najsigurniji put. To je pravi put koji vodi do cilja. Između dvije tačke ne može se povući više od jedne linije.

Mi moramo krenuti kako bi stigli. Prva stvar koja nam je na ovom putu potrebna nakon osvješćenja je budnost. Treba da vidimo ko smo mi i šta smo mi? Prije svega mi smo ljudi. Ujutro se ustajemo. Tokom dana idemo od jednog posla do drugog. Trud, napor, zalaganje i mnoštvo poslova obavljamo dok se ne smrkne. Sutra isto tako. Preksutra to opet ponavljamo. Svaki potomak Ademov sebe zaokupi poslovima, a da ni sam nije svjestan zbog čega to radi, zašto je došao na Ovaj svijet i šta mu je cilj. Ne razmišlja zašto mu je danas prošao dan i u što ga je utrošio. Taj dan je dio životnog kapitala kojeg mu je Bog podario. Zašto je taj dan prošao i šta je u njemu sebi priskrbio? Ako je nešto ostvario blago se njemu jer jedan dan je prošao i naspram tog dana je nešto stekao. Ali ako nije uspio ništa ostvariti tog dana on je obmanjen. Božiji Poslanik kaže: “Na gubitku je onaj kome su dva dana jednaka.”

Jer jedan dan njegovog života je prošao. Koje su se sve stvari trebale desiti i šta je sve u svijetu trebalo raditi za taj jedan dan da bi ga čovjek živio ne zna niko osim Boga. Oblak, kiša, vjetar, magla, Sunce, Mjesec, Kosmos, sve je u poslu da bi ti zaradio hljeb i da ga u nemaru ne pojedeš!

Čitav ovaj svijet, a samim tim i naš život na njemu, ovisan je o kretanju Sunca, Mjeseca i Kosmosa. Svaka čestica u ovome svijetu počevši od biljaka pa do životinja i svih ostalih bića u vezi je sa drugima čineći tako jedno biće. Svi oni imaju uticaja na čovjekov današnji život na način da ako jedan od njih u nizu uzroka i posljedica izostane svi ostali će propasti. Prema tome, oni su tu da bi mi jedan dan živjeli i da bi tim danom išli naprijed i otklanjali zastore nemara ispred naših očiju. Drugim riječima, da bi smo se, otklanjajući zastore, upoznali sa svojim Stvoriteljem, svojim izvorom, svojim povratkom Bogu, svojim putem i svojim ciljem. Ukoliko se budemo ovako ponašali polako, smireno, bez riječi, okorišteni dobrima, prosvjetljni, potpuno vedri i čili kao osoba koja je završila fakultet i kao najbolji učenik ponosno uzima knjižicu u ruku polagano prilazi. Ne preže ni od čega jer je upješno završila školovanje.

Ali šta se dešava ako, ne daj Bože, provede život u nemaru i tako dočeka noć uoči ispita. Čovjek tada želi da za jednu noć uradi posao koji treba raditi godinu dana. Sutra treba moliti ljude: pomozite mi, ne zaboravite na mene. Ovakve stvari dovode do slomljenosti i postiđenosti.

Na ovom putu mi se prvo trebamo pokrenuti i shvatiti da je Bog put. Mi smo putnici i imamo cilj. Cilj nam je Bog, a naša duša je putnik. Put koji trebamo preći nije put kroz pustinju ili put kojim se trebamo peti do vrha planine, već je to prolazak kroz svojstva duše. Znači, mi moramo promijenuti svostva: loša u dobra, ružna u pohvalna. Trebaju se ukloniti zastori. Iz dana u dan se treba uvećavati svjetlost i spoznaja. Izbavimo se iz ograničenja, oslobodimo se vezanosti za materijalni svijet i sami sebe odvedimo u nebeski svijet i svijet svijetlosti. Približimo se tom svijetu. Ovo je značenje kretanja duše. Naš cilj je Bog. Putnik treba poputninu i jahalicu. Naša poputnina je svijest o Boga.

Mi neizostavno moramo preći ovaj put, putovati i stići do cilja. Ovaj put je savladiv. To je put kojim se već prošlo i čovjek ne treba iznositi pravdanja ja sam ovakav ili onakav, nisam vrijedan toga. Otkud čovjeku sposobnosti, moći i potencijali koje posjeduje? Zar ih je dobio u nasljedstvo?! Sve to je od Boga. Uzvišeni Gospodar je to nama dao Svojom naklonošću koju ima prema nama. A On zaista daje. Bog ne gaji neprijateljstvo prema bilo kome. Bog nije zlopamtilo. Doveo nas je u postojanje iz milosti Svoje i mi se krećemo ka Njegovoj milosti. Uzmimo u obzir činjenicu da nas je stvorio iz ničega da smo prošli kroz različita stanja i potom došli na Ovaj svijet. Mi ne trebamo sa nehajom previdjeti ove izuzetno važne stvari kao da nas se ne tiču. Ne treba se poigravati sa njima.

O čovječe, ako tako nastupaš i razmišljaš odmah sada raskrsti sa životom. Uzvišeni Bog je sâmo dobro, sâma milost i On nas poziva u dobro i milost. Gdje god vidimo da se naša mišljenja i stavovi razlikuju od ovoga trebamo znati da to mišljenje nije i Božije. Trebamo se preispitat i ispraviti greške u razmišljanju. Mi smo bili u krivu, Bog je čisto dobro. Kada krenemo, ako Bog da, uz Njegovu volju ćemo i stići. Tada ćemo vidjeti da je tačno ono što su rekli velikani vjere. Čudit ćemo se kao je sve baš onako kako su nam prenjeli: Džennet je takav i takav, hurije su takve i takve, bašče kroz koje će rijeke teći su takve i takve. Čudno da je sve baš onako?! Časni Kur'an kaže:

وَنَزَعْنَا مَا فِي صُدُورِهِم مِّنْ غِلٍّ تَجْرِي مِن تَحْتِهِمُ الأَنْهَارُ وَقَالُواْ الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِي هَدَانَا لِهَـذَا وَمَا كُنَّا لِنَهْتَدِيَ لَوْلا أَنْ هَدَانَا اللّهُ لَقَدْ جَاءتْ رُسُلُ رَبِّنَا بِالْحَقِّ وَنُودُواْ أَن تِلْكُمُ الْجَنَّةُ أُورِثْتُمُوهَا بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: ‘Hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili’, i njima će se doviknuti: ‘Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!’” (A'raf, 43)

وَنَادَى أَصْحَابُ الْجَنَّةِ أَصْحَابَ النَّارِ أَن قَدْ وَجَدْنَا مَا وَعَدَنَا رَبُّنَا حَقًّا فَهَلْ وَجَدتُّم مَّا وَعَدَ رَبُّكُمْ حَقًّا

“I stanovnici Dženneta će stanovnike vatre dozivati: ‘Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono čime vam je Gospodar vaš prijetio?’” (A'raf, 44)

Dakle, Uzvišeni Bog će vjernike očistiti nekim sredstvom kao kad čistimo i poliramo nešto. To čišćenje će biti takvo da će od njih otkloniti svaku zlobu, tjeskobu, neprijateljstvo i sl. Zatim će malo po malo doći dotle da će na čitav svijet gledati pogledom milosti, suosjećanja, čak i na nevjernike, čak i na nesretnike i za njima će im srce izgarati. Srce mu izgara za nevjernikom i moli: “O Bože ti njih uputi!”Trudi se i ulaže napor da ih uputi, da ih učini muslimanima. Poslanik je ratovao, davao žrtve, a sve da bi i oni postali muslimani.

Čovjek, dakle, ostvaruje jedan širok pogled milosti prema svim stvorenjima i dobronamjeran je prema svima. Želi da se sva stvorenja shodno svojoj razini kreću pravim putem, putem islama te da stignu do Boga. Želi da svi koračaju ispravnom stazom. U tom slučaju nikakve zlobe, zavisti, oholosti, nesmirenosti, pritiska neće biti u njegovoj duši. Nikakva zabrinutost neće biti u njegovoj duši.

Jedan veliki učenjak govori: “Dok sam ležao u bolnici donosili su nam ručak, a kada bi nam dopustili mi bismo sjeli na pod i jeli. Uzeli bi papirne maramice prostrli ispred sebe i to bi nam bila sofra. Neki od prisutnih bi se smijali, a ja sam govorio:

‘Kunem se da predsjednik Amerike nema ovakvu sofru. Ovakvu sofru od papira na kojoj mi jedemo uz potpunu iskrenost, vjernost, ugodnost, radost, bez brige, tuge  i nervoze. Kunem se Bogom da predsjednik Amerike nema ovakvu sofru. Nema jer ovakvi ljudi ne mogu sjesti za sofru bez da ih progone misli. Prema tome, ako ova gospoda (predsjednici) žele imati ovaj svijet otišli su pogrešnim putem, jer oni hodeći tim putem idu ka patnji (azabu). Idu ka Džehenemu. Idu ali su istovremeno nesmireni i zabrinuti. Čovjek, kakav god put želi da pređe, to je zbog njegova spokoja. Međuti, njegove misli su uznemirene, uvečer liježe nesmiren i sa stresom, ujutro se budi zabrinut, hiljadu planova kuje kako da savlada rivala. Postavlja se pitanje kakav je to onda život?’”

Uzvišeni Bog u Kur'anu ovako upisuje one koje su nastanili Džennet i dosegli uzvišeni život.

وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَذْهَبَ عَنَّا الْحَزَنَ إِنَّ رَبَّنَا لَغَفُورٌ شَكُورٌالَّذِي أَحَلَّنَا دَارَ الْمُقَامَةِ مِن فَضْلِهِ لَا يَمَسُّنَا فِيهَا نَصَبٌ وَلَا يَمَسُّنَا فِيهَا لُغُوبٌ

“Hvaljen neka je Allah – govorit će – Koji je od nas tugu odstranio, Gospodar naš, zaista, mnogo prašta i blagodaran je – Koji nam je, od dobrote Svoje, vječno boravište darovao, gdje nas umor neće doticati i u kome nas klonulost neće snalaziti.” (Fatir, 35-36.)

Skrušeno molimo Allaha, dž.š., da nam oprosti grijehe i da nas uvede u Dženet u društvo iskrenih i odabranih robova!